Proleter br. 28 iz prosinca 1932. povodom Velebitskog ustanka: “Komunistička Partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu. Dužnost je svih komunističkih organizacija i svakog komuniste da taj pokret potpomognu, organiziraju i predvode“.
U članku se nadalje kaže da je „borba za raširenje masovne baze ustaškog pokreta“ zadaća komunista, jer „Velikosrpska vojno-fašistička diktatura ne može da se obori samo akcijama malih grupica ljudi bez učešća najširih masa“, te da „borba za nacionalno oslobođenje treba da bude ispunjena konkretnim sadržajem i da obuhvati pitanje zemlje, dugova, poreza, borbe protiv mjesnih bogataša-lihvara, škole itd.“.
Članak završava tvrdnjom da se komunisti bore: „protiv nacionalnog i socijalnog potlačivanja, za samoodređenje potlačenih naroda do otcjepljenja za vlast radnika i seljaka. Zbog toga oni uzimaju najaktivnijeg učešća u ustaškom pokretu i predvode taj pokret, vezujući borbu ustaša za nacionalno oslobođenje sa borbom širokih masa radnog naroda za rad, hljeb i slobodu“.
Napisi iz toga doba protiv „doklaćenih šićardžija” i svih neprijatelja koji „piju krv“ hrvatskom narodu (Ustaša) i poziv da se što prije obračuna „sa srpskim činovnicima, žandarima i policijom“ (Proleter) nije bio izraz nikakve isključivosti ili mržnje ustaša i komunista, nego borba „protiv svakog oblika nacionalnog ugnjetavanja sa strane srpskih zulumćara“ (Proleter, br. 26, rujan 1932-), a tvrdnje da je „doba papirnate i jezične borbe prošlo, da ništa nije koristilo“ (Ustaša) i da „ni jedan narod i nijednu klasu ne može nitko osloboditi ako se oni sami svojom vlastitom borbom ne oslobode“ (Proleter) ostale su, nažalost, nepobitne povijesne činjenice sve do današnjih dana.
Na prijeratno pisanje Ustaše i Proletera u brojnim člancima nadovezalo se pisanje za vrijeme rata Vjesnika, glasila hrvatske jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte ili kraće rečeno partizanskog Vjesnika, kojega su uređivali hrvatski komunisti i iz kojega je nastao današnji zagrebački Vjesnik. Iz tih članaka mogli bismo navesti podosta citata iz kojih se vidi da su hrvatski komunisti zaista mislili da će kroz klasno oslobođenje hrvatski narod postići i nacionalnu slobodu, koja mu je u fašističko-monarhističkoj Jugoslaviji bila potpuno zanijekana. Navodimo neke citate:
„Radnička je klasa Hrvatske i za vrijeme ranijih jugoslavenskih vlada bila progonjena i izvrgnuta teroru. Osim što je kao dio hrvatskog naroda bila izložena raznim oblicima nacionalnog potlačivanja, protiv nje su u prvom redu bili upereni izvanredni zakoni i izvanredne mjere. (…) radnička klasa Hrvatske, u savezu s hrvatskim seljaštvom, zadala je osjetljive udarce velikosrpskim hegemonistima i uvijek bila u prvim redovima borbe za nacionalnu slobodu i ravnopravnost“ (Vjesnik, br. 12, svibanj 1942.).
„Pasivnost, čekanje i računica nije osobina našeg naroda. (…) Hrvatski narod vjekovima se bori za slobodu. A sloboda se ne dobija, ukoliko je to istinska sloboda, na dar, za nju se treba boriti. (…) U narodnooslobodilačku borbu mora danas da pristupi svaki Hrvat, koji imalo voli svoju rodnu grudu, svoje more, njive i planine… (…) Velikosrpska šovinistička klika uz svesrdnu pomoć okupatora naoštrila je svoje zube i usmjerila svoju borbu ponovno protiv hrvatskog naroda uz otvorenu i direktnu pomoć šake hrvatskih izroda“ (Vjesnik, broj 15, kolovoza 1942.).
