“Liberalni” komunisti koji se komunizma i jugoslavenštine ne odriču, ali (mnogi, ne svi) niti javno ispovijedaju nego zaplotnjački odijevaju taj svoj patološki sentiment u odjeću europsku i vrlo naprednu, u ovo naše vrijeme formiraju čvrstu staljinističku falangu, protuhrvatsku do srži, do bola (štono bi se reklo patetično), a hrvatska je publika (javnost) potpuno pacificirana i zblenuta, ne imajući ama baš nikakav način da se suprotstavi onima koju ju mrze iz dna duše, izložena na brisanom prostoru kao Englezi kod Dunkirka. Više ne će moći komentirati ni ispod tekstova portalnih kolumnista.
Dobar smo dio zime pregurali, ali proljeće nije toliko blizu koliko bismo željeli. Još se može i u nizinama dogoditi već pomalo neobična pojava u obliku bijeloga praha koji pada s neba, još nas mogu zamesti mećave kao što su zasule sjever Europe i Amerike. Pitaju me zašto u H. kronikama uvijek pišem (i) o vremenu. Pa zato što će, kada budu ukoričene, jednoga dana i ta usputna meteorološka svjedočanstva u njima biti komu korisna, a i zato što ljudska povijest u sva vremena toliko ovisi o vremenu da bi možda bila i drukčija da je vrijeme bilo drukčije. Ilustracije nisu samo općepoznati u snijegu propali zimski pohodi Napoleonovi i Hitlerovi, ima ih u svim razdobljima.
Primjerice, bitka kod Nikopolja drukčije bi završila da nije bilo grozno vruće i sparno na dunavskoj obali, pa su francuski vitezovi – prisiljeni da sjašu i pješke jurišaju na brježuljak gdje je bila turska vojska pod Bajazidom – užareni i tromi pod teškim oklopima postali lakom metom janjičara i spahija. Ispričavam se na tom podsjetu, duboko sam na prijelazu četrnaestoga u petnaesto stoljeće zbog romana koji pišem, ali je tragedija križara kod Nikopolja povezana i s Hrvatima koji ondje bijahu pod Stjepanom Lackovićem, poslije umorenim na krvavom saboru u Križevcima – ne zato što je tražio stanku na samom početku sabora, nego ga je Žigmund dao smaknuti kao navodnog i ne samo navodnog vođu hrvatskih urotnika.
Ili ako hoćete tek malo dublje u povijest: Hrvati su sudjelovali i u famoznoj kosovskoj bitki pod Tvrtkovim vojskovođom Vlatkom Vukovićem, stricom znamenitog Sandalja Hranića Kosače, a velika je vjerojatnost da je na Kosovu bio i Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Kao i da ta bitka uopće nije završila porazom kršćanskih snaga, nego je bilo u najmanju ruku neodlučeno.
Prošastih dana nije bio na Kosovu ni Vlatko ni Hrvoje nego Aca (Vučić) koji nikako da prizna Kosovo, ali ga polako priznaje, a ako ga doista prizna moglo bi mu se dogoditi da pođe tragom Ivanovića. Sve se nekako skuplja i okuplja – kao što su već mnogi opazili – po uzoru na osamdesete koje su završile devedesetima, samo u obratnom smjeru: tada se Jugoslavija isprva pomalo, a onda žestoko raspadala, sada djeluju snage takoreći centrifugalne u nastojanju da se spomenuta crkotina na neki način oživi. Ako se pozorno čitaju poruke s raznih strana svijeta, nije riječ o maniji proganjanja, nego o projektu koji je u realizaciji, a zahvaća i Hrvatsku.
Opet i uporno, za sada ponešto podzemno, prvobrzinski Europljani trpaju drugobrzinsku Hrvatsku u “zapadni Balkan” ne dopuštajući joj ni da bude srednja Europa, a nekmoli zapadna (bez obzira koliko mi pričali da objema civilizacijski pripadamo). I nije to toliko prijezir prema Hrvatskoj, koliko jad i bijeda bruxelleske politike koja ne zna pa ne zna što bi s crnom rupom na Balkanu, te, umjesto da načini jasne projekcije za svaku od zemalja u rupi, u komičnom pokušaju (s mogućim tragičnim posljedicama) nastoji i zemlju koja nije u rupi uvući u crnu rupu, to jest uvući Hrvatsku. Zato Hrvatska, ako uopće ima mudrosti i političke snage, treba na svaki takav znak (a znakovi postoje i moraju se moći pročitati) skočiti na noge i čvrsto se oduprijeti, bez obzira dolaze li iz sve manje prijateljske Njemačke, iz Francuske ili iz Rusije. Ako i jesmo malobrojni, nismo mali, dokazali smo. Iz defenzive treba krenuti u ofenzivu, kao u masleničkoj bitki, sada diplomatskim i svakovrsnim uvjeravanjem europskih sila (nasilja) da im je takva politika promašena i štetna.
