Da je sve to doista toliko tragično po srpsku manjinsku zajednicu u Hrvatskoj, kako se i u ovomu Bulletinu SNV-a opisuje – a nije sigurno! – ni Bulletina, a ni koječega drugoga ne bi u Hrvatskoj, osobito u Zagrebu kao glavnom gradu, uopće bilo.
Srpsko narodno vijeće (SNV) u Hrvatskoj je ovih dana objavilo i promoviralo svoj Bulletin br. 14., u 600 primjeraka, naslovljen kao “Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2017.” Zbirka je to stanovita diskutabilna teksta i ilustracija, uz priloženi dio sa sumnjivim engleskim prijevodom, ukupno na stotinjak stranica, čiji je jedini krajnji cilj na agresivan cmizdreći način pokazati ugroženost “preostalih” članova srpske narodnosne, manjinske zajednice u Hrvatskoj. Jedan je to u nizu godišnjih pregleda ugroženosti Srba u Hrvatskoj, izrađenih naravno na račun (proračun) “ugnjetavačke?” države RH, koji (pregledi) već ustaljeno izazivaju prijepore pa čak, zbog svoje metodološke agresivnosti, i odbojnost u javnom diskursu, a kojega u ovom slučaju, slično ili identično kao i u prethodnim, potpisuju – uz podršku Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske (VRH) i Grada Zagreba – Srpsko narodno vijeće i Vijeće srpske nacionalnih manjine Grada Zagreba kao izdavači (a za izdavača, dr. Milorad Pupovac, ujedno predsjednik SNV-a, predsjednik stranke SDSS, saborski zastupnik, član trenutno vladajuće hrvatsko-srpske koalicije, predsjednik Saborskog odbora za ljudska prava, sveučilišni profesor lingvistike, itd.), kao urednik bivši novinar, također s nekim funkcijama u SNV-u Saša Milošević, kao autorica Tamara Opačić te Nina Čolović i Filip Rodik kao “autori analize Facebook komentara” (što je neobična, iznenadujuća inovacija, to sa FB-komentarima).
Izdvojeni primjeri reakcije na SNV-ovo nasilje
No, krenimo od kraja: dr. Slaven Letica kazao je za portal Direktno.hr (jedan od žešće apostrofiranih u Bulletinu SNV-a) da nije imao vremena analizirati ovogodišnje izdanje biltena SNV-a, ali da je analizirao prošlih godina te kako se gotovo uvijek ponavljala ista “špranca” kod pisanja tih biltena.
“To oni već rade godinama. Ti bilteni su prošlih godina objavljeni na način pristrane odvjetničke analize. To je način da vi unaprijed postavite određenu tezu, naprimjer da raste mržnja protiv vas i onda samo tražite argumente koji bi trebali potvrditi tu unaprijed postavljenu tezu“, kaže Letica i objašnjava da je radi o potpuno pogrešnom načinu istraživanja koji se koristi: “To nije znanstveno istraživanje, bilteni se baziraju na anegdotama i pričama“.
Letica je dao i primjer koji po njemu dokazuje da se radi o potpuno pogrešnom načinu istraživanja: “Tako i mi svi možemo postaviti tezu da nas netko mrzi i onda čitati društvene mreže o komentarima koji ljudi ostavljaju o nama. Kad naidete na 10 do 20 negativnih komentara od 100 komentara možete tako reći da se radi o porastu mržnje protiv vas.”
O tome da u biltenu SNV-a postoje i primjeri kritika na račun Milorada Pupovca, Letica odgovara kako ga ne čude kritike na račun Milorada Pupovca jer kaže da ga u Hrvatskoj ljudi negativno percipiraju jer vide u njemu “potrčka” Aleksandra Vučića: “Jedan dio odbojnosti prema njemu je odbojnost prema rehabilitaciji četništva u Srbiji koje provodi Aleksandar Vučić”.
Predsjedničina izjava o pozdravu “za dom spremni” po Letici nije nikakav znak porasta srbofobije u društvu, jer je predsjednica po njegovim riječima učinila dosta za relaksaciju odnosa sa Srbijom, bez obzira na to što tamo vladaju Vučić i njegovi suradnici: “Predsjedničina izjava je možda znak oskudnog povijesnog znanja kojeg ona ima, ali nije nikakvo srbomrstvo“.
Glavna urednica portala direktno.hr Marja Čolak napisala je pak: “Nije SNV-u, dakako, samo portal Direktno bio na tapeti. Dotaknuli su se i drugih, uvjetno rečeno, desnih portala, televizije i tiska. Zanimljivo, SNV je primijetio kako u 2017. godini nije zabilježeno pokretanje novih internetskih portala ”preko kojih se promovira radikalni nacionalizam, ustaštvo i pozivi na nasilje, ali da postojećim portalima koji objavljuju takve radove raste čitanost”. Ovo opažanje bi mnogi akteri u hrvatskoj politici i društvu trebali pribilježiti i uzeti za ozbiljno. U SNV-u su, s punim pravom, pridali važnost i posebnu pažnju portalima, koje dio neupućenih, posebice lijevih ”opinion i decision makera” i dalje pokušava prikazati marginalnim.
