Ojkalica, ganga, rera i inačice – njih je zaštitio UNESCO! S druge strane, termin “ojkača” zasigurno pod nebom Božjim jest nepostojeći: to je tek novovjeki pokušaj da Srbijanci (i Srbi) pokažu da njima (kad već ne ide vojnički, onda možda kulturološki?!) pripada zemlja koja im ne pripada, koja im nikada nije pripadala, i koja im na način na koji misle, nikad neće pripasti!
Taj se Profirogenetov protorob, genetski robijaš, koju tisućicu godina kasnije, kad su sve tobože prekrili ružmarini, snjegovi i šešelji, odlučio baviti oralnom, usmenom duhovnom kulturom, a kako? Kako to, dakle, taj pokušaj oralne, arlaučuće kulture u novije doba funkcionira u Hrvatskoj?
Eto, funkcionira uz pomoć Festivala ojkača u Petrinji, Dana srpske kulture u Istri i Momčila Bajagić Bajage tu i tamo gore gdje gore gore.
“Serbi su potomci nekrštenih Serba, također zvanih “bijeli”, koji su živjeli iza Turske (Nap. MB: Profirogenet je Mađare zvao Turcima radi njihova turkmenistanskoga podrijetla) u mjestu koje su sami nazivali Boiki, gdje im je susjed bila Franačka, ali istodobno i Velika Hrvatska, nepokrštena, također zvana “bijelom”, na području gdje su tada originalno obitavali i Serbi. Međutim, kad su dva brata naslijedila vlast svojega oca nad Serbima, jedan je brat prvomu oteo polovicu plemena, i zatražio zaštitu od Heraklija, rimskoga imperatora. Taj ga je rimski imperator Heraklij primio i dopustio mu da se nastani u jedno mjesto u županiji Thessalonica (Nap. MB: Solun, u Grčkoj), neka se zove Serbia, pa od tada to područje poprimilo to ime. “Serbi” na jeziku Rimljana jest riječ za “robove”, otuda i običajni naziv “srbulja” (“serbula”) za primitivni opanak, a otuda i ime “srbijanci” (“tzerboulianoi”) za one koji nose takvu sirotinjsku, primitivnu obuću. Tako su Serbi primili ime jer su bili robovi rimskoga imperatora. Ali onda su ti isti Serbi odlučili vratiti se tamo otkud su došli, pa ih je imperator i otputio. No, kad su prešli rijeku Dunav, promijenili su mišljenje i putem vojnoga namjesnika koji je u to doba držao Beograd poslali molbu impertoru Herakliju da im opet podari neku zemlju gdje će se nastaniti. Budući da je ono što se danas zove Serbia (Nap. MB: današnja Raška, Sandžak), i Pagania (Nap. MB: južna Dalmacija s otocima Brač, Hvar, Korčula, Mljet), te tzv. zemlja Zahumlja i Trebinja (“Zachumli” i “Terbounia”), kao i konavljanska zemlja (“Kanalites”, Konavle) bilo pod vlašću rimskoga imperatora, te kako su te zemlje bile opustošene od strane Avara (koji su iz tih krajeva protjerali Rimljane koji sada žive u Dalmaciji i u Dyrrachiumu) (Np. MB. – na hrvatskoj i albanskoj obali Jadrana, Drač u Albaniji), tako je imperator naselio te iste Serbe u tim zemljama i oni su postali njegovi podanici. Imperator je doveo dušobrižnike iz Rima, pokrstio ih i pošteno podučio da provode pobožna djela i uveo ih u kršćansku vjeru…”
Tako u (mojemu) prijevodu s engleskoga na hrvatski glasi nekoliko uvodnih, zapravo vrlo indikativnih, rečenica u 32. poglavlju De administrando imperio Konstanina Porfirogeneta (u originalu napisano na grčkomu), naslovljeno: “O Serbima i o zemlji u kojoj sada obitavaju“.
Konstantin VII. Porfirogenet, Grimiznorođeni
Konstantin VII. Porfirogenet (905.-959.), sin cara Leona VI. Mudrog (886.-912.) i carice Zoje Karbonopsine, formalno je bio bizantski cesar premda, uslijed različitih dvorskih i inih intriga, carsku i imperatorsku vlast nije dobio prigodu provoditi ni u doba kad je bio regent, ni u doba kad je bio suvladar, pa sve do 945., potkraj svojega kratkog života, zbog čega nije ostao upamćen kao državnik, već kao pisac koji se od rane mladosti radije bavio umjetnošću, kulturom i pisanjem.
