15 minuta, masakr u šupačkoj Hrvatskoj

K’o da četnici nisu ljudi. K’o da ih nema u svim sferama našeg pluralnog društva.
Oni su među nama. Samo su dobro obrijani i drugačije se zovu.

0
1232

O čemu će kurva nego o poštenju. Mala nezgoda je u realnom životu jer su ponekad kurve i poštenije i moralnije od recimo pojedinih političkih nomenklatura. Ali stara zločesta uzrečica odnosi se valjda na nogomet. O čemu će kurva nego o poštenju, a navijači i igrači Reala o jedanastercima. Radi se naravno o famoznom prolazu “secesionističke“ Barcelone u srazu sa PSG-om. Je li njemački sudac turskog porijekla Deniz Aytekin svirao poneki “poguranac“ za Barcu ovisi o navijačkim dioptrijama promatrača. Vjerojatno u nekoj manjoj mjeri i jest. Igralo se Camp Nou, pred 90.000 žestokih navijača. Barcelona u zadnjih 10 godina, po općem uvjerenju, najbolja i najuspješnija momčad na planeti. I pritisak na suce je očekivan i pomalo logičan. Ali ni približno takav kakvim se služi Real i to godinama. Ono što se sudi Ronaldu i Realu prije spada u Monty Phyton nego u nogomet. U kup utakmici igrač “kraljevskog kluba“ je u protivničkom šesnajstercu gurnuo s leđa svog igrača Luku Modrića, a sudac koji nije “turskog porijekla“ dosudio je kazneni udarac za Real. Drugi dan u madridskim kafićima uz ”cortado” (kava s malo mlijeka) veselo se prepričavao taj zgodni i šaljivi događaj. Jedini koji nije shvatio šalu je bio Realov protivnik. U zadnje vrijeme u dvije utakmice za redom sude se nepostojeći penali u čast i slavu Kastilje samo da mrski Katalonci ne bi opet osvojili prvenstvo. I Hrvati su podijeljeni. Stanko Poklepović, simpatični Špaco, misli da je Barca išla dalje zahvaljujući “bijesu, čak i nasilju. Nogomet ide u krivom pravcu…“ Nasilna Barcelona kojoj se često dogodi da u 45 minuta ne napravi ni jedan faul?! A Barca je otišla sa svojim nogometom u krivom pravcu još kad je je vodio Pep Guardiola pa je kao jedina momčad u povijesti u jednoj sezoni osvojila svih šest trofeja. Koliko teoretski jedna nogometna ekipa može osvojiti? Katalonci su bili prvaci Espanje, pobjednici Kupa i Super kupa Španjolske. Prvaci su Europe, pobjednici Super kupa Europe i na kraju prvaci svijeta. Znači šest od šest. I ode nogomet u krivom pravcu. I Hrvati su u tom povijesnom spektaklu sudjelovali s Ivanom Rakitićem i slavonskom pjesmom :“Uzalud vam trud svirači…“ Koji pjevaju, tule, cvile o dva “nepostojeća penala“ za Barcu, o tri nedosuđena za PSG-e, o tri neisključena igrača Barce. Oni bi zasluženo izletjeli iz igre da su slučajno napravili neki faul. Ali ”pokvareni” Katalonci su se podmuklo čuvali i u bijesu i nasilju otišli dalje, ostavivši bogate i bahate Francuze u dubokoj koroti. Zajedno s Realovcima, španjolskim sucima, Medom iz Dnevnika, Ivanom Hodobom iz Sport kluba, našim športskim novinarima koji još od 1991.g. ne vole one koji se žele osamostaliti. Hrvatska se tako osamostalila pa vidite u što ju je to dovelo. Negira se Srb, ZAVNOH, Tito, Zakon o športu. Pjeva se ”u boj u boj!” za jajnik svoj, Lijepa naša haubica, šupačka Hrvatska…

Heraklo je još u kolijevci morao zadaviti zmiju da bi preživio. Kao u ostalom i Barcelona.

