“Hrvati su genocidan narod koji nije zaslužio imati svoju državu” – O tome se (i na tomu se) radi.
Postoje dva srbijanska autora koji upućeno govore o njemu (Vučiću), Predrag Popović i Ljubiša Petković. Govore oni (pišu) da je Vučić lagao tvrdeći da je dvadeset članova njegove obitelji stradalo u Jasenovcu. Nije ni jedan jedini, to jest stradao je Vučićev djed, ali ne u Jasenovcu nego u kafanskoj tučnjavi negdje u Vojvodini, kamo se preselio iz okolice Bugojna. Štoviše, Petković donosi dokument iz rujna 1991. koji svjedoči da su tada pravoslavne obitelji Vučići i Kadijevići prešle na rimokatoličku vjeru. Kada su se opet prevrnuli, nije poznato.
Veljača je kratak i opak mjesec. Počela je krvavim plavim Mjesecom koji doduše nisam vidio, a ne ću ga više nikada ni vidjeti, ali sam razumio da je riječ o plemenitoj pojavi, to jest plavoj krvi. Uz taj fenomen pojavio se i drugi, poziv hrvatske predsjednice srbijanskom predsjedniku da dođe u Zagreb, koji će ga oduševljeno dočekati zastavicama sa četiri CCCC, a hrvatski nacionalisti ceketati po kavanama. (Fašnička verzija.) Poziv je uslijedio dan ili dva nakon srbijanske izložbe u zgradi UN gdje je zadan podmukli udarac Hrvatskoj, na slavu naše diplomacije, i prokazani Hrvati, a ne samo ustaški režim kao notorni koljači koji su s ovoga svijeta otpustili sedamsto tisuća ljudi, po autorima izložbe – pretežito Srba. U providnom podtekstu – Hrvati su genocidan narod koji nije zaslužio imati svoju državu i o tome se (i na tomu se) radi.
Hrvati (hrvatska politika) kakvi već jesu, odnose se ležerno i pospano kada ih se vrijeđa, pa ni pravu istinu o Jasenovcu nisu u stanju otkriti, ali su u stanju zataškati da je i sadašnji „hrvatski“ popis žrtava u Jasenovcu na staklenim nogama, rezultat matematički nonšalantnog skidanja jedne nule, kako bi se došlo do 70.000, premda je stotinu puta dokazano da mnogi s popisa ili uopće nisu ubijeni ili su stradali na drugim mjestima. Kakve to veze ima s Aleksandrom Vučićem? Postoje dva srbijanska autora koji upućeno govore o njemu, Predrag Popović i Ljubiša Petković. Govore oni (pišu) da je Vučić lagao tvrdeći da je dvadeset članova njegove obitelji stradalo u Jasenovcu. Nije ni jedan jedini, to jest stradao je Vučićev djed, ali ne u Jasenovcu nego u kafanskoj tučnjavi negdje u Vojvodini, kamo se preselio iz okolice Bugojna. Štoviše, Petković donosi dokument iz rujna 1991. koji svjedoči da su tada pravoslavne obitelji Vučići i Kadijevići prešle na rimokatoličku vjeru. Kada su se opet prevrnuli, nije poznato.
Kako je Kadijević postao Miloševićev kondotijer u jugoslavenskoj vojsci koja je uz pomoć srpskih parapostrojba poubijala stotinu tisuća Hrvata i muslimana u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, poznato je. Kako je Vučić, kojemu se navodno smije cijela Srbija, ipak postao predsjednikom zahvaljujući prije svega – uz mafijaške „političke” metode – svojoj četničkoj prošlosti (prošlosti?), razumljivo je. U zemlji gdje se ratni patrijarh i ljubitelj Hitlera proglašuje svecem, u zemlji koja je rehabilitirala Dražu, a sada će i Judenfrei Nedića, Vučić, dačići i vulini imaju plodno tlo.