Oznaka Porfirogenet, u značenju Grimiznorođeni, jest pridjevak koji su dobivala zakonita djeca u bizantskoj carskoj obitelji, rođena ili u Porfiri, zgradi u carskoj palači obloženoj grimiznim mramorom, ili nakon očeva stupanja na vlast. Ta se carska oznaka prvi put pojavljuje u VI. st., dok se zgrada Porfira spominje tek 797. Osobito je upravo Konstantin VII. ustrajavao na toj oznaci, i to više nego sigurno – iz kompleksa, budući da je bio izvanbračni sin Lava VI. Mudroga. Dakle, iako unuk slavnoga Basilija i sin Lava Mudroga, Konstantin se, onkraj bavljenja dvorskim intrigama i tračevima, vrlo svojstvenima bizantskoj inačici Rimskog Carstva, utočio okupljanju oko sebe učenih ljudi s kojima je raspravljao, istraživao te pisao djela enciklopedijskog karaktera, među kojima su i ona najznačajnija za onodobnu povijest jugoistočne Europe: “De administrando imperio (O upravljanju carstvom)”, “De thematibus (Spis o temama Bizantskog carstva)”, “Vita Basilii (Život Bazilija)” i “De ceremoniis aulae byzantinae (O ceremonijama bizantskog dvora)”.
Od navedenih, navodi hrvatska inačica Wikipedije, površna poput svih drugih svojih inačica, najznačajnije djelo je svakako De administrando imperio, djelo nastalo između 949. i 955. godine, u kojemu se nalazi detaljan opis većine naroda koji su graničili s tadašnjim Bizantskim carstvom, a gdje su najzanimljiviji podatci u poglavljima 29. do 36., jer govore o povijesti naroda jugoistočne Europe, onako kako je tu povijest on vidio, znao i mogao razumjeti, pa je – iako su pojedini navodi iz njega žestoko osporavani – De administrando nezaobilazan povijesni izvor.
Slično navodi i “službena” Hrvatska enciklopedija, kad kaže: – “Za Hrvate i povijest južnih Slavena najznačajniji je spis O upravljanju carstvom (De administrando imperio). U 29., 30., 31. poglavlju (o Hrvatima), u 32 do 36. (o Srbima, Zahumljanima, Travunjanima, Dukljanima i Paganima) te u 13., 40. i 41. poglavlju daje vrlo važne obavijesti o najranijoj povijesti Hrvata; bilježi narodnu predaju o pradomovini i doseobi Hrvata (legenda o peteroj braći i dvjema sestrama), o propasti bizantske vlasti u Dalmaciji, o borbama Hrvata sa susjednim narodima, i dao je podatke o hrvatskim županijama i gradovima. Djelo je nastalo oko 950.; iako je u mnogočemu netočno i proturječno, jedan je od ključnih izvora za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest.”
Hrvatska enciklopedija, još preciznije, navodi da je “spis O upravljanju Carstvom (Πρὸς τὸν ἴδıον υἱὸν Ῥωμανόν, latinski: De administrando imperio), zamišljen kao priručnik o vladanju državom, a namijenio ga je sinu Romanu (Nap. MB – Roman II., njegov sin, naslijedit će Porfirogeneta, a na početku spisa niti ne stoji neki njegov naslov, već samo posveta sinu: “Konstantin, u Kristu vječni imperator, imperator Rimljana, svojemu sinu Romanu, imperator okrunjen po Bogu a rođen u Grimizu”). U njemu je donio niz praktičnih uputa o vođenju vanjske politike te velik broj podataka o povijesti, običajima i državnom poretku naroda koji su živjeli kao susjedi ili podanici Bizantskoga Carstva. Djelo je jedan od temeljnih izvora za proučavanje najstarije hrvatske povijesti (i izvor stare toponimije), a znanstvena kritika i danas istražuje vjerodostojnost podataka. U poglavljima 29. do 36. donose se podatci o seobama Hrvata i Srba, o njihovoj povijesti do polovice X. st., o povijesti gradova u Dalmaciji i povijesnoj geografiji južnoslavenskih zemalja, a u poglavljima 49. do 50. podatci o Slavenima na Peloponezu. Za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest osobito je značajno poglavlje 30., Rasprava o tematu Dalmaciji, u kojem se iznose ključni podatci o doseljenju Hrvata na prostore gdje danas žive. Jednako je značajno i poglavlje 31., O Hrvatima i pokrajini u kojoj sada stanuju, u kojem se razmatra podrijetlo Hrvata i donose se podatci o njihovim običajima i društvenom uređenju. O odnosu Hrvata i Avara te o sukobima sa starosjedilačkim romanskim stanovništvom kratke se bilješke donose u poglavlju 29., O Dalmaciji i narodima koji u njoj stanuju. Poglavlja 29. do 31. također su značajna zbog podataka o pokrštavanju Hrvata pa je tako Konstantinovo djelo glavni izvor za proučavanje problematike doseljenja i pokrštenja Hrvata. Ujedno je važno za proučavanje pojedinih tema iz hrvatske ranosrednjovjekovne političke i vojne povijesti, jer autor donosi podatke o odnosu dalmatinskih gradova i hrvatskih vladara u unutrašnjosti u drugoj polovici IX. stoljeća te o sukobu Bugara i Hrvata u doba Tomislava.”
