Franjo Tuđman u knjizi “Velike ideje i mali narodi” navodi o pisanju “Hrvatskog puta”, glasila “Hrvatskog Nacionalnog Revolucionarnog Pokreta”: “U duhu opće linije Treće komunističke internacionale, koja je u razdoblju od 1924. do 1934. zastupala stajalište da Jugoslaviju kao versaillesku tvorevinu i tamnicu naroda treba razbiti, kao ‘cilj borbe Hrvatskog Nacionalnog Revolucionarnog Pokreta’ bilo je postavljeno ‘izvojštenje samoodređenja hrvatskog naroda, oživotvorenje njegovog prava na otcjepljenje od Jugoslavije, ujedinjenje, nezavisnost i oslobođenje hrvatskog naroda od velikosrpskog i svakog drugog imperijalističkog jarma, te stvaranje slobodne republike Hrvatske, u kojoj će narod sam odlučivati svojom subinom’.
‘Ustašku borbu, koja niče iz nezadovoljstva i otpornosti širokih slojeva narodnih, treba svim silama organizirati i predvoditi’.
Na osnovi toga kao programski cilj postavljeno je suzbijanje sviju zabluda vodstva različitih stranaka i struja, a istodobno ‘svestrano pomaganje borbe pristaša tih stranaka i skupina i zajednička borba s njima protiv raznih oblika i načina ugnjetavanja hrvatskog naroda’, i stvaranje saveza s nacionalno-oslobodilačkim pokretima u ostalim zemljama Jugoslavije koji se bore protiv ‘vojno-fašističke diktature i velikosrpske monarhije’ i priznaju hrvatskom narodu pravo na samoodređenje.”

Tri mjeseca kasnije u Proleteru, br. 3 za veljaču-ožujak 1933. potvrđeni su raniji stavovi Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u odnosu na ustaški pokret. Preko čitavu prvu stranu i polovicu druge toga broja Proletera zauzima članak pod naslovom Za svakodnevne interese radnog naroda u kojemu su iznešene i sljedeće tvrdnje i programatski stavovi:

„Preduslovi revolucionarne krize u Jugoslaviji postepeno, u posljednje vrijeme naglo sazrijevaju. Jedinstvo versailleske Jugoslavije ugroženo je iznutra i spolja. Velikosrpska vojno-fašistička diktatura nalazi se zbog toga u raspadanju. Ona ne može da nađe izlaz i spas niti u popuštanju niti u zaoštravanju svoga terora.

(…) Ogromno nakupljeno nezadovoljstvo, razočaranost, ogorčenost radnog naroda podiže val njegove borbenosti. Val borbenosti pokreta ugnjetenih naroda i radničke klase i najširih slojeva upropaštenog seljaštva i osiromašenih srednjih slojeva uspinje se naglo. Rokovi koji nas dijele od zamašnih događaja kratki su! (…)

U toku posljednjih dva tri mjeseca došlo je u Jugoslaviji do niza događaja, koji su tražili i traže od svega našeg partijskog članstva brzo i konkretno reagiranje kako u usmenoj i pismenoj agitaciji, tako i u protestnim skupštinama i demonstracijama. Stav partije n.pr. povodom akcije ustaša u Lici i Hrvatskom Primorju bio je pravilan i učinjeni su dovoljno uspješni pokušaji, da se mase ugnjetenih naroda s tim stavom upoznaju. Ali treba otvoreno priznati, da partija nije uspjela da povodom ustaške akcije pripremi i razvije i u dubinu i u širinu nacionalno-revolucionarnu borbu ugnjetenih masa. Partija je nedovoljno konkretno vodila borbu protiv divljeg terora koji bijesni u Lici i Hrv. Primorju. (…)

Široke mase narodne sve više dolaze do uvjerenja da su komunisti u pravu, kada su tvrdili i tvrde, da sve nade srbijanske buržoaske opozicije o dobrovoljnom pristajanju v.-f. diktature uz promjenu oblika buržoaske diktature, na raspis za konstituantu itd. predstavljaju samo zabludu, koja smeta i otežava borbu protiv v.-f. diktature. Ali te iluzije još uvijek igraju važnu ulogu u zavaravanju masa i njih treba uporno razobličavati.

