Prema Bruni Bušiću, na osnovu navedenih dokumenta, u logorima Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica i drugima, bilo je internirano 88.294 osoba s područja ondašnje SR Hrvatske, od kojih je preživjelo 36.760 osoba, što znači da je u svim logorima nastradalo 51.534 osoba. Istovremeno, navedeni podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate.
Tako je služeći se jugoslavenskim i stranim izvorima, Bruno Bušić iznio statističke podatke o žrtvama rata. Čijim podacima se služe “istoričari” Klasić i Jakovina navodeći da su samo žrtve Jasenovca iznosile 80-90 tisuća osoba? Izgleda da su se poslužili “znanstvenom metodom” tako što su procijenili da sve što Srbi “prećeraju” treba skresati na 10%, pa od trenutne srpske “statistike” od 900 tisuća jasenovačkih žrtava, “istina mora biti negdje na 90 tisuća”.

Godine 1969. Bruno Bušić, tada urednik Hrvatskog književnog lista, objavio je članak “Žrtve rata”, kojim je koristeći službene podatke, osudio preuveličavanja i manipulacije podacima o žrtvama II svjetskog rata. Svojim radom u Institutu za Historiju radničkog pokreta, kojemu je na čelu bio dr. Franjo Tuđman, Bruno je imao pristupa arhivskim podacima koje je vjerodostojno upotrijebio. Ipak, iz tog i drugih razloga, Bruno je 1971. uhićen i osuđena na kaznu od dvije godine zatvora koju je izdržavao u Staroj Gradišci, nakon koje je 1975. otišao u emigraciju.

Treba imati na umu da je karakter nekih dijelova teksta morao biti usklađen prema postojećim uvjetima u Jugoslaviji, bez čega “Žrtve rata” uopće nebi mogle biti objavljene.

Objavljujemo ovaj Bušićev tekst kako bi ukazali na današnju situaciju u Hrvatskoj, gdje pod mnogo povoljnijim uvjetima, Hrvatska vlast kukavički izbjegava poduzeti znanastveni pristup istraživanju žrtava rata, nego uspostavlja Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, kao rubberstamp, tek toliko da sakrije svoj nedostatak nacionalne i građanske hrabrosti, žrtvujući tako i nacionalni ponos i nacionalni interes, kako bi zadržala podršku privilegiranih manjinskih, a posebno srpskih predstavnika u Saboru, ugađajući tako Srbiji koja se prema Hrvatskoj odnosi otvoreno neprijateljski, i kako bi uspjela ostati na vlasti pod svaku cijenu, uključujuči i izdaju vlastitog naroda kojemu su se osobno, prihvaćajući se vlasti, zakleli služiti.

Prema Bruni Bušiću, na osnovu navedenih dokumenta, u logorima Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica i drugima, bilo je internirano 88.294 osoba s područja ondašnje SR Hrvatske, od kojih je preživjelo 36.760 osoba, što znači da je u svim logorima nastradalo 51.534 osoba.

Istovremeno, navedeni podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate.

Vojna enciklopedija koju u nekoliko navarata citira Bruno Bušić piše: “Masovna uništenja Srba, Jevreja i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600.000, u Jadovnu oko 72.000, u Staroj Gradiški oko 75.000, u Sremskoj Mitrovici oko 10.000 ljudi, a više hiljada u logorima: Slano na o. Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.

Tako je služeći se jugoslavenskim i stranim izvorima Bruno Bušić iznio statističke podatke o žrtvama rata. Čijim podacima se služe “istoričari” Klasić i Jakovina navodeći da su samo žrtve Jasenovca iznosile 80-90 tisuća osoba? Izgleda da su se poslužili “znanstvenom metodom” tako što su procijenili da sve što Srbi “prećeraju” treba skresati na 10%, pa od trenutne srpke “statistike” od 900 tisuća jasenovačkih žrtava, “istina mora biti negdje na 90 tisuća”.