Hrvatska Wikipedija ima iznenađujuće uputnu natuknicu za De administrando: https://hr.wikipedia.org/wiki/O_upravljanju_carstvom, gdje se za ovu prigodu nije naodmet osvrnuti samo na onaj dio koji govori o izdanju koje se, kao omanja dragocjenost, nalazi u mojemu posjedu, a odakle sam preveo onih nekoliko uvodnih rečenica:
“Gyula Moravcsik – Godine 1949., nakon višegodišnjih priprema – Drugi svjetski rat otežao je njegov završetak i tiskanje – Gyula Moravcsik, koji je još 1939. pisao o potrebi kritičkog izdanja spisa De administrando imperio, objelodanio je takvo izdanje u Budimpešti, s usporednim prijevodom na engleski jezik R.J.H. Jenkinsa. Bila je to podloga za drugi svezak, Beograd 1959., ambiciozno zamišljenog niza o bizantinskim vrelima za povijest Južnih Slavena, što ga je poslije rata pokrenuo Georgij Ostrogorski, bizantolog svjetskoga glasa, koji je izbjegao iz Sovjetske Rusije, a sadržavao je djela Konstantina Porfirogeneta u redakciji Božidara Ferjančića i s njegovim uvodom i opširnim komentarima gl. 29-36 spisa De administrando imperio, nekoliko redaka iz spisa De thematibus, tek nešto više iz također Konstantinova djela De ceremoniis, te odlomak iz Bazilijeva životopisa. Glava 29. nije ušla u ovo izdanje u potpunosti – ispušten je opširan prikaz posvećen saracenskom vojskovođi Soldanu. Već je Stjepan Antoljak upozorio na to da Ferjančić uopće ne spominje da je carev spis De administrando imperio u cijelosti preveo (Nap. MB: hrvatski ban) Nikola Tomašić. Moravcsik-Jenkinsovo izdanje iz 1949. čini cjelinu sa sveskom komentara koji je ugledao svjetlo dana tek 1962. u Londonu. Tada je pod uredništvom R.I.H. Jenkinsa objelodanjen kao drugi svezak Commentary uz Constantin Porphyrogenitus, De Administrando Imperio, koji su uz Jenkinsa sastavili – svaki za svoju najužu struku – tada vrlo ugledni svjetski bizantolozi: F. Dvornik, B. Lewis, Gy. Moravcsik, D. Obolensky i S. Runciman. Gotovo 221 stranica komentara male osmine. Najzanimljivije glave, 29-36, komentarom je popratio F. Dvornik, a djelomične posljedice toga osjećaju se još i danas. Naime, Dvornik se služio uglavnom historiografijom objelodanjenom na svjetskim jezicima, ne poznavajući u dovoljnoj mjeri hrvatsku i druge južnoslavenske historiografije, iako navodi glavne njihove radove, nažalost, čini se, iz druge ruke. Nepunih pet godina kasnije ponovno je objelodanjeno Moravcsik-Jenkinsovo kritičko izdanje spisa De administrando imperio iz 1949, ali kao New Revised Edition, Washington 1967. Prvo izdanje iz 1949., komentar iz 1962. te drugo ispravljeno izdanje iz 1967. spisa De administrando imperio popraćeno je brojnim relevantnim ocjenama i prikazima. Njih je popisao R. Benedicty u časopisu Acta antiqua, 1962., 1-3, 307 i d. Bila je to podloga za njihovu skupnu ocjenu, koju je objavio G. Gyorfy u Byzantinische Zeitschrift, 55, 1962., 2, 302-309, gdje se pokazuju sve opravdane primjedbe upućene Moravcsiku, ali i sastavljačima Komentara.”