„Mnogonacionalna Austrougarska monarhija u kojoj su stoljećima robovali brojni, pretežno slavenski narodi, nestala je 1918. godine pod udarcima Antantinih armija na frontama i pod unutrašnjim udarcima potlačenih naroda: Poljaka, Čeha, Slovenaca, Hrvata itd. Ovi narodi, koji su desetljećima vodili oslobodilačku borbu, ustali su u toku rata 1914.-l9l8., osobito nakon revolucionarnih događaja u Rusiji i zadali smrtonosne udarce nasilničkoj monarhiji. Uslijed nepostojanja organizirane revolucionarne snage hrvatski narod u tom najpogodnijem povijesnom momentu nije uspio ostvariti svoje davne ciljeve, nego je pod pritiskom velesila pobjednica, velikosrpske politike a naročito izdajom vodećih političara u Hrvatskoj ušao u sklop versajske Jugoslavije i tako polufeudalni austromađarski jaram zamijenio velikosrpskim. Antanta je naime na ovomedijelu Evrope trebala svoju strateško-političku poziciju, velikosrpska gospoda tražila su povećanje Srbije, stvaranje velikosrpske države, a izdajnička vodstva hrvatskih političkih klika iz straha pred revolucionarnim valom naroda tražila su spas svojih sebičnih interesa i pozicija u naručju velikosrpske čaršijske i generalske reakcije. Tako je 1. XII 1918. protiv volje hrvatskog naroda, protiv volje svih ostalih nesrpskih naroda, a bez pitanja i privole i samog srpskog naroda, stvorena versajska tvorevina Kraljevina SHS, kasnije Jugoslavija, u kojoj ne samo što nije ostvareno nikakvo i ničije oslobođenje ni ujedinjenje, nego je postala glavnjačom svih naroda, u kojoj je i sam srpski narod, za volju održanja te reakcionarne tvorevine izgubio sve one demokratske tekovine koje je u dugim i krvavim borbama izvojevao u predratnoj Srbiji. (…)
23 godine životarila je nasilno stvorena versajska Jugoslavija. Čitava povijest te reakcioname tvorevine nije ništa drugo do povijest besprekidnog, stalno pojačavanog nasilja, pljačke i terora nad svim potlačenim narodima Jugoslavije – povijest oslobodilačkih borbi i žrtava naroda protiv veliko-srpskog jarma“ (Vjesnik, br. 19, prosinca 1942.).
„U 20-godišnjem razdoblju života u versajskoj državi hrvatski je narod čamio u najcrnjem nacionalnom ropstvu, izložen politici besprimjerne pljačke i terora od strane velikosrpske čaršije. Ne imajući ni časa ništa protiv bratskog srpskog naroda i zajedničkog državnog života s njime, hrvatski je narod bio prinuđen da kroz čitavo to razdoblje vodi ogorčenu borbu za nacionalnu slobodu i opstanak protiv klike velikosrba, koji su izazivali razdor i nacionalnu mržnju, razvili krvavu politiku nacionalnog ugnjetavanja, vladajući nasilničkim protunarodnim metodama i nad samim srpskim narodom, čime su pripremali preduvjete sloma države i ropstva svih naroda Jugoslavije.
Odmah nakon stvaranja države beogradska je čaršija opljačkala hrvatski narod i sav prečanski svijet, najprije 1919. g. kada je pri markiranju krunskih novčanica jednostavno oduzela 20 posto od ukupnog iznosa svim imaocima kruna a zatim 1920. g. iste te imaoce kruna sa razmjerom 4 krune za 1 dinar ponovno opljačkala za još više stotina milijuna dinara. Čitava kasnija financijalna politika vođena je u istom protunarodnom i protuhrvatskom duhu, naročito putem pljačkaške inflacije stabilizacij edinara, što su naročito teško osjetili radnički i seljački slojevi svih zemalja Jugoslavije.