Iluzije vodstva Seljačko-Demokratske Koalicije i Slovenske Ljudske Stranke, da će fašistička diktatura s njima pregovarati na bazi njihovih zagrebačkih i ljubljanskih posredničkih i sporazumaških punktacija, također su skrahirale. Skrahirale su zato jer su nosioci diktature svijesni, da bi hrvatski i slovenski nacionalno-oslobodilački pokreti masa radnoga naroda pregazili pregrade koje njihovoj borbi za oslobođenje hoće da postave nacionalno reformistički vođe. Ali mnogi naši partijski drugovi, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj i Sloveniji, nisu još shvatili sav zamašaj potrebe pravilnog partijskog rada za pomaganja nacionalno-revolucionarnih pokreta. Tu se ne radi samo o platonskoj solidarnosti za nacionalno-oslobodilačkom borbom, nego je potrebno, da organizacija vodi žilavu borbu za ostvarenje rukovodstva radničke klase u cijeloj borbi ugnjetenih naroda. To znači, da borbu protiv sviju oblika nacionalnog sporazumaštva i njegovih nosioca i predstavnika treba udeseterostručiti. Borba za hegemoniju (za rukovodeću ulogu) radničke klase u borbi nacionalno ugnjetenih i seljačkih masa isto kao i pojačana borba protiv vodstva raznih građanskih i sitnoburžoaskih opozicionih grupa jeste jedan od najvažnijih uslova pobjede radnog naroda u borbi sa tlačiteljima i ugnjetačima.

Interniranje vođe nacionalno-sporazumaške i prečanske sitnoburžoaske opozicije i opće pooštrenje terora opasno ugrožene velikosrpske diktature zaoštrilo je posljednjih tjedana sve suprotnosti u zemlji. Masovni pokreti protiv velikosrpske vojno-fašističke diktature pojačani su, zablude i iluzije buržoaske opozicije i nacionalnog sporazumaštva među njima, još su jake, ali su one pokolebane. Tijesno povezivanje s tim masama radi sistematskog pripremanja i vođenja akcija masa protiv terora fašističke diktature vrlo je važna zadaća svih naših organizacija“.

Takvo pisanje Proletera bilo je potpuno u skladu ne samo s političkim uvjerenjem hrvatskih komunista, nego i sa zaključcima Prvog kongresa Kominterne u kojima se kaže da je “jugoslavenska država stvorena primjenom sile”, te da ona ne posjeduje državnu individualnost, već je kao „vazalna država Antante“ umjetno stvorena (Teze o međunarodnoj situaciji i politici Antante. Prvi kongres Treće internacionale, Rad, Beograd 1953., str. 242). Prvi kongres Kominterne nagovještava svjetsku proletersku revoluciju u kojoj će biti riješen i problem hrvatske države, jer će se “proizvodne snage svih zemalja osloboditi stege nacionalnih država, ujedinivši narode u najtješnjoj ekonomskoj suradnji na bazi općeg privrednog plana i dati mogućnost i najslabijem i najmalobrojnijem narodu da slobodno i nezavisno upravlja poslovima svoje nacionalne kulture, bez ikakve štete za ujedinjenu i centraliziranu evropsku i svjetsku privredu” (n. dj., str. 245). U toj revoluciji nestat će Kraljevina SHS, jer u njoj živi nekoliko nacija pod vlašću “srpske birokratske veleposjedničke oligarhije” (An das Proletariat der Balkan und Donau, Verlag der Kommunistischen Internationale, Hamburg 1920., str. 233). Obraćajući se balkanskim komunistima, Kominterna kaže da stvaranje Kraljevine SHS znači “ogromno teritorijalno povećanje Srbije” (n. dj., str. 231).

Peti kongres Kominterne (17. lipnja do 8. srpnja 1924.) donio je zaključak da se „opća parola prava naroda na samoodređenje koju ističe KPJ, mora izraziti u formi izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranja od njih nezavisnih republika“ (Podloga ujedinjenja. Kongres ujedinjenja. Prvi kongres KPJ. Istorijski arhiv Komunističke partije Jugoslavije, tom. II. Kongresi i zemaljske konferencije KPJ 1919.-1937. Istorijsko odeljenje Centralnog komiteta KPJ, Beograd 1949., str. 421).