Kako se lijepo vidi, o De administrando imperio, a posljedično, i o temama koje se obrađuju u poglavljima 29. do 36.
29. O Dalmaciji i susjednim plemenima;
31. O Hrvatima i zemlji u kojoj sada obitavaju;
32. O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju;
33. O Zahumljanima i zemlji u kojoj sada obitavaju;
34. O Travunjanima i Konavljanima i zemlji u kojoj sada obitavaju;
35. O Dukljanima i zemlji u kojoj sada obitavaju i
36. O Paganima koji se nazivaju i Neretvani i zemlji u kojoj sada obitavaju)
– uz napomenu da je poglavlje 30., po nalazima istraživača, očito ispisao “nepoznati autor” – štošta se može raspravljati, a bogme, još i istraživati, da ne velim, interpretirati tj. donositi nove zaključke, što će odreda biti vjerodostojni poput dosadašnjih, zašto ne?
Jer, primjerice, kako se navodi u spomenutoj natuknici:
“Nepoznati autor 30. poglavlja (Nap. MB: “Pripovijest o provinciji Dalmaciji”, gdje se precizno navodi da se rimska provincija Dalmacija, sa Solinom pokraj Splita kao glavnim gradom, proteže od Drača do Istre uzduž istočne Jadranske obale, a na kontinent do rijeke Dunav, drugim riječima – ako to nije suviše skaradno reći! – na prostoru nešto većemu, ali ipak nešto korigiranijemu, od zamišljene NDH) mnogo je savjesniji i iskreniji od cara. Njegov je sastav ne samo stilski dotjeran nego je napisan u obliku rasprave o Dalmaciji. Podaci o Bijelim Hrvatima u Bijeloj Hrvatskoj i u Dalmaciji mnogo su vjerodostojniji. Heraklije je izbačen iz hrvatske povijesti i Konstantinova redakcija vijesti o doseljenju Hrvata zamijenjena je narodnom tradicijom, tj. pričom o petero braće i dvije sestre, koji su doveli Hrvate na jug. Pokrštenje Hrvata također je rezultat samostalne politike Hrvata nakon oslobođenja od franačke vlasti i njihova vezivanja s Rimom za Porina. Nepoznati autor umeće u svoj sastav i borbu Hrvata protiv Franaka i govori o hrvatskoj pobjedi nad njima za Kocilisa. Jedan od najdragocjenijih anonimovih podataka o Hrvatskoj u 10. stoljeću jest njegov popis županija. Taj podatak mnogo više vrijedi nego carevi podaci o politici Hrvata, podaci na koje današnjoj historiografiji još nije pošlo za rukom naći zadovoljavajući odgovor. Ništa manje vrijedan nije opis granica sklavinija: Duklje, Travunje, Zahumlja, Paganije, Hrvatske i Srbije. Najzad, 30. poglavlje završava izvanredno značajnim vijestima o odnosu izmedu Slavena i Romana u Dalmaciji. To je poznati podatak o odredbi cara Bazilija I. da građani dalmatinskih gradova plaćaju slavenskim vladarima u zaleđu ono što su dotad davali strategu. Zbog tih svojih točnijih podataka i vrlo važnih vijesti, anonimni autor 30. poglavlja s pravom uživa mnogo više povjerenja u povjesničara nego car pisac.”
