Zbog velikog odjeka u narodu i kasnijih političkih promjena koje su iz nje uslijedile Velebitska akcija hrvatskih ustaša zabilježena je i u književnosti, pa i onoj nehrvatskoj. Tako srpski književnik Mladen Oljača (rođ. g. 1926.)u svom romanu Kozara (Svjetlost, Sarajevo 1973., str. 361) piše, tobože prenoseći dnevnik ustaškog pukovnika Franjčevića (zapravo proslavljenog hrvatskog ustaškog pukovnika Jure Francetića):

“Nije lijepo da se hvalim, ali moram zapisati. Ja sam još 1932. u rujnu predvodio ustaški odred na Velebitu. Minirali smo vojarnu u selu Brušanima. Četrnaestog rujna, na Jadovnom, tukli smo se sa žandarima po planini. Bila je paljba sa obje strane, prsa u prsa. Teško je ranjen Stipe Devčić, kojega nosim. Da nam ne bi smetao, on se ubija bombom i tako se pridružuje ustašama što su ranije pali: Hraniloviću, Soldinu i Rosiću. Prenoćili smo u Rizvanuši, sa četiri ranjena, među seljacima koji su nam govorili: ‘Hrvatski narod trpi kao Krist na križu. Više vrijedi jedan ustaša, nego cijela srpska satnija’. Za večeru su nam donijeli krumpira, jaja, sira i mlijeka, a kad smo htjeli platiti, gotovo su se naljutili, a potom su krenuli s nama u trganje brzoglasnih žica. Poslije našeg odlaska u Italiju, žandarmi su pohvatali mnoge seljake s Velebita: vezali su ih lancima, tukli, mučili glađu i žeđu, sve u ime nasilnika i ciganina, kralja Aleksandra Karađorđevića, i pokazivali im ustašku kapu i ogrtač, što su ih pronašli na mrtvome Devčiću”.

Foto: Hrvatski fokus – Jure Francetić

Oljači, poput mnogih drugih komunista, dobro je poznato druženje ustaša i komunista, njihove međusobne simpatije, ideološka razmimoilaženja i razglabanja, kao i međusobna suradnja u zajedničkoj borbi protiv velikosrpske fašističke Jugoslavije.

Na str. 373, 374 Kozare on na sljedeći način opisuje tobožnje sjećanje ustaškog pukovnika Franjčevića na susreti razgovor s poglavnikom dr. Antom Pavelićem:

„Poglavnik me pozvao u neposrednu blizinu. Srce mi je zaigralo. Stao sam ukipljen, a Poglavnik me upitao:

– Koliko si, Franjo, proveo u Mitrovici?

– Pet godina, Poglavniče.

– Kažu da si bio prgav i da si se, svakodnevno, tukao sa žandarima. Je li to istina?

– Nije zgodno da se hvalim, Poglavniče… Gotovo svakoga jutra tukao sam se sa žandarima. Ako ih nisam mogao mlatnuti, pljuvao sam po njima, ali ni oni meni nisu ostajali dužni: obore me na zemlju ili na beton, pak me gaze cokulama odozgo kao konji po snoplju… Bio sam modar gotovo svakog jutra – sve dok nam nisu priznali status političkih zatvorenika.

– To je bilo onda kad ste surađivali s komunistima?

– Nismo surađivali s komunistima, Poglavniče, nego smo na svoju ruku, kao i komunisti, istodobno kad i oni, štrajkovali glađu, neka bi nam se priznao status političkih krivaca i da nas uprava zatvora ne izjednačava s kriminalcima. Tako smo se našli zajedno, u zahtjevima, s komunistima u štrajku glađu.

– Tada su vam komunisti preoteli Balena i još neke.

– Da, Poglavniče, – rekao sam. – Tada je Balen prišao komunistima, pored Marušića i još nekih“.

Istina je, da su kroz te duge razgovore unutar zatvorskih zidina pojedini hrvatski borci kao Šime Balen, Marušić i drugi napustili ustaške redove i pridružili se komunistima. Međutim, bilo je i obratnih slučajeva: jedan od najboljih hrvatskih novinara Milivoj Magdić napustio je komuniste i pridružio se ustašama, pa je bio urednik Spremnosti, zbog čega je kasnijebio osuđen na smrt i smaknut.

