Poimenično, a prema javno dostupnim podatcima Zakon o oprostu se ne može primjenjivati recimo na donedavnoga zamjenika župana Sisačke županije Rkmana, ne može se primjeniti primjerice na Savu Štrpca i praktično sve istaknute Srbe izbjegle tijekom Oluje, a koji godinama vode specijalni rat protiv Hrvatske pod imenom različitih izbjegličkih skupina i pod izravnim beogradskim utjecajem i financiranjem, zatim na Aleksandra Vučića, ne smije se primjenjivati na Milorada Pupovca koji je vodio međunarodnu kampanju ozloglašavanja hrvatske države tijekom rata pričom o 11 tisuća nasilno “prekrštene” srpske djece, zatim dokazano zloupotrebljavao tragediju pokojnog dr. Šretera…

Hrvatski Zakon o općem oprostu iz rujna 1996. godine kolokvijalno se u Hrvatskoj naziva zakonom o aboliciji, a oprost sudionicima oružane pobune protiv Republike Hrvatske naziva se abolicijom. To nije posve netočno, ali, s obzirom na razvoj političkih prilika i prije svega ponašanje pobunjenih Srba nakon završetka ratnih operacija, te procesa pripajanja okupiranoga Podunavlja pravnom poretku Republike Hrvatske, a pogotovo s političkim i inim zahtjevima Srba okupljenih oko SNV-a danas, nužno je to pitanje ozbiljnije razmotriti jer je očito da oprost nije postigao željeni cilj.

Jer se iza toga Zakona kao i u svemu kad je u pitanju hrvatska državna politika prema tzv. srpskom pitanju krije nevjerojatno puno nevaljalosti, krivotvorina, laži, dodatne političke srpske agresivnosti i hrvatskoga nesnalaženja i slabosti. Republika Hrvatska mora postići stanje u kojemu je oprost akt milosti pobjednika i dobre volje prema neupitnom grješniku, a ne slabosti, kako ga danas tumače i primjenjuju uživatelji oprosta zastupajući pravo na zlo koje su počinili. Jer ih takvo tumačenje potiče na nove nevaljalosti i agresivnost.

A takva pozicija danas Zakon o općem oprostu čini onda aktom poraženoga, a ne pobjednika. Za to nije “kriv” Zakon, nego njegova društvena primjena. Ne može zakon izazvati ciljane posljedice ako se za početak ne zna tko oprašta, kome, zašto, što znači u društvenom pogledu takav oprost i konačno, kako se društvo u cjelini ponaša prema onima kojima je nešto oprošteno, te kako se ljudi kojima je oprošteno ponašaju prema ukupnom društvu. U Hrvatskoj dvadeset i dvije godine nakon toga zakona i referentnih događaja postaje normalno stanje da se korisnik oprosta ponaša kao udjelitelj milosti, a davatelj oprosta kao zločinac koji se nedovoljno kaje.
Imamo potpunu zamjenu teza, pa je činjenica da taj zakon nije izazvao ni jednu valjanu društvenu posljedicu.
U čemu je problem?
Uzroci su u zabludama koje smo obradili u prethodnim tekstovima.

Valja istaknuti da je Republika Hrvatska prije ovoga Zakona imala dva zakonska rješenja, koji su bili praktični najviši državni akti poziva pobunjenim Srbima u Hrvatskoj, ali i demonstracija političke volje međunarodnoj zajednici, da prestanu sa zločinom, agresijom i da se na civiliziran način uključe u izgradnju suvremene hrvatske države i društva.

Prvi takav zakon Hrvatski sabor donio je 25. rujna 1992. godine, pod imenom “Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske”, a odnosio se na razdoblje počinjenja od 17. kolovoza 1990. godine, do 25. rujna 1992.godine, a kasnije je to razdoblje promijenjeno do 10. svibnja 1995. godine. Lako se prisjetiti da je izmijenjeni Zakon donesen nakon uspješno provedene operacije Bljesak, a primjena se odnosila na Srbe s oslobođenih područja zapadne Slavonije, s važećim pozivom ostalim Srbima na okupiranim područjima.
Nakon toga slijedila je Oluja.


1996. – Integralni Zakon o općem oprostu

Nakon završetka oslobodilačke operacije Oluja i demonstracije novoga odnosa snaga na području ratom zahvaćenih zemalja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, gdje je bilo jasno da Srbija više ne može niti ima snage spriječiti potpunu vojnu pobjedu Republike Hrvatske, hrvatska država je još jednom pružila ruku milosti i donijela integralni Zakon o općem oprostu 20. rujna 1996. godine, kojim su dotadašnji Zakoni stavljeni izvan snage, a taj Zakon vrijedi i danas.