Teorija povijesnog odraza
Čini se kako u “zemljama” o kojima je riječ, na tom području o kojemu je riječ, ni SHIZMA tj. Veliki crkveni raskol nije bio baš neki veliki vjersko-državni problem, sve do pojave tzv. svetosavlja u 12. stoljeću, kada je Stjepan (usto zvan i Nemanja, 1113.-1199.) – sve u konfliktu s braćom i rođacima – prevratom preuzeo prijestolje velikoga župana tamo u Raškoj tj. u izvornoj južnoslavenskoj Srbiji, pa se potom njegov sin Rastko (1174.-1236.), kasnije nazvan Sveti Sava, na jednak način uspeo do titule osnivča (sektaške) Srpske pravoslavne crkve, kako se danas naziva (a što je najsmješnije, ujedno i najtužnije, a tijekom 20. stoljeća, i najtragičnije), po kojoj se njeni pripadnici nazivaju isključivo Srbima te se samo i jedino po tome razlikuju od čega? – od svih ostalih bića, stvari i pojava na svijetu, osobito u Bizantskom Komonvelthu (Bysanthine Commonwealth), od Europe, ali i od svega ostaloga.
Temeljni problem Bizanta jest da se niti danas povjesničari ne mogu složiti kada je ovo Carstvo nastalo, niti kada je nestalo, osim što je sigurno da je riječ o povijesnom nazivu za Istočno Rimsko Carstvo, gdje se računa da je 330. godine cezar Konstantin Veliki prebacio prijestolnicu Rimskog Carstva u Novi Rim koji će postati poznat pod imenom Carigrad, pa će se konačna podjela između dva dijela države dogoditi 395. godine kada car Teodozije I. Veliki daruje svom sinu Arkadiju Istok, a Honoriju Zapad. Naziv Bizant nije se koristio u vrijeme postojanja te države (imperije ili poluimperije?) nego ga je tek u 18. stoljeću uveo slavni Charles-Louis de Secondat Montesquieu. Kao i drugi povjesničari tog vremena on je smatrao da Bizantsko Carstvo nakon 5. stoljeća nije vrijedno imena Rimsko, pa je uzeo latinizirano ime glavnog grada Byzantium (grč. Byzántion), današnji Carigrad (tur. Istanbul), za cijelo Carstvo. Građani Bizantskog Carstva i njihovi zapadni susjedi Carstvo su nazivali Romejskim (Rimskim), dok su ga istočni susjedi nazivali Rum (Rim). Službeni jezik je isprva bio latinski, kao i u zapadnom dijelu Carstva, a od 7. stoljeća, odlukom cara Heraklija (to je onaj o kojemu govori Porfirognet, vladao je od 610. do 641.) – grčki – koji je bio govorni jezik većine stanovništva. Ni Porfirogenet se, dakle, ne služi imenom Bizant, a kad u spomenutim poglavljima (29. do 36.) piše o čemu već piše, on zaprav govori o – područjima i narodima koji graniče s Bizantom (Istočnim Rimom), koji je u glavnini ono što danas nazivamo Malom Azijom, odnosno, današnjom Turskom i okolicom, plus na zapadu ništa novo, malene dijelove istočne jadranske obale, te južnu Italiju (Kalabrija), Siciliju, Korziku i Sardiniju, i tako te neke mediteranske enklave.
Dakle, kad u tom svjetlu razmišljamo o rimskoj provinciji Dalmaciji (koju danas, eh, možemo uglavnom prepoznati pod kolokvijalnim nazivima Dalmacija, Hercegovina, Bosna, Lika, Banovina, itd…) te o Hrvatima i Serbima o kojima polovicom 10. stoljeća piše Porfirogenet, onda zapravo razmišljamo o onome što su “mislioci” razine Stjepana Mesića i Vesne Pusić nazvali “Zapadnim Balkanom”, dobrim dijelom drukčijim od onoga što je slovenski (kominternovski) Drug Tito, slijedeći prethodeće srbijansko-vlaške-polubizantske “mislioce” nazivao “Jugoslavijom”, s mišlju na “Balkanski poluotok (namely, poluostrvo)” i imanentnu mu “Jugoslavensku federaciju”, “Balkansku konfederaciju”, nedavno pokušanu nazvati “jugosferom”, “6(+2)-1+1, odnosno, 6 jugo-republika (plus Kosovo i Vojvodina), minus Slovenija, plus Albanija”.