Međusobnom razumijevanju ustaša i komunista pogodovao je i njihov sličan socijalni sastav. “Prema podacima, koje je u proljeće 1937. dobio u Rimu predstavnik jugoslavenskog Ministarstva unutrašnjih poslova V. Miličević, u Italiji se nalazilo ukupno 510 pripadnika ustaške organizacije. Većinom su bili smješteni na otocima Lipari, Stromboli i Gigliu, dok su istaknutiji ustaše bili razmješteni po dvojica u raznim mjestima na jugu Italije. Prema tim podacima, socijalni i profesionalni sastav ustaša u Italiji bio je: 337 seljaka, 77 radnika, 35 mornara, 17 studenata, 12 trgovaca, 10 oficira, 2 novinara, 6 ostalih profesija“. (F . Jelić-Butić, n. dj., str. 35).

Andrija Hebrang

Od svih hrvatskih komunista najveći ugled među ustašama uživao je Andrija Hebrang, prvi sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske. Nakon održavanja Osme zagrebačke konferencije (25.-26. veljače 1928.) Andrija Hebrang se ilegalno prebacio u Austriju, gdje je bio uhvaćen i predan jugoslavenskim vlastima koje su ga osudile na 12 godina robije. Na toj dugogodišnjoj robiji on je upoznao mnoge ustaške revolucionarce i zbog svojih čvrstih hrvatskih uvjerenja, ljudske postojanosti i uzgoritosti stekao njihovo poštovanje, povjerenje i prijateljstvo, koje oni, a niti on, nisu nikada iznevjerili unatoč kasnijim suprotnostima, ideološkim i ratnim oprekama. Kad je godine 1948. Andrija Hebrang bio zatvoren zbog oporbe velikosrpskom nasilju nad hrvatskim narodom, njemu ne samo da je bilo predbačeno prijateljstvo s ustaškim revolucionarcima, nego je, štoviše bio optužen da je kroz to prijateljstvo izdao pokret kojemu je pripadao, što je bila potpuna neistina.

Iako Hebrang ta svoja robijaška i hrvatska poznanstva i prijateljstva nije nikada zatajivao, u knjizi Slučaj Andrije Hebranga (Kultura, Beograd 1952.), koju je napisao srpski književnik Dobrica Ćosić (kao autor knjige naveden je pukovnik Udbe Mile Milatović, koji je vodio istragu nad Hebrangom) tvrdi se suprotno, pa se iz toga izvlače zaključci, koji nemaju nikakve podloge.

Na 51. i 52. strani te knjige stoji zapisano:

“Drugovi su u Zagrebu već bili saslušali ceo niz svedoka o životu i radu Hebranga u periodu od njegovog dolaska s robije pa do hapšenja. Ustanovilo se da drugovi iz Partije, s kojima je radio, nisu znali za njegove veze sa ‘hrvatskim nacionalistima’ – frankovcirna (ustašama). Bilo je interesantno zašto je Hebrang te veze stvarao i tajio ih od drugova. Tu mora nešto da se skriva.

Pročitah zapisnik Ahmeta Ljubijankića. Ljubijankić je suđen kao frankovac na osam godina robije za vreme bivše Jugoslavije. Kaznu je izdržavao u Lepoglavi i Mitrovici, gde se i upoznao s Hebrangom. Odmah po osnivanju Pavelíćeve tzv. ‘NDH’ Ljubijankić je stupio u ustašku obaveštajnu službu. I kao agent te službe obnovio je svoje veze s Hebrangom. Ljubijankić navodi da mu je u vreme dolaska ustaša na vlast Hebrang rekao da svi robijaši–frankovci treba da uzmu aktivnog učešća u preuzimanju vlasti u ‘NDH’ i da se odmah odazovu ustaškom pozivu i jave udruženju ‘Uzdanica’, radi dobijanja dužnosti i funkcija. Na jednom drugom sastanku mu je rekao da treba da se useli u stan dr. Šlesingera, Jevrejina, koji je pobegao ispred ustaša, i da će on doći da se tamo smesti. U to vreme Hebrang je bio u stanu kod jednog drugog robijaša-frankovca, koji je suđen pre rata na deset godina robije, Vladimira Frajtića. ‘Ja sam se plašio’, izjavljuje dalje Ljubijankić, ‘mnogobrojnih veza koje je Hebrang održavao s bivšim robijašima-frankovcima, a među njima i nekim vrlo važnim ustaškim funkcionerima, no, on me je umirivao da je s njim u dobrim odnosima još s robije, i da se ništa ne plašim… A kada sam ga upoznao sa svojom saradnjom sa organima ustaške obaveštajne službe, on mi je samo rekao da budem oprezan, jer da je opasno raditi na dve strane…’