U SNV-u su očito itekako svjesni ”opasnosti” koje po njihovo postojanje donosi slobodni internetski necenzurirani medijski prostor. U vrijeme kad se većina gradana informira putem interneta, društvenih mreža i portala, SNV je mudro zaključio da ne smije zanemariti taj utjecaj, nego da ga, štoviše, treba posebno izdvojiti i označiti kao opasan.
Pohvalno je da Pupovčeva ekipa prati trendove i da je svjesna snage koju ti, navodno marginalni, portali imaju. Oni su sve, samo ne beznačajni, jer u pojedinim slučajevima njihov ukupni doseg zna biti veći od dosega politički korektne televizije i kontroliranog tiska zajedno. I što je najvažnije – omogućuju interaktivnost. Dopuštaju čitatelju da odmah, u realnom vremenu i bez cenzure, izrazi i objavi svoje mišljenje kroz komentare pod člancima. U tom smislu, SNV je i segmentu komentara pod člancima ovih portala (plus Index.hr) na društvenim mrežama posvetio posebnu pažnju.
Predstavljajući bilten, autorica analize Nina Čolović rekla je kako je u prvih osam mjeseci prošle godine najviše komentara koji su sadržavali pozdrav “Za dom spremni” zabilježeno na Facebook stranicama Direktno.hr, Dnevno.hr, Index.hr i Priznajem Hrvat sam, njih 11.309”. Pazite sad, subjekt kojemu bi prioritet trebala biti briga za uvjete života srpske manjine (neki, podsjećam, još nemaju struju), troši popriličan broj sati na – pretragu i brojanje komentara u kojima se spominje ZDS, kako bi se, valjda, još jednom podsjetilo urbi et orbi da su Hrvati ništa drugo nego fašisti.
”Od ukupnoga broja komentara na stranici Direktno.hr (235.913), njih 2.064 (0.87%) sadrži poruke u kojima se pojavljuje neki oblik sintagme za dom (spremni) ili kratica ZDS. Na Index.hr-u 3.533 komentara i odgovora na komentare od njih 1.340.757 (0.26%) obuhvatilo je za dom spremni, a na Dnevno.hr-u od 179.362 poruke pronašli smo njih 1.585 (0.88%) s tim riječima. Priznajem, Hrvat sam je od 237.065 poruka korisnika sadržavala 4.127 komentara i odgovora na komentare s tom karakteristikom (0.17%)”, pokazala je analiza SNV-a, a u objašnjenju rezultata iz vijeća komentiraju kako se možda radi o tome da neki portali ne žele brisati takve komentare ili nisu dovoljno aktivni u brisanju.
Ipak, spomenuli su i da portal Direktno jasno upozorava čitatelje kako će se sankcionirati govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje.
Dok od tiskanih medija SNV kao sporne spominje tekstove u Večernjem listu i Slobodnoj Dalmaciji, vidi čuda, o tekstovima Jutarnjeg lista, za koji piše supruga Milorada Pupovca i visokopozicionirana članica HND-a Slavica Lukić, niti ”s” od spornog.
Ali glavno da se huškačkim kvalificiraju naslovi za koje se iz (izraelskih Barack F-16) aviona vidi da su figurativni, metaforički, ako hoćete i satirični. Ali kad Novosti pucaju po Hrvatskoj, domoljubima i kleru s onim što oni nazivaju satirom, e onda to nije huškački ispad, onda je to umijeće pisane riječi i sloboda izražavanja. Čini se da ekskluzivno pravo na satiru i cinizam u Hrvatskoj polaže samo glasilo Srpskog narodnog vijeća. E pa, braćo, nismo se za to borili.”
Nenad Piskač je na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća (HKV) i na portalu Projekta Velebit na svojoj web-stranici, problem stavio u opći kontekst: “Iz Biltena SNV–a razvidno je kako izdavač, autori i podupiratelji pod “historijskim revizionizmom” smatraju svako propitivanje mitova velikosrpskoga i jugokomunističkoga totalitarizma. Također je jasno kako pod optužnicu za “govor mržnje” spadaju oni koji ne prihvaćaju pojmovnu i sadržajnu politkorektnost koju su nametnuli predstavnici mainstreama proistekli iz velikosrpske i jugokomunističke ideologije, dok pod “nasilje” spadaju slučajevi iz obične rubrike crne kronike.