Slaven Letica ovih dana istupa u javnost – uviđajući da hrvatska politika ništa ne će učiniti kako bi se saznala istina o Jasenovcu – da se dovede međunarodna skupina forenzičara koja će raditi na iskopavanjima. Dobra ideja, ali će naići na hrvatsku šutnju. Ista bi skupina mogla nakon uspješnoga posla nastaviti rad na iskopavanjima u Sloveniji, Hrvatskoj i drugdje u potrazi (?) za masovnim grobicama hrvatskih civila i vojnika stradalih u pokoljima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, to jest u najvećem genocidu nad hrvatskim narodom u povijesti. Kad nemamo naše forenzičare ni našu politiku, idemo ih uvesti, uvoz nam je u krvi. Uvozimo sve, od trulih jabuka do kazališnih predstava i rodne ideologije, pa zašto ne bismo i forenzičare? I bolje da nemamo naše, jer iz iskustva znamo da „politika“ uvijek uvali nekog udbaša koji kopa li kopa i uglavnom ništa ne iskopa. Stavio sam upitnik iza riječi „potraga“, budući da su masovna grobišta iz 1945. poznata i mnoga obilježena, samo nema političke volje da se netko uhvati lopate jer su u Sloveniji od njezine samostalnosti crveni ostali ne samo u dubokoj nego i u službenoj državi na vlasti (Janšino razdoblje ne računam), a u Hrvatskoj – od 2000. posebno – udbaško-kosovska (ne odnosi se na Kosovo) klatež implementirana u sva područja života bez napora sprječava da se iz zemlje izvade ostatci djece, žena i muškaraca strijeljanih i zaklanih u pobjedničkom zanosu jugoslavenske vojske, da se utvrdi komu imenom i prezimenom pripadaju, da im se dade dostojanstvo i dostojan grob, Grob hrvatskih mučenika na Krbavskom polju pod Udbinom. (To je razlog što rečena bagra mrzi biskupa Bogovića, autora ideje, razlog što se našao s još petoro u krvavoj nekazališnoj orgiji poticatelja na nove zločine, u „Kerempuhu“).
Koliko vidim, „politika“ sve svaljuje na Ministarstvo branitelja koje ima nevelike logističke snage, ali jedino u državi nešto radi „po tom pitanju“ pa je nedavno započelo iskapanja na Tuškancu. A znade se i da je preko puta zgrade Ministarstva u Savskoj grobište ispod asfaltiranog igrališta, no to je suviše delikatno za Vladu i slične. Navodno – budući da je okrugla godina svršetka Prvoga svjetskog rata – i tu bi valjda trebalo angažirati Ministarstvo branitelja, koje ima posla preko glave i jedino se od svih državnih tijela uporno bavi kronološki najbližim stradanjima – hrvatskih branitelja u srpskoj agresiji devedesetih, sudbinom nestalih koji nisu nestali nego i Srbi što ostadoše u Hrvatskoj i oni u Srbiji dobro znaju gdje su jame, ali šute kao zaliveni. Omerta. Znaju gdje su oni iz „nestalog“ autobusa na Ovčari, znaju gdje su Hrvati ubijeni od sjevera do juga i od istoka do zapada, znaju gdje su ostatci ubijenih na Banovini, gdje ih je četnički huškač Aleksandar Vučić sokolio da čine nove zločine u slavu velike Srbije, slavu koju je pronosio na tlu Hrvatske.
I sada taj Vučić, koji je i deset godina poslije Gline govorio isto (što se sada pokušava zaboraviti) dolazi u Zagreb, valjda da vidi one silne knjige koje su izdane pod uredništvom Gordane Turić, teške knjige o poginulim hrvatskim braniteljima, Zagrepčanima. To je monstruozno i neprihvatljivo, u stvari bijedno, ma kakvim se političkim floskulama posjet ljigavoga četnika opravdavao. Kao da Hayderov doglavnik dolazi u Prag dvadesetak godina poslije Drugoga rata, a ondje ga dočekaju cvijećem.
Da podsjetim: u ovoj sam rubrici držao štangu Kolindi i prije i nakon njezina ustoličenja sve do jučer. Branio sam ju kada su ju napadali, branio sam njezinu zamisao (moju iz 1994.) o tri ili dva mora kao izraz težnje da se odlijepimo od „regiona“, ali i znaku da se želimo odhrvati velikim silama u Europskoj uniji koje svoju prvenstveno profitnu ekspanziju predstavljaju i provode kao nadnacionalnu agendu, te da se bližimo zemljama koje takvim zamkama izmiču, braneći čvrsto svoj nacionalni i kulturni integritet. No, u ovom slučaju, slučaju Vučić, prvi put kažem da je hrvatska predsjednica učinila neoprostiv korak i izazvala gnjev naroda. I moj, što je isto. Više je no očito da to nije učinila u dosluhu s Vladom, kojoj inače mnogošto zamjeram, jer je činjenica da je dan ili dva prije inače blijeda ministrica vanjskih poslova (napokon) dobro reagirala u svezi s newyorškom drskom srbijanskom provokacijom – kadli Kolinda zove šefa države Srbije u Hrvatsku. Promptno.