Budilo je opravdanu sumnju ovakvo držanje Hebranga u odnosu na Ljubijankića, čoveka za koga zna da radi za ustašku obaveštajnu službu. On kod njega čak i stanuje! Ljubijankić ga vodi na veze s visokim ustaškim funkcionerima…”

Hebrang nije imao nikakva razloga da skriva svoje veze s “hrvatskim nacionalistima”, kao što to tvrdi Mile Milatović, što indirektno priznaje i sam Milatović kad prenosi razgovor koji se vodio između njega i Hebranga za vrijeme jednog od brojnih preslušanja, koja su trajala preko godine dana (M. Milatović, n. dj., str. S7):

“- Kakvu ste vezu imali sa ustaškim pukovnikom Jucom Rukavinom, pre hapšenja?

– Nijesam imao s njim nikakve veze. Negdje po osnivanju NDH, mislim u svibnju ili lipnju, išao sam jednog dana poslije podne s Maricom Jošt i nekom studentkinjom, čijeg se imena ne sjećam, i kada smo bili u prosjeku između Ilice i Tuškanca, vidjeli smo da nam dolazi u susret Juco Rukavina. Kada je bio na jedno tri metra ispred nas, zabavio se s nekom djecom koja su se tu nalazila, dok smo mi prošli pored njega. Drugom prilikom sudario sam se s Jucom Rukavinom na uglu između Trenkove i Gajeve ulice. Juco je išao još s dvojicom ustaških pukovnika.

– Kako objašnjavate to da Rukavina ništa ne preduzme protivu vas?

– Ne znam kako bih to objasnio, ali vjerujem da je izvor u našem ranijem poznanstvu s robíje.

– Možda vas nije prepoznao?

– U to ne sumnjam. Prepoznao me i prvi i drugi put. Naročito je bilo očigledno za prvi susret. On me je prepoznao, i ne hoteći nešto protiv mene preduzeti, namjerno je skrenuo svoju pažnju na djecu koja su se tu igrala, dok mi ne prođemo”.

Ustaški pukovnik i jedan od sudionika u Velebitskom ustanku iz godine 1932. Juco Rukavina nije ništa htio poduzeti protiv svoga druga s robije Andrije Hebranga, jer je vjerovao u njegove poštene hrvatske nakane. Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica. Vjesnik od 30. lipnja 1948. objavio je odluku Politbiroa CK KPJ o isključenju Andrije Hebranga iz KPJ s obrazloženjem da je već “1944. godine smijenjen s dužnosti sekretara CK KPJ zbog šovinističkih ispada u odnosu na Srbe u Hrvatskoj, zbog pogrešne politike prema masama koje su bile pod utjecajem HSS i zbog otupljivanja borbe protiv ustaša”, nadalje da je “1946. godine kažnjen isključenjem iz Politbiroa CK KPJ i partijskom kaznom – strogim ukorom; istodobno je smijenjen s funkcije predsjednika Privrednog savjeta zbog pokušaja da svoje neslaganje s privrednom politikom CK KPJ i vlade FNRJ zamaskira ličnom netrpeljivošću druga Tita prema njemu”, te da je “svojim štetočinskim radom podgrijavao šovinizam i time pokušavao da razbije krvlju stečeno bratstvo i jedinstvo naših naroda, što se vidi iz niza njegovih postupaka; on je govorio da cijeli Srijem treba da bude u okviru Hrvatske, i na taj način je zastupao poznato ustaško gledište”. U istom članku Hebrang se optužuje da je “ometao izgradnju autoputa Beograd-Zagreb”, a “isto tako kanala Dunav-Tisa-Dunav”.

Vjesnik, od 23. studenoga 1948. piše:

“U pogledu stvaranja Narodnog fronta Hebrang je također imao svoju liniju. On ga je zaista nastojao oformiti kao koaliciju stranaka različitih programa. Jasno je da bi ovakva politika oživjela buržoaske utjecaje na sve grupacije u NF i da je ona vodila k njegovom slabljenju i otvarala mogućnost rada neprijatelja. Takva politika nije odgovarala stvarnom razvoju odnosa među grupama i razvoju formiranja jedinstva naroda. Ona bi otvarala vrata restauraciji staroga.

U pogledu Srba Hebrang je ispoljavao šovinističke tendencije. On je svojim utjecajem na različite načine pokušavao nametnuti partijskim organizacijama politiku koja je zapostavljala Srbe, kočila njihov nesmetani nacionalni i kulturni razvoj. Na terenu su iz agitacionog i prosvjetnog rada iščezavali srpski nacionalni elementi. U školama i u sasvim srpskim krajevima se onemogućavalo učenje ćilirice, srpske historije itd. Na selima se čak govorkalo da nije sasvim sigurno smije li se sada slobodno govoriti o Kraljeviću Marku i slično”.