Na Četvrtom kongresu KPJ održanom 6. studenoga 1928. u Dresdenu zaključeno je da je atentat na Radića početak jednog “ubrzanog razgolićavanja i sužavanja baze hegemonije velikosrpske buržoazije, početak jednog novog perioda povećanih nacionalnih sukoba i zaoštravanja državne krize, perioda u kome potlačeni narodi Jugoslavije otvoreno postavljaju pitanje svoje borbe za nacionalnu nezavisnost, za otcjepljenje.” (n. dj., str. 147).

Objašnjavajući stav hrvatskih komunista prema slobodnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi i njihova nastojanja u tom pravcu dr. Franjo Tuđman usvojoj knjizi Velike ideje i mali narodi (drugo, prošireno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb 1970., str. 265-268) piše:

„Najviši izraz angažiranja Komunističke partije Jugoslavije oko rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja bio je pokušaj stvaranja Hrvatskog nacionalnog revolucionarnog pokreta u doba šestosiječnjske diktature. CK KPJ je potkraj 1932. pokrenuo i izdavanje glasila tog pokreta pod imenom Hrvatski put, koje je tiskano u inozemstvu a bilo je namijenjeno pretežito hrvatskom selu.

U duhu opće linije Treće komunističke internacionale, koja je u razdoblju od 1924. do 1934. zastupala stajalište da Jugoslaviju kao versaillesku tvorevinu i tamnicu naroda treba razbiti, kao ‘cilj borbe Hrvatskog Nacionalnog Revolucionarnog Pokreta’ bilo je postavljeno ‘izvojštenje samoodređenja hrvatskog naroda, oživotvorenje njegovog prava na otcjepljenje od Jugoslavije, ujedinjenje, nezavisnost i oslobođenje hrvatskog naroda od velikosrpskog i svakog drugog imperijalističkog jarma, te stvaranje slobodne republike Hrvatske, u kojoj će narod sam odlučivati svojom subinom’.

Kao zadaci borbe Hrvatskog nacionalnog revolucionarnog pokreta bijahu postavljeni: ‘propovijedanje, organiziranje i vođenje svakidašnje borbe najširih slojeva hrvatskog naroda protiv sviju oblika ugnjetavanja i pljačke’; ‘protiv političkog zarobljivanja i odnarođivanja hrvatskog naroda’; protiv ‘ukidanja’, ‘jugoslaviziranja’, ‘posrbljivanja i fašiziranja’ hrvatskih ustanova, škola i omladine; protiv ‘gonjenja hrvatskih sinova na vojnu službu izvan hrvatskih krajeva’; a ‘za odstranjenje srbijanskih okupatorskih četa s hrvatskog teritorija’, protiv ‘gospodarskog isisavanja i pljačke hrvatskog naroda’.

Komunistička partija teži da opće nezadovoljstvo hrvatskog naroda s monarhističkom Jugoslavijom iskoristi za stvaranje nacionalno-revolucionarnog pokreta pod svojim vodstvom pa zbog toga ističe da oslobođenje hrvatskog naroda pretpostavlja: ‘nepomirljivu i bezobzirnu borbu protiv svih izdajica hrvatskog naroda, te uopće svih raznovrsnih saveznika i pomagača velikosrpske diktature’; ‘odlučno suzbijanje opasnih ideoloških zabluda i obmana, koje postoje u hrvatskom nacionalno-oslobodilačkom pokretu, škode borbi za oslobođenje hrvatskog naroda, a stvarno koriste ili velikosrpskim ugnjetačima i njihovim francuskim irnperijalističkim pokroviteljima ili stavljaju pokrete za oslobođenje u službu drugih stranih osvajača’.

Kao glavne zablude navode se: a) ‘Zablude, da se oslobođenje Hrvatske može postići federalističkim i kakvim bilo preuređenjem imperijalističke Velike Srbije, prozvane Jugoslavijom, putem novog ‘sporazuma’ bilo sa sadanjim vlastodršcima, bilo s kojim drugim predstavnicima velikosrpske vladajuće klase, a pod pokroviteljstvom francuskog ili engleskog imperijalizma’; b) ‘Zablude, da se oslobođenje Hrvatske može postići u savezu s osvajačkim talijanskim, mađarskim, bugarskim i drugim fašizmom’; c) ‘Pacifistička miroljubivost prema tlačiteljima i pasivno čekanje da se velikosrpski jaram sruši sam od sebe’; d) Zablude, da se uporna revolucionarna borba najširih slojeva… može nadomjestiti atentatima… te upadima ustaških četa, zavisnih od stranih osvajača. Ali ustašku borbu, koja niče iz nezadovoljstva i otpornosti širokih slojeva narodnih, treba svim silama organizirati i predvoditi‘ (podcrtano u izvoru, F. T.).