Dinko Dedić



ŽRTVE RATA

Nedanvo ubojstvo zloglasnog ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića Maksa ponovno nas je podsjetilo na strahote II. svjetskog rata, a ponajvišena strahote ustaških logora i stratišta. Gotovo sve naše novine su obnovile susjećanja ne samo na jedno mračno razdoblje naše povijesti, nego i na suton humanizma i čovječanstva uopće. Sjećanje na to razdoblje ne možemo izbjeći, a nije ni potrebno, da ga izbjegavamo, niti to smijemo, pogotovo ne u današnje doba, kad se provađa genocid nad narodom Ibo u Bijafri na očigled cijelog svijeta, koji je ili posve ravnodušan ili egzaltirano ogorčen. Rat u Vijetnamu, na Srednjem istoku, okupacija Čehoslovačke, sukobi na sovjetsko-kineskoj granici, kao i mnogobrojni drugi sukobi među vladama i narodima kao da potvrđuju Hegelove riječi: „Iskustvo i povijest uče to, da narodi i vlade nikada ništa nisu naučili iz povijesti i da nikada nisu postupali prema poukama, koje su se iz njih mogle izvući. Svako vrijeme ima svoje tako osebujne prilike, ono je takvo individualno stanje, da se u njemu mora i jedino može odlučivati na osnovu njega samoga. U vrevi svjetskih događaja ne pomaže neko opće načelo, ne pomaže sjećanje naslične prilike, jer takvo nešto, kao što je blijedo sjećanje, nema snage protiv života i slobode sadašnjosti(1). Ipak povijest ne smijemo zanemariti, jer kako kaže José Ortega y Gasset: „Povijesno znanje je tehnika prvog reda za održanje i nastavljanje napredne civilizacije. Ne možda stoga, jer daje pozitivna rješenja za nove životne konflikte – život je uvijek tako različit od onoga što je bio – nego zato, što izbjegavamo naivne zablude prošlih vjekova(2). Dužnost nam je, da dokumentirano i mirno, bez patetike i velikih riječi, koje je često tako teško izbjeći, progovorimo o žrtvama II. svjetskog rata, a posebno o žrtvama rata na području SFRJ i SR Hrvatske.

Prema knjizi Bilanz des zweiten Weltkrieges žrtve u II. svjetskom ratu evropskih zemalja su bile sljedeće (3):

Tabela I.

Prema podacima iste knjige Njemačka je imala sljedeće žrtve: 3,500.000 vojnih osoba, 3,000.000 civilnih i 300.000 žrtava zbog različitih razloga.

SSSR je imao 13,600.000 mrtvih vojnih osoba, a ukupne žrtve SSSR penju se na 20 milijuna mrtvih.

Odmah treba upozoriti, da su u zemljama, gdje nije obavljen popis žrtava rata, procjene o broju žrtava veoma različite. Među takve zemlje donedavna je spadala i SFRJ. Tako se godine 1952. u Statističkoj reviji povela polemika o demografskim i neposrednim ratnim gubicima Jugoslavije u II. svjetskom ratu. Da bismo neupućenima razjasnili, što se razumije pod demografskim gubicima, citirat ćemo Ivu Laha, jednog od sudionika u ovoj polemici. On kaže: „Pod demografskim gubitkom zbog rata podrazumevamo razliku između broja stanovništva koji bi imali određenog dana na nekoj teritoriji da nije bilo rata i broja stanovništva koji stvarno imamo tog dana na pomenutoj teritoriji. Pošto je stvarno stanovništvo određeno popisom ili na koji drugi način, onda visina demografskih gubitaka zavisi jedino od toga koliki bi broj stanovništva bio pod pretpostavkom da nije bilo rata(4). Budući su metode procjene mogućeg broja pučanstva različite, to su i procjene demografskih i neposrednih žrtava rata često suprotne, što je potpuno shvatljivo. Tako je Dolfe Vogelnik, služeći se analitičkom metodom, ustvrdio da ukupni demografski gibici Jugoslavije zbog II. svjetskog rata iznose 2,854.000. Uostalom evo njegove procjene demografskih gubitaka (5):

Odseljeno njemačko pučanstvo         500 tisuća
Emigracija                                        100 tisuća
Umanjeni natalitet (nerođena djeca)  440 tisuća
Neposredni ratni gubici (žrtve rata)1.814 tisuća