Jedan od znakova je ohrabrivanje (izvana i iznutra) sve one klateži u Hrvatskoj koja je odana jugoslavenskoj (velikosrpskoj) ideji i masovnom zločincu, a zadnjih je dana i mjeseci strategija postala providnom: sve žešći napadi na Crkvu u Hrvata koju se u Hrvatskom saboru naziva masnom guskom, sve grčevitija navala na one koji zastupaju tradicionalne (prirodne) hrvatske vrijednosti, noviji žustri napori da se hrvatskom obrambenom nacionalizmu (osjećaju) daje negativan, a jugoslavenskom nacionalizmu pozitivan predznak, uvoz ideologija nama tuđih (kao i uvoz pokvarenih jabuka), stvaranje komunističkih mostobrana na hrvatskim fakultetima, komesarsko određivanje tko može, a tko ne smije djelovati u području kulture, pri čemu su kazališta tek sada izbila u prvi plan – premda ja o tome pišem godinama – te još opasnija infiltracija u školstvo gdje se preko kurikuluma iliti hrvatski rečeno uputnika, mladež upućuje prema “novim vrijednostima”, djeci dijele istospolne slikovnice, a povijesni udžbenici odnosno čitanke iz povijesti prilagođuju jugoslavenskom, dotično prevashodno srbijanskom pogledu na Domovinski rat, koji je po sebi eufemizam za srpsku agresiju i hrvatsku obranu (koja se u sretnom trenutku pretvorila u uspješnu navalu na okupirana područja.)
Glede hrvatskoga jezika: i tu su crvene brigade sa snažnim četničkim elementom pokušale i pokušavaju pripremiti teren za balkansku asocijaciju koja, naravno, treba imati nekakav zajednički jezik, a ćelija tih potkornjaka djeluje nesmetano i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dotično na kroatistici (!). Teza da se sve okuplja kao osamdesetih, ne bi li se ponovile devedesete, može se ilustrirati jednim pismom Vladimira Šeksa s kraja osamdesetih (1987.) upućeno Stipi Šuvaru, pismo za koje nisam znao (ili ga se nisam sjećao) dok ga nije objavila Marija Peakić u knjizi “Pogled unatrag”. Čitajući to pismo, prepoznao sam svoje rečenice, ali pisane 2017. godine, i u tome jest sva tragedija naše zbilje.
Što piše Šeks u tom otvorenom pismu? Da Šuvar u izlaganju “političkom aktivu Vukovara u travnju 1987. odriče pravo hrvatskom narodu da svoj jezik naziva hrvatskim. Dakle, odriče pravo jednom narodu kojemu je on, na žalost, pripadnik, na jedan od temeljnih atributa koji tvori srž narodnoga bića. Na taj način, dr. Stipe Šuvar se prejasno ukotvio u nisku rijetkih izroda vlastita naroda…” (Sve točno, osim onoga “rijetkih”). Tako Šeks, kojemu danas iste crvene brigade pokušavaju pronaći nepostojeću povijest udbaškog doušnika. No, u rečenom poduljem tekstu otvorenoga pisma najslikovitiji je svršetak u kojemu autor kaže: “I pored toga što sam svjedok složenih procesa mišljenja na najvišoj mogućoj razini, koji se odvija u Vašoj Glavi, što se zorno očituje na misaonom izražaju Vašem, ne mogu Vam poželjeti ništa manje od onoga što je dobio ban Khuen Hedervary – nogu u guzicu na javnom mjestu. Ako budem u prilici i Vašoj blizini, šutnut ću Vas, onako matoševski, ne obazirući se na Vašu gardu iz ‘Ilijine čete’, ‘Bijele knjige’ i tekliće Kvesića, Gorana Babića i ostale Kesiće“.
Tako Šeks, a dvadeset i nešto godina nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti bila se pojavila knjiga “Jezik i nacionalizam”, tiskana uz pomoć hrvatskoga Ministarstva kulture, u kojoj se govori isto što i Šuvar u Vukovaru 1987., da Hrvati ne smiju nazivati svoj jezik narodnim imenom. Tu je riječ ne o tezi nego o protezi šuvarovštine koju danas šire zombiji valjda odgojeni u njegovo vrijeme, a oni su opasniji i drskiji od Šuvara jer se u međuvremenu dogodilo što se dogodilo, u Vukovaru posebno. S njima nam se sada nositi, iz opet slabije pozicije kao i 1987., budući da imaju u rukama hrvatsko školstvo i kulturu, političare lijeve, desne i srednje, medije naravno iz kojih tek tu i tamo proviri kakav pošteni kolumnist.
