Pravo, istinsko hrvatsko državno tužiteljstvo odavno bi podignulo optužnicu protiv Pupovca, doznalo što radi tako često u Beogradu, s kim se sastaje i što kuhaju, ali i zbog njegovih mogućih (ha) malverzacija u Zagrebu, kao i izazivanja u Srbu gdje organizira slavlje davnoga pokolja hrvatskih civila, kao i u njegovu umiješanost u prijevaru tijekom „razmjene“ dr. Šretera, tada već ubijenog. No, Pupovac je nedodirljv jer je navodno zalog stabilnosti Vlade, što je amoralno i nepodnošljivo. S tim u svezi, referendum koji se priprema treba biti doista hrvatski narodni referendum kojim će se spriječiti idiotske posebne liste za manjine, koje po sadašnjim „regulama“ mogu s neznatnim brojem glasova ući u Sabor i zlostavljati Hrvate.

Juncker: ein Volk, ein Fűhrer

U Hrvatskoj kišovito, grmovito, bljeskovito,vjetrovito, veprovito, olujno, u općoj Europi pomalo jezovito, posebno na sjeveroistočnim granicama EU. Prošli je tjedan klimatski, politički i vojno bio osebujan, što je znak da su se svi probudili iz ljetnoga drijemeža i suše, posebno oporbeni zastupnici u Hrvatskom saboru koji su glatko mogli ostati na odmoru jer ništa pametno nisu smislili i jednostavno uživaju u opoziciji s ciljem da ondje i ostanu, a plaća ionako ide. Sada je jasno zašto su (SDP) izabrali sirotog Bernardića, koji će im omogućiti još nekoliko opuštenih mandata. O prirodnim nevoljama nije u Saboru bilo riječi ili ih mediji nisu prenijeli: mali Maras je barem mogao predložiti da se u Zadru, uz Pozdrav suncu, sagradi Noina arka kao Pozdrav kiši, ili tako nešto slično, blesavo. Ni u Ninu nije bilo bolje, ali je barem crkva Sv. Križa ostala na mjestu, za razliku od opljačkanoga jalžabetskoga tumula koji je također pod zaštitom, ali ga nitko ne čuva.

No, od krupnih kapi kiše vratimo se krupnim događajima koji ne spadaju u prirodne katastrofe nego više u neprirodne: dugo očekivani Junckerov govor o budućnosti Europske unije donio je nekoliko naglasaka i više podglasaka, a razvidno bijaše samo jedno, to jest: jedan vođa i jedan narod, vođa svakako kao jedan i jedini predsjednik vascele Europe, a o europskom narodu dalo se naslutiti između redaka budući da su spominjane samo zemlje, odnosno države, a ne narodi – ali što su nacionalne države u Europi nego okrilja svojih naroda? Uz jednog vođu predviđen je i jedan vojskovođa, jedan zajednički obavještajac i jedan financijski meštar, da se suverene europske države ne moraju mučiti tim pitanjima. Zajednička će biti i nabava federa na kojima će federirati (Kardelj) federacija. Navodno sklon čašici, Juncker kao da je pao sa šanka, a mi koji smo živjeli u federacijama moramo ostati trijezni i oprijeti se svakoj ideji naddržave. Hrvatski političari uglavnom nisu shvatili poruke (iznimka Ruža Tomašić), njih je razveselilo što se Hrvatska još uopće spominje pod tim imenom, a u svezi s obećanjem da će naša zemlja ući u shengenski režim – pa i ta inače neloša ponuda nije bez vraga, jer tko će biti prvi na udaru na tom dijelu ako ne Hrvati, i dobro je da budu, jer su već bili i imaju instinkte, razmišljaju u Bruxellesu. Ne može operetna Slovenija biti naj (jugo)istočnija.

