Vojnik u borbi pribjegava samoubojstvu tek kad ostane bez strjeljiva. Zadnji metak čuva. Danas se u Haagu slavio „29. novembar“. Dan Republike, Jugoslavije. Slavlje im je zauvijek pomutio naš General.
Dosad se moglo govoriti o haaškome međunarodnopravnom cirkusu i notornim hrvatskim izdajicama. Odsad samo o kupleraju. Na današnjem izricanju presude Hrvatima postalo je jasno da je zadnja presuda umočila hrvatsku državu u krug zločinačkih država. Takav scenarij kao da je pisan u beogradskoj SANU, prema uputama usklađenim s dugoročnim vanjskim politikama Londona, Pariza i onih snaga koje su onemogućavale hrvatsku samostalnost. Scenariju su pridonijeli hrvatske izdajice s pridruženim znanim i neznanim „akcijskim planovima“.
I to je razlog samurajskoga čina koji je napravio general Slobodan Praljak. Vojnik u borbi pribjegava samoubojstvu tek kad ostane bez strjeljiva. Zadnji metak čuva. Danas se u Haagu slavio „29. novembar“. Dan Republike, Jugoslavije. Slavlje im je zauvijek pomutio naš General.
Haaško bojno polje hrvatska politika nije doživjela kao mirnodopski nastavak agresije.
- Mesić je lažno svjedočio na hrvatsku štetu.
- Josipović je svirao klavir Dodiku na hrvatsku štetu.
- Račan je na hrvatsku štetu provodio politiku revanšizma i čišćenja palube od državotvornih Hrvata.
- Sanader je crvenim tepisima dočekivao glavnu Tužiteljicu na hrvatsku štetu.
- Kosorova se držala maksime „kud Ivo tud i ja“ na hrvatsku štetu.
- Milanović je na hrvatsku štetu rekao da je Hrvatska slučajna država.
Svi su prošli bez ikakvih sankcija zbog politika koje su Hrvatsku ispraznile od sadržaja, svrhe i smisla.
Hrvatsko kulturno vijeće organiziralo je stručne skupove pod nazivom „Zajednički zločinački pothvat – što je to?“.
Domaći i inozemni stručnjaci razmontirali su haaški kupleraj na sastavne dijelove upravo na pitanju konstrukta „zajedničkoga zločinačkoga pothvata“. Unatoč tome hrvatski yudeki već su imali gotove naslovnice pripremljene za osuđujuće presude hrvatskim generalima. Dogodila se oslobađajuća presuda, propao im je novi Bleiburg. Pred samim zatvaranjem kupleraja ipak smo ugurani u zajednički zločinački pothvat. Ta, kako i ne bi, kad je već davno Vesna Pusić u Saboru optužila Hrvatsku za agresiju na BiH. Evo je i danas u Saboru!
Haaški kupleraj u 24 godine postojanja nije razbistrio osnovne pojmove, tko je agresor, tko je žrtva, tko je počinio zločin protiv mira, odakle je zlo krenulo. Ali, svojim je presudama do kraja zamutio i ono što je bilo bistro svakome bedaku.
Kraj haaškoga kupleraja, međutim, morao bi postati novi hrvatski početak i radikalan raskid s diletantima ubačenima u hrvatsku politiku koji marširaju punih 17 godina ostavljajući iza sebe pustoš. Dok ovo pišem tzv. državni vrh nije se oglasio. Kao da čekaju gazdu da im kaže što smiju, a što ne smiju reći. Već su nas dosadašnji državni vrhovi naučili da je za Hrvatsku najbolje biti nijemi, ne samo haaški, promatrač, pa koliko koštalo da koštalo. Zato imamo sustave (feude) u kojima nitko nizašto odgovoran nije. Kao i u socijalističkoj republici.
Današnje dvokratno čitanje presude naplata je svih izdajstava od uspostave slobodne države do danas, a koje „pravna država“ nije ni pokušala sankcionirati, niti ih je vanjska politika uspjela otkloniti u središtima moći. Izdaja nam je postala redovna pojava. Najveće izdajice, pa i one iz haaškoga kupleraja, dobivale su najviša odličja i najviše medijskoga prostora.