Taj Zakon se u tom trenutku prvenstveno odnosio na nagomilane vojne, političke i ukupne poražene resurse bivše Republike Srpske Krajine u Podunavlju, koja je još uvijek opstajala na okupiranim područjima. Zakon je bio svojevrsni uvod u pokušaj mirne integracije Srba s tih okupiranih dijelova Hrvatske.

Naravno da kao ni prije toga, ni na proglašenje toga Zakona nije bilo nikakvih odgovora sa srpske i okupatorske strane, koji su i tada očekivali povoljan razvoj međunarodnih prilika i prije svega pomoć Srbije radi zadržavanja okupiranih područja.

Nakon što je Srbija zbog teških vojnih poraza prvenstveno pred snagama HV-a i HVO-a u Bosni i Hercegovini dovedena na rub potpunoga, ne samo vojnoga sloma, nakon što su hrvatske obavještajne službe imale informacije o srpskim obrambenim potencijalima za dva dana obrane okupiranoga prostora Podunavlja, srbijanski državni vrh, a zatim i rukovodstvo Srba na okupiranim područjima, prihvatili su za njih časnu mogućnost sporazumne predaje ili integracije pod kontrolom međunarodne zajednice.

Tako je završila priča o srpskoj vojnoj agresiji.
Što je ostalo?
Za početak idemo pogledati što točno piše u zakonu koji ima svega nekoliko članaka, a koji je omogućio svojom površnom i selektivnom primjenom i još selektivnijom interpretacijom, uz dokumente kao što je Erdutski sporazum o kojemu smo kao teškoj aktualno-političkoj krivotvorini pisali u prethodnom tekstu, vojni i politički debakl pretvoriti u novu političku šansu i pobjedu. Drugim riječima ostaviti na životu u poretcima novonastalih država politički neubijenu ideju srpskoga agresivnog svojatanja tuđih nacionalnih prostora, te praktično vraćanje političkih odnosa i napetosti na razdoblje prije srpske agresije na Hrvatsku.
Na početak.


Na istoj točki odnosa i napetosti na kojoj smo bili devedesete godine

Ne predviđa se oprost za srpske paraobavještajce i obavještajce, pomagače okupacijskih snaga i agresora sa slobodnih područja Republike Hrvatske jer nema nikakve olakotne okolnostit za to djelovanje niti prisile okupacijskih institucija, za nositelje specijalno-ratovske međunarodne propagande i krivotvorina s ciljem slabljenja ukupnih hrvatskih obrambenih potencijala tijekom rata.

Jer gledajući danas iz ove prespektive srpske zahtjeve, ponašanje hrvatskih Srba, njihovih institucija, ponašanje Srbije i njenih nacionalnih institucija, te međunarodne zajednice, nikako se ne može zanemariti da smo na istoj točki odnosa i napetosti na kojoj smo bili devedesete godine tijekom emancipacije hrvatske nacionalne državnosti.

U članku 3. se eksplicitno ukazuje da se oprost ne odnosi na najteža nedjela, a to su zajedničkim imenom nedjela ratnoga zločina. Prema međunarodnim konvencijama ta nedjela su: genocid ili druga masovna ubojstva, ciljano ubijanje civila, ubijanje zarobljenika ili talaca, masovni progon civilnog stanovništva, ometanje dopreme humanitarne pomoći, razaranje energetskih sustava neophodnih za život ljudi, neselektivno bombardiranja gradova, razaranje bolnica, napadi na nezaštićena mjesta, pljačke na područjima pod kontrolom vojnih snaga, sustavne pljačke kulturnih dobara.
Od navedenih nedjela nema oprosta.
A činila su veliku većinu srpskih zlodjela.

Iako se u međunarodnim konvencijama o ratnim zločinima ne navode eksplicitno ratna špijunaža, terorističko djelovanja u pozadini suparničke strane, kontraobavještajno i propagandno djelovanje u korist neprijatelja, niti ima kaznenoga djela huškanja i poticanja na zločine navedene u konvencijama, u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu postoje ta nedjela i predviđeno sankcioniranje takvih nedjela, na koja se referira i Zakon o oprostu kao – neoprostiva.

Primjerice, ne predviđa se oprost za srpske paraobavještajce i obavještajce, pomagače okupacijskih snaga i agresora sa slobodnih područja Republike Hrvatske jer nema nikakve olakotne okolnostit za to djelovanje niti prisile okupacijskih institucija, za nositelje specijalno-ratovske međunarodne propagande i krivotvorina s ciljem slabljenja ukupnih hrvatskih obrambenih potencijala tijekom rata. Zakon o oprostu u tom smislu se ne odnosi ni na sudionike političkih, parapolitičkih, obavještajnih i medijskih struktura iz Srbije ili s okupiranih područja Bosne i Hercegovine, te na područjima RSK, koji su političkim nastupima, medijskim djelovanjem i agitacijom održavali i poticali klimu neprijateljstva prema Hrvatskoj i Hrvatima na okupiranim područjima, te na rubnim djelovima tadašnje Republike Srpske Krajine crtom razdvajanja zaraćenih strana.