Dok se, a ne će, ne ostvare vizije iz dna čašice, europske se države i nadalje ponašaju kao da su suverene, a jer valjda nije dovoljno zveckanja oružjem s obje strane na području od Baltika do Crnoga mora, gdje Rusi uvježbavaju napad na zemlju (zemlje) izmišljena imena, a tako prepoznatljiv (ve), nevino skrivajući prave ciljeve (i brojke) u bjelorusku haljinu gdje se okupljaju tenkovi, kao da to nije dovoljno, kažem, Austrija je namislila poslati vojsku na granicu s Italijom da spriječi dolazak imigranata, a Slovenija bi rado „implementirala“ presudu arbitražnoga suda uz pomoć vojske i hlapeca Žana Mahniča koji mahnita po slovenskom parlamentu i njegovu odboru za obranu. A kada iz Hrvatske zareži stari vojnik, admiral Lošo, tek toliko da se čuje kako bi bilo kad bi bilo, onda se na nj stušti drvlje i kamenje, i to naravno u Hrvatskoj koja ne smije ni zucnuti ako joj bilo tko prijeti, mora ostati pristojna i dati se ucjenjivati od svakoga vraga oko nje i u njoj samoj – potonje se odnosi na beogradskog političkog agenta Pupovca koji ordinira umjesto hrvatskog državnog odvjetništa i sudstva te određuje koga ili što zabraniti, koga privoditi na kazneni sud.

Rukopis kaznene prijave protiv skupine (ili voditelja skupine) koja je zapalila primjerak „Novosti“, rukopis je Milorada Pupovca, stvarnog ravnatelja tih protuhrvatskih novina. A ako ostane inkriminacija da je riječ o mržnji prema srpskoj manjini, takva će zlehuda optužba pasti istoga časa uz dobre odvjetnike, budući da izvrće stvari, jer je pisanje (i risanje) „Novosti“ nepatvorena, sublimirana mržnja prema hrvatskoj većini, odnosno hrvatskom narodu koji je nositelj suvereniteta Republike Hrvatske. Pasti će i zato što je optužba lažna, jer akcija usmjerena prema „Novostima“ nije usmjerena protiv „srpske manjine“ u cjelini, što je bjelodano iz izjava vođa ostalih srpskih stranaka koje se ni s Pupovcem ni njegovim „Novostima“ ne slažu i to gotovo svakodnevno ponavljaju.

Pravo, istinsko hrvatsko državno tužiteljstvo odavno bi podignulo optužnicu protiv Pupovca, doznalo što radi tako često u Beogradu, s kim se sastaje i što kuhaju, ali i zbog njegovih mogućih (ha) malverzacija u Zagrebu, kao i izazivanja u Srbu gdje organizira slavlje davnoga pokolja hrvatskih civila, kao i u njegovu umiješanost u prijevaru tijekom „razmjene“ dr. Šretera, tada već ubijenog. No, Pupovac je nedodirljv jer je navodno zalog stabilnosti Vlade, što je amoralno i nepodnošljivo. S tim u svezi, referendum koji se priprema treba biti doista hrvatski narodni referendum kojim će se spriječiti idiotske posebne liste za manjine, koje po sadašnjim „regulama“ mogu s neznatnim brojem glasova ući u Sabor i zlostavljati Hrvate – a naravno, na listama neobojenih stranaka mogu se i Srbi i ostali kandidirati koliko žele , što su radili i do sada, uostalom, pa smo imali Milanovićevu Vladu s najmanje četrdeset posto Srba, i nikome ništa. Kako narod odluči, bez obzira na povremene zablude. Ukoliko referendum bude održan, a sva je prilika da hoće, može se već sada pretpostaviti da će mu s razine (hrvatske) države biti bacani klipovi u kotače, kao što su – bez obzira na druge igrače – bacani onom referendumu koji je tražio i dobio što je prirodno, nasuprot pijanistima.

Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA)

Ono što mene smeta jest da požarni terorizam nije spomenut, ili barem mediji nisu prenijeli, kao što nije spomenut (ili barem…) u Hrvatskom saboru, gdje je ta točka trebala biti na prvom mjestu, umjesto aktualnog sata koji je obični, kavanski trač sastanak i ne služi ničemu.