Današnje šuvare vlast gladi peruškom po stražnjici, umjesto da ih šutne nogom, današnja vlast uporno i bezočno državnim ili gradskim novcem financira najodurniju protuhrvatsku propagandu koja je u službi ne tako dalekosežnoga cilja restauracije Jugoslavije. Uvrede, prijetnje i svakovrsna sablazan koje dolaze sa strane crvenih jugoslavenskih brigada velikosrpskog, znači četničkog okusa, toleriraju se, pa i veličaju, najpodlije smeće proglašava se umjetničkim činom, najprizemnija prljavština čak – satirom. Društvo, a ne samo država, koje uzgaja i hrani u sebi tako patogeni organizam, osuđeno je na propast ako ne ispruži čvrstu nogu i odalami sadašnje khuene i šuvare. Baš tako.
“Liberalni” komunisti koji se komunizma i jugoslavenštine ne odriču, ali (mnogi, ne svi) niti javno ispovijedaju nego zaplotnjački odijevaju taj svoj patološki sentiment u odjeću europsku i vrlo naprednu, u ovo naše vrijeme formiraju čvrstu staljinističku falangu, protuhrvatsku do srži, do bola (štono bi se reklo patetično), a hrvatska je publika (javnost) potpuno pacificirana i zblenuta, ne imajući ama baš nikakav način da se suprotstavi onima koju ju mrze iz dna duše, izložena na brisanom prostoru kao Englezi kod Dunkirka. Više ne će moći komentirati ni ispod tekstova portalnih kolumnista.
Današnje šuvare vlast gladi peruškom po stražnjici, umjesto da ih šutne nogom, današnja vlast uporno i bezočno državnim ili gradskim novcem financira najodurniju protuhrvatsku propagandu koja je u službi ne tako dalekosežnoga cilja restauracije Jugoslavije. Uvrede, prijetnje i svakovrsna sablazan koje dolaze sa strane crvenih jugoslavenskih brigada velikosrpskog, znači četničkog okusa, toleriraju se, pa i veličaju, najpodlije smeće proglašava se umjetničkim činom, najprizemnija prljavština čak – satirom. Društvo, a ne samo država, koje uzgaja i hrani u sebi tako patogeni organizam, osuđeno je na propast ako ne ispruži čvrstu nogu i odalami sadašnje khuene i šuvare. Baš tako.
Spomenuo sam kazališta, u kojima sve što je hrvatsko rijetko dobiva priliku. U “Kerempuhu” koji je odavno postao bastionom vulgarnoga protuhrvatstva, izvedena je premijera Pirandellove drame “Šest likova traže autora”, “novim čitanjem” pretvorena u blasfemiju koja ni s kazalištem ni sa satirom nema dodirnih točaka. Poimence se vrijeđaju osobe koje jugoslavenska falanga drži reprezentima svega onoga što joj se još opire na javnoj sceni, a da ne bude zabune, da publika ne pomisli kako se primitivno obračunavaju sa samo šest likova – skaredno se pljuje po svemu hrvatskom, po vjeri katoličkoj i usput islamskoj. Izravno se vrijeđa i publika, kojoj se s pozornice dobacuje da je budalasta. S pravom, jer bi zagrebačka publika trebala prosvjedovati u tijeku predstave, napustiti dvoranu i zapitati mjerodavne zašto troše njezin novac da bi slušala uvrede.
“Kerempuh” se pretvorio u ono što je nekada bila “maršalka” u kojoj su se zagrijavali tenkovi, i zato ga treba okružiti, zatvoriti mu dovod vode i struje (financija) i istjerati iz njega zle duhove koji su nekad cijenjeno kazalište pretvorili u razbojničku spilju, a satiru iz polja umjetnosti preselili u mračnu krčmu kakva se još može naći samo u selima gdje se koče spomenici četničkim ubojicama.
Na svršetku predstave, likovi koji su tražili autora, a našli frljića, bivaju likvidirani. Poruka je to posve jasna da bi u drugim okolnostima, koje nisu nemoguće, označene osobe bile stvarno likvidirane, kao što su duhovni oci te bagre likvidirali oca biskupa Bogovića. Nema razlike od onoga doba svršetkom osamdesetih i početkom devedesetih kada su mnogi od nas dobivali anonimna pisma i telefonske pozive u kojima se prijetilo smrću nama i našoj djeci. U svemu: “Kerempuh” se pretvorio u ono što je nekada bila “maršalka” u kojoj su se zagrijavali tenkovi, i zato ga treba okružiti, zatvoriti mu dovod vode i struje (financija) i istjerati iz njega zle duhove koji su nekad cijenjeno kazalište pretvorili u razbojničku spilju, a satiru iz polja umjetnosti preselili u mračnu krčmu kakva se još može naći samo u selima gdje se koče spomenici četničkim ubojicama.