No, kad režim blokira zdravu pamet, volju naroda, referendume, on istodobno privilegira nezdravu pamet, volju odnarođenih elita i nametnute direktive. Tako, recimo, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i Grad Zagreb daju “podršku” Srpskom narodnom vijeću, Vijeću srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i izdavaču Miloradu Pupovcu. On je objavio “Bulletin 14” pod naslovom “Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2017.” Riječ je o godišnjoj potjernici posttuđmanovskoga režima, stanoviti uhidbeni nalog s međunarodnim pretenzijama olajavanja.
Izdavač Pupovac u tom režimu predstavlja ključan faktor proglašene “političke stabilnosti”. On je režimlija prvoga reda. I radi svoj posao: Sačuvati poredak stvari, osigurati reprodukciju, proizvoditi trajnu neoproštenu pobjedu i širiti ideološku okupaciju. Od njega hrvatski narod, društvo i država nemaju nikakve koristi, premda ga masno plaćaju. Nemaju ni lojalni Srbi. U iole normalnome izbornome sustavu Pupovac bi Sabor mogao samo sanjati. Ali izborni sustav je i skrojen zato da proizvodi nenormalne odnose. Vrhunac proizvodnje nenormalnih odnosa predstavlja ratifikacija rodne ideologije, koju je upravo Pupovac požurivao, a Plenković prihvatio njegovu požurnicu.
Iz spomenuta Biltena razvidno je kako izdavač, autori i podupiratelji pod “historijskim revizionizmom” smatraju svako propitivanje mitova velikosrpskoga i jugokomunističkoga totalitarizma. Također je jasno kako pod optužnicu za “govor mržnje” spadaju oni koji ne prihvaćaju pojmovnu i sadržajnu politkorektnost koju su nametnuli predstavnici mainstreama proistekli iz velikosrpske i jugokomunističke ideologije, dok pod “nasilje” spadaju slučajevi iz obične rubrike crne kronike.
Bilten uopće ne spominje četnike i pripadnike “pobunjenih Srba iz Hrvatske”. Oni su jednostavno nestali. Ne postoje, pa prema tome nisu nanijeli nikakav revizionizam, mržnju i nasilje prema Srbima. Ako komu i jesu, to nije problem, jer četnici su zapravo antifašisti, kao i Pupovac. Bilten, ipak, ne može sakriti osnovnu intenciju. Proizvodnju kontinuirane kolektivne krivnje hrvatskoga naroda, društva i države. Stoga je on proteza i sredstvo velikosrpske i jugokomunističke ideologije. Nema nijedne nacionalne manjine u svijetu, kojoj državni poredak dopušta, kamoli financira djelovanje upereno protiv političkoga naroda, protiv zdravoga društva i same države.
Uostalom kako i zašto vjerovati Izdavaču Biltena u službi režima? On je izjavio u vrijeme pripreme srbijanske agresije i njezine opravdanosti, da je u Hrvatskoj prekršteno 10 ili 11 tisuća srpske djece. Izjavio je da se u jami Jadovno skriva 40 tisuća žrtava, a uvidom u nju nije nađena nijedna. Dao je riječ kako će za dva zarobljena pobunjena Srbina trampom s pobunjenicima spasiti dr. Ivana Šretera, a on se i danas vodi kao nestali. Kako, dakle, vjerovati Izdavaču, štoviše, uzeti ga za koalicijskoga partnera, kad je povrh svega u Hrvatskom saboru nataknuo žutu traku, hineći kako u Hrvatskoj vrijede rasni zakoni?
Napokon, kako režim može vjerovati Pupovcu, kad on izravno radi i protiv pripadnika samoga režima? Naime, kako pišu Izdavačeve Novosti: – “Opasno je da su elementi etničke netrpeljivosti i revizionizam i dalje prisutni u medijima i izjavama javnih osoba. Radi se o preko 50 javnih izjava, mahom političkih dužnosnika od najniže lokalne razine pa sve do vrha vlasti, rečeno je na predstavljanju Biltena”. Iako je Pupovac vlast, “već četvrtu godinu zaredom raste broj slučajeva govora mržnje i netolerancije, poziva na nasilje i historijskog revizionizma, pri čemu su najčešće mete pripadnici manjina i ranjivih skupina, prije svega Srbi”.
Dakle, koje je rješenje ne samo za “ranjivu skupinu” Srba, već i za većinski narod, društvo i državu? Maknite Pupovca. Nije on rješenje, već problem svih hrvatskih državljana, bez obzira na nacionalnost. Sudeći prema pisanom izvještaju Novosti s predstavljanja Biltena, najviše je, međutim, govorio upravo Izdavač, predstavljen kao predsjednik SNV-a.