Hebrangova odgovornost prema hrvatskoj domovini u Vjesniku je prikazana kao šovinistička tendencija prema Srbima, iako se on suprotstavljao činjenicama preko kojih se, kao što bi to rekao Vlado Gotovac, “Srbima u Hrvatskoj oduzima domovina”, a “stotine godina njihova života, njihova sudbina, želi se prikazati kao gostovanje” (Vlado Gotovac: Autsajderski fragmenti, Kritika, br. 8, str. 539, Zagreb rujan-listopad 1969.).

Andrija Hebrang dijelio je mišljenje ostalih komunista, a i svih ostalih pripadnika autentičnih hrvatskih nacionalnih pokreta, da Srbi u Hrvatskoj ne mogu biti nikakvi “politički i vjerski gosti”, nego punopravni građani svoje hrvatske domovine i države. Utvrđujući činjenicu da je Hrvatska “njihova domovina” i da bi “ona bila strašna svima da to nije”, Vlado Gotovac opisao je na sljedeći način one Srbe u Hrvatskoj koji se izuzimaju i koji nastoje to svoje političko i vjersko izuzimanje prenijeti na sve svoje sunarodnjake:

“Oni odbijaju Hrvatsku kao domovinu, odbijaju svaku brigu za nju i njenu sudbinu. Oni se opiru jeziku koji je već stoljećima jezik njihovih otaca, kulturi koja je već stoljećima kultura njihovih otaca, osporavajući tako smisao i vrijednost onoga što su oni učinili, šireći umjesto toga prazninu i nudeći bezumlje. Ali, ni oni, ni nitko drugi, ne može to proširiti na one, koji su u Hrvatskoj našli svoju domovinu, koji su je tako stvarali. Oni, koji sada žele biti gosti u vlastitom domu, uz vatre pradjedovskih ognjišta, pustoše samo vlastito srce, dok njihovi mrtvi ostaju u sudbini koju su živjeli, u kojoj su radili, ma kako ona bila gorka ponekada: njih Hrvatska u sebi nosi i prosljeđuje u budućnost, zajedno sa svima koji su je u svom trudu podizali i održavali.

A već tradicionalno pozivanje na vjere nije pozivanje na njihovo značenje unutar Hrvatske, nego izvan nje. Jer one stoljećima u njoj ne pokazuju nikakve znakove gosta ni u jednoj sferi života. Pozivati se na njih kao na osnovu izuzimanja danas je suprotno i njihovu smislu i njihovom značenju.Taj kompletni i mračni falsifikat spada u uobičajene reakcionarne pothvatena našem prostoru” (Kritika, br. 8, Zagreb, rujan-listopad 1969., str. 540).

Neistinita je tvrdnja koju je u ljeto godine 1971. izrekao dr. Vladimir Bakarić, tadašnji član Izvršnog biroa SK Jugoslavije, da su jedino “frankovci bili tvrdi na pitanju hrvatske države” (Hrvatski tjednik, br. 16, Zagreb, 30. srpnja 1971.). Zbog nijekanja te tvrdnje i zbog isticanja tvrdnje III. zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom (9. svibnja 1944.) da je “hrvatski narod vjekovima težio za stvaranje svoje slobodne države” i da će se i dalje boriti za “ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i oživotvorenje hrvatske državnosti” (Vjesnik, br. 13, od 15. svibnja 1944.). Međutim, istina je da su frankovci i ustaše više isticali hrvatski suverenitet, za razliku od hrvatskih komunista koji su uvijek isticali “klasno i nacionalno oslobođenje hrvatskog naroda”. Koliko god ne stoji tvrdnja da su jedino frankovci bili tvrdi na pitanju hrvatske države, toliko ne stoji tvrdnja da su ustaše iznevjerili “vjekovne težnje hrvatskog naroda” i da su “prodali” Hrvatsku Talijanima i Nijemcima.