I SOA, uostalom, ponavlja (kao i u prethodnom izvješću) da raste velikosrpski ekstremizam, simpatije prema velikosrpskoj i četničkoj ideologiji (što je isto), ali ne spominje „Novosti“ nego navijačke skupine srbijanskih klubova, svodeći ozbiljne stvari na športska nadmetanja. Ipak, s rečenim konstatacijama delikatno i poluotvoreno veže točnu tvrdnju da rečene četničke snage svom silom nastoje spriječiti da se dozna gdje su srpski četnici ubili brojne „nestale“ hrvatske branitelje, pa kaže (SOA) da se u „jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo spriječiti istraživanje i procesuiranje ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije hrvatskih teritorija.“ Žalibože, enigmatska „jedna medijska operacija“ nije do kraja razjašnjena, nazvana i locirana, a možda nije ni potrebno, misle, jer se ta operacija obavlja više od dvadeset godina i nije jedna nego ih je mnogo u „hrvatskim“ medijima, pravosuđu, pa i znanosti gdje se sprječava istraživanje, kao što se sprječava potraga za istinom o Hrvatima ubijenim nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. To je, jednostavno rečeno, današnja Hrvatska, to je ta naizgled tajanstvena duboka država u kojoj zadnju riječ imaju četnici i besmrtni udbaši.

Bavi se izvješće SOA-e i radikalnim islamizmom u državama jugoistočnog susjedstva, i dobro je da se bavi jer opasnost raste i na samim granicama (buduće shengenske) Hrvatske, a kad se spomene broj zapjenjenih i zaluđenih, iz Sarajeva se također zapjene i kažu da nije tako, samo ih je nešto malo, osim toga oni mudžahedini koji su bili u vrijeme rata i ostali u Bosni, ionako su upućeni preko Hrvatske. U svemu, tumače bakiri i filipovići iz Sarajeva, Hrvatska je agresor na BiH, a u toj su agresiji na strani Hrvata nahrupili u Bosnu mudžahedini iz Hrvatske. Eto, povijesna znanost… Glede vanjskih ugroza SOA navodi sedam velikih hakerskih napada, ne imenujući zemlje iz kojih su došli, pa se moramo dovijati. I dovili smo se. Ono što mene smeta jest da požarni terorizam nije spomenut, ili barem mediji nisu prenijeli, kao što nije spomenut (ili barem…) u Hrvatskom saboru, gdje je ta točka trebala biti na prvom mjestu, umjesto aktualnog sata koji je obični, kavanski trač sastanak i ne služi ničemu, osim da se vidi kako tko barata hrvatskim jezikom, pa Jovanović kaže Plenkoviću „Ako ste takav demokrata…“, bez obzira što mi taj „a“ na kraju nemamo, nego demokrat, kao što hajdaši govore „diplomata“, a ne diplomat. Znači, saborskim zastupnicima treba održati jezični tečaj, posebno bivšim ministrima kulture koji drže da im nije potreban pa su ukinuli i Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, te se ono nije opet pojavilo do dana današnjeg i ne zna se kad će.

Reforma školstva

No ne budimo licemjerni i ne zaboravljajmo: Jokić-Budakova ergela postavljena odlukom neokomunista nije išla toliko za tim da elektroničkim šokovima uzdigne hrvatsko školstvo, nego da u programe ubaci svoj svjetonazor kako učenici ne bi bili prepušteni „mračnoj desnici“

Više se ne zna tko je tko i što je što, vraćaju li se one stotine pretorijanaca i pretorijanka iz Jokićeve ergele, pa i Jokić kao takav, ne zna se kako je i zašto smijenjena gospođa Vican čije su reference ogromne kao i zasluge za školstvo, da ne govorim o tome kakva je čast biti rektorom (rektoricom) u stvari najstarijega sveučilišta u Hrvatskoj, zadarskoga. Njezino pismo zahtijeva dubinsku analizu, a posebno dio o očaranosti tehnologijama „koje će se od šestoga razreda osnovne do trećega srednje promijeniti šest puta“. Nije li na djelu, osim političkoga, sukob tehnicističkoga prilaza đaku i humanističkoga općeg obrazovanja? Postoji u Matoševim prozama novinskoga karaktera jedna koja se zove „Ferije“, pisana 1902., gdje kaže: “Kod hrvatskog jezika i povijesti, tih najvažnijih predmeta svake hrvatske škole, najbolje se vidi šupljina naše nastave. Šta da rekne naš profesor – činovnik – đaku o narodu kojega se ime službeno svakom prilikom prešutkuje? I tako nije čudo da naša inteligencija nema ni pojma o svojoj rođenoj prošlosti i da se u nas tako strašno, tako barbarskim jezikom piše i govori. Malo je profesora koji ne muče đaka crnoriscem Rabrom i koji ga umiju zanijeti, poput mog nezaboravnog profesora I. Broza, krasotom „Preslatkog onog glasa, u kojem nam mile majke uspavahu slatke bajke“… Hrvatski đak već, uostalom, uviđa da je u intelektualnom razvitku ostavljen sam sebi.