On u svojoj studiji tvrdi, da je išao dosljedno za tim, da ustanovi dolnju granicu demografskih gubitaka, te kaže: „….isključujemo mogućnost da su stvarni demografski gubici manji od naše procjene(6). Međutim, Ivo Lah je opovrgao Vogelnikovu procjenu. U svojoj studiji on kaže, da demografski gubici SFRJ zbog II. svjetskog rata iznose 2,699.000, ako se kod izračunavanja primijeni Malthusova geometrijska progresija, koja je u demografiji već davno odbačena. Izračunati demografski gubici po metodi Verhulstove logističke krivulje iznose 2,165.000, a po metodi „Linearne ekstrapolacije“ gotovo isto toliko, odnosno, 2,073.000, dok demografski gubici SFRJ izračunati po analitičkoj metodi Princeton sveučilišta iznose 983.000 (7). Ivo Lah uzimlje metodu „Linearne ekstrapolacije“ kao najispravniju, te zaključuje, da demografski gubici SFRJ zbog II. svjetskog rata iznose dva milijuna i sedamdeset i tri tisuće (2,073.000). On nadalje potvrđuje, da je Vogelnikova procjena nerođene djece (440.000) po svoj prilici točna, isto bi se moglo reći za demografske gubitke u odseljenom pučanstvu njemačke narodnosti (500.000), dok je demografski gubitak zbog emigracije sigurno znatno veći. Do konca godine 1948. ne samo da se je odselio velik broj Talijana, nego i velik broj pripadnika različitih kvislinških postrojba, kao i članova njihovih obitelji, tako je još godine 1948. u logorima raseljenih osoba bilo 130.000 osoba iz SFRJ (8). Tako ako uzmemo proračun demografskih gubitaka Ive Laha kao znanstveno najispravniji (Dolfe Vogelnik nije se dalje upuštao u raspravu), možemo zaključiti, da neposredni ratni gubici, odnosno, sveukupne žrtve rata SFRJ u II. svjetskom ratu i revoluciji iznose oko milijun ubijenih, poginulih i nestalih.

Iz rezultata zadnjeg popisa pučanstva prije II. svjetskog rata (g. 1931.) i prvog popisa nakon rata (g. 1948.) može se vrlo lako ustanoviti, da je najveće demografske i neposredne ratne gubitke imala SR Hrvatska i hrvatski narod. Evo podataka o prirastu pučanstva na sadašnjem području pojedinih republika u razdoblju od 1921-1931. g. i od 1931-1948. g. (9):

Tabela II.

Iz gornje tabele je vidljivo da su sve republike osim Hrvatske imale godine 1948. veći broj pučanstva nego 1931. g. (Makedonija 22,9% više, Srbija 14,2% više, Bosna i Hercegovina 10,8% više, Slovenija 4,2% više, Crna Gora 3,7%, a čitava SFRJ 9,0% više).

Uspoređujući narodnosnu strukturu godine 1931. i 1948, na području predratne Jugoslavije Rudolf Bićanić je došao do ovih podataka (10):

Tabela III.
(u postocima)

Dok podaci u tabeli II. pokazuju, da je broj žitelja od godine 1931. do godine 1948. u SR Hrvatskoj opao apsolutno, podaci u tabeli III. pokazuju, da je u istom razdoblju opao relativan dio Hrvata u narodnosnoj strukturi Jugoslavije.

