Da u našem Ministarstvu kulture ima bar netko tko prati svjetski film, zapisao je davne 2003. Nenad Polimac, bilo bi posve logično da se ostvarenje kakvo je “Harrisonovo cvijeće” prikaže pod državnim patronatom na svečanoj premijeri u Lisinskom. Film koji je svjetskoj publici prikazao Vukovar kao prvi europski grad koji je nakon Drugog svjetskog rata sravnjen do temelja i pokazao tko ga je srušio, snimili su stranci. Hrvatska ga je tadašnja politička i filmska elita skrivala.
A današnja čini sve ne bi li posve zatrla filmsku poetiku i umjetničku istinu “Harrisonova cvijeća”. I pri tomu je obilno plaća aktualna državna administracija, od HAVC-a do Ministarstva kulture, za koje se još nije ustanovilo čiju i kakvu kulturu uopće promovira novcem hrvatskih poreznih obveznika.

Autor: Hloverka Novak Srzić

Kad sam prije gotovo godinu i pol dana gotovala na N1, u emisiji “Pressing” novinara i urednika Petra Štefanića i odgovarala na brojna “provokativna” pitanja, imala sam i ja jedno pitanje za kolegu Štefanića. Upitala sam ga tada je li ikada čuo za selo Kostriće. Odgovorio je, pomalo zbunjeno i zatečeno – nikad… Vjerojatno kao što bi danas odgovorila i većina hrvatskih građana.

Pokušala sam tada kroz primjer Kostrića ukazati gledateljima N1 kako se često manipulira istinom iz Domovinskog rata i zloupotrebljavaju mediji u jeftine propagandne svrhe dokazivanja tobožnjeg genetskog nacionalističkog koda hrvatskog naroda. U te svrhe poslužio je ovih dana i laureat Sarajevskog filmskog festivala, dokumentarac “Srbenka” autora Nebojše Slijepčevića, snimljen prema kazališnoj predstavi Olivera Frljića o nesretnoj sudbini srpske djevojčice Aleksandre Zec i financiran novcem Hrvatskog audio-vizualnog centra (HAVC-a). Na krilima festivalskih pobjeda od Cannesa do Sarajeva te kandidature za europskog Oscara, redatelj i scenarist Slijepčević ovih nas dana u brojnim intervjuima poziva na suočavanje s prošlošću, tvrdeći da “većina stanovnika Hrvatske nema vremena za ’91.”.

I tu se vraćamo Kostrićima.

Možda Nebojši Slijepčeviću sudbina i tog banijskog zaseoka iz 1991. postane alegorija cijelog našeg društva, kako je izjavio za “Srbenku”. Naime, u mirnom hrvatskom zaseoku Kostrići, daleko od fronte, pod okupacijom domaćih Srba s Banovine 15. studenog 1991. uz pomoć JNA ubijeno je nakon etničkog čišćenja petnaest preostalih mještana. Tamo je ubijena cijela četveročlana obitelj Jurić. Otac Zlatko, star trideset i pet godina, majka Vera, stara trideset i dvije godine, i njihovo dvoje djece; sin Dario star samo četiri godine i Tomislav, dječak od dvije godine. Među ubijenima, osim male djece bilo je devet žena, a nakon masakra cijelo je selo spaljeno. Nakon gotovo punih 27 godina od užasnog zločina u selu Kostrići tek ovih dana trebalo bi početi suđenje devetorici pripadnika Jedinice milicije za posebne namjene, tzv. “Šarenima”, zločinačkoj krajiškoj postrojbi. Vjerojatno nećemo saznati zašto je DORH-u trebalo toliko godina da podigne optužnicu i pokrene sudski proces. Možda da se u ime pomirbe umanji kolektivna krivica Srba za brojne zločine počinjene u agresiji na Hrvatsku, onako kako se dopustilo raspirivanje krivnje Hrvata za nedopustiv zločin nad Aleksandrom Zec, za koji se inače hrvatska država ispričala i platila ratnu odštetu. I pri tomu valja podsjetiti da su samo na području Sisačko-moslavačke županije otkrivene 43. masovne grobnice s tijelima ubijenih Hrvata iz 1991. i 1992. godine.

