Politika se sprema na spavanje, ali su se baš u ovo vrijeme probudile istražne i pravosudne državne ustanove te se odlučile na progon zaslužnih za jedan nedavni događaj, naime za raketiranje i bombardiranje Banskih dvora 1991. Ta začudno brza reakcija oduševila je narod, čiji ponešto cinični blogeri ipak misle da bi prvo trebalo optužiti i privesti u Hrvatsku ne samo ubojicu nego i naručitelje atentata na Stjepana Radića 1928. ili možda pronaći ubojice Nikole Zrinskog VII., no – kakvo pravosuđe imamo – sigurno bi priveli vepra i za sve ga optužili, a Beč ne bi dirali.
Vrijeme lepršavo, čas nešto padne, čas se rastopi pa nastanu poplave, malo se smrzne i ponovno otopi, a jedino što je više-manje sigurno – prema dugoročnim prognozama – jest da ne ćemo imati bijeli Božić. Uostalom, zašto bijeli? Nije li to politički nekorektno. Na svršetku ovoga stoljeća naši će se potomci kupati i sunčati na Božić, a oko Uskrsa se zavlačiti pod zemlju i tako sve dok ptičice ne izgore, kao što već gore u Kaliforniji.
Politika se sprema na spavanje, ali su se baš u ovo vrijeme probudile istražne i pravosudne državne ustanove te se odlučile na progon zaslužnih za jedan nedavni događaj, naime za raketiranje i bombardiranje Banskih dvora 1991. Ta začudno brza reakcija oduševila je narod, čiji ponešto cinični blogeri ipak misle da bi prvo trebalo optužiti i privesti u Hrvatsku ne samo ubojicu nego i naručitelje atentata na Stjepana Radića 1928. ili možda pronaći ubojice Nikole Zrinskog VII., no – kakvo pravosuđe imamo – sigurno bi priveli vepra i za sve ga optužili, a Beč ne bi dirali.
Elem, duboka država s plitkim sjećanjima i enormnom količinom klateži u svim institucijama, sjetila se ipak Banskih dvora i optužila vazduhoplovce skupa sa stanovitim Bajićem, koji su sami od sebe – valjda ustali na lijevu nogu – odlučili razoriti ustašku utvrdu na Griču, bez znanja KOS-a i JNA, znači Vasiljevića i Kadijevića. Tako hrvatsko pravosuđe slijedi praksu Haaškoga suda glede srpskih i srbijanskih nepodopština, pa zahvaća malo niže, štoviše podosta niže – do reproduktivnih organa, ostavljajući produkciju na miru, to jest producente zločina u vrijeme agresije na Hrvatsku. I eto Hrvatima božićni dar koji im je bio uskraćen 26 godina, božićnica doduše nedostupna.
Sporost uzrokovana dugim i ne baš tako duboko izgrađenim tunelima protuhrvatskih krtica, ali i općom tromosti duha u Hrvatskoj koja živi od beznačajnih ispada, svađa i infantilnih intriga, ta je sporost vidljiva u svim područjima života, da ne velim u svim udovima države i društva. Što je i razumljivo, jer ako postoji problem s kralježnicom, kičmom, onda i udovi trnu, tijelo postaje nepokretnim. Eto se i Hrvatski sabor lijepo uklopio pa se svršetkom 2017. razmatraju izvješća i stanja HRT-a doduše ne iz 1991., ali iz 2014. ili 2015., možda se nešto malo kaže o 2016. Znači, pojeo vuk magare. Ipak su se iznjedrila tri člana Nadzornog odbora HRT-a, a četvrti je ostao u talonu jer se nije moglo ustanoviti kako se zove ni kada je usred rata iz Banjaluke došao u Rijeku. Je li se zato Pupovec počeo mrštiti što nema nekoga njegovog, a Vlada mora biti stabilna. Zagonetno. Usput je još jednom dotaknut onaj Nadzorni odbor što ga je predvodila domoljubna hrvatska glumica u vrijeme potpunoga institucionalnoga kaosa i bezvlađa, te je taj odbor morao djelovati kako je znao i umio da ne dođe do rasapa, što mu se zamjerilo.
Baš tako. Nije se uklopio u opću sporost i bezglavost. No, što je tu je, s napomenom da za sada nije razvidno koliko plavi imaju glasova u novom Nadzornom odboru. Iskustvo s Programskim vijećem kaže da se uvijek nekako posloži u korist crvenih ili barem ružičastih, kao što je u slučaju Ace zorno demonstrirano. No treba priznati da se Aca ipak promijenio, to jest stavio ružne naočale i pustio ružnu bradu, kako ga gledatelji ne bi prepoznali, pa ni Dragan Čović.