Nije sebe okrivio za navodni rast govora mržnje, napada i prijetnji, već “ultrakonzervativne udruge”, budući da one “napadaju Vladu koju podržavaju nacionalne manjine”. Tipično režimlijski. Zatim je vlastiti režim optužio da ne provodi zakone! I založio se da se mete označene u Biltenu ne procesuira prekršajno, već prema “Kaznenom zakonu”. Tipično za represivca! Smetaju mu i “svadbe i različita druženja”, budući da završavaju “pjesmama” koje mu se ne svidaju. Tipično za totalitarne režime. Tri mjeseca prdekane za Vilu Velebita već je viđena praksa političke stabilnosti.
Podvalio je laž da je “RH po Ustavu temeljena na antifašizmu”. Žali se, međutim, “u svakodnevnici nema antifašizma, nego fašizma”. Da, ima ga, ali ne tamo gdje ga on vidi. Da se potrudi onoliko koliko se trudi fašizirati Hrvate, hrvatsko društvo i državu, pronašao bi ga bez puno muke u ostatcima velikosrpskoga i jugokomunističkoga totalitarizma, te u zagovornicima rodne ideologije.
Grozna je optužba “predsjednika SNV-a” kako su za fašizam “odgovorni ključni akteri hrvatske političke scene”. Od njih zahtijeva da odlučnije djeluju na suzbijanju narodnih neprijatelja. No, unatoč svemu, Pupovac će poduprijeti “aktualnu Vladu”. Zašto? Zato jer ga plaši “neizvjesnost oko toga tko će preuzeti vlast i Vladu”. Pita se “hoće se vratiti oni koji su otišli 2016.”, naime, upravo su oni “suodgovorni” za rezultate neznanstvenih istraživanja objavljenih u Izdavačevu Biltenu.
Umjesto da stane u zaštitu Hrvatske pravoslavne crkve, koju režim otvoreno diskriminira, Bilten je opleo po njoj, a Izdavač po Katoličkoj crkvi: “Hoće li oni crkveni krugovi koji žele preuzeti dominaciju nad hrvatskom politikom i koji mobiliziraju cijelu kampanju koja traje preko svojih nevladinih organizacija i drugih krugova, hoće li oni uspostaviti onu vrstu poretka kakvu smatraju da je u Hrvatskoj prirodno da postoji poredak, tzv. prirodni hrvatski poredak”. Pupovac dominira hrvatskom politikom, a ne Crkva.
Prirodan hrvatski poredak je samo onda kad je pupovčadi vlast nedodirljiva. To je ujedno i jedini ispravni antifašizam. Sve ostalo je fašizam, pa i referendumi. Stoga Pupovac zaključuje “da smo prisiljeni čuvati ovo što imamo, vjerujući da gore ne će doći”. Premda, kaže, “svi pokazatelji govore da gore dolazi”. Time je izrazio stajalište ne samo SNV-a, već i odnarodenoga poretka u cjelini.”
No, jedno od najboljih pitanja/komentara u ovom povodu, koje zapravo sublimira svu tragediju ove nevolje s Bulletinom SNV-a, postavio je na mojemu FB-profilu, moj prijatelj Ante Križić: “Zar to nije kazneno djelo? Što radi DORH? Što policija? Ali on (nap. MB – Pupovac i SNV/SDSS) drži vlast, on je stup vlasti… Dakle, i ja bih mogao raditi spiskove Srba za koje smatram da su hrvatomrsci npr., i javno ih objavljivati, ali tko mi jamči da mi se neće ništa dogoditi?… Koliko sam shvatio, za Milorada demokarcija važi, a za mene npr. – ne… Jer, ako je to (nap. u Bulletinu SNV-a) kazneno djelo, to se goni po službenoj dužnosti. Privatne tužbe ne vrijede ništa…”
Ili, još uputnije, kako to borbeno, ali i rezignirajuće, kaže član Projekta Velebit Stjepan Štimac: “Meni je to postalo naporno, svađati se s idiotima i dokazivati idiotima da su idioti. nema baš nekog smisla. Mi moramo dokazivati i dokazati da su smrad i smrtni neprijatelji Hrvatske i Hrvata oni koji ove idiote i naciste plaćaju, podržavaju i daju im funkcije s kojih oni uništavaju Hrvatsku ne bi li stvorili smradnu Veliku Srbiju. Hoću reći, uzalud je upozoravati na ovu nacifašističku kamarilu, a zaboravljati da je država odgovorna što ova čudovišta pišu nacističke pamflete s imenima osuđenih Hrvata po uzoru na Hitlerove liste osudenih samo zato što su Židovi. Treba identificirati one koji dopuštaju uspon nacifašističkih monstruma.”
Koju verziju Wikipedije koristi SNV?
