Ulazimo u vrijeme kada se navršilo tih četvrt stoljeća nacionalne slobode, socijalne pravde i gospodarskog napretka za sve, Slovacima u Slovačkoj, Česima u Češkoj, Rumunjima u Rumunjskoj, Poljacima u Poljskoj, Mađarima u Mađarskoj i morali bi reći – nije tada bilo niti jednog argumenta da to ne bi mogli reći – Hrvatima u Hrvatskoj.

Mene duša boli kada čujem da se Hrvatska nalazi na dnu europske ljestvice skoro svega. Sjećam se vremena kada su Mađari, Poljaci i Česi, a da o Rumunjima i Bugarima ni ne govorim, sa zavišću gledali na Hrvatsku u onoj šugavoj Jugoslaviji, koja je zahvaljujući otvorenim granicama i hrvatskim žuljevima po njemačkim bauštelama, unatoč beogradske devizne pljačke, ostvarivala viši standard od njih koji su čamili u izolaciji sovjetskog bloka.

Svjetske prilike su pogodovale da se tuđinske dominacije svi oslobodimo u istom desetljeću, danas već davnih devedesetih godina prošlog stoljeća. Doduše drugima je to za rukom pošlo mnogo lakše nego nama, jer su se Rusi bez borbe povukli sa prostora istočnog bloka a Srbi se odlučili potući za “svoje”. Nisu ni drugi ranije prolazili bezbolno, pa je mađarska revolucija u krvi ugušena 1956., a češki ustanak 1968.

S ratom ili bez njega, 90-ih godina smo svi isplivali ispod komunističkog i tuđinskog jarma, ostavljeni vlastitim instrumentima ući u novo tisućljeće i graditi vlastitu budućnost: Mađari svoju, Česi svoju, Poljaci svoju, Rumunji svoju i Hrvati svoju.

Europske zamlje oslobođene tuđnske dominacije i komunističkoga ropstva, 90-ih godina prošloga stoljeća.

Hrvatska je iz rata izašla dobrano poharana, ali hrvatski gospodarski pokazatelji na kraju rata, ničim i nikome nisu pokazivali ništa nego snažan rast, koji je u idućih četvrt stoljeća imao pokazati značajne rezultate. Masovni priliv sredstava tokom rata od brojnoga hrvatskog domoljubnog iseljeništva, od polovine ranije iseljenoga naroda, pokazao je da će se taj priliv ispravnom politikom prema iseljenoj Hrvatskoj i dalje nastaviti i još pojačati.

Dotadašnji odlazak Hrvata iz Hrvatske imao se okrenuti i pretvoriti u povratak. Tko bi mogao zaključiti drugačije, kada su nedostatak slobode, pravde i napretka bili i ostali glavni uzroci iseljavanja?

Industrija i poljodjelstvo su bili devastirani, ali su se jednako tako sva ta sredstva za proizvodnju i sva tehnologija, u svim spomenutim državama, zatekle zastarjelima i bez izgleda konkurirati na svjetskom tržištu.

U obnovi istočno-njemačke industrije, indikativan je bio zaključak da bi jeftinije bilo podizati nove industrijske komplekse na praznom zemljištu, nego obnavljati i modernizirati stare, dotrajale, neproduktivne i nekonkurentne zagađivače svega oko sebe.

Evo, ulazimo u vrijeme kada se navršilo tih četvrt stoljeća nacionalne slobode, socijalne pravde i gospodarskog napretka za sve, Slovacima u Slovačkoj, Česima u Češkoj, Rumunjima u Rumunjskoj, Poljacima u Poljskoj, Mađarima u Mađarskoj i morali bi reći – nije tada bilo niti jednog argumenta da to ne bi mogli reći – Hrvatima u Hrvatskoj.

Svi oni su se riješili Rusa a mi smo se riješili Srba. Hrvatska, poput drugih zemlja srednje Europe, baštinica zapadne civilizcije i zapadnog kršćanskog naslijeđa, oslobođena bizantijanskog utjecaja, imala je procvasti.

Neki su u svom preuveličanom optimizmu najavljivali Švicarsku u roku od 5 godina. Naravno da to nije bilo realno, ali je bilo realno očkivati da će u perodu, dok se na noge podigne i fakultete završi generacija rođena u samostalnoj Hrvatskoj, Hrvatska uznapredovati, iseljavanje biti zaustavljeno, natalitet porasti a stotine tisuća iseljenika krenuti put Domovine. “Radosno susretište istoka i zapada”, pisao je prorok hrvatske samostalnosti Bruno Bušić i nije pisao kako će nas naši pljačkati, unatoč toga što se neki nikako ne mogu pomiriti s činjenicom da Bruno Bušić nije autor niti jedne rečenice iz te njemu lažno pripisane izjave. Nitko tada nije mogao predvidjeti što će se dogoditi, pa ni Bruno Bušić, jer to je bio nezamisliv i nepojmljiv scenario, po kojemu će se sve što je imalo samo jedan mogući pravac, prevoriti u svoju antitezu.

E pa, podigla se i na svoje noge stala jedna cijela generacija u samostalnoj Hrvatskoj rođenih Hrvata. Završili su škole 25-ogodišnjaci, jedni postali majstori svog zanata a drugi diplomirali na sveučilištu. Jedino još ponekima s većim ambicijama ostaje posvršavati posdiplomske studije i ostvariti doktorate.


Vrijeme je makar i drhtavom rukom napraviti bilancu

Vrijeme je o prvih četvrt stoljeća samostalnosti napraviti bilancu i ponoviti prvu rečenicu iz ovog teksta: “Mene duša boli kada čujem da se Hrvatska nalazi na dnu europske ljestvice skoro svega”.

Vrijeme je, krajnje je vrijeme prepoznati što se dogodilo i zašto se dogodilo, umjesto bavljenja posljedicama i samo golog nabrajanja svih nedaća. Svima u Hrvatskoj bi moralo biti jasno, da svi njihovi partikularni problemi, onih koji se iseljavaju i onih koji se ne vraćaju, onih koji su ovršeni i obeskućeni, nevinih koji su osuđeni i krivih koji su oslobođeni, radnika kojima su uskraćeni plodovi njihova rada i neradnika koji su se obogatili, onih koji su pohvaljeni za zlodjela i onih koji su postiđeni za dobročinstva i svih drugih da ne nabrajam, da sve te različite posljedice imaju jedan jedini uzrok, koji najprije treba prepoznati a onda se prema njemu ispravno postaviti, ne želi li se za idućih četvrt stoljeća ponoviti istu priču, ako 50-te godišnjice uopće bude, ako sve zajedno ne postane samo povijest nečega što je moralo cvasti a uvenulo je.

Drugi dio na ovom portalu idući tjedan

Komentari