Odmah na početku treba istaknuti, da je pod utjecajem Rankovića i njegove šovinističko-hegemonističke grupe došlo do stanovite nedosljednosti kod iznošenja pojedinih zločina i udjela pojedinih neprijateljskih postrojba u masovnim zločinima nad nedužnim pukom. Da se ne bismo posebno osvrtali na mnogobrojne članke, koji su posvećeni toj problematici, dostatno je pogledati Vojnu enciklopediju i vidjeti što piše pod četnik. U Vojnoj enciklopediji na gotovo tri stranice opisuje se i obrazlaže izvanredna uloga četničkih postrojba u osloboditeljskoj borbi srpskog naroda i stvaranju srpske države počevši od Srpsko-turskog i Rusko-turskog rata godine 1877-78., pa kroz cijelo sljedeće razdoblje sve do svršetka I. svjetskog rata. Obrazlaganje pojma „četnik“ Vojna enciklopedija završuje ovim riječima: „Posle I SR (svjetskog rata, napomena: B.B.) organizovano je Udruženje četnika sa Glavnim odborom u Beogradu. Imalo je zadatak da neguje četničku borbenu tradiciju, stara se o porodicama poginulih i četnicima invalidima. Rukovodstvo organizacije su, ubrzo preuzeli ljudi u službi dvora i velikosrpske vladajuće buržoazije, pretvorili je u jednu od najreakcionarnijih u zemlji, sa režimsko-policiskim karakterom za sprovođenje nacionalnog ugnjetavanja drugih jugoslavenskih naroda i progon naprednih elemenata.(11). Dakle, osim nekoliko općenitih fraza ništa više. Ako je netko posebno znatiželjan i želi biti bolje upućen udjelovanje četnika u II. svjetskom ratu, mora pogledati pod Narodno-oslobodilački rat, ali ni tu ne će mnogo naći, pogotovo ne će ništa naći o masovnim zločinima četnika prije I. svjetskog rata i u samom ratu (nad Makedoncima i Albancima), o zločinima nad nesrpskim narodima u monarhističkoj Jugoslaviji, o zločinima u travanjskom ratu godine 1941.(pokolj u Rodoču, Cimu, Ilićima kod Mostara i u drugim mjestima), masovnim pokoljima za vrijeme II. svjetskog rata (Višegrad, Foča, Stolac, Gat kod Omiša i u drugim selima i gradovima diljem SFRJ).

S druge strane, koliko god se pisalo o zločinima ustaša, monstruoznost njihove nakane i djela nije došla do potpunog izražaja, uveličavanjem broja zločina, što su ih počinili ustaše, sve se više u svijesti gubila njihova neposredna moralna, a naravno i kaznena, odgovornost, te se prenosila na cijeli hrvatski narod. Ta pojava je već zarana zamijećena i osuđena, tako je Vjesnik od 20. srpnja 1945., na prvoj strani donio veliki uvodnik pod naslovom “Klevete i smutnje narodnih neprijatelja upućuju nas na još oštriju borbu protiv ostataka fašizma”. U tom uvodniku među inim piše i sljedeće: „U posljednje vrijeme često se čuje pitanje: što s domobranima? Kaže se, da su ih puni logori i da je njihova sudbina neizvjesna! Ide se čak tako daleko da se tvrdi, da je poremećen brojčani odnos između Srba i Hrvata za vrijeme ovog rata uslijed ustaških pokolja izvršenih nad srpskim pučanstvom, pa je potrebno da se opet svede na pravu mjeru; a istrebljenjem domobrana da bi se to postiglo! Ova paklenska ‘teorija’ mogla se uistinu roditi samo u zločinačkim glavama najvećih narodnih neprijatelja“. Brijunski plenum godine 1966. pokazao je, koliko je maha uzela ova teorija. U jesen godine 1966. Komisija za reorganizaciju unutrašnjih poslova SR Hrvatske, ustanovila je da je Rankovićeva policija vodila evidenciju o milijun i trista tisuća (1,300.000) građana SR Hrvatske (12), što praktički znači, da je cijeli narod bio pod policijskim nadzorom. Samo naivne je iznenadilo, da je ta ista Komisija ustanovila, da su mnogi preživjeli ustaše surađivali s Rankovićevom policijom i dostavljali joj izvještaje i o samim članovima SK Hrvatske, pa i o pojedinim sekretarima komiteta. Asocijativno prenošenje moralne i kaznene odgovornosti na cijeli narod moglo je imati, a sigurno je i imalo, ne samo teške psihološke posljedice, nego je imalo utjecaja na veličinu, širinu i vrst investiranja i cijeli gospodarski, politički, pa i kulturni, umjetnički i znanstveni razvitak (13).

Vodeći računa, kako je važno ustanovljivanje točnog broja žrtava rata, Savezno izvršno vijeće SFRJ donijelo je 10. lipnja 1964. godine Odluku, da se obavi popis žrtava rata 1941-1945. g. Taj popis obavljen je u listopadu i studenom g. 1964., ali na žalost elektronski strojevi računskog centra Saveznog zavoda za statistiku SFRJ u Beogradu još uvijek nisu uspjeli obraditi skupljene podatke. Na temelju prethodnih podataka Republičkog zavoda za statistiku SR Hrvatske u Zagrebu veličina žrtava rata (popis je obuhvatio sve zločine okupatorskih i kvislinških postrojba) na području SR Hrvatske je sljedeća (14):

Tabela IV.