No, pogledajmo na trenutak kako se može pojmiti termin historijskog (povijesnog) revizionizma kojega su autori SNV-ova Bulletina uglavili u svoj naslov, koristeći se najnepouzdanijom, ali bez daljnjega, korisnom, enciklopedijom na svijetu, popularnom (populističkom) Wikipedijom.
U hrvatskoj verziji Wikipedije (hr.wikipedia.org) stoji da “povijesni revizionizam označava pokušaje ponovne procjene ili reinterpretacija pogleda na dokaze, motive i proces odlučivanja koji obuhvaću pojedine povijesne dogadaje. Ponovnim razmatranjem ili postavljanjem novih pitanja reinterpretacije dotad od većine priznatih spoznaja ili stavova na području povijesti, politike ili znanosti. Reinterpretacija može biti upućena bilo kojem ideološkom sustavu, dominantnom poretku ili međunarodnom ugovoru. Metodologija temelji se na kritičkom pristupu koji nastoji racionalno revidirati od javnog mnijenja opće prihvaćene ideje otvaranjem rasprava i doprinosom novih informacija te preispitivanjem povijesnih izvora.
Važnost povijesnog revizionizma sažeto je opisao američki povjesničar James M. McPherson sljedećim riječima: “Povijest kontinuiran je dijalog izmedu sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti se mijenjaju u odgovoru na nove dokaze, nova pitanja koja postavljaju dokazi, nove perspektive stečene prolaskom vremena. Ne postoji jedna, većna i nepromenljiva istina o događajima iz prošlosti i njihovom značenju. Revizionizam čini vitalnom i smislenom beskrajnu odiseju povjesničara usmjerenu razumjevanju prošlosti.”
Najopćenitiji razlozi za pojavu povijesnog revizionizma ili novo tumačenje povijesnih događaja i procesa, mogu se sažeti na:
- pristup novim podacima, najčešće u obliku državnih arhiva sa kojih je tijekom vremena skinuta oznaka “državne tajne”, a koji daju potpuno novu perspektivu, ili nova objašnjenja za određene dogadaje o kojima je postojalo uvriježeno mišljenje ili konsenzus;
- nova znanstvena dostignuća, prije svega iz područja prirodnih ili forenzičkih znanosti, koji daju brojne nove podatke ili alate za određivanje starosti (datiranje), porijekla i drugih osobina ljudskih ostataka ili arheoloških artefakata;
- promjene političkih okolnosti koje su nalagale da se povijest tumači na drugi način, odnosno novi kulturni i politički trendovi sa kojima se dotadašnja povijest ili njeno tumačenje trebaju “uskladiti”
- Kao povijesna metoda nastaje krajem 19. stoljeća s francuskom aferom i procesom Dreyfus.
Primjeri revizionističkih povijesnih disciplina:
- sovjetologija, anglosaksonska škola koja nastoji zamijeniti službenu pristranu kremljologiju kritičkim i društvenim pristupom
- revizionistički socijalizam Eduarda Bernsteina
- cionistički revizionizam Vladimira Jabotinkskog
- revizionizam Benešovih dekreta
- poljski revizionizam glede Katina
- revizionizam ukrajinskog Holodomora.“
Istodobno, u nečemu što bi se moglo nazvati srpsko-hrvatskom (što god to značilo!) verzijom Wikipedije, “historijski revizionizam je reinterpretacija ortodoksnih pogleda na dokaze, motive i proces odlučivanja koji obuhvataju pojedine historijske događaje. Revizionista pretpostavlja da interpretacija određenog historijskog događaja ili perioda, koju za ispravnu prihvata većina istraživača, treba da bude značajno izmenjena.
Važnost historijskog revizionizma je sažeto opisao američki historičar James M. McPherson sledećim rečima: “Istorija je koninuiran dijalog između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti se menjaju u odgovoru na nove dokaze, nova pitanja koja postavljaju dokazi, nove perspektive stečene prolaskom vremena. Ne postoji jedna, većna i nepromenljiva istina o događajima iz prošlosti i njihovom značenju. Revizionizam čini vitalnom i smislenom beskrajnu odiseju istoričara usmerenu ka razumevanju prošlosti.“
Najopćenitiji razlozi za pojavu historijskog revizionizma, odnosno novo tumačenje historijskih događaja i procesa, se mogu sažeti na:
- pristup novim podacima, najčešće u obliku državnih arhiva sa kojih je protekom vremena skinuta oznaka “državne tajne”, a koji daju potpuno novu perspektivu, odnosno nova objašnjenja za određene događaje o kojima je postojalo uvriježeno mišljenje ili konsenzus;
- nova naučna dostignuća, prije svega iz područja prirodnih ili forenzičkih nauka, koji daju brojne nove podatke odnosno alate za određivanje starosti (datiranje), porijekla i drugih osobina ljudskih ostataka ili arheoloških artefakata;
- promjene političkih okolnosti koje su nalagale da se historija tumači na jedan, odnosno priječile da se tumaći na drugi način, odnosno novi kulturni i politički trendovi sa kojima se dotadašnja historija ili njeno tumačenje trebaju “uskladiti“.