Nu, stotinjak godina nakon Porfirogenetove deskripcije plemenskih i narodnih rasporeda u bizantskom susjedstvu, dogodilo se nešto što danas poznajem pod nazivom SHIZMA, tj. pod nazivom Velikoga Crkvenoga raskola. Bilo je to kanonsko odvajanje i prekid liturgijske zajednice između Rimokatoličke crkve i Pravoslavne crkve 16. srpnja 1054. godine, kada su se Opća Rimska i Carigradska crkva podijelile oko pitanja ima li rimski papa primat među kršćanskim poglavarima, pa se Crkva raskolila na Katoličku sa sjedištem u Rimu i na Pravoslavnu crkvu, sa sjedištem u Carigradu. Čini se kako u “zemljama” o kojima je riječ, na tom području o kojemu je riječ, ni to nije bio baš neki veliki vjersko-državni problem, sve do pojave tzv. svetosavlja u 12. stoljeću, kada je Stjepan (usto zvan i Nemanja, 1113.-1199.) – sve u konfliktu s braćom i rođacima – prevratom preuzeo prijestolje velikoga župana tamo u Raškoj tj. u izvornoj južnoslavenskoj Srbiji, pa se potom njegov sin Rastko (1174.-1236.), kasnije nazvan Sveti Sava, na jednak način uspeo do titule osnivča (sektaške) Srpske pravoslavne crkve, kako se danas naziva (a što je najsmješnije, ujedno i najtužnije, a tijekom 20. stoljeća, i najtragičnije), po kojoj se njeni pripadnici nazivaju isključivo Srbima te se samo i jedino po tome razlikuju od čega? – od svih ostalih bića, stvari i pojava na svijetu, osobito u Bizantskom Komonvelthu (Bysanthine Commonwealth), od Europe, ali i od svega ostaloga.
Jer, Bizantski Komonvelt, ono što autor ovoga teksta – s primišlju na Veliki kineski zid, ali makar samo u duhovno-kulturno-državno-strategijskom smislu! – možda dosad i jedini, često politički nekorketno naziva PRVOSLAVNIM ZIDOM, što je to?
To su zemlje od Grčke na jugu, do Rusije, Bjelorusije i Sibira na sjeveru, odreda predominantno pravoslavne (“pravovjerne”?!) zemlje, u kojima se Rusi i Srbi i danas drže Julijanskoga kalendara, gdje Rusi i Srbi urlaju protiv NATO-a, gdje Bugari i Rumunji pripadajući EU, čini se, nemaju u okruženju nikakva izlaza a s njima niti lijepa i dobra velika Ukrajina, gdje i danas zaumno pokušavaju Jaltski i Teheranski dogovor protumačiti kako onakvima kakvi ti dogovori nisu, gdje se inzistira na strahovitu otporu ideje Intermariuma, ergo, Tromorja ili Trimariuma (Baltik-Jadran-Crno more), uspravnici Baltik-Jadran i sličnim toplim ljudskim idejama koje bi to tzerbouliansko područje, ako ništa drugo, makar privelo tamo gdje je bilo u doba Sulejmana Veličanstvenoga tj. u antemurale christiantitatis, a potom i u Zapadnu Europu, kakva već bila da bila: bolje Zapadne Europe od Zapadne Europe ipak nema, čak niti kad kontempliramo je li filozofski pojam Zapadne Europe semantički sličan smiješnom političko-geografskom pojmu Balkana, za čijim se duhovitim autorom još traga, dok stoljeća već prolaze uzaman-utaman, a rijekom stoljeća gotovo nitko ništa ne čita, a i kad tkogod čita, pročitanoga se ne sjeća, nekmoli da tkogod štogod razumije prije sjećanja!
Kako to Serbi misle objasniti?
Ultra-intelektualna srbijanska vlast misli jednostavno: Crnogorce proglašavaju katoličko-ustaškim Montenegrinima, istočne susjede (Bugare i Rumunje) prešućuju, Makedonce koje ionako smatraju južnim Srbima konfrontiraju s Bugarima, Grcima i Albancima, Mađare s kojima imaju dužu granicu nego s Hrvatskom (odnosno, ima je AP Vojvodina) pametno ne provociraju, jedino tzv. Republiku Srpsku u BiH nastoje držati kao as iz rukava, kao zadnji tromblon prije bijega, u smislu – ako Kosovo postane nezavisno, nepoznat netko mora dopustiti da se RS ili priključi Srbiji ili da postane druga srbijanska država, makar polusamostalna.