Fred Matić, brižan i šparan, pita sam sebe i progresivnu javnost tko će platiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini i Oluji. Da je režiser tog “kontraverznog“ filma barem Ivan Vrdoljak. Ali Tonči, pa on je penzić. Od kuda njemu tolika lova? Danas svatko misli da može snimiti ratni film. Ajde, molim vas lepo! Hribar je morao angažirati vrhunske danske profiće da snime istinu o građanskom ratu “na ovim prostorima“. Film “15 minuta, masakr u Dvoru“ ide s festivala na festival prenoseći istinu o “šupačkoj Hrvatskoj.“ Lova ukucana u taj film je investicija u istinu, a to se uvijek isplati. Kod Točija su, međutim, problemi svjetonazorski. Svi statisti bi željeli biti Zenge. Nitko ne želi biti četnik. Tu se vidi zatrovanost. Umjetna dioba i međunacionalna netrpeljivost. K’o da četnici nisu ljudi. K’o da ih nema u svim sferama našeg pluralnog društva. Oni su među nama. Samo su dobro obrijani i drugačije se zovu. No, uglavnom, ovako ili onako Tonči je skupio nešto dragih i simpatičnih, uglavnom depiliranih kandidata za likove Ratka Mladića, Zorana Ercega, snimatelja Ratka Mladića i ratnog prijatelja Josipa Klema. Došli su kandidati iz okolnih sela i jedan se obratio jednom od asistenata: “Jel’ bre, jesi ti komandir za četnike? Recite.. Pa mene zanima da li ćete nam vi da dadnete četničke uniforme ili mi moramo da donesemo svoje od kuće?”

“Demokratska“ javnost se pita po tko zna koji put: što nama treba, pored Neretve i Sutjeske, pored 15 minuta masakra… još ratnih filmova. Filmova o generalu za kojeg je Veljo Visković siguran da je tamo negdje u Francuskoj igrao u filmu o psima rata. Ne zna Velimir točno kako se taj film zove. Možda “Lesie se vraća kući“ ili tako nekako. Sad se trošiti tolike novce na Oluju, Gotovinu, Velebit, Knin… Možda nije loše malo parafrazirati pjesmu koju je Toni Ančić napisao Mili Kekinu: “TI Velimire nisi naš, nisi naš od glave do pete, ti nisi naš, tvoji su izgubili ’95”. Da, možda su izgubili u ratu, ali na filmu nisu. Osnovali su HAVC i dijele između sebe lovu poreznih obveznika. Čisti socijalizam. Film nastao na tako progresivno-umjetničkoj osnovi može gledati recimo 212 ljudi. To je možda dosta za beogradski Atelje 212, ali u Cinestaru to znači da je ”dupkom prazna dvorana”. Kako Nuić i drugovi nemaju nikakve obaveze da budu uspješni, sustav Hribar-HAVC je pravi eldorado za sve lijeve, netalentirane, ateiste.. dok plaća ide i ide. Sad se Antun Vrdoljak želi ubaciti sa svojim raskošnim ”antitalentom” u društvo Nuića, Brešana, Matanića. O njegovom filmskom opusu lijevi “genijalci“ pričaju sa sažalnim osmjehom“. ”Kad čuješ zvona“, “U gori raste zelen bor“, “Mećava“, “ Gospoda Glembajevi“, “Duga mračna noć“… sve je to niz sjajnih filmova o kojima Nuići, Brešani i Matanići mogu samo sanjati. Možda jedino Zrinko Ogresta, po talentu i obrazovanju, može nešto reći. Ali i on mora prijeći preko bare pune krokodila. Tamo ga čekaju Nenad Polimac, potom kritičar opće prakse Jurica Pavičić koji po talentu podsjeća na famoznu Miru Boglić. Ona je ušla u povijest filma kad je tamo davne 1949.g. napisala povijesnu filmsku kritiku. Okomila se pravovjerna Mira na jednog američkog, imperijalističkog glumca koji je u jednom svom ranijem filmu ubijen. Sasjekla ga je Mira i cijeli taj američki film: koliko je kapitalistički film vjerodostojan dokaz je da je glavni glumac u ranijem filmu poginuo, a sad, kao da se ništa nije dogodilo, evo njega živog i zdravog opet na platnu. Mislim da je to bio John Wayne. Dobro, možda sam malo zločest prema našoj Miri uspoređujući je s Juricom Pavičićem. I treba se moliti da Tonči s Generalom bude na svojoj standardnoj visini jer u bari čekaju gladni krokodili…