Upravo je politički kontekst, odnosno eksplicitni ili pretpostavljeni politički motiv za reviziju historije jedan od razloga zbog čega izraz “historijski revizionizam” često ima negativne konotacije. Tome je prilično doprinijela historiografija u drugoj polovici 20. vijeka, odnosno nastojanja pojedinih historičara da ne samo objasne, nego i opravdaju i rehabilitraju gubitničku stranu u drugom svjetskom ratu. Zbog toga se često izraz “historijski revizionizam” miješa sa “negacionizmom” ili poricanjem genocida, odnosno tvrdnjama da se neki “problematični” događaji koji se smatraju dijelom historije jednostavno nisu dogodili.”
Najuočljivije, a moglo bi se reći, i najtužnije pritom jest da su natuknice povijesni, odnosno historijski revizionizam, izravno preuzete iz engleske verzije Wikipedije, gdje se opis tog pojma nadaje čak i kao pokušaj objektivnijeg, višedimenzionalnog pristupa, za razliku od ova dva naknadna, vidljivo prilagođena partikularnoj ideološkoj politizaciji, i to ne samo izostavljanjem cijeloga niza relevantnih elemenata za razumijevanje i objašnjenje, već i manipulativnim lingvističko-pojmovnim sintaktičko-semantičkim bravurama. https://en.wikipedia.org/wiki/Historical_revisionism
Ako za trenutak zanemarimo navode iz engleske Wikpedije, lako je, dakle, detektirati u kojim se dijelovima hrvatski povijesni i srpsko-hrvatski historijski revizionizam u Wikipediji tekstualno podudaraju, no ono gdje se razlikuju, čini se, upravo ukazuje na razloge zbog kojih se u naslovu SNV-ova Bulletina pojavljuje pridjev “historijski”, a ne “povijesni”, a što sobom nosi cijeli niz filozofsko-politoloških implikacija koje jasno ukazuju na motive autora, pa i na konačnu poruku Bulletina.
Već u samom početku, tzv. hrvatska Wikipedija definira da “povijesni revizionizam označava POKUŠAJE PONOVNE PROCJENE ILI REINTERPRETACIJE pogleda na dokaze, motive i proces odlučivanja koji obuhvaćaju pojedine povijesne događaje. Ponovnim RAZMATRANJEM ILI POSTAVLJANJEM NOVIH PITANJA reinterpretacije DOTAD od većine priznatih spoznaja ili stavova na području povijesti, politike ili znanosti. Reinterpretacija može biti upućena BILO KOJEM ideološkom sustavu, dominantnom poretku ili međunarodnom ugovoru. Metodologija temelji se na KRITIČKOM PRISTUPU koji nastoji RACIONALNO REVIDIRATI od javnog mnijenja opće prihvaćene ideje OTVARANJEM RASPRAVA I DOPRINOSOM NOVIH INFORMACIJA te preispitivanjem povijesnih IZVORA”, dok tzv. srpsko-hrvatska Wikipedija tvrdi da je “historijski revizionizam REINTERPRETACIJA ORTODOKSNIH POGLEDA na dokaze, motive i proces odlučivanja koji obuhvataju pojedine historijske događaje. REVIZIONISTA PRETPOSTAVLJA da interpretacija određenog historijskog događaja ili perioda, koju za ispravnu PRIHVATA VEĆINA ISTRAŽIVAČA, treba da bude ZNAČAJNO IZMENJENA.”
Ukratko, u hrvatskoj se Wikipediji povijesni reviozionizam tumači kao proces razgovora i kritičkog preispitivanja postojećih tumačenja, a u srpsko-hrvatskoj kao nasilan pokušaj promjene dogovorenih i zabetoniranih “istina”.
Kako pak stoje stvari s pojmom govora mržnje iz Bulletinova naslova?