Znači, još je sredinom 10. stoljeća Konstantin Porfirogenet bio dočuo da su Serbi takvo seosko pleme gdje se dva brata svađaju između sebe u svezi nasljedstva. Pa je jedan bio potjerao drugoga. A onda je taj od nepoznata gazde zemljoposjednika bio zatražio smještaj za sebe i svoju obitelj. Kad mu je taj čovjek to dao, njemu se to nakon nekog vremena nije sviđalo, nego bi se on vratio kući. Pa se na povratku kući predomislio i opet žicao dobra čovjeka da ga on udomi negdje drugdje jer mu je do braće daleko, a možda ga neće ni primiti ikada više. Te ga je onaj gazda smjestio negdje kao svojega roba. A on se, taj protorob, genetski robijaš, koju tisućicu godina kasnije, kad su sve tobože prekrili ružmarini, snjegovi i šešelji, odlučio baviti – oralnom, usmenom duhovnom kulturom, a kako?
Kako to, dakle, taj pokušaj oralne, arlaučuće kulture – rekao bi vojvoda Šešelj, sudeći po porfirogenetskom podrijetlu, “najveći Hrvat meždju Servima” – u novije doba funkcionira u Hrvatskoj?
Eto, funkcionira uz pomoć Festivala ojkača u Petrinji, Dana srpske kulture u Istri, Momčila Bajagić Bajaga tu i tamo gore gdje gore gore gore, da ne nabrajama. A zašto?
Relativno bi bilo lako nabrojiti s kojim se nevoljama današnja Srbija, Hrvatskoj susjedna država jedino na (neriješenoj) granici prema AP Vojvodini, sučeljava. Ta mala državica Srbija, koja bi voljela da po površini bude veća od Australije, po gustoći stanovništa bolja od Malte, po duhovnom naslijeđu bremenitija od Francuza, po filozofsko-ekonomskom bolja od Germana, a po vojnom jača od kopnenih kamikaza Rusa, lako je to uočiti, na kraju balade ne može na kraj s time da je – Kosovo samostalna država. No, kako to srbijanska vlast misli objasniti vlastitu narodu?
Pa ultra-intelektualna srbijanska vlast misli jednostavno: Crnogorce proglašavaju katoličko-ustaškim Montenegrinima, istočne susjede (Bugare i Rumunje) prešućuju, Makedonce koje ionako smatraju južnim Srbima konfrontiraju s Bugarima, Grcima i Albancima, Mađare s kojima imaju dužu granicu nego s Hrvatskom (odnosno, ima je AP Vojvodina) pametno ne provociraju, jedino tzv. Republiku Srpsku u BiH nastoje držati kao as iz rukava, kao zadnji tromblon prije bijega, u smislu – ako Kosovo postane nezavisno, nepoznat netko mora dopustiti da se RS ili priključi Srbiji ili da postane druga srbijanska država, makar polusamostalna. Majke ti mile!
U toj smiješnoj serbijanskoj skazki, Republika Srpska Krajina (to je ona u Hrvatskoj, od Drniša do Vukovara, ali “u tri dela”, štono ju je pomela kratka ljetna nevera Oluja), svoju specifičnu ulogu ima i nekovrsna narodnosna skupina zvana Srbima prečanima, kraće Srbima, koji se stubokom razlikuju od Srbijanaca.
No, kako se danas događa to da Srbijanci koriste hrvatske (dijelom i bosansko-bošnjačke) Srbe da bi tobože nekoj imaginarnoj Europi pokazali da je riječ o onome što je Vuk sin Stefana, s pseudonimom Karadžić, u pretprošlom stoljeću govorio da jest i da jest mora biti, odnosno – “Srbi svi i svuda”, od Vukovara do Istre, Imotskoga (“Hasanaginica”) do Dubrovnika?
Pa, eto smisla u ovom tekstu, dobri ljudi: upravo preko tih “ojkača” i “bajaga”!
Ojkalica naspram nepostojeće ojkače
Sve u svemu, ojkalice, gange, rere, thompsoni, mišekovači, oliveridragojevići, magazini, toplapiva, hladnapiva, oni definitivno mogu biti stvar ukusa na početku 21. stoljeća pa ih možemo i ne moramo slušati, no ojkače, bajage, falši rokenrolovi, falšesevdalinke, turbofolkovi, braćebajići i ostale borečorbe, njih ne bi trebalo niti tolerirati: oni su uvijek znak, kažiput za pokušaj agresije, za namjeru, za okupaciju.
Kulturna agresija uvijek prethodi ili naslijeđuje rat. U Hrvatskoj, čini se, još ne umijemo reći kad se što dogodilo i što se uopće događa: kad to hrvatski obrambeni ratovi započinju, a kad završavaju? Što prije njih, a što nakon?