Pokušavajući javnosti predočiti svoj potez kao državnički, što nije, kao ni izabrani loš termin, s napomenom da termina za četnika ne može biti ni u kojem razdoblju, niti je ikada u Hrvatskoj i Zagrebu dobrodošao. Ostali dijelovi državne vlasti (Sabor, Vlada) bili su više no očito iznenađeni, a tek su nakon prve panike počeli davati izjave u stilu „pa nek dojde“, hitno je sazvan panični sastanak trojedne vlasti, iza zatvorenih vrata, gdje su svi saznali ono što je i malom djetetu bilo jasno, da je Kolinda dobila direktivu iz bilderberških, bruxellleskih ili washingtonskih telefona, da je možda pokušala sugovornike uvjeriti u loš termin, ali nije uspjela, direktiva je direktiva, kao nekada iz Beograda. Pa su baritoni i lirski soprani slegnuli ramenima. Posjet iz Beograda postao je odjednom prihvatljivim, mediji koji ionako naginju Beogradu „objašnjavaju“ narodu ispravnu politiku državne vlasti, a nepoćudnim ispada čak i ministar obrane Krstičević koji nije tražio ništa drugo nego ispriku četničkoga huškača, čak ni ratnu odštetu kojom bismo kupili odlične zrakoplove. No i to je razlog da ga se stavi na listu, a kako ne bi one koji zahtijevaju da se Vučića odmah pri dolasku uhiti i odvede – u Glinu. Eh, to bi bila državnička gesta.
Koji su dublji, geostrateški razlozi, kamo Hrvatska srlja i ovim slučajem, pokazat ćemo uskoro na tribini Hrvatskoga kulturnog vijeća, kada će se mnogima otvoriti oči. Za sada samo primjer iz povijesti: kada je Žigmund izgubio nikopoljsku bitku, svjestan da su Turci na granicama Ugarske i Hrvatske, pokušao je organizirati cordon sanitaire od Bosne (tada posvema hrvatske), Vlaške i Srbije (svedene na Turcima vazalnu, ali ne i iskreno odanu despotovinu Stefana Lazarevića). Nije uspio, ili je uspio samo naizgled i kratkotrajno, a i to zahvaljujući turskim porazima na istoku, u Aziji. U ovo naše vrijeme sniva o takvom kordonu (kordunu) na jugoistoku jezgra Europske unije, što odgovara i Amerikancima i Kinezima koji su, na istom poslu, već duboko infiltrirani u ovo područje, kao i Rusi s druge strane, pa bi jedni i drugi i treći rado pacificirali i sjedinili u ljubavi (po mogućnosti u zajedničkoj državi sa zajedničkim jezikom) tzv. Balkan, da ih turbulencije ne ometaju u mirnom zgrtanju novaca i podjeli kolonije u stare interesne sfere. Hrvatsku jednostavno tjeraju da pleše u tom kolu, i ona pleše. Ponekad se neki plesač zaustavi i kaže da ne poznaje tu glazbu, ali ga odstrane. Hrvatska je u ovom trenutku na telefonu. Sjedi, jede krafne i čeka da telefon zazvoni. „Sluga pokoran“, veli i sluša direktivu. „Vučića u Zagreb, sluga pokoran, GMO u Hrvatsku, sluga pokoran.” Tako dolazimo do cvijeća za četnika Vučića, kojega će u Zagrebu zabavljati, a da zabava bude potpuna odvest će ga Pupovac (koji u Dnevniku HTV-a govori „u ime većine“) na frljićevski protuhrvatski masakr u „Kerempuh“, da vidi kako se tu radi, i shvati da ni jedna beogradska, srbijanska blasfemija ne može ni da hoće nadmašiti ovu zagrebačku.
S tim u svezi: gradska je vlast zagrebačka imala snage svojedobno zabraniti jedan kazališni plakat. Bio je to na svoj način benigniji slučaj nego ovaj s lažnim Pirandellom. Kako to onda rečena vlast šuti kada se u kazalištu koje financiraju Zagrepčani izravno poziva na ubijanje uglednih Zagrepčana, zamotanih u hrvatsku zastavu. Je li, gospodo? A i inače, na općehrvatskom planu: je li vlast toliko zblenuta i prestrašena da se ne može odlučiti na skidanje šovinističkih „predstava“ s repertoara kako tzv. kulturnjaci i njihovi sponzori ne bi vrištali o „zabranama“ – isti oni projugoslavenski i prosrbijanski likovi čiji su duhovni i biološki očevi u zbilji ubijali i progonili hrvatske intelektualce i umjetnike, a duhovni i stvarni potomci za sada ubijaju samo hrvatsko glumište s uputama kako ponoviti fizičku likvidaciju Hrvata, počam od poznatih pa u budućnosti i nadalje. Kao što je pisalo u haaškim optužnicama: poznati i nepoznati. Popisi uostalom već postoje, objavljeni su u Pupovčevim „Novostima“ , ako se ne varam. Nije se oglasilo ni Ministarstvo kulture, niti DORH.