Hrvatski filmofili vjerojatno se sjećaju jedne nevjerojatne filmske epizode iz 2003., nezabilježene u povijesti hrvatske države prije i poslije. Te je godine po prvi put jedna politička stranka, danas nepostojeći HIP, distribuirala hrvatskoj publici jedan strani film. Radilo se o “Harrisonovu cvijeću”, francusko-američkoj koprodukciji koji je govorio o Domovinskom ratu i ratnim stradanjima u Vukovaru kroz ljubavnu priču bračnoga para ratnih reportera “Newsweeka”, a prema istinitim doživljajima Isabel Ellsen, autorice knjige “Prednost đavla” po kojoj je film i snimljen. U filmu su glumile holivudske mega zvijezde Andie McDowell i Adrien Brody. Premda snimljen krajem 1999. i početkom 2000., upravo u vrijeme trećesiječanjskog prevrata i politike detuđmanizacije, u Hrvatskoj se za najbolji film snimljen o ratu u Hrvatskoj, kako ga je tada ocijenio Nenad Polimac, do 2003. uopće nije znalo. Sve dok ga na presnimljenoj kopiji s francuske TV nije otkrio slikar Antun Mateš, tadašnji član HIP-a koji je ustvrdio da je film o Vukovaru namjerno prešućen, pa ga je sa skupinom političkih entuzijasta krenuo promovirati.

Scena iz filma “Harrisonovo cvijeće”

U osvrtu na tu bizarnu epizodu u povijesti hrvatske filmske distribucije, Nenad Polimac je zapisao da je i njemu bilo nevjerojatno da je upravo takav film koji neskriveno prikazuje četnička zlodjela nabavio na videokaseti u Beogradu, a da dotad nitko u Hrvatskoj za njega nije znao. Da u našem Ministarstvu kulture ima bar netko tko prati svjetski film, zapisao je te davne 2003. Polimac, bilo bi posve logično da se ostvarenje kakvo je “Harrisonovo cvijeće” prikaže pod državnim patronatom na svečanoj premijeri u Lisinskom. Film koji je svjetskoj publici prikazao Vukovar kao prvi europski grad koji je nakon Drugog svjetskog rata sravnjen do temelja i pokazao tko ga je srušio, snimili su stranci. Hrvatska ga je tadašnja politička i filmska elita skrivala.

A današnja čini sve ne bi li posve zatrla filmsku poetiku i umjetničku istinu “Harrisonova cvijeća”. I pri tomu je obilno plaća aktualna državna administracija, od HAVC-a do Ministarstva kulture, za koje se još nije ustanovilo čiju i kakvu kulturu uopće promovira novcem hrvatskih poreznih obveznika. Evo ovoga je tjedna u Opatiji počeo najstariji festival hrvatskog dokumentarnog filma, 16. Liburnia Film Festival, sufinanciran dakako od strane HAVC-a.

Moto ovogodišnjeg festivala je “Gledaj glasno” jer, kako kažu organizatori, njime žele ukazati na društvenu regresiju u Hrvatskoj i potrebu da se na nju reagira. Uz pet svjetskih i tri hrvatske filmske premijere u službi protiv hrvatske regresije dva su istaknuta predstavnika. Nezaobilazna Slijepčevićeva i Frljićeva “Srbenka” i kontroverzni švicarski dugometražni animirani dokumentarac “Chris the Swiss”, koji je također sufinancirao HAVC, a kojem jedno vrijeme čak nije ni dao odobrenje za prikazivanje zbog načina na koji je tretirao Domovinski rat, nazivajući ga građanskim. Da su kojim slučajem producenti “Harrisonova cvijeća” tražili novac od Hrvata, nikad ga ne bi dobili ni snimili film. Potvrđuje to svestrani i multifunkcionalni Oliver Sertić, direktor Liburnia Film Festivala, ujedno i vlasnik produkcijske kuće Resort i naravno, producent “Srbenke”.

U ulozi svojevrsnog festivalskog distributera i promotora vlastitog filma u velikom intervjuu “Slobodnoj Dalmaciji” izjavit će da hrvatsko društvo tone u najveću rupu od 90-tih, da se građansko društvo urušava, frizira se povijest, uskraćuju temeljne ljudske slobode, a katarza suočavanja s bližom prošlošću u Hrvatskoj je, tvrdi, dalja nego ikad. Usto je ovaj svestrani filmski poduzetnik zabrinut i za hrvatsku djecu zadojenu nacionalizmom. Toliko je problema naveo Oliver Sertić da će još dugo i on i Nebojša Slijepčević i Oliver Frljić od njih moći u ovoj zemlji unosno živjeti. Jer sve će to ovaj narod platiti.

Dva dana uoči 23. kolovoza, međunarodnog Dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, izopačenih ideologija nacional-socijalizma, fašizma i komunizma, oglasio se javno predsjednik SDP-a Davor Bernardić. Neki su pomislili da je izabrao dobar tajming za svoju partiju i konačni raskid s komunističkim Titovim naslijeđem, masovnih poslijeratnih ubojstava, o čemu svjedoče još svježe otkopane jame s eskomuniciranim žrtvama u Savskoj 77 u Zagrebu.