Navodno je velečasni Zlatko Sudac jednom rekao: “Molitva te mora mijenjati”. Ako te molitva ne mijenja, mijenjaj molitvu.

Javlja mi “neprijateljska emigracija“ iz Njemačke da pucaju od ponosa i sreće. Večernjakov urednik za Njemačku predložio je stručnjaka za Mercedesove getribe Josipa Juratovića Juru za osobu godine. I zaslužio je naš Jura takovo priznanje. Srezao je on Hasabegovića, generali iz Haaga bili su neosuđeni zločinci, zalagao se za ukidanje prava glasa iseljenicima jer uglavnom zbog slabog obrazovanja glasuju za HDZ. Otvarao i zatvarao (što mu je u krvi) izložbe o neprežaljenom drugu Titu. Uglavnom, etablirani borac za bratstvo i jedinstvo doživio je napokon ono što mu pripada. U Bad Hamburgu nominiran je za hrvatsku iseljeničku osobu godine. Čestitamo Juri!!! Sve čestitke i Večernjaku!!! Malo je tako britkih, podmazanih političkih getriba kao što je Juratović. Jura je navodno neslužbeno imenovan automehaničarom-zastupnikom zaduženim za Balkan. Blago nama i našoj Podravini. Pravi Titov “domovine sin“. Čudim se da Jura nije upao u članstvo Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Barem kao rezervna getriba Hrvoju Klasiću koji, kad je vidio da mu je svjetonazorski blizak samo dr. Nenad Zakošek, kratko rekao ”adio”. S ovima u Vijeću se ja ne mogu suočavati. Za početak Zakošek bi se mogao suočiti sam sa sobom. Zastupao sam američku komunikologinju dr. Judith Reisman. Na čelu s našim Nenadom, Reismanici je na Fakultetu političkih znanosti bila organizirana prava “sačekuša“. Istina da je dr. Reisman s nekim svojim stavovima bila u sukobu sa ”progresivnom stvarnošću”. Recimo, na tribini na “prestižnom“ faksu napredne studente i ultra naprednog Zakošeka raspalila je jedna retrogradna i desničarska rečenica ”Ne dirajte djecu“. Dekan i njegovi progresivni studenti, lucidni kakovi već jesu, shvatili su da Judith traži od njih da nikada ne smiju dirati djecu. Što je prilično svirepo. I za Štulhofera i za sve one koji kad voze kraj škole, voze jako, jako sporo. Poštuju propise i nauk Alfred Kinseya. Stvarno je šteta što u to Vijeće nije upalo Titovo cvijeće tipa Klasića, Jakovine, Markovine i Perice. To ne znači da će povjesničari-skojevci biti besposleni. Svake godine treba izvještavati preko najdraže ambasade u Buzinu o grozotama koje nedemokratski režim izvodi nad naprednim nevladinim udrugama u Lijevoj našoj. Kada, za nekoliko godina, Vijeće završi sa svojim radom, Hrvatskom će već vladati Živi zid. Koji će osnovati novo vijeće… Na čelu tog vijeća bit će možda nova politička zvijezda Edo Maajka. Vidi se odmah da je on sirovi talent za politiku. “Trump je mješavina ultradesnice i Keruma” kaže naš Edo. Briljantna analiza. Bojim se da bi se Kerum, kad to pročita u Večernjaku, mogao uvrijediti pa malo proraditi na svojoj frizuri. Tko će prvi dojaviti State Departmentu o novoj opasnosti za Trumpa u liku i djelu Ede Maajke? Amerima jedino neće biti jasno kakvu prijetnju predstavlja Kerum? No, to će objasniti Edo u nekoj slijedećoj analizi za Večernjak.