Srpsko-hrvatska Wikipedija lakonski, bez suvišnih gnjavaža, tvrdi da je “govor mržnje je govor kojim se napada ili omalovažava određena društvena ili etnička grupa ili pripadnik te grupe. U suštini je govor uperen protiv osobe ili osoba zbog njihove rasne, verske, etničke pripadnosti, seksualne orijentacije, izgleda (visina, težina, boja kože…), pola, godina ili bilo koje osobine koju neko može smatrati nedostatkom. Koncept se pojavio u SAD kasnih 70-ih godina XX veka i od tada su u mnogim drugim zemljama, uvedeni zakoni kojima se određuju dodatne kazne za govore motivisane predrasudama ili netrpeljivošću uperenim protiv određenih grupa koje za posledicu imaju podsticanje i podstrekivanje rasne mržnje, agresiju ili zločin, uključujući širenje nacističke propagande”, a kao poveznice navodi pojmove “verbalnog delikta, političke korektnosti i zločina iz mržnje” https://sh.wikipedia.org/wiki/Govor_mr%C5%BEnje, dok hrvatska Wikipedija pojmu govora mržnje pristupa kako opreznije, tako i opširnije, uz ostalo navodeći, zapravo precizirajući i pojašnjavajući, da je “govor mržnje usmeni ili pisani govor koji se svodi na javno izazivanje ili prouzrokovanje mržnje prema odredenoj skupini (ili pojedinoj osobi) zbog nekog njezinog određenja u svrhu stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije i nasilja i/ili raspaljivanje već postojeće mržnje s time što se ona kroz javni govor mržnje razvija, jača i produbljuje. Suvremena regulativa o govoru mržnje ima počinje Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima usvojenom na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 19. prosinca 1966. godine. Taj međunarodni ugovor u prvom stavku čl. 20. propisuje obvezu svake države da zakonom zabrani bilo kakvo pozivanje na rat, a u drugom stavku istoga članka se propisuje: “Svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koja potiće diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, mora se zakonom zabraniti.” Ta je odredba unijeta u tekst tog Međunarodnog pakta na uporno inzistiranje Sovjetskog Saveza, te uz jasno izraženo protivljenje zapadnih demokratskih država koje su se brinule da Sovjetski Savez poduprt drugim komunističkim državama i raznim drugim diktatorskim režimima koji su tada bili zastupljeni u Ujedinjenim narodima želi takvom odredbom pravno opravdati široka gušenja slobode govora (kako je doista i bilo: makar taj Međunarodni pakt u čl. 19. jamči slobodu govora, nisu komunističke države nikad tumačile da bi se uz odredbu čl. 20. istoga pakta moglo u njih realizirati bilo kakvo kritiziranje komunističkog društvenog poretka ili ozbiljno kritiziranje postupaka vlasti); međutim je s vremenom zabrana govora mržnje postala jednim od temeljnih preokupacija demokratskih društvenih poredaka, te je primjerice na razini Europske unije regulirana Okvirnom odlukom Vijeća 2008/913/PUP od 28. studenoga 2008. o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima“… https://hr.wikipedia.org/wiki/Govor_mr%C5%BEnje
Kakavim se metodama govora služi SNV?
Načelno, na takav jedan agresivni i nasilni akt kakav SNV uporabljuje svake godine, pa i ove, teško je “odgovoriti”, teško se suprotstaviti, teško je polemizirati s time, teško se suprotstaviti razumnom argumentacijom. Jer, imajući na umu plošno tumačenje termina “povijesnog revizionizma”, “govora mržnje” i “nasilja nad manjinom”, kako se to vidi makar po površnoj Wikipediji i praktičnoj primjeni tih pojmova u Bulletinu, kako onda protumačiti uporabu pridjeva, epiteta, zapravo etiketa u Bulletinovu tekstu? Naime, konačni rezultati analize “historijskog revizionizma, govora mržnje i nasilja prema Srbima u 2017.” jest vidljiv u priloženoj tablici, no stvarna poruka ipak stoji u tekstu. A ona nije samo netočna, već je duboko izazivačka, pa čak i mrziteljska (mrzilačka), sve do kaznene odgovornosti.
