Fatalnu pogrešku su počinili državotvorni Hrvati kada su pristali da ih se identificira kao desnicu, a jugoslavene kao ljevicu. Nikome to ne ide pod kapu više nego jugoslavenima, koji su tako legitimizirali i legalizirali svoju poziciju, jer sukob ljevice i desnice postoji u svim državama svijeta i pa tako i u Hrvatskoj, a rušitelji države su osuđivani kao neprijatelji i omraženi u svakoj državi osim Hrvatske.
Sada oni, koji u temelju imaju rušenje vlastite države i koji bi u svakoj drugoj državi bili proglašeni državnim neprijateljima i s lijeva i s desna, u hrvatskoj državi bivaju svedeni na razinu ideoloških protivnika i pobornika socijalne pravde.
Kako dnevna politika danas, tako i kompletna povijest 20. stoljeća, provedena u borbi za hrvatsku samostalnost i protiv nje, odnosno za Jugoslaviju, biva svedena na razinu sukoba hrvatske ljevice i hrvatske desnice, pa tako u Zagrebu najljepši hrvatski trg nosi ime “hrvatskog ljevičara” Tita, kojeg “hrvatski desničari” žele ukloniti. Tako su se “hrvatski” partizani borili za komunističku hrvatsku državu” a “ustaše i domobrani za fašističku”.
To je najveća zabluda državotvornih Hrvata, što su dopustili poistovjetiti dvije kategorije koje se ne mogu poistovjećivati, a to je pitanje socijalnog i nacionalnog, pitanje ima li ili nema ova država pravo postojati i pitanje, kako uređena treba ona treba biti.
Na isti način jugoslaveni poistovjećuju državu i režim u vrijeme NDH, pa je po tom principu Pavelić bio vođa zločinačkog naroda na u zločinačkoj državi, a Tito koji ju je rušio “hrvatski heroj” čije ime “krasi” trgove i ulice diljem Hrvatske, radi čega ZAVNOH, u čijim zaključcima stoji da treba strijeljati svakog tko se supotstavi uključenju Hrvatske u Jugoslaviju, ulazi u temelj hrvatskog Ustava.
To je nesretna “logika” koju državotvorni Hrvati nisu prepoznali iako se istu tu “logiku” nastojalo transplantirati i na ovu državu, od državnih neprijatelja, onih koje su Hrvati sebi birali na vodstvo pod krinkom ljevice, pa je Domovinski rat trebao biti proglašen zločinačkim činom, Tuđman šefom te zločinačke bande a hrvatska država zločinačkom državom.
Tako je to kad pomiješaš pojmove koji se ne mogu miješati. To se obično naziva zbrajanjem krušaka i jabuka, ali u ovom slučaju će biti bliže ako kažemo da se miješaju otrovne gljive s jestivima.
Prihvaćajući tako besmisleno postavljene temelje ove države, oni koji se smatraju stvoriteljima hrvatske države, pravdaju hrvatsko postojanje zato što je demokratska, Jugoslaviju osuđuju zato što je bila totalitarna, a Tita kore zato što je bio diktator. A što da nije bio komunistički diktator i da se proglasio za kralja po uzoru na Karađorđevića i nastavio voditi Jugoslaviju kao parlamentarnu monarhiju? Bi li ga onda “hrvatska ljevica” rušila a “hrvatska desnica” slavila?
I vi hoćete izborima, u demokraciji koja je to samo po imenu, riješiti probleme države koja to samo po imenu. Našiljit ćete se olovaka.
Hrvatski ratnici su svojom krvlju stvorili ovu državu, a jugoslavenski političari je uredili tako da izgleda kao da ju nije trebalo stvarati i samo zahvaljujući nekim poduzima sucima u Haagu, nisu uspjeli da i nju i sve koji su je izborili ne proglase za jedan veliki zločin.
Kažete da je kasno za lustraciju. Ako je kasno za lustraciju, onda je kasno i za ovu državu.
Tako Hrvatska živi suprotstavljena sama sebi i uspjeh je da uopće još postoji pod ovakvim pravilima ili bolje reći, pod ovakvim isprikama.