„Ali, na našim prosvjetnim zavodima“, nastavlja Matoš, „uče se mnoge suvišne stvari, dok se nikako ne predavaju predmeti bez kojih se ne da pomisliti obrazovanog čovjeka, kao što su princip prava, narodne ekonomije…“.

Toliko Matoš (koji govori i o iseljavanju „mozgova“ svojim riječima i iz kuta svoga vremena), i on, znači, svjestan da nije sve u humanističkoj naobrazbi, te bi bio, da je danas živ, i on za to „moderno školstvo“ odnosno učenje uz pomoć tehnoloških izuma, bio bi za informatiku i informatičku pismenost, ali bi isto kao i gospođa Vican upozoravao da je to samo sredstvo podložno promjenama, a važan je „zicflajš“, odnosno sustavno učenje uz dobre programe, premda ni tu ne treba pretjerati (Matoš : “Čuo sam da je neki hrvatski doktorand filozofije poludio jer je bubao napamet Žepićev Grčko-hrvatski rječnik“). No da se vratim zbilji: treba nam uravnoteženo školstvo koje odbacuje suvišnosti i nevažnosti, koje razvija đački duh i daje mu znanje da bude (Matoš) „budniji, samostalniji i trezniji nego ikada“, da bude patriot ali i da spozna širinu i šarolikost svijeta. I da, naravno, ne zaostajemo u pomagalima koja su nam sada na raspolaganju umjesto ploče i krede, ali ni da im dajemo onu važnost koju nemaju.

No ne budimo licemjerni i ne zaboravljajmo: Jokić-Budakova ergela postavljena odlukom neokomunista nije išla toliko za tim da elektroničkim šokovima uzdigne hrvatsko školstvo, nego da u programe ubaci svoj svjetonazor kako učenici ne bi bili prepušteni „mračnoj desnici“. Ako sada ministrica Divjak koja „matematiku uvodi u društvene znanosti“ (ili slično, citiram po sjećanju) namjerava poći tim, jokićevskim pravcem – ne će biti dobro, kao što nije dobro da i sada postojeće udžbenike pišu „crnorisci Rabri“ koji, upozoravaju me pa ću provjeriti, pobunjenike u Hrvatskoj“.

Hrvati izvan Hrvatske

I Matoš je u dobrom dijelu prekratkoga života bio Hrvat izvan domovine, hrvatski nacionalist (i kozmopolit, uvijek svi papagajski dodaju da ublaže „pogrdnu“ riječ – oni koji Matoša nisu čitali, a da jesu naišli bi na sarkastične rečenice o milijunaškim nesretnicima u kozmopolitskim hotelima koji ondje slave ili ne slave Božić, za razliku od toploga doma hrvatskoga). Dohvatio sam se Matoša iz mnogih razloga, a jedan je da njegova rodna kuća u Tovarniku vapi za dovršenjem već godinama, a Matica hrvatska iz Zagreba blokira sretan svršetak poradi neke u ukupnom iznosu projekta zanemarive svote koje joj je Društvo iz Tovarnika navodno dužno, a ako i jest – država Hrvatska to može riješiti potezom pera ili klikom miša.