Jasenovačka mitomanija i manipulacije žrtvama dugo godina stvaraju prijepore u hrvatskom društvu, a cilj im je uvijek bio nametanje kolektivne krivnje hrvatskom narodu. Te je mitove svojedobno rušio i povjesničar Franjo Tuđman, govoreći o pedesetostrukim umnožavanjima brojki, kada ih je jugoslavenska povijest uporno pokušavala “zacementirati” na 700 tisuća.

Ali, ne. Obrušio se na knjigu Igora Vukića “Radni logor Jasenovac” i osobito na Milana Ivkošića, dugogodišnjeg kolumnista Večernjeg lista, koji je prije nekoliko dana u tom listu napisao osvrt na Vukićevu knjigu. Ivkošićevu recenziju u kojoj je naglasak bio na posve novoobjavljenim dokumentima koji otvaraju i nešto drukčiju sliku o tom logoru, Bernardić je proglasio revitalizacijom ustaških zločina u Jasenovcu i zatražio jasnu i odlučnu reakciju uredništva Večernjaka prema njihovu autoru. Takva oštra ideološka reakcija predsjednika SDP-a, kojeg u njegovoj partiji rijetki vole, može se protumačiti i kao svojevrsno udvaranje onima koji bi i danas kao nekad u CK pisali “Bijele knjige” i sastavljali “Crne liste”. Inače, knjiga Igora Vukića već se mjesecima slobodno prodaje u knjižarama i reklamira na HTV-u. Nitko je nije zabranio, a naklada Pavičić reklamirala ju je na zanimljiv način, kroz nekoliko odgovora i pitanja. Na primjer: “Kako se ova knjiga odnosi prema žrtvama Jasenovca? Sa štovanjem. Je li točno da ova knjiga polemizira s onima koji su lagali o Jasenovcu? Nije, ona im je posvećena. Donosi li ova knjiga posljednju istinu o Jasenovcu? Ne, ona želi sudjelovati u probijanju puta prema istini o Jasenovcu”.

Jasenovačka mitomanija i manipulacije žrtvama dugo godina stvaraju prijepore u hrvatskom društvu, a cilj im je uvijek bio nametanje kolektivne krivnje hrvatskom narodu. Te je mitove svojedobno rušio i povjesničar Franjo Tuđman, govoreći o pedesetostrukim umnožavanjima brojki, kada ih je jugoslavenska povijest uporno pokušavala “zacementirati” na 700 tisuća.

Na skandaloznoj njujorškoj izložbi ove godine u siječnju mjesecu u UN-u koju je organizirala srpska država, a od koje se ogradio čak i UN, Ivica Dačić govorio je o gotovo 20 tisuća ubijene djece. Tada je protiv tih manipulacija prosvjedovala hrvatska država. Stoga Vukićeva knjiga nije problem. Problem je kad se zabranjuje istraživanje povijesnih dogmi, o čemu možda najbolje svjedoči sudbina bivše ravnateljice Spomen područja Jasenovac Nataše Jovičić, kojoj je i samoj stradala obitelj u tom logoru. Napadali su je neki članovi židovske i srpske zajednice zbog postava kojim je navodno umanjivala zločine u Jasenovcu. Najoštriji je tada bio Milorad Pupovac optuživši je također za relativizam i revizionizam. A u pozadini sedam desetljeća manipuliranja žrtvama ovoga logora, o čemu svjedoči i aktualna politika Aleksandra Vučića jest, kako tvrde neki analitičari, politika ograničenog hrvatskog suvereniteta, kojoj samo Srbi mogu dati legitimitet. Jer svaka hrvatska vlast bez njih je, prema njima, “ustaška” i neprihvatljiva. Kad bi o ovakvim pojavama danas govorio Bernardić, drugovi ga sigurno ne bi spasili, ali bi ga Hrvatska možda malo više uvažavala.

P.S. Ministar uprave Lovro Kuščević najavio je da će do kraja ovoga tjedna početi provjera svakog potpisa koji su dvije referendumske inicijative prikupile za raspisivanje referenduma o otkazivanju Istanbulske konvencije te o promjeni izbornog zakonodavstva. Potpisnici, njih 400 tisuća na društvenim se mrežama pitaju da li da se sami jave u policiju ili će pak ona doći po njih. Čeka se ministrov odgovor.

Foto: Scena iz filma “Harrisonovo cvijeće”