Povodom napisao u hrvatskom tisku o projektu SNV-a “Spomenici u tranziciji. Rušenje spomenika NOB-a u Hrvatskoj” u kojemu je sudjelovala kći Milorada Pupovca, Tihana Pupovac, ne mogu se oteti jednoj usporedbi, koja se odnosi na ratne memorijale.
Australija je od svoga postanka do danas sujelovala u 13 ratova i u mirovnim snagama diljem svijeta od 1899. do danas:

• Sudan 1899.–1902.
• Južna Afrika 1899.–1902.
• Kina 1900.–01.
• Prvi svjetski rat, 1914.–18.
• Drugi svjetski rat, 1939.–45.
• Okupacija Japana, 1946.–51.
• Korejski rat, 1950.–53.

• Malezijski rat, 1950.–60.
• Indonezijska konfrontacija, 1963.–66.
• Vietnamski rat, 1962.–75.
• Irak: Prvi rat, 1990.–91.
• Afganistan, 2001.–do danas
• Iraq: Drugi rat, 2003.–09.
• Mirovne snage, 1947.–do danas

Nakon 13 ratova u periodu od preko 100 godina i 102 tisuće poginulih vojnika, Australija na svom teritoriju ima 22 ratna memorijala koji bi se po veličini i značaju mogli mogli usporediti s partizanskim spomenicima i memorijalima o kojima govori Tihana Pupovac.
Povrh toga Australija ima 4 ratna memorijala u drugim zemljama, i nekoliko avenija časti, s drvoredima čija stabla nose imena poginulih u ratu. Od svih tih memorijala, 4 se odnose specifično na Drugi svjetski rat.

Za razliku od Australije, Hrvatska je dočekala samostalnost sa 7 tisuća memorijala koji su posvećeni partizanima u samo jednom ratu.

To nije nevjerojatna brojka – to je zastrašujuća brojka, koja bi Hrvatsku bez problema stavila na prvo mjesto među državama NATO saveza.

Ne mislim da je potrebno ulaziti u uspoređivanje značaja jugoslavenskih partizana sa savezničkim vojskama iz Drugog svjetskog rata. Ne mislim da je potrebno uopće spominjati bilo što drugo osim ovih zastrašujućih brojeva.

Strastvena čuvarica partizanskih spomenika u Hrvatskoj, hoće promovirati simboliku hrvatskoga jada, bespomoćja i još više hrvatske besperspektivnosti, dok Hrvati trpaju glavu u pijesak, praveći se da ih se to ne tiče.

Sama pomisao na to da se u Hrvatskoj danas prave izložbe, izdaju monografije i vode kampanje za obnovu srušenih, restauraciju zapuštenih i održavanje postojećih, sveukupno 7 tisuća partizanskih memoriala, govori o tome da Hrvatska nije na čistu sama sa sobom kao samostalnom državom, da je ostala mentalno okovana u jednom vremenu o kojemu samo ta brojka sama za sebe dovoljnio kaže.

Mene su tokom školovanja vodili na Sutjesku, Kozaru, Neretvu i druge memorijale ali nikada nisam čuo ovu brojku koja mi dodatno utvrđuje uvjerenje o monstruoznosti države koja je podigla sve te spomenike. Bojim se reći, kako bi trebao opisati ovu državu koja ih čuva i obnavlja da ne padnu u zaborav, valjda kao upozorenje svim Hrvatima, da se ne kočopere previše svojom nezavisnošću i svojim suverenitetom.

Ako na protest protiv Istanbulske konvencije, na Trg bana Jelačića dođe 50 tisuća Hrvata, na protest protiv proslave koljačkog ustanka u Srbu, kojim se slavi neviđene zločine, uključujući i likvidacije cijelih obitelji i iseljavanje Hrvata iz jedne cijele pokrajine, iste one koju su 50 godina kasnije istim takvim metodama ponovo očistili od Hrvata i proglasili zasebnom državom, trebalo bi doći 500 tisuća Hrvata.

Pogledajte naslovnu fotografiju ovog teksta. To je spomenik ljudima koji su na ražnju pekli svećenika. Taj spomenik su branitelji srušili i Republika Hrvatska ga obnovila, tako da se njihovi potomci i nasljednici mogu klanjati svojim “slavnim idolima”, u prisustvu najviših hrvatskih dužnosnika, uključujući i samog predsjednika.

Ako na protest protiv Istanbulske konvencije, na Trg bana Jelačića dođe 50 tisuća Hrvata, na protest protiv proslave koljačkog ustanka u Srbu, kojim se slavi neviđene zločine, uključujući i likvidacije cijelih obitelji i iseljavanje Hrvata iz jedne cijele pokrajine, iste one koju su 50 godina kasnije istim takvim metodama ponovo očistili od Hrvata i proglasili zasebnom državom, trebalo bi doći 500 tisuća Hrvata. Umjesto toga, dođe pedesetak HSP-ovaca, koje onda strpaju u kavez, dok tu lakrdiju cjela Hrvatska nezainteresirano promatra, netko nešto potihio promrmlja i ode svojim poslom, u suverenoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj, o čijem ovakvom statusu treba svatko dobro razmisliti, jer takvog suvereniteta i samostalnosti neme nigdje na ovom svijetu osim kod pobjednice posljednjeg europskoga rata.

Samo još nedostaje obnoviti svih 7000 spomenika i na svakome jednom godišnje prirediti proslavu, što znači da bi se diljem Hrvatske, svakog dana u godini održavalo 20 različitih proslava četverogodišnjega rata i svih njegovih posljedica, koje su Hrvati krvavom mukom preživjeli, ali za sigurno neće ovakav mir; mogu samo kao građani neodređenoga podrijetla, mogu kao Zapadni Balkanci, mogu kao “neutral-gender” spodobe, ali ne mogu kao žene i muževi drevnoga naroda hrvatskoga.