Da je Fadil Hadžić živ, nikada ne bi dopustio bljutavo srozavanje teatra u kojemu su glumili Gumbek i Ivo Serdar. Koliko znam, postoji Hrvatsko društvo dramskih umjetnika koje bi se trebalo sastati rečenim povodom, jer uloga toga društva ne može biti samo organiziranje promašenih nagrada, nego i zaštita glumaca od terora hrvatskoj dramskoj umjetnosti neprijateljski raspoloženih kvaziredatelja, ali i ravnatelja kazališta koji im srdačno drže štangu, fenomena kao što je D. Ljuština koji na kraju ravnateljske karijere posve otkriva svoje sklonosti, dovodeći frljiće odasvud izbačene, pa i iz Rijeke. Potreba je isto tako da se vidi što je s tim ITD-om u okviru Studentskog centra, kazališta slavne prošlosti (Zuppa, što god vi i ja mislili o njemu), koje se zadnjih desetljeća švercalo na rubu pozornosti, posve uništeno, te ondje postaviti novu upravu i spasiti što se dade, ako se dade. U ZKM-u se također probudila nova “energija” jugoslavenstvujućih koji se još nazivaju kulturnjacima ili ublaženim izrazom ljevičarima, a kojima je repertoar ZKM-a valjda premalo protuhrvatski pa bi smijenili sadašnju ravnateljicu i sami zavladali s anonimusom na čelu kojim bi brisali pod.
Ima srećom i drugih primjera: kazališna scena na Ribnjaku ispod kaptolskih zidina komornim predstavama u omanjem prostoru vraća vjeru u teatar. “Duet za jednog” Toma Kempinskog izveden je premijerno visoko profesionalno, u režiji Ive Srnec. Duet čine glumica Ana Vilenica u ulozi glazbenice koja je oboljela od multiple skleroze, i Tomislav Krstanović koji igra psihijatra vrlo solidno i promišljeno monotono sa samo jednim temperamentnim ispadom. No, predstava nije Duet za jednog, kako glasi naslov, nego uglavnom Monolog jedne, to jest briljantne Ane Vilenice, koja stanja i strahove, gnjev i razočaranja mlade umjetnice i bolesnice donosi pred publiku na način rijetko viđen u hrvatskim kazalištima, rabeći upravo ogroman dijapazon glumačkoga umijeća u govoru, gestama, grimasama, suptilnim treptajima i grčevitim izljevima duše mlade žene suočene s lošim prognozama. Tako što već dugo nisam vidio. Seli li se to hrvatski teatar u oaze i autorske projekte, a “velika” državna i gradska kazališta (s iznimkama) lutaju pustinjom?
Nova politička sezona
Malo sam vas davio, poštovani čitatelji, s kazalištima, premda ne bez razloga. Gotovo sam zaboravio da je počela politička sezona, povratkom skijaša u saborske klupe. Nastavljeno je po starom, naravno, infantilnim balkanskim pitanjima oporbe “di su pare” i sličnima, paničnim Lovrinovićevim tvrdnjama da EU neće dati novac za Pelješki most dok se ne riješe granična pitanja s Bakirom, što se pokazalo netočnim, novim starim problemima s brodogradnjom, a na predsjedničkoj razini dobrim poslom Kolinde Grabar Kitarović u Turskoj i Bosni i Hercegovini gdje je vještim manevrom opet zadobila ljubav Majka Srebrenice i vratila si naslov kaljice Balkana, koji joj vjerojatno i nije previše drag. Posjet Ahmićima u Hrvatskoj poznatim i Križančevu Selu u Hrvatskoj nepoznatom, bio je mudar potez. A sve bi to bilo nepotrebno i ne bi se dogodilo što se dogodilo – vraćam se na početak napisa – da su križari pobijedili u bitki kod Nikopolja i zauvijek istjerali Osmanlije iz Europe.
Samo još nešto: William Engdahl nije tko god, njegove ste knjige vjerojatno čitali i bili ste fascinirani. E, pa ako taj isti Engdahl otvoreno kaže da je Hrvatska nagrabusila ulaskom u EU, te da će se EU ionako raspasti, treba njegovo mišljenje uzeti s manjom rezervom, ali ne i ignorirati. Uz to ipak još jedno pitanje: koliko se od uplaćenog hrvatskog novca u blagajnu EU vraća kao “novac EU” za Pelješki most?