150 godina borbe za priznanje Hrvatske pravoslavne crkve

0
331
Antun Radić i Eugen Kvaternik

U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su ‘pravoslavni Hrvati’ koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice” (Srbobran br. 113., 04.10.1894).
Koji je to hrvatski interes da je u Hrvatskoj priznata Srpska pravoslavna crkva a hrvatska nije? Iz koje ako ne sluganske pozicije, hrvatske desne i lijeve vlasti već 25 godina prisiljavaju hrvatske pravoslavce da štuju svetosavsku crkvu. Ima li uopće boljeg primjera sluganskomu držanju hrvatskih vlasti, nego kad svome narodu uskrate mogućnost slijediti vlastitu vjeru i natjeraju ih štovati tuđinsku?       

Pitanje hrvatskog državnog prava se može opeteretiti i zakomplicirati toliko da se više nema što dodati, tako da se svaki pozitivan korak može zaustaviti iz nekog od milijuna mogućih obzira. S druge strane, pitanje hrvatske državnosti se može pojednostaviti tako da se više nema što oduzeti, kad naše potrebe, naši interesi i naša volja postaju kristalno jednostavni, jasni i razumljivi, i nama i Bruxellesu i Washingtonu i Moskvi i Beogradu.

Ako nekad niste sasvim sigurni jesu li vaši stavovi, izjave ili djela u skladu s hrvatskim interesima, usporedite svoje s velikosrpskima iz Srbije i jugoslavenskima iz Hrvatske i saznati ćete. Pročitajte što javlja Tanjug, što pišu Blic, Novosti, Index i Jutarnji, jer oni su uvijek suprotstavljeni hrvatskim interesima. Velikosrpski i jugoslavenski interesi se najčešće poklapaju a njihovi se sa hrvatskima nikad ne poklapaju.

“KISS princip” je na široko populariziran diljem svijeta, nakon što je predstavljen u mornarici SAD-a 1960. godine prošlog stoljeća. KISS, akronim za “Keep it simple, stupid” je princip u kojim se tvrdi da većina sustava najbolje funkcionira ako ostanu jednostavni umjesto da ih se komplicira; stoga jednostavnost mora biti ključni cilj i treba izbjegavati nepotrebnu kompleksnost, jednostavnost kad se više nema što oduzeti umjesto kompleksnosti kad nema više što dodati.

Dakle u hrvatskom slučaju, stavove onih koji se varakaju i snalaze prema potrebama, usporedite s onima koji uvijek misle jednako… jednostavno! Svako jednostavno pitanje koje bi trebalo imati jednostavan odgovor, moguće je zakomplicirati do te mjere, da koji god korak poduzeli u smislu nacionalnog, socijalnog, gospodarskog ili bilo kojeg drugog napretka, on će biti spriječen bijelosvjetskim, europskim ili balkanskim obzirima.

Marko Jurič je kao jedan od utemeljitelja Projekta Velebit, djelovao u skladu s načelima na kojima je Velebit zasnovan:

kad je u Jasenovcu položio vijenac u spomen svim žrtvama od 1941. do 1951. Novu eksplozivnu evidenciju o ovome saznali ste ovih dana iz video razgovara Stipe Mesića, kojeg se danas smatra čelim čovjekom besmislenog “antifašističkog pokreta” sa stanovištem da je logor Jasenovac zatvoren 1945. godine.

kad je metaforički izjavio da se u centru SPC u Zagrebu provodi četnička politika.

kad je na ideju Projekta Velebit uz suradnju drugih nacionalnih struktura u Hrvatskoj, organiziran masovni prosvjed protiv odluke Mirjane Rakić, uz pristup preko 10 tisuća Hrvata.

kad je izjavio da Milorad Pupovac nema evidentne osnove za tvdnju da je “Za dom spremni!” pozdrav kojim se širi mržnja.

kad je na Cvjetnom trgu na dan julijanskog srpskog pravoslavnog Badnjaka i gregorijanskog hrvatskog pravoslavnog Bogojavljanja, u skladu s Programskim načelima Projekta Velebit, iznio istinu koju su nosioci velikosrpske politike jasno napali a nosioci hrvatskog sluganstva nisu imali kako, nego su iz govora izvukli jednu riječ i svoju osudu usredotočili na pitanje kulture i morala, kao da je moralno i kulturno saginjati glavu i šutiti kad se tvoj narod i njegova prava nalaze pod ugrozom. Oni koji misle da je normalno da vjerski monopol u Hrvatskoj ima SPC i da je ideja obnove HPC fašistička i ekstremistička, imaju ogromnih problema sa shvaćanjem suvereniteta, samostalnosti i nezavisnosti.

Projekt Velebit prepoznaje stotinu primjera gdje hrvatski zakoni, od ustava pa na niže i gdje hrvatska politička praksa, dolaze u sukob s općeprihvaćenim principima nacionalnog suvereniteta. Među njima ima 25 zacrtanih, zapisanih i svakoj kritici izloženih načela (http://projektvelebit.com/programska-nacela/) U tim načelima se nalazi i pravo Hrvata pravoslavne vjeroispovijesti na autokefalnu Hrvatsku pravoslavnu crkvu.

Hrvatsko pravoslavlje staro je koliko i pravoslavlje općenito. Kad se uz podršku austro-ugarskih vlasti počelo ostvarivati ideju posrbljivanja hrvatskih i vlaških pravoslavaca, Eugen Kvaternik je pokušao ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu crkvu, još 1860. godine. Čak i Srbobran, glavno glasilo u procesu srbizacije Hrvatske (Srbobran, 4(16)10.1894, br. 113), priznaje da hrvatski pravoslavci nisu uopće poznavali svetosavlje, koje je u temelju SPC: “U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su ‘pravoslavni Hrvati’ koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice”.

Antun Radić (Sabrana djela, sv. III, str. 318.) je napisao da “pravoslavni Grk ima svoju grčku Crkvu, pravoslavni Rus ima svoju rusku, pravoslavni Srbljin ima svoju srbsku, a pravoslavni Hrvat – on nema svoje Crkve, nego mora u – srbsku!

Kada u državi koja se naziva hrvatskom, samostalnom i suverenom, to pitanje još nije riješeno, 150 godina nakon što je s razlogom potegnuto i četvrt stoljeća nakon što se Hrvatska oslobodila, najprije austro-ugarskog jarma pa nakon toga velikosrpskoga, jugoslavenskoga, onda se moramo zabrinuti nad općom pozicijom hrvatskog naroda u hrvatskoj državi. Kada Projekt Velebit konačno pomogne da se jednim vjerskim obredom na dnevni red stavi pitanje HPC, onda oni koji ni to niti druga pitanja nisu nikad postavljali, dolaze s kritikom morala a drugi započinju raspravu o tome tko je pravi vođa hrvatskog pravoslavlja. Kakva smisla uopće ima raspravljati o tome u crkvi kojoj se spriječava postojanje već 150 godina, koja nije bila priznata u dvije Jugoslavije i nije priznata danas u Republici Hrvatskoj?

Je li zato što je HPC bila priznata u NDH 41.-45., ni danas ne smije biti priznata? Je li zato što je ta država postojala, niti ova nebi smjela postojati? Razmislite u koja se kola dozvoljavate upregnuti. Razmislite!

Komentari