Čitavih 20 godina poreska politika zasnivala se na nerazmjerno višem opterećenju Hrvata i prečana, a poreski šaraf naročito je lopovski i žandarski radio u tim krajevima. Kroz 10 godina od 1918. g. najniža stavka kućarine u Hrvatskoj bila je tri puta viša od one u Srbiji, zemljarina plaćala se dva puta više. Porezno opterećenje po stanovniku za period od 1924.–1929. u Hrvatskoj iznosi 406 dinara, a u Srbiji 180 dinara prosječno. Ukupno hrvatski je narod 1925. g. plaćao za 19 posto više poreza nego prije rata 1914.-1919.
Kreditna politika državnih zavoda i pitanje razduženja seljačkih masa bile su obične igraće karte u rukama raznih stranačkih klika i režima naročito u izbornim kampanjama, a uvijek zadojene protuhrvatskim duhom. Za teške industrijske krize 1929. godine politika beogradske čaršije sunovratila je u propast desetke hiljada malih hrvatskih štediša i njihove uštede samo iz rivalstva, konkurencije prema zagrebačkim banakma, kojima je država uskratila pomoć u jednom teškom času i prouzročila katastrofu, čije su troškove platili u prvom redu hrvatski radnički i seljački slojevi. Značajno je napomenuti, da je u to isto vrijeme država od narodne imovine godišnje otkidala po 45 milijuna dinara kao pomoć bjelogardejskom ološu, koji se ugnijezdio u Beogradu, tom središtu protusovjetske akcije.
(…) Ukratko od godine 1919.-1938. svi državni proračuni iznosili su okruglo 180 milijardi dinara od čega je Hrvatska u porezima i drugim putevima doprinijela 60 milijardi. Od te svote za državne potrebe u Hrvatskoj utrošeno je 30 milijardi, a ostalih 30 izneseno je iz Hrvatske svakako ne u srpska sela ili palanke, već u pretince beogradskih čaršijskih glavešina. Prosvjetna i kulturna politika vođena je u Hrvatskoj planski u protuhrvatskom duhu naturajući djeci u školama velikosrpske teorije, pjesme, udžbenike, jezik, nastavno osoblje i duh, gušeći svako istinsko i nacionalno hrvatsko nastojanje čak zlorabeći i samo hrvatsko ime i kompromitirajući ideju državnog jedinstva, koja je postala maskom z asvaku protunarodnu i napose protuhrvatsku rabotu.
Hrvati su kao Hrvati na svakom koraku bili terorizirani i šikanirani, sudbinom čitavog naroda vladala je samovolja trulih režima. Od masovnih terorističkih napada na hrvatsko radništvo i seljaštvo, od progona inteligencije pa do hapšenja vodećih političara na čelu sa Stjepanom Radićem 1924.-1925., do njihovog ubojstva usred beogradske skupštine 1928., pa preko 6. januara do neviđenih nasilja na izborima 1935. g. izbezumljenog pucanja na hrvatske manifestacije i zborove, kroz sve te velikosrpske zločine proteže se linija jedne protuhrvatske politike, koja ni u Srbiji nije imala ništa srpskog ni narodnog. Deseci hiljada osuđenih na državnim sudovima za zaštitu države, pune robijašnice, glavnjače, batinanje kao neophodan sistem, to dopunjuje sliku one mračne prošlosti za kojom danas lažne suze liju londonske izbjeglice i Maček-Kmjevićeva izdajnička družba.
Kroz 20 godina opstojanja velikosrpske države, na čelu državne uprave smijenilo se preko 40 vlada sa oko 700 ministara. Nikada ni jedna vlada nije došla na vlast niti je bila oborena parlamentarnim putem, sve su se uvijek ravnale, dolazile i odlazile utjecajem zakulisnih faktora, napose čaršije. Hrvatski narod ne samo što nije imao nikakvog utjecaja na vladinu politiku, već su sve vlade bile izrazito protivhrvatske pa čak i one malobrojne „zajedničke, sporazumaške“ stajale su u znaku potpune premoći beogradske čaršije.
U vojsci i njenim vrhovima uopće nije bilo predstavnika hrvatskog naroda, pa baš to što su generalske klike djelovale bez ikakve kontrole naroda uopće i posebno hrvatskog naroda, dovelo je dobrim dijelom do toga, da su se u tim vrhovima ugnijezdili protunarodni tipovi, koji su se u pogodnom trenutku lako razvili u petokolonaše, što su se nesavjesno titrali našim narodima i konačno ih bacili u fašističke ralje.
Nije nikakvo čudo da se protunarodni i protuhrvatski duh stalno širio i čvrsto ugnijezdio u čitavom aparatu države, koja je i nastala kao barikada narodnih neprijatelja pred svojim narodima.
Prvi izbori u zemlji, izbori za Ustavotvornu skupštinu izvršeni su na temelju statistike pučanstva iz 1910. godine tobože radi ,brojnih ratnihžrtava Srbije’, a ustvari je to bila izborna manipulacija, da bi se olakšalo stvaranje većine za centralistički ustav. Zatim izglasavanje Vidovdanskog ustava, temeljnog državnog zakona, izvršeno je grubom povredom narodnih prava i demokratskih načela, običnom kupovinom glasova neznatnih manjina, a uz odsustvo i protiv predstavnika radnog naroda, 58 poslanika KPJ i svih predstavnika hrvatskog naroda, poslanika HRSS dakle protiv volje najpozvanijih slojeva i naroda. Zar je ta i takva tvorevina mogla postati nečim drugim, već glavnjačom naroda, napose glavnjačom hrvatskog naroda? (…) Nijedan narod, ponajmanje hrvatski narod, ne može danas požaliti za tim omraženim stanjem koje je obilježeno bespravnošću, nasiljima, terorom i pljačkom od strane velikosrpske čaršije, a izdajom i stalnim obmanjivanjem od strane većine vodstva HSS-a“ (Vjesnik, br. l, siječanj 1943.).
Nedavno su naši borci na Baniji u borbi zarobili jednog majora domoabranskog zdruga. Kad su mu na preslušanju dobacili, da je izdajica Hrvatskg Naroda, jer se bori protiv slobodne Hrvatske, zarobljeni major reče: „- Ja se borim za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Ja sam mačekovac…“ (Vjesnik, br. 16, 16. kolovoza 1944.).
Zaista, ideja slobodne i nezavisne Hrvatske duboko je usađena u svakom Hrvatu, bez obzira na njegovo socijalno porijeklo i osobno ideološko i političko uvjerenje. Istina je da su ideološke opreke i različiti politički nazori razdvajali hrvatske ustaše, komuniste, mačekovce i one koji su pripadali drugim političkim pokretima, strankama ili grupama, ali ideja hrvatske državnosti i slobode njih je i zbližavala i oni su u različitim, i nebaš povoljnim prilikama, surađivali na oživotvorenju te ideje. U današnjem vremenu činjenice o toj suradnji najpomnije se kriju i dokumenti o njoj uništavaju, ali se zato stare, izumrle i već zaboravljene opreke nastoje oživiti.
Fikreta Jelić-Butić ne samo da prikriva njoj vrlo dobro poznate povijesne činjenice o početnom jedinstvu hrvatskih komunista i ustaša i o njihovoj suradnji i zajedničkoj borbi protiv velikosrpske Jugoslavije, a za slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku, štoviše ona izvrće povijesnu istinu, te se uz to poziva na Proleter, na čijim stranicama se očituje potpuno druga zbilja. Razglabajući o akciji hrvatskih ustaša na Velebitu u rujnu 1932. (Velebitski ustanak), o ciljevima i političkim domašajima te akcije, ona piše (str. 41):
„Poslije ustaške akcije, vlasti su pooštrile policijski i žandarmerijski nadzor nad mnogobrojnim osobama, a slijedile su i oštre represije nad samim stanovništvom. U nekim općinama održane su konferencije s istaknutim opozicionim političkim ličnostima, koje su bile upozorene na posljedice zbog uključivanja u ustašku propagandu. Pod sumnjom ustaške propagande vršena su hapšenja i u drugim krajevima Hrvatske. Istodobno je akcija ustaša naišla na stvarnu osudu progresivnih snaga u zemlji, u prvom redu Komunističke partije Jugoslavije“.
Proleter br. 28 iz prosinca 1932. na 2. i 3. strani donosi izvještaj o toj ustaškoj akciji u članku pod naslovom Ustaški pokret u hrvatskim krajevima u kojemu se kaže:
„U posljednje vrijeme počinje da se širi osobito u Lici i sjevernoj Dalmaciji ustaški pokret protiv srpskih okupatorskih vlasti. Bilo je više sukoba između naoružanih ustaša i žandara. Među Šibenikom i Benkovcem ustaše su digli u zrak žandarske kasarne. U sukobima u Lici zarobili su ustaše 5 žandara i odveli ih sobom kao taoce. Vlada je, da uguši pokret proglasila opsadno stanje u tim krajevima, poslala tamo 1400 žandara, tri bataljona vojske, dva kavalerijska odreda strojnih pušaka (mitraljeza) i jednu brdsku bateriju. Osim toga su poslati neregularni odredi tako zvane ‘Narodne odbrane’ Koste Pećanca (srpski komite). Jugoslavenske torpednjače krstare među Rijekom i Splitom i najstrože paze da se iz Italije ne bi švercovalo oružje ustašama. Po selima ne smije se poslije 8 sati u veče izlaziti iz kuća, a kad neko hoće da nekamo putuje, mora moliti dozvolu vlasti. U vezi sa ustaškim pokretom hapse se ljudi po selima u masama. Javljaju iz Zagreba da tamo u policijskom zatvoru ima preko 150 seljaka iz Like, a osim toga oko 90 uhapšenih iz Zagreba radi zadušnica Hraniloviću. Kod Gline, gdje je nedavno bila seljačka pobuna bilo je prema vijestima odatle, 15 mrtvih i 16 ranjenih.
Iz svih tih vijesti – koje djelomično potvrđuje i službena agencija Avala – vidi se da situacija u Jugoslaviji postaje iz dana u dan sve ozbiljnija. Glad, bijeda i teror režima nad stanovništvom prevršili su već sve mjere i seljaci dovedeni do očaja bježe u šumu i sa puškom u ruci počinju da se bore protiv velikosrpskog zuluma. Iz okolnosti da ustaški pokret započinje u Lici i sjevernoj Dalmaciji – najsiromašnijim krajevima Jugoslavije – može se zaključiti da socijalnoekonomski momenti igraju veliku ulogu u tom pokretu. Ali značenje nacionalnog momenta također je veliko, jer je pokret najviše razvijen u hrvatskim dijelovima Like i sjev. Dalmacije.
Komunistička Partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu. Dužnost je svih komunističkih organizacija i svakog komuniste da taj pokret potpomognu, organiziraju i predvode“.
U članku se nadalje kaže da je „borba za raširenje masovne baze ustaškog pokreta“ zadaća komunista, jer „Velikosrpska vojno-fašistička diktatura ne može da se obori samo akcijama malih grupica ljudi bez učešća najširih masa“, te da „borba za nacionalno oslobođenje treba da bude ispunjena konkretnim sadržajem i da obuhvati pitanje zemlje, dugova, poreza, borbe protiv mjesnih bogataša-lihvara, škole itd.“.
Članak završava tvrdnjom da se komunisti bore:
„protiv nacionalnog i socijalnog potlačivanja, za samoodređenje potlačenih naroda do otcjepljenja za vlast radnika i seljaka. Zbog toga oni uzimaju najaktivnijeg učešća u ustaškom pokretu i predvode taj pokret, vezujući borbu ustaša za nacionalno oslobođenje sa borbom širokih masa radnog naroda za rad, hljeb i slobodu“.
Foto: Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus u Lundu (Švedska)
Nastavlja se