Mi, koji smo na nekada sjajnom zagrebačkom Filozofskom faksu studirali etnologiju u doba Milovana Gavazzija i Branimira Bratanića (obojica su pokojni) napamet smo naučili otprilike sličnu formulaciju kakva stoji na hrvatskoj inačici Wikipedije:
“Ojkanje (ili treskanje, orzenje, rozganje) je najstarija vrsta pjevanja u Hrvatskoj. Prema riječima stručnjaka, ojkanje je ostatak predslavenskog balkanskog pjevanja s područja antičke (rimske) Dalmacije“, a uz to:
“Ojkanje (također vojkanje, treskanje, zavijanje, grohotanje) je poseban način pjevanja slogova hoj, voj, oj, duljim tremoliranjem ili također duljim ili kraćim melismima. Javlja se kao pripjev u desetarčkim i osmeračkim pjesmama, a izvodi se pojedinačno u tzv. samačkim i putničkim pjesmama ili češće dvoglasno; dok jedan pjevač drži otegnute tonove iste visine tj. ojka, oči, drugi treska, potresa, tj. tremolira. Pjevač koji treska započinje za kvartu ili tercu više od ležećeg tona spuštajući glas i postupno ga smirujući u unisonu s drugim pjevačima. Ojkanje je u raznim oblicima najrasprostranjenije u Lici, Dalmaciji (osobito Dalmatinskoj zagori) i Hercegovini. Ojkalica se u Sinju tradicionalno zove rera, a u Imotskom i okolici te u zapadnoj Hercegovini ganga. Obično se ojkajući ispjevavajući kratki stihovi, najčešće šaljive rime. Gange ili gangalice su narodne pjesme koje se izvode na način primitivne polifonije, posebno raširene u okolici Imotskog.”
Ojkalica je zaštićena na 5. zasjedanju UNESCO-ova Međuvladina odbora za zaštitu nematerijalne kulturne baštine u Nairobijuu Keniji. Ojkalica je netemperirano dvoglasno pjevanje samoizniklo u Dalmatinskoj zagori. Izvode ga odvojeno muškarci i djevojke. Sudeći prema tonskim odnosima, organizaciji pjevanja, boji tona, ritmu, spada u najstarije sačuvane oblike vokalnog izražavanja na svijetu.
Ukratko, dobri ljudi: pentatonska ojkalica, ganga, rera i inačice – e njih je zaštitio UNESCO!
S druge strane, termin “ojkača” zasigurno pod nebom Božjim jest nepostojeći: to je tek novovjeki pokušaj da Srbijanci (i Srbi) pokažu da njima (kad već ne ide vojnički, onda možda kulturološki?!) pripada zemlja koja im ne pripada, koja im nikada nije pripadala, i koja im na način na koji misle, nikad neće pripadati!
Eventualno, lingvistički apsurdni, balkanoidni, šatrovački termin “ojkača”, on bi se mogao odnositi na ono kad se turski martolazi (plaćenička otomanska paravojska) dovikuju s huma na hum, s čuke na čuku, s brda na brdo. Ili kad, u nedostatku boljih ideja, s prvim rascvjetalim ljetnim šešeljima, današnji hrvatski Srbi počnu razmišljati kakve je gange na umu imao Gyula Moravcsik prevodeći De administrandio imperio s grčkoga, s kojom se porukom nakon translacijskih zahvata možda bi, a možda i ne bi, složio doktor lingvistike Milorad Pupovac.
Sve u svemu, ojkalice, gange, rere, thompsoni, mišekovači, oliveridragojevići, magazini, toplapiva, hladnapiva, oni definitivno mogu biti stvar ukusa na početku 21. stoljeća pa ih možemo i ne moramo slušati, no ojkače, bajage, falši rokenrolovi, falšesevdalinke, turbofolkovi, braćebajići i ostale borečorbe, njih ne bi trebalo niti tolerirati: oni su uvijek znak, kažiput za pokušaj agresije, za namjeru, za okupaciju.
Kulturna agresija uvijek prethodi ili naslijeđuje rat. U Hrvatskoj, čini se, još ne umijemo reći kad se što dogodilo i što se uopće događa: kad to hrvatski obrambeni ratovi započinju, a kad završavaju? Što prije njih, a što nakon?