Vrdoljak Ivan, a ne Antun, traži da se fašisti i ustaše vode ravno u zatvor. Sve ih simbolizira 19 godišnji ustaša iz Vukovara. Ivan Vrdoljak, Jelena Lovrić, Ante Tomić, Milorad Pupovac, Viktor Ivančić, Vučić, Dačić, Vulin, Jurica Pavičić i Vedrana Rudan vjeruju da je tobožnji povratak tradicionalnim vrijednostima kao što su obitelj, brak i djeca iz braka muškarca i žene u stvari demagoška magla i fašizam, ustaštvo, rasizam te progon crnaca u RH. Dok jedni urliču “Smrt fašizmu…“ drugi prkosno, kroz stisnute usne, odašilju epski ZDS s kojim su išli u rat. Bili su uvjereni da je kad jednom pobijede u ratu to će značiti kraj ideolgije koja je desetljećima zloporabljivala poklič “smrt fašizmu..“ Sad se čude “k’o pura dreku“ što smrt fašizmu i dalje dominira Lijepom našom.

Sad par kratkih crtica iz “države s posebnim potrebama“. U razgovoru za ultra lijevi RTL predsjednica RH izrekla je nešto grozno. Tako grozno da je to ljubitelja Beogradske filharmonije Branimira Pofuka bacilo u ljevičarski očaj. Osjećao se gore nego nakon Oluje. Kolinda je rekla RTL-ovcima :“Nemojte se tako ponašati, nemojte skidati gaće ni pred kim…“ I on je kao građanin RH uvrijeđen, posramljen i ponižen. Usput se pohvalio da on Kolindu ne gleda ni kao ženu ni kao damu. Dobra je stvar što će ta grozota brzo stići do Buzina i vratiti se slijedećeg proljeća kao nova “pljuska“ Hrvatskoj. Denuncijanti iz Pupovčevih Novosti to će s veseljem već sad pospremiti u svoj čuveni bilten o pogromu Srba u ustašiji. Našeg Branu taj “ispad“ Predsjednice pogodio je iz zbog toga što je izrečen na Dan žena. Ta ljevičarska izmišljotina opet se vraća na mala vrata k nama. Brane ne vidi Kolindu ni kao ženu ni kao damu. Što ne čudi. Na taj dan on se nagledao žena i dama, Rade, Sanje Sansvraka, Marjane Mirt, Anke Mrak, Vedrane Rudan… Žene dolaze. U boj u boj za jajnik svoj… I na kraju, u skladu sa svojim boljševičkim talentom, Brane “poentira“: “Ukratko, gospođo Predsjednice, na najpristojniji mogući način i uz sve dužno poštovanje, mene je, kao građanina RH, zbog vas sram“. Naravno “građanina RH“ nije bilo sram Mesića i Josipovića, ustaških zmija, Patrije, ZAMP-a, optužbi njegovih miljenika za agresiju RH na BIH. Tako ja, ni meni slični ne sramimo se Branimira Pofuka. Nas je sram Večernjeg lista koji daje prostor notornoj jugoslavenčini da svojim antitalentom krčmi stranice najstarijeg dnevnika na “ovim prostorima“.

Nadam se da Brane ima psa zbog stare engleske poslovice: Volio bi da sam takav čovjek k’o što moj pas misli da jesam.

Foto: Screenshot Dailymotion

Komentari