No, tema ovoga poglavlja koji nosi naslov Hrvati izvan domovine vezana je uz prošlotjednu prezentaciju programa i projekata Hrvata u Bosni i Hercegovini za ovu godinu, a oni su brojni (projekti a ne Hrvati) i o njima je lijepo zborio Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg ureda za Hrvate izvan domovine, a vrlo strasno i izvan standardnog političkog rječnika vanjskopolitička državna tajnica, legendarna Zdravka Bušić, uz nazočnost mnogih, među kojima je bila i ministrica kulture (i ona ponešto kazala), Hrvati iz Hrvatske i od Hrvatske umjetnom granicom razdvojeni Hrvati iz Bosne i Hercegovine. A da postoji kazalište u Vitezu, nisam ni ja znao (mea culpa) – glumci toga teatra, od kojih me jedan podsjeća na mladog Potočnjaka a zove se Mirković, odigrali su ulomak iz kajkavske komedije Kalmana Mesarića. Cilju se nije teško domisliti.

Nego, o projektima: Hrvatska potpomaže izgradnju škola u srednjoj Bosni i Hercegovini (ali i Kulturni centar u Tuzli, kao i u Banjoj Luci), sufinancira nabavu opreme za bolnice i domove zdravlja, kazališta u Vitezu i Mostaru, održavanje samostanskih zgrada, domova umirovljenika, sve što (kaže se u ukusnom promidžbenom tekstu) „osnažuje i ohrabruje hrvatski narod u njegovom nastojanju za održivim ostankom te podupire i čuva nacionalni identitet hrvatskoga naroda u toj zemlji.“ Doista, koliko god svote bile po meni skromne, ne može se reći da nije krenulo malo snažnije i da Hrvatska napokon nešto bolje razumije svoju ustavnu obvezu.

Bogdan u Hrvatskoj

Imam knjigu pokojnoga don Bakovića, koji je bio treći životopisac svetoga Bogdana Mandića (prva dva: Pietro Bernardi i Alberto Vecchi), 1983. U uvodu kaže Baković: Gradeći svetište Bogdana Leopolda Mandića u Maglaju, baveći se nabavom cigle i željeza, radeći s majstorima, ni slutio nisam da ću se, još uvijek prašan od cementa i prljav od žbuke, prihvatiti i posla da napišem životopis drugoga hrvatskog sveca.“ Već na početku, Baković podsjeća da je korijene sv. Mandića u Bosni, odakle mu bijahu pretci. Mandići bijahu didići, to jest sitno plemstvo, a pred Turcima izbjegoše u Poljica (u Zakučac, gdje se rodio Jure Kaštelan, ekstemporira Baković). Poslije su se preselili u Boku kotorsku, u Herceg-Novi gdje se 1866. rodio slabašni dječak nevelika rasta koji postade divom u ispovjedaonici, gorostasom i čudotvorcem.

Tijelo svetoga B. L. Mandića ovih dana putuje Hrvatskom. Ne znam zašto (neke asocijacije valjda), ali mi to prenošenje nije do kraja simpatično – duh, duša i duševnost Leopolda Mandića jest ono što treba prenositi, slijediti i diviti mu se. Dopuštam da nisam u pravu, pa neka, neka bude uspomena na sv. Mandića a s njom i na sve hrvatske svece kojima će se uskoro pridružiti bl. Alojzije Stepinac, ako Irinej i Pupovac ne odluče drukčije.

Politika se u sve umiješa, pa i u život Mandićev. Nepun mjesec dana bio je u Rijeci, tada pod Talijanima koji su istjerali hrvatske kapucine (bijahu ondje od 1610.) i doveli talijanske, proganjali hrvatsko svećenstvo a župnika Červara (nećaka Dobrilinog) zlostavljali u motovunskoj tamnici. Sva je prilika, nagađa Baković, da je Mandić (premda je formalno pripadao talijanskim kapucinima) prosvjedovao protiv fašističkih metoda, pa je naglo opet povučen u Padovu, premda mu je „srce uvijek bilo tamo, preko mora, u hrvatskoj zemlji“, kamo se, eto, njegovo sitno tijelo vraća godinama poslije smrti.Ma sve je u redu (odustajem od zanovijetanja), želio je biti pokopan u Hrvatskoj, pa je ovo njegovo posljednje putovanje po domovini na stanovit način poštivanje njegove oporuke.

Izvor: http://www.hkv.hr

Komentari