U Jugoslaviji, a i u hrvatskom izbjegličkom tisku, napisano je bezbroj članaka o toj “prodaji”, neki od tih članaka zvučali su podosta uvjerljivo, naročito oni u kojima se tvrdilo da je dr. Ante Pavelić, zbog svojih prijašnjih obveza prema Talijanima, Rimskim ugovorom (18. svibnja 1941.) prepustio Italiji grad Sušak sa svim otocima “Hrvatskog primorja” (osim o. Paga), Dalmaciju od Splita do Novigradskog mora sa zaleđem do Zrmanje i gotovo sve dalmatinske otoke (osim Brača, Hvara, Šćedra i otoka dubrovačkog primorja), kao i šire područje Boke Kotorske. Na osnovu njemačkih povijesnih dokumenata iz doba rata hrvatski povjesničar dr. Bogdan Krizman u svojoj studiji: Iz tajne prepiske S. Kasche – J. V. Ribbentrop 1941.-1945. (vidi: VUS, br. 1298, Zagreb, 26. ožujka 1977., VUS, br. 1299, od 2. travnja 1977., VUS, br. 1300, od 9. travnja 1977., VUS, br. 1301, od 16. travnja 1977., VUS, br. 1302, od 23. travnja 1977. i dr.) dokazao je da dr. Ante Pavelić nije priznavao, a niti imao nikakve prijašnje obveze prema Talijanima i da je u tijeku pregovora koji su prethodili Rimskim ugovorima velikom upornošću i diplomatskom vještinom suzbio talijanske imperijalističke zahtjeve, koji su bili mnogo širi i pogubniji od onih koji su utanačeni Rimskim ugovorima. Opće je poznato ratno neprijateljstvo hrvatskih ustaša prema Talijanima, koji su pomagali četnike i u svakoj prilici nastojali da okrnje hrvatski suverenitet, a evo kako Mladen Oljača (n. dj., str. 360) kroz dnevnik ustaškog pukovnika Franjčevića, koji je optužen da “gunđa protiv Nijemaca i ne priznaje njihova starješinstva”, opisuje stav hrvatskih ustaša prema Nijemcima:

“Ja sam to zapravo i govorio, ali sam imao i razloge: jer ako smo stvorili svoju državu, imamo pravo u njoj i gospodariti. Mi smo ovdje gospodari, a ne drugi. Mi smo krvarili. Mi smo gladovali, tamnovali, umirali. Mi smo se tukli sa žandarima i čamili po zatvorima. Mi smo djeca ove zemlje, pa je pravo neka budemo i njeni gospodari. To je moja pozicija, i ja sam je rekao Poglavniku”.

Nakon što je izabran za predsjednika Vijeća za oslobođenje Hrvatske Vladimir Nazor je uputio Poruku Hrvatima (Vjesnik, br. 3, od 20. veljače 1944.) u kojoj tvrdi:

“Tim činom su rodoljubi na mene svratili pažnju ne samo Hrvata od Čakovca u Međimurju i od Čičarije u Istri do Boke Kotorske, pa od Lošinja na Jadranu do Zemuna na Dunavu, no također i ljudi naše krvi i jezika onkraj dalekih planina i širokih okeana, te osjećam potrebu da načasni poziv odgovorim ne samo članovima Vijeća, nego i svima koji su u toj odluci našli izražaj vlastitoj želji.

Negdje već rekoh, da je ovo prvi put što se, nakon Petra Svačića, u dugim vjekovnim patnjama, Hrvati sami bore za svoju čast, za rodnu grudu, za svoja prava kao ljudi.

Energija i izmučene kosti hrvatskih vojnika u prisilnoj službi raznih tuđinaca rasuše se – jalovo po njih – i po dalekim zemljama. Feudalci Zrinjski i Frankopani, generali Jelačići i Borojevići _ iako neki od njih dočekaše ne samo neharnost nego i krvničku sjekiru sa strane njihova gospodara – nisu predstavnici čistog hrvatskog otpora i neprigušljive čežnje stare hrvatske duše za davnom slobodom; čak i senjski Uskoci bijahu u vezi, pa i u službi habsburških nadvojvoda”.

Hrvatski pjesnik Vladimir Nazor je bio tek jedan od brojnih Hrvata, koji je mislio da se unutar partizanskog pokreta bori za svoju hrvatsku “čast, za rodnu grudu”, za svoju hrvatsku domovinu i državu ujedinjenu “od Čakovca u Međimurju i Čičarije u Istri do Boke Kotorske, pa od Lošinja na Jadranu do Zemuna na Dunavu”. U tom naivnom uvjerenju mnogi su od njih izgubili ne samo živote, nego i svoju čast, ali ne i san i težnju za suverenomdržavom Hrvatskom.

Foto: Bruno Bušić u Škotskoj sa Kristinom i Monikom, kćerkama Nikole Štedula

Nastavlja se

Bruno Bušić: Hrvatski ustaše i komunisti (3)

Bruno Bušić: Hrvatski ustaše i komunisti (1)