Presudom su žrtvovani Hrvati. To što su iz Bosne i Hercegovine samo pogoršava stvari. Hrvatska je stavljena u nemoguću situaciju. Nju se ovom presudom prisiljava da prihvati rješenja na tragu starojugoslavenskih. S obzirom na to da se 17 godina tome konceptu nitko nije izravno suprotstavio s pozicije hrvatske državotvorne misli, današnja presuda je zapravo poziv za izbore – odmah.
Iako se već po HTV-u puštaju glasovi o tome kako treba smirivati situaciju, jer da presuda nema nikakve „reperkusije“ na Hrvatsku, treba, međutim, reći da će 21. stoljeće Hrvatima predstavljati zgoljno ponavljanje krvavoga 20. stoljeća. Dokaz tomu je današnja presuda. I Praljkovo samoubojstvo nasred haaškoga kupleraja kojemu je izručen. Bolje reći poput Josipa prodan u Egipat. Zbog dugotrajnosti procesa u kupleraju, više se i ne sjećam postignute cijene za Josipa, je li to bio „avis“, ili neko otvaranje ili zatvaranje „poglavlja“.
Praljkov čin zvoni jače od tolikoga silnoga dugogodišnjega lupetanja o reformama, strategijama, kurikulima… dok se istodobno rastakao temelj, svrha i smisao države.
Haag je dvadesetdeveto-novembarskom presudom pripremio teren za nove agresije i nasrtaje na hrvatski korpus kako u BiH, tako i u Hrvatskoj. Nije pridonio pomirbi. Nije ni trebao. Od njega se očekivala pravda a ne betoniranje novih jugoslavenskih temelja. S obzirom na to Hrvatska ne može čekati da bakarić elite eventualno evoluiraju u Tuđmana. Stoga, izbori. S postojećim ekipama na vlasti i u oporbi mi smo osuđeni na propast. Praljkov čin zvoni jače od tolikoga silnoga dugogodišnjega lupetanja o reformama, strategijama, kurikulima… dok se istodobno rastakao temelj, svrha i smisao države.
Tko će suditi haaškome kupleraju, ne znam, ali znam da mu treba suditi za zajednički zločinački pothvat. General Praljak spada među cca 3.000 hrvatskih branitelja koji su si oduzeli život. No, on je najzornije pokazao zašto se hrvatski branitelji ubijaju u miru. Vrijeme je da njihovu poruku shvate političari. Ali ovi koje imamo danas na sceni, pri vlasti, u oporbi i u vlasti, to jednostavno nisu u stanju.
Dok palim svijeću za Generala zazivam izbore jer su bolja inačica od samoorganiziranja, koje smo prošli put doživjeli početkom devedesetih. Kako je kratak put od Račanove „opasne namjere“ do „zajedničkoga zločinačkog pothvata“! Opasna namjera je hrvatska država. Zajednički zločinački pothvat je suprotstavljanje velikosrpskoj agresiji i početcima terorističkih napada kakvi su danas svakodnevna pojava u Europi.
Je li država čiji je Slobodan Praljak hrvatski branitelj, državljanin i časni general dovoljno hrabra da proglasi barem dan žalosti u povodu njegova haaškoga preminuća?
Uzdajući se u Božje milosrđe držim da je naš General sada slobodan čovjek. K tomu, „pisani otpravak presude“ za ovoga života ionako nije primio. A sudište je u nekoliko sekunda osudio snažnije negoli ovaj njega u procesu koji traje čini se od 1. prosinca 1918. Njegove posljednje riječi ostat će u povijesti. Presude međunarodnopravnoga kupleraja preživjet će samo do idućega „sukoba zaraćenih strana“. Tako je bilo je i s versailleskom dogovornom „pomirbom“.
Je li država čiji je Slobodan Praljak hrvatski branitelj, državljanin i časni general dovoljno hrabra da proglasi barem dan žalosti u povodu njegova haaškoga preminuća?