Zakon o oprostu se ne odnosi na Vučića i Pupovca

Danas Republika Hrvatska ima otvoren unutarnji problem s trajnim osporavanjem svih hrvatskih nacionalnih vrednota, te neupitnih istina i činjenica o događajima iz srpske agresije i hrvatskog oslobodilačkoga rata, a te krivotvorine zagovaraju, provode i pretvaraju u navodnu demokratsku političku činjenicu upravo redom ljudi na koje se ne bi smio niti mogao primjenjivati Zakon o oprostu, a oni ga uživaju, pri čemu postoji stotine dokaza ili bar opravdanih sumnji da su učnili teška nedjela protiv Republike Hrvatske.
I čine ih i danas.

Poimenično, a prema javno dostupnim podatcima Zakon o oprostu se u tom slučaju ne može primjenjivati recimo na donedavnoga zamjenika župana Sisačke županije Rkmana, ne može se primjeniti primjerice na Savu Štrpca i praktično sve istaknute Srbe izbjegle tijekom Oluje, a koji godinama vode specijalni rat protiv Hrvatske pod imenom različitih izbjegličkih skupina i pod izravnim beogradskim utjecajem i financiranjem, zatim na Aleksandra Vučića, ne smije se primjenjivati na Milorada Pupovca koji je vodio međunarodnu kampanju ozloglašavanja hrvatske države tijekom rata pričom o 11 tisuća nasilno “prekrštene” srpske djece, zatim dokazano zloupotrebljavao tragediju pokojnog dr. Šretera i od hrvatskih državnih vlasti dobio odobrenje i potporu u pomaganju neprijateljskih osoba i grupa na okupiranome području obećavajući razmjenu dr. Šretera i svjesno lažući državnim dužnosnicima da je živ, iako se naknadno potvrdilo da je ubijen, ne smije se primjenjivati na, prema objavljenim dokazima, pomagača neprijateljskih snaga Čedomira Višnjića, te na čitav niz dužnosnika tadašnje okupacijske paradržave, njenih najviših paradržavnih institucija i tijela. Na taj način pod znak pitanja dolazi praktično kompletna vodeća garnitura SDSS-a, srpskih institucija u Hrvatskoj, te gotovo svi svećenici SPC na službi danas u Hrvatskoj.

Zašto je ovo sve važno istaknuti?

Pa zbog elementarne činjenice da danas Republika Hrvatska ima otvoren unutarnji problem s trajnim osporavanjem svih hrvatskih nacionalnih vrednota, te neupitnih istina i činjenica o događajima iz srpske agresije i hrvatskog oslobodilačkoga rata, a te krivotvorine zagovaraju, provode i pretvaraju u navodnu demokratsku političku činjenicu upravo redom ljudi na koje se ne bi smio niti mogao primjenjivati Zakon o oprostu, a oni ga uživaju, pri čemu postoji stotine dokaza ili bar opravdanih sumnji da su učnili teška nedjela protiv Republike Hrvatske.
I čine ih i danas.

Kako je došlo do toga?
Više je razloga za to.
Prvo, zbog nepostojanja kritičnoga minimuma svijesti, a na temelju neznanja o stvarnim uzrocima srpske agresije na Hrvatsku, koja se isključivo povezivala i povezuje s tadašnjim rukovodstvom Republike Srbije i Crne Gore, te rukovodstvom JNA. U Hrvatskoj jednostavno, zbog niza razloga, a prije svega teško kompromitiranih akademskih institucija, premreženih srpskim obavještajnim i paraobavještajnim agenturama, zatim ucjenjenim ljudima sudionicima prethodnoga totalitarnoga sustava i sudionicima teških zlodjela protiv hrvatskoga naroda i njegove slobode, nije postojala izgrađena kritična razina opće svijesti o dubokim korijenima srpske imperijalne politike. Zato nije ni poražena vojnim slomom, a neće bez političke prisile nikada ni biti. Zbog toga i u takvim odnosima kreiran je pretežiti društveni zaborav o referentnim događajima, uloge su zamjenjene, ne zna se tko kome i zašto oprašta.


Savršen prostor za zločinca

Agresivna unutarnjo-hrvatska anacionalna i antithrvatska struktura snažno se ponovo reintegrirala u regionalne mrežne programe, pa se na znanstvenom, medijskom, kulturnom i civilnom prostoru uz potporu međunarodnih nevladinih udruga, kao što je Soroševo Otvoreno društvo, ali i veleposlanstva i zaklade nekolicine zapadnih država s otvoreno neprijateljskim odnosom prema suverenističkoj Hrvatskoj, silovito razvijala, prvo struktura, zatim integralna uporišta, a nakon toga i otvorene medijske i političke kampanje koje su otvoreno zagovarale zaborav srpskih zlodjela i povratak na drugosvjetsko-ratovske i komunističke krivotovorine o genocidnosti i zloćudnosti hrvatskoga naroda.