Ono što ostaje od spomenutih bivših nadzornika jest adventski vijenac na stolu središnjega i ostalih dnevnika HTV-a, kao i činjenica da su ti nadzornici bili smijenili televizijskoga zapovjednika konjice u Bartolomejskoj noći iz nastupnoga doba slučajnog lijevog vladara Zokija I., što im je desnica zamjerila ili se barem tako činilo zblenutoj javnosti koja ništa nije razumjela, a ionako više ne zna tko je tko, tko je u desnom, a tko u lijevom centru, postoji li još nešto desno i nešto lijevo ili samo interesne dijagonale koje presijecaju svaku kreativnost i dobronamjernost.
Glede Hrvatskoga sabora, općenito: zastupnici su morali opravdavati izostanak ispričnicama. No izostala je njihova isprika hrvatskom narodu koji je morao gledati i slušati tirade ovoga u povijesti samostalne hrvatske države bez sumnje najlošijeg sastava, uz iznimke koje potvrđuju rečeno. Jedan od zadnjih zakona koji se ove godine našao na saborskim klupama jest Zakon o genetski modificiranim organizmima. U prvi mah sam pomislio da se zakon odnosi na mnoge saborske zastupnike.
Lijepa naša Europa
Dok se mi tu natežemo s imponderabilijama, dok gledamo kako se sitnim diverzijama odgađa Pelješki most i propada državna imovina koju doduše marljivi Goran Marić pokušava prebrojati i nešto spasiti pa prodati nakon što su njome godinama “upravljali” mutni tipovi, dok na naše vodno blago pružaju žedne šape inozemni vukovi, dok nam za vratom sjedi Slovenija uspkros oskrnavljenom arbitražnom sudu i njegovoj isto takvoj presudi, dok Bakir lukavo lovi neke muslimane koji su ubijali Hrvate kako bi se potom mogao s tom legitimacijom svom snagom baciti na Hrvate i napuniti zatvore, dotle se u Europskoj uniji pomalo, ali uporno gura stara i potrošena ideja o Sjedinjenim europskim državama, zamisao priglupa i neprovediva, nepovijesna i opasna po sve države s manje od pedeset milijuna stanovnika. U toj bi naddržavi Hrvatska bila nešto poput Aljaske u SAD, ma što Aljaske.
Istodobno se javlja jedna ne toliko priglupa ali teško izvodljiva zamisao o europskoj armiji, u kojoj bi Hrvati kao uvijek u povijesti bili pomoćni odredi pod zapovjedništvom germanskih, romanskih itd. većih sila, kao što su već u sklopu NATO na istočnim europskim granicama pod njemačkim stožerom, s tim da i jezik kojim će se služiti u koordinaciji nikako ne može biti hrvatski. Izlaz može biti u BHS jeziku koji ne postoji pa je težak za naučiti, s tim da bi veliki radije izmislili BHSC jezik. Na njihovu žalost ono „C“ je ovih dana postalo međunarodno priznatim jezikom, znači crnogorski. Ako malo bolje promislite, sada je jasnije zašto se na njemačkim sveučilištima drže serbokroatišnog „jezika“ kao pijani plota.
Također, dok se Hrvatskoj izmišljaju ustaše i ustašoidi, u Europskoj uniji cvjetaju tzv. ultradesne stranke i polako preuzimaju vlast u mnogim zemljama (ili ako nisu na vlasti, imaju lijepu težinu u parlamentima). Nedavnih su dana te stranke imale veliki međunarodni skup, upravo u vrijeme kada je u Austriji oblikovana vlast s ultrašima. No to nije važno, oni su europski ultraši, važna je zla Hrvatska u kojoj takve stranke nema u Hrvatskom saboru ili je uopće nema, ali je za idiote baš i samo Hrvatska ustaška i valjda nacistička zmija u njedrima Europske unije, a u takvoj percepciji pomažu ne samo mediji i ne samo u Hrvatskoj, uz europarlamentarce poput automomnog Jakovčića. U Hrvatskoj mu ipak nije uspjelo progurati osudu nacizma-fašizma i ustašizma bez osude komunizma, pa je našao lajbeke u EU koji bi se u strahu od vlastitih ultraša mogli orijentirati samo na bliske im totalitarizme, pristati na izostavljanje komunizma. Što im je lako, jer zapadne ne znaju za ljepote komunizma, ali im je u duši isto tako malo nezgodno osuditi samo nacizam, budući da su u svoje vrijeme s njim srdačno kolaborirale, od Norveške do Francuske.
