Plenkovićev plan se ispunjava točku po točku, čovjeka po čovjeka.
Za Hasanbegovićevu eliminaciju su slobodno mogli reći da muslimanu nema mjesta u demokršćanskoj stranci – bilo bi jednako uvjerljivo.
Gledao sam proslavljene “demokršćane” poput Luke Bebića kako se križaju i na himnu stavljaju ruku na srce. Prije bi povjerovao da je dobio srčani udar nego da je zasvirala “Lijepa naša”.
Ako je vjerovati Stieru da dobrovoljno napušta drugu najvažniju funkciju u državi kako bi ju mogao preuzeti netko pametniji i sposobniji, onda mogu vjerovati i to da su Bušić i Đureković izvršili samoubojstvo.
Cijela ta farsa gdje ljudi napuštaju ministarske pozicije i praktično sebe proglašuju nepodobnima za funkciju, podsjećaju me na sudske procese u Rusiji gdje su krivo optuženi sami inkriminirali sebe i sami za sebe pred sudom tražili najstrožije kazne.
Hasanbegović predaje buket cvijeća Obuljenki za koju u naprijed znade da će srušiti sve ono što je on sagradio i da zaslužuje kantu onoga što je Tomić dobio preko glave.
Stier inzistira da Plenković prihvati njegovu ostavku, “na koju on pristaje tek nakon što mu je zavrnuo ruku iza leđa”.
Je li to nešto kršćansko među demokršćanima, primati šamare i izražavati zahvanost?
Čini mi se da EU u Hrvatsku usađuje licemjerje kao sastavni dio europskog diplomatskog šlifa.
Plenković sve više počinje izgledati kao “Dear Leader”.
Javlja mi se jedan komentator i kaže: “Svuda u Europi liberali i demokršćani su u koaliciji, ne znam zašto ne bi bili i u Hrvatskoj.”
Nebi zato što ih u Hrvatskoj nema, ili ih barem u