Drugo, zbog premreženosti istih takvih agentura i nedostataka u centralnim medijskim institucijama, prije svega na HRT, ali i u ondašnjim i današnjim glavnim medijskim kompanijama, pri čemu je EPH bio nositelj toga zloduha i relativizacije uz veliku pripomoć Soroševe agenture Ferala, pa i krivotovorina svih vrsta što ciljano, što neznanjem aktera i novinara, koje su ili zanemarivale dubinske uzroke srpske vojne agresije i srpskih imperijalnih ciljeva, ili promicanjem anacionalnih ideja i odreknuća od nacionalne samosvijesti, pogodovale takvom razvoju stvari.

Treće, zbog međunarodnih pritisaka na koliko toliko državotvorne politike i njene nositelje, te jednako tako nepostojanja institucionalnih i odgovarajućih promišljenih programskih platformi za djelovanje Republike Hrvatske suočene s takvim realnim okolnostima i u odnosu na nove-stare ciljeve i politike međunarodne zajednice, srbocentričnoga tipa.

Četvrto, zbog klijentelističke i interesne kompromitacije velikih skupina u prije svega HDZ-u, koji je bio glavna meta zbog simbolike u nacionalnoj memoriji o utemeljenju hrvatske države, čime je postignuta realna osnova za uspješne pritiske i zahtjeve te odreknuća od temeljnih nacionalnih interesa.

Peto, zbog totalne premreženosti najvažnijih državnih institucija osobama i interesima koji su ujedinjavali sve prethodne izrečene razloge, pa je nastupila potpuna paraliza cijeloga sustava ostvarivanja temeljnih pravosudnih funkcija i nacionalnih ciljeva putem tih državnih instrumenata. A na temelju toga došlo je do snažnoga nepovjerenja u društvene i državne institucije i potpunoga urušavanja moralnih i društvenih normi, koje uvijek bolje koristi onaj tko nema moralnih skrupula i primjerene civilizacijske namjere. To je savršen prostor za zločinca.

Istodobno s ovim, agresivna unutarnjo-hrvatska anacionalna i antithrvatska struktura snažno se ponovo reintegrirala u regionalne mrežne programe, pa se na znanstvenom, medijskom, kulturnom i civilnom prostoru uz potporu međunarodnih nevladinih udruga, kao što je Soroševo Otvoreno društvo, ali i veleposlanstva i zaklade nekolicine zapadnih država s otvoreno neprijateljskim odnosom prema suverenističkoj Hrvatskoj, silovito razvijala, prvo struktura, zatim integralna uporišta, a nakon toga i otvorene medijske i političke kampanje koje su otvoreno zagovarale zaborav srpskih zlodjela i povratak na drugosvjetsko-ratovske i komunističke krivotovorine o genocidnosti i zloćudnosti hrvatskoga naroda.


Cilj trajno slabljene svakoga nosivoga stupa hrvatske državne politike i svijesti

Sve te strukture su primjerice jako umrežene i čine zajedničku cjelinu s Pupovčevim srpskim institucijama i beogradskim filijalama u Hrvatskoj, pa ni ne kriju da im je cilj trajno slabljene svakoga nosivoga stupa hrvatske državne politike i svijesti, te u konačnici identiteta.

Zbog svega ovoga, čitav niz krivotvorina je naknadnim sporazumima, ali i zakonskim rješenjima legaliziran, sve je postalo formalna pravna stečevina suvremene Hrvatske, a i stečeno pravo srpskih neprijateljskih skupina i organizacija u Hrvatskoj.
I, sve to je internacionalizirano na bezbroj načina.
Hrvatska politika je danas taoc, što svjesni, što nesvjesni, toga zastrašujućega razvoja događaja.

Kako dalje?
Jednostavno.
Poučiti zločka kome je zakonom oprošteno zlodjelo da je to bio akt nezaslužene milosti države, državni kredit u ime većinskoga naroda, koji je trebalo opravdati pred tim narodom i društvom nakon oprosta, te da je država dužna onoga tko ne vraća taj kredit naknadno poučiti da se zlo ne isplati ponavljati.


* U nedjelju na večer: Peta zabluda državne politike – srpski antifašizam u Hrvatskoj

Raniji dijelovi:
Polazna slabost hrvatske državne politike – Tko je napao Hrvatsku?
Druga zabluda hrvatske državne politike – Pravo na suprotno srpsko mišljenje
Treća zabluda hrvatske državne politike – Politička legalizacija Erdutskog sporazuma