Analizirajući ovu tabelu opažamo, da najveći broj žrtava rata s područja SR Hrvatske otpada na poginule u NOB-i i savezničkim vojnim postrojbama, broj žrtava ove kategorije iznosi 51.949 ili 28,03% od ukupnih žrtava. Ako ovom broju dodamo 3.747 ubijenih zarobljenih pripadnika NOV i POJ (u zarobljeništvu ih je bilo 7.388), onda se broj nastradalih boraca NOB-e penje na 55.696 ili 30,05% od ukupnih žrtava. U logorima interniraca (Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica itd.) nastradalo je 51.534 osoba ili 27,81% od ukupnih žrtava rata, inače u logorima interniraca bilo je zatvoreno 88.294 osoba s današnjeg područja SR Hrvatske. Strahote logorskog života preživjelo je tek njih 36.760 ili 41,63%. O strahotnosti ovog broja ne treba posebno govoriti, odnosno, svaki govor je nedostatan, da ga predoči. Ipak treba upozoriti, da se iz neshvatljivih i sumnjivih razloga, ne samo u novinskim člancima, nego i u znanstvenim publikacijama, još uvijek provlače brojevi o daleko većim žrtvama rata, posebno o žrtvama u logorima. Tako već citirana Vojna enciklopedija piše: “Masovna uništenja Srba, Jevreja i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600.000, u Jadovnu oko 72.000, u Staroj Gradiški oko 75.000, u Sremskoj Mitrovici oko 10.000 ljudi, a više hiljada u logorima: Slano na o. Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.(15). Podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate. Evo tih podataka (16):

Tabela V.

Završujući ovaj kratki prikaz žrtava rata želio bih istaknuti, da se naše sjećanje, ne samo povijesno, nego u prvom redu ljudsko, ne smije iscrpljivati jedino u podizanju spomenika tim žrtvama, komemoracijama i obljetnicama, naše sjećanje mora biti djelatni humanizam u svim trenucima naše sadašnjosti, koja u mnogočemu nije u potpunosti oslobođena od zloduha, fikcija i zabluda prošlosti.

Bilješke
1) Georg Wilhelm Friedrich Hegel: Filozofija povijesti, Zagreb, 1951, str. 25.
2) Jose Ortega y Gasset: Pobuna masa, Zagreb, 1941, str. 113.
3) Bilanz des zweiten Weltkrieges, Oldenburg (Oldb) Hamburg, 1953, str. 445.
4) Ivo Lah: Istinski demografski gubici Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, Statistička revija, Beograd, god. II/1952, br. 2-3, str. 214.
5) Dolfe Vogelnik: Demografski gubici Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, statistička revija, Beograd, god. 11/1952, br. l, str. 32.
6) Isto kao pod 5, str. 22.
7) Isto kao pod 4, str. 215.
8) United Nations, The refugee in the postwar world, Geneva, 1951, str. 58, 78.
9) Vladimir Simeunović: Stanovništvo Jugoslavije i socijalističkih republika od 1921 -1931., Beograd, 1964, str. 31.
10) Rudolf Bićanić: Stanovništvo SFRJ po nacionalnoj pripadnosti, Hrvatsko kolo, Zagreb, 1953/VI., str. 79.
11) Vojna enciklopedija, knjiga 2, Beograd, 1959, str. 320.
12), Vjesnik, Zagreb, 4. IX. 1966., str. 1.
13) Vidi: Vjesnik u srijedu, br. 754, Zagreb, 12. X. 1966, str. 5; Oslobođenje, br. 6577 i 6578, od 24. i 25. IX. 1966.g;0sIobođenje, br.6584, od 1. X. 1966.g. itd.
14) Republički zavod za statistiku SR Hrvatske, Obradna tabela Žr-9, Bruno Bušić: Žrtve rata na području SR Hrvatske, rukopis, Centar za znanstvenu dokumentaciju Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske.
15) Vojna enciklopedija, knjiga 10, Beograd, 1967, str. 321.
16) Isto kao pod 14.
(Hrvatski književni list, g. 2, br. 15, Zagreb 1969, s. 2-3)
Prethodni članakMitologija o povijesnom Titovom pripojenju Istre i Dalmacije Hrvatskoj 20. rujna 1943.
Sljedeći članakLjevica u borbi za bolju prošlost