Deklaracija o zajedničkom jeziku.
Na pedesetu obljetnicu “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, ovu bi kontradeklaraciju vrijedilo potpunoma ignorirati da se radi samo o potpisnicima iz “Novosti” i jugoslavenskih i titoističkih organizacija u Hrvatskoj, ali tu su kroatisti s Filozofije i drugi koji odgajaju buduće hrvatske naraštaje, one kojima je ova generacija prepustila da se suoče s problemima, s kojima se ona sama nema volje, snage ili hrabrosti konfrontirati.
Potpisnici Deklaracije iz 1967. kažnjeni su nakon Bakarićeve izjave u Saboru: “Deklaracija je neprijateljska prema zajednici i današnjoj fazi revolucije”.
Onaj Sabor, koji je bio u sluganskoj poziciji prema Beogradu, postupio je u skladu sa svojom ulogom, a ovaj koji je u sluganskoj poziciji prema Bruxellesu će to vjerojatno prešutjeti, jer Deklaracija ne dolazi u sukob sa zapadnobalkanskim regionalnim europskim tendencijama. Deklaracija nije neprijateljska prema današnjoj fazi kontrarevolucije, dapače.
Ranih šezdesetih godina iz Hrvatske je pokrenuta slična ideja, da se uvede zajednički srpski jezik za cijelu Jugoslaviju, a kao zadovoljština Hrvatima i Slovencima, Srbi bi se odrekli ćirilice. Nije moglo proći, jer se Srbi nikad ne bi odrekli ćirilice.
Nova situacija izgleda mnogo realnije, jer se ovaj puta radi o propoziciji s jednim jezikom i dva pisma. Kada je trebalo pravdati ćirilicu u Vukovaru, onda su nam tumačili da je ćirilica i hrvatsko pismo. Sada će valjda reći da se u zajedničkom jeziku nalaze i tragovi nekadašnjeg hrvatskog jezika.
Zanimljivo je da potpisnici Deklaracije ne dolaze pod pseudonimina, dok je nacionalna strana hrvatske politike puna likova koji se, žele li riječ “Hrvatska” napisati s prvim velikim slovom, potpisuju pod krivim imenom, sa fotografijom noge umjesto glave, s Nigerijom za mjesto rođenja i Portugalom za mjesto boravka.
Jedni tvrde da je cijelu stvar najbolje ignorirati. To ti obično savjetuju kad te netko puno veći i jači od tebe proba izazvati. Drugi se pozivaju na Ustav. Ustav je u kontradikciji sam sa sobom, prepušten interpretacijama i teško da će biti od velike koristi, pogotovo kad se interpretacija prepusti trenutnoj žalosnoj listi ustavnih sudaca. Ako hrvatski jezik nije mogao proći 1963., kako bi prošao na jednom od zasjedanja ZAVNOH-a 1943.
Ja bi se suzdržao šepuriti, što se u imenu moje države nalazi indikator mog suvereniteta, jer stvarno mjerilo suvereniteta leži u ponašanju.
Nisam siguran radi li se u Hrvatskoj o demokraciji ili demonkraciji.