Primjerice, kako protumačiti, objasniti, a osobito opravdati navode koji su crno na bijelo zapisani u ovom Bulletinu SNV-a, u kojima se prozivaju/optužuju pojedini “mrzitelji i (u negativnom smislu) revizionisti” kako bi se to zapravo izdignulo na opću razinu te se tako prozvalo/optužilo cijelo (hrvatsko) društvo? Na samo nekoliko prvi stranica navode se:
- SVI grafiti kojima se promiče govor mržnje i netolerancija na ulicama SVIH hrvatskih gradova i mjesta,
- desno orijentirani MEDIJI (prije svega PORTALI) proizvode na gotovo DNEVNOJ razini,
- RADIKALNIJI primjeri korištenja JEZIČNOG nasilja na DRUŠTVENIM MREŽAMA,
- NA DESETKE gradova i mjesta u kojima se pojavljuju grafiti koji sadrže FAŠISTIČKO, NACISTIČKO I USTAŠKO znakovlje, ali i oni kojima se direktno poziva na ubojstvo Srba. NGOMETNI STADIONI također su ostali mjesto na kojem se najčešće NEKAŽNJENO odražava mržnja prema Srbima,
- postojeći, portalima koji gotovo SVAKODNEVNO objavljuju takve tekstove RASTE čitanost,
- diskriminatorni sadržaji,
- deseci konzervativnih i desno orijentiranih portala, bla bla, bla…
Bulletin SNV-a otvoreno proziva/optužuje cijeli niz javnih i manje javnih osoba iz hrvatskoga društvenoga života (podrazumijevajući pritom već spomenutu “kažnjivost”, odnosno nekažnjivost, drugim riječima, oni zazivaju kažnjavanje tj. represiju, ali po aršinu, mjerama i kriterijima koje SAMO oni diktiraju, propisuju i iz nekoga ih razloga smatraju normalnim i poželjnim). Prava je prijava/potjernica ispisana za “desecima konzervativnih i desno orijentiranih portala, kao što su Hkv.hr, Priznajem.hr, Sloboda.hr, Maxportal.hr, Croative.net, 7dnevno.hr, Hrvatski-fokus.hr, Tjedno.hr, Hu-benedikt.hr, Kamenjar.com, Portal.braniteljski-forum.hr, Krugovaldomovina.info, Braniteljski-portal.com, Projektvelebit.com, Hop.com.hr, Hrvatskoobrambenostivo.com, Hrsvijet.net, Dragovoljac.com“, premda se prostim okom vidi, prvo, da nije riječ o DESETCIMA, a da ne govorimo da su epiteti “konzervativnih i desno orijentiranih”, krajnje proizvoljni, ne računajući da demokratski život društva podrazumijeva i konzervativnost i desničarsku političku usmjerenost.
Ne računajući da se u Bulletinu koristi leksik ne baš primjeren normama hrvatskoga jezičnog standarda, poput naziva mjeseci iz “internacionalističkog vokabulara” tipa januar, februar…, umjesto siječanj, veljača…., ili da “hrvatsku vojsku” ispisuju s malim početnim slovom, umjesto s velikim kao “Hrvatska vojska”, i mnoštvo sličnih ileterarnih, a zapravo polit-provokatorskih začkoljica, autori Bulletina SNV-a služe se i s krajnje politčki prevladanim, bolje rečeno praznoznačenjskim terminima, poput: “nacionalistička hajka”, “šovinističke konstatacije”, “šovinistički stavovi”, “proustaški predznak”, “antimanjinski referendum”, “srpski predznak”, “proustaški skup”, “proustaška stranke Hrvatska čista stranka prava (HČSP)”, “notorni Velimir Bujanec”, “desno orijentirani mediji”, “desno-nacionalistički ključ”, revizionistički povjesničar Josip Jurčević”, “revizionističko Društva za istraživanje logora Jasenovac na čijem se čelu nalazi katolički svećenik Stjepan Razum”, šovinističke naslovnice (Hrvatskog tjednika) koje nerijetko nalikuju na tjeralice za nepoćudnim pojedincima”, “ultrakonzervativna udruga U ime obitelji”, “notorni Projekt Velebit”, “PROFAŠISTIČKO udruženje Projekt Velebit”…
Srbijanci, međunarodni faktori i hrvatski žbirevi u uzama
Doista, ne samo da je teško sve to analizirati, ili s time polemizirati, već je teško uopće pobrojati primjere bahatosti, bezobrazluka, u konačnici, zazivanja protudemokratske i protucivilizacijske represije, i to u 600 primjeraka.
No, kome li su, upitajmo se, ti primjerci Bulletina SNV-a, komada 600, zajedno s engleskim summaryjem namijenjeni? “Ugroženim” autorima koji su ih proizveli nisu sigurno, pa takva bahatost uopće ne ostavlja dojam neke ugroze, prije će biti da ostavlja dojam govora s pozicija moći i vlasti. Znači, namijenjeni su nekomu drugomu, a njih ionako nije teško identificirati i locirati: riječ je o srbijanskim (a ne srpskim) vlastima, trenutno reprezentiranima u Vučić-Dačić-Vulinovoj Vladi u obližnoj Srbiji na Balkanu koji se koprcaju u mnoštvu svojih teško rješivih problema tijekom redefiniranja stoljetnog velikorpstva što ih je dovelo do nepreskočiva zida, potom u “medunarodnim” faktorima koji takav narativ razumiju, podražavaju i promoviraju, te nakraju u hrvatskim semaforskim skretničarima tipa “žbir u uzama”, trenutno oličenim u Plenkovićevoj slaboj koalicijskoj Vladi.
Jer, da je sve to doista toliko tragično po srpsku manjinsku zajednicu u Hrvatskoj, kako se i u ovomu Bulletinu SNV-a opisuje – a nije sigurno! – ni Bulletina, a ni koječega drugoga ne bi u Hrvatskoj, osobito u Zagrebu kao glavnom gradu, uopće bilo.