Kako se profesionalno manipulira
Duboka država se usporedo okomila na časopis „Jezik“, ali da stvar malo umota u širi kontekst naručen je članak u dnevnim novinama koji naizgled postavlja pitanje potrebe financiranja znanstvenih časopisa uopće, te su napis i likovno opremili izdvavajući ipak iz množine časopisa vrlo lukavo baš „Jezik“. A da je „Jezik“ prava i jedina meta, pokazuju već prve rečenice u članku koje iskazuju zaprepaštenje tekstovima što se ondje pojavljuju, „govoru mržnje“ kako ga definira novinarka. Na djelu je manipulacija poznata iz komunističkoga doba: novinarka očito nije nikada imala u rukama „Jezik“ niti ga je ikada čitala, a o užasima u tom časopisu saznala je, kaže sama, s nekog opskurnog portala koji je citirao ne sjajne i znanstveno vrijede priloge hrvatskih jezikoslovaca u „Jeziku“ nego u njemu objavljen moj govor u Pakracu (čitateljima ove rubrike već poznat). Znači, govor jednoga književnika koji nije znanstvenik, nije lingvist, ali mu je jezik hrvatski i oruđe i domovina. Bio je to politički govor o stanju hrvatskoga jezika, na pakračkoj dodjeli nagrade koja se zove po dr. Šreteru kojega su masakrirali srpski teroristi početkom devedesetih, zbog inzistiranja na hrvatskom jeziku još u doba komunističke Jugoslavije, kada je Goran Babić, tadanji Šuvarov komesar, zazivao likvidaciju domoljubnog liječnika, koja se zatim i zbila. Kao što sada u „Kerempuhu“ zombiji sličnih komesara zazivaju likvidaciju Hrvata. Novinarka se nije usudila spomenuti moje ime i prezime, odnosno nije htjela da se vidi čiji je to govor tiskan u „Jeziku“, jer bi iznevjerila namjeru napisa, a ta je da se „Jezik“ otrgnuo od jezikoslovne znanosti i treba mu uskratiti financiranje. Tako se vrlo profesionalno manipulira čitateljima, a novinari u tiskovinama informiraju se s inferiornih portala. Samo su još korak do lauda „zajedničkom jeziku“, koji je izazvao raskol čak i u Društvu pisaca.
Ovrha nad Matošem
Može se dogoditi (Hrvatska je to) da Matoševu kuću kupi neki srbijanski kulturni tajkun, te tako barem u tom smislu malo pomakne granicu, za kilometar, dva. Uostalom, Matoš je živio neko vrijeme u Beogradu kao dezerter iz austro-ugarske vojske. Posve dovoljno. Ako sada svojataju Enu Begović koja nije dezertirala, da o Dubrovčanima i ne govorimo, zašto ne bi i Matoša. Tko laže, taj i krade, stara je poslovica.
Valjda u čast Vučićeva dolaska u Hrvatsku, pod ovrhom se našla Matoševa rodna kuća i kompleks kulturnoga centra u Tovarniku, na (sadašnjoj) granici sa Srbijom. Zbog, kao što već znate, duga Društva iz Tovarnika Matici hrvatskoj u Zagrebu – duga neznatnog prema novcu koji je već uložen u obnovu Matoševe kuće (eto tako moralno propadaju stare i u povijesti zaslužne hrvatske kulturne institucije). Kuća će se naći na bubnju, vrlo je izgledno. S druge strane umjetne granice u Srijemu, zbog koje je između ostaloga glavom platio Hebrang, žive i cvatu kulturni centri pod imenom Vuka Karadžića i sličnih. Pa se može dogoditi (Hrvatska je to) da Matoševu kuću kupi neki srbijanski kulturni tajkun, te tako barem u tom smislu malo pomakne granicu, za kilometar, dva. Uostalom, Matoš je živio neko vrijeme u Beogradu kao dezerter iz austro-ugarske vojske. Posve dovoljno. Ako sada svojataju Enu Begović koja nije dezertirala, da o Dubrovčanima i ne govorimo, zašto ne bi i Matoša. Tko laže, taj i krade, stara je poslovica.