Knjiga do knjige
Prošloga su tjedna predstavljene mnoge knjige, od protuhrvatskih svinjarija Dejana Jovića do značajne knjige Višnje Starešine koja objašnjava (i) dejane, naslovljene “Hrvati pod KOS-ovim krilom”. Predstavio ju je engleski povjesničar hrvatskoga osjećaja Robin Harris, isti onaj koji se obrecnuo na Haaški sud u vrijeme zatočenja Gotovine i Markača, a i sada nakon presuda Hrvatima iz Herceg-Bosne tvrdi da tako nešto u britanskom pravosuđu ne bi bilo moguće.
No, knjiga o kojoj želim govoriti predstavljena je u dvorani Vijenac Zagrebačke nadbiskupije, autor se zove Ivica Miškulin, nakladnik „Alfa“, a „predmet“ knjige je Vladimir Šeks, alfa i omega hrvatske politike u zadnjim desetljećima, politički kapitalac (kako ga je oslovio autor). Kada sam teškom mukom izvukao gotovinu i kupio knjigu pa ju jedva dovukao do Šeksa da mi ju potpiše, rekao sam vrlo sažeto: „Težak čovjek, teška knjiga“. Mladi povjesničar Miškulin, neopterećen hagiografijama, napisao je doista kapitalno djelo na osam stotina i pedeset stranica, ne samo o rečenom kapitalcu nego se djelo pretvorilo u političku povijest Hrvatske zadnjih pola stoljeća. Oboružan stotinama i stotinama dokumenata, novinskih napisa i knjiga među kojima su mu najkorisnije bile upravo one koje u zadnjih nekoliko godina Šeks proizvodi u neslućenim količinama objavljujući prijepise (transkripte) o sudarima pa i udarima devedesetih godina, Miškulin me je doista iznenadio pitkim i potkovanim pripovijedanjem, nimalo zamornim barem za one kojima je povijest bliska disciplina ili su u toj povijesti i sami sudjelovali na razne načine.
Mislili vi (mi) o Šeksu što hoćemo, ipak će on uz Franju Tuđmana ostati u kolektivnoj svijesti kao najvažnija politička ličnost u stvaranju, voljama i nevoljama hrvatske države. Na svršetku knjige daje Miškulin svoje viđenje Šeksa: “Inteligentan i moralan pojedinac s bljeskovima grižnje savjesti, nesumnjivi patriot s primjesama nekritičnosti… opasan protivnik, uporan i ponekad tvrdoglav, vješt taktičar i proračunato domišljat, racionalni politički kalkulant i emotivac s unutarnjim dvojbama, ambiciozan i marljiv, Šeks je snažno obilježio suvremenu povijest Hrvatske. Osječki dečko s periferije visoko se vinuo.” Tako nekako, a sva rečena svojstva i nerečene mane provlače se kroz tu nevjerojatnu množinu stranica političkoga životopisa koji se začinje očito ne pretjeranom naklonošću prema jugoslavenskom režimu ali barem u tolikoj mjeri da mu omogući napredovanje s partijskom knjižicom, do sraza s realnošću kada tuži ni manje ni više nego Službu državne sigurnosti za krimen otvaranja pisama građana, preko dugih godina pod prismotrom iste službe, odnosno Udbe, i beskonačnih informativnih razgovora u kojima se mora dovijati i izvijati, do otvorenog disidentskoga razdoblja, robije u Staroj Gradiški, te napokon do osnivanja HDZ-a i pojave hrvatske države kojoj daje ustavnu podlogu. U kolopletu događaja, osoba, sukoba, predratnih, poluratnih i ratnih zbivanja, Šeks od tzv. jastreba i ekstremista optuženog da ruši Tuđmana, postaje poslije gromobranom na krovu kuće istoga Tuđmana i njegove politike – nakon što je postalo razvidnim da u stvari ekstremno lijeva struja namjerava eliminirati predsjednika tzv. parlamentarnim pučem odnosno državnim udarom 1994.
Razjašnjen je u knjizi i navodni mini-državni udar početkom ljeta 1991. kada je Šeks umalo zaglavio. Ni o kakvom se udaru pa ni u mini obliku nije radilo, nego o instinktima nas koji smo zahtijevali odlučan otpor neprijatelju, kako god se zvao i kakvu god odoru nosio. Ne samo instinktima nego i iskustvima na terenu, to jest u istočnoj Slavoniji koja je bila očajna i gnjevna na “Zagreb”. Budući da je ovo osobna kolumna, citiram autora Miškulina u dijelu gdje me spominje: “Ako bismo tražili osobu iz vrha hrvatske politike čija bi stajališta o problematici rata odgovarala Šeksovim, onda bi to bio ministar informiranja Hitrec. Osnovne točke razlikovanja između njih i Tuđmana bile su u tome da umjesto pasivnog promatranja neprijateljskoga djelovanja JNA treba primijeniti taktiku “odlučne obrane” ili “pokazivanje zubi”, a umjesto inzistiranja na tome da su sukobi u Hrvatskoj neka vrsta ograničenog rata, koje se i moglo razumjeti zbog uzdanja u utjecaj međunarodne zajednice, barem učiniti sve, pa makar to bilo i na granici sukoba s JNA, da se oformi učinkovita obrana, ujedno sposobna za, makar i u smanjenom obimu, učinkovite napadačke akcije. Hitrec će tako u sjećanjima zapisati: “Jesam li bio za rat? Teško je to ustvrditi tako općenito, naravno da nisam bio za rat, da sam bio protiv rata, ali sam bio za to da se pruži otpor odmah i svim sredstvima tamo gdje budemo napadnuti i to bez obzira od koga (pobunjenika ili JNA) dolazi napad.” Navedene rečenice, opaža Miškulin, mogao je napisati i Šeks.
Bio je to trenutak, ljetni trenutak, trenutak povijesti koji je poradi istine trebalo zabilježiti, i jest zabilježen, no nikakve izravne konfrontacije stajališta nije bilo budući da se potom sve brzo odvijalo i JNA se pobrinula da stvari postanu potpuno crno-bijele, pa je i Tuđman odustao od “poštede” JNA s kojom je do zadnjega časa pokušavao izbjeći otvoren sukob. Ja sam ipak platio gubitkom radnoga mjesta, takoreći, pa me nije bilo u tzv. visokoj politici sve do 1994. kada sam se vratio posve sam, u stilu Ronalda.
Malo sam predaleko otišao, “predmet” je ipak Šeks s kojim sam se (s njegovom eksplozivnom retorikom) susreo prvi put na inicijativi stranke 28. veljače 1989. i bio sam toliko frapiran da sam rekao Tuđmanu: s ovim ne ću popiti ni kavu. No, popili smo potom puno kava i ne samo kava. U devedesetima, a i poslije nalazili smo se tu i tamo u političkom i svakodnevnom životu, posebno u dramatičnim trenutcima poslije Tuđmanove smrti kada smo spašavali stranku od brodoloma. Kada je stranka spašena i štoviše opet došla na vlast, ja sam eliminiran kao i obično, a Šeks ostao sa sloganom “Važno je ostati na palubi”. Sve ostalo poznato je i mlađim čitateljima, a dio toga poznatog spada u grižnju savjesti koju spominje Ivica Miškulin.
Ono što ne spada u grižnju a želi se progurati u medijima posebno zadnjih mjeseci, jest navodna suradnja Šeksa s Udbom. Ako se pozorno pročitaju ti “transkripti”, jasno je da se Šeks morao, htio ne htio, odazivati na informativne razgovore i pričati uglavnom ono što je Udbi već bilo poznato, a ponešto je vjerojatno izmišljao, kao slučaj s Titovim Velesom koji svjedoči o Šeksovu smislu za humor. No u svemu tome je i opet vidljiva zlokobna inverzija: nitko od zloćudnih mudraca u medijima ne spominje razbojnike iz Udbe, premda im se imena mogu naći i u knjizi koju na svoj način promoviram, nego, eto, samo “suradnike” koji to i nisu bili, ali neka se nađe, neka se napakosti koliko može pa uporabi u dnevne svrhe 2017. godine. A “Sova”, pitat ćete, je li Šeks bio Sova i kada je postao Sovom. Pa postao je Sovom u samostalnoj Hrvatskoj kada su razni Perkovići i Mustači opet bili u sedlu, a Šeksa dali nadzirati i dali mu taj kodni nadimak. Eto, to je mala zgodna priča o novijoj hrvatskoj povijesti, vrlo poučna jer su nižerangirani udbaši iz “lokalne samouprave” i nadalje nazočni, aktivni i duboko upleteni u sve aktualne hrvatske jade. No, vrijeme radi, a mi ćemo kao i uvijek na kraju pobijediti i umjesto štafete i nadalje nositi betlehemsko svjetlo.
S tim ufanjem želim vam, poštovane čitateljice i čitatelji, sretan Božić i sve najbolje vama i vašim obiteljima, Hrvatskoj i hrvatskom narodu.