Na osnovi toga kao programski cilj postavljeno je suzbijanje sviju zabluda vodstva različitih stranaka i struja, a istodobno ‘svestrano pomaganje borbe pristaša tih stranaka i skupina i zajednička borba s njima (podcrtano u izvoru, F. T.) protiv raznih oblika i načina ugnjetavanja hrvatskog naroda’, i stvaranje saveza s nacionalno–oslobodilačkim pokretima u ostalim zemljama Jugoslavije koji se bore protiv ‘vojno-fašističke diktature i velikosrpske monarhije’ i priznaju hrvatskom narodu pravo na samoodređenje.

Iako Kominterna poslije dolaska Hitlera na vlast u Njemačkoj (l933.) zbog fašističke opasnosti mijenja stav prema Jugoslaviji tako da marsailleski atentat na kralja Aleksandra ocjenjuje kao ‘napad fašizma na demokraciju’, predstavnici hrvatskog komunističkog pokreta teško i nevoljko primaju tu promjenu. Hrvatski put, koji je kao glasilo HNRP izlazio do l936.,nastavio je pisati uglavnom u istom duhu. Na početku 1935. list pobija mišljenja dase ‘hrvatski narod ne može osloboditi’ jer je malen i bez svoje vojske dok ‘Srbi imaju svoju vojsku, žandare i policiju’. Takvom malodušnom stajalištu list suprotstavlja argumente da je ‘hrvatski narod brojčano gotovo jednak Srbima’, a zajedno sa Slovencima, Makedoncima, Crnogorcima i ostalim ugnjetenim narodima sačinjava ogromnu većinu, a u vojsci su i sinovi hrvatskog i ostalih potlačenih naroda, koji će u ‘odlučnom momentu statina stranu’ svoga naroda.

Pozdravivši jedinstvenost i izbornu pobjedu hrvatskog naroda na svibanjskim izborima 1935., Hrvatski put podvrgava kritici pacifističku sporazumašku politiku vodstva HSS-a, koje ne pruža otpor divljanju i krvavom nasilju oružništva i redarstva beogradskog režima. Konstatiravši da je ‘hrvatski narod za tu sporazumašku politiku platio deset puta toliko žrtava’ i da mu nedostaje ‘odlučno vodstvo i vojnička priprava’, list upućuje poziv: ‘Hrvati organizirajte svoje obrambene čete, koje će znati i moći da suzbiju žandarska nasilja i da pođu u borbu za slobodnu Hrvatsku Republiku’.”

Ustaška akcija na Velebitu i policijski teror koji je nakon nje uslijedio zbližio je hrvatske komuniste i ustaše, oni su se međusobno potpomagali, pa i zajednički nastupali protiv velikosrpske Jugoslavije, o čemu postoji velik broj dokumenata Proleter, br. 2 iz veljače 1933. na 5. strani objavljuje veliki članak pod naslovom Za pomoć i oslobođenje političkih i vojnih osuđenika u kojemu se kaže: .

„Za vrijeme četirigodišnjeg trajanja velikosrpske vojno-fašističke diktature bilo je za političke ‘krivice’ osuđeno 20 ljudi na smrt, 5 na doživotnu robiju, preko 800 na 2630 godina i 6 mjeseci robije. Bez suđenja bilo je na podmukli način ubijeno preko 100 radničkih boraca. – To su grozne činjenice, nad kojima svaki radnik, seljak i nacionalni revolucioner u zemljama velikosrpske Jugoslavije treba da ozbiljno razmisli. Oni koje je vlada dala ubiti i koje ona baca u tamnice, to su radnički i nacionalno-revolucionarni borci. Vlada ih je dala osuditi zato, jer su oni organizirali i predvodili radnike, seljake i ugnjetene narode u borbu protiv snižavanja radničkih nadnica i pogoršavanja radnih uslova, protiv povećavanja poreza, egzekucija i pljačke seljaka, protiv nacionalnog ugnjetavanja i nasilnog posrbljivanja, protiv krvavog režima velikosrpske vojno-fašističke diktature.

Sudbina ovih boraca, koji danas čame u tamnicama je grozna. Sa njima se postupa gore nego s običnim zločincima. Vlada je uvela u tamnicama strahoviti režim, koji ima svrhu da fizički uništi političke osuđenike, naročito komuniste, koji su najmnogobrojniji po svim zatvorima. Nedavno je u kaznenom zavodu u Mitrovici 10 političkih osuđenika moralo stupiti u štrajk glađu i staviti na kocku svoj život, da bi izvojevali najelementarnija prava, koja osuđenici, naročito politički, svagdje imaju, kao što je: grijanje ćelija, pravo nabavljanja hrane za svoj novac, pravo čitanja knjiga, ukidanje prisilnog posjećivanja crkve, ukidanje batinanja i neprestanih surovih disciplinarnih kazni.

Iz ovoga može svaki radnik, seljak i nacionalni revolucioner stvoriti zaključak, kakav je užasan život na robiji onih, koji su se borili za interese radnog i ugnjetenog naroda. Blagodareći junačkom držanju i solidarnosti političkih osuđenika u Mitrovici, kao i velikom odjeku i protestima protiv takvog postupka vlade od strane radnih masa u zemlji i u inostranstvu, zahtjevi mitrovačkih drugova su zadovoljeni. Ali radni narod se ne može i ne smije zadovoljiti sa tim djelomičnim uspjehom. Jer prvo, ako je položaj političkih osuđenika u Mitrovici u nekoliko, poboljšan, on je u svim drugim zatvorima još uvijek grozan, i drugo, radnici, seljaci i ugnjeteni narodi ne mogu se zadovoljiti samo neznatnim poboljšanjem položaja svojih boraca u zatvorima. Njihova je dužnost voditi odlučnu borbu za oslobođenje (amnestiju) političkih i vojnih osuđenika, u toliko više što borba protiv diktature traži stalno nove žrtve i što krvava vlada, da bi ugušila borbu radnog naroda u posljednje vrijeme još više pojačava progone i hapšenja. Samo koncem 1932. g. uhapšeno je i dotjerano u glavnjače u Zagrebu i Beogradu više od hiljadu seljaka i radnika iz Like i Hrvatskog Primorja. Danas više nego ikada treba radni narod one svoje drugove, koji čame po zatvorima, da bi zajedno s njima mogao organizirati i povesti borbu protiv izrabljivanja, pljačke i ugnjetavanja koje iz dana u dan postaje sve nesnosnije.

Razviti borbu širokih masa protiv krvave diktature za oslobođenje političkih osuđenika – to je jedna od najvažnijih zadaća, koja stoji pred revolucionarnim pokretom u svim zemljama Jugoslavije. U tu svrhu Centralni Komitet Crvene Pomoći Jugoslavije odlučio je u sporazumu sa drugovima u zatvorima, da u veljači i ožujku ove godine organizira i povede široku kampanju radnih masa protiv bijelog terora i za pomoć i oslobođenje političkih osuđenika, i to sa parolama:

Dolje bijeli teror velikosrpske vojno-fašističke diktature!

Za poboljšanje položaja sviju političkih i vojnih osuđenika u velikosrpskim zatvorima!

Za amnestiju (bezuslovno oslobođenje) sviju političkih i vojnih osuđenika!

Protiv mučenja u policijskim zatvorima i kaznionama!

Za najpuniju pomoć političkim kažnjenicima od strane najširih masa radnika i seljaka!

Za izgradnju i učvršćivanje organizacije Crvene Pomoći!

Dolje velikosrpska vojno-fašistička diktatura! “

Photo: Koeln, svibanj 1976 – Bruno sa Stipom Bilandžićem i Damirom Petrićem pred katedralom.

Nastavlja se

Bruno Bušić: Hrvatski ustaše i komunisti (2)

Bruno Bušić: Hrvatski ustaše i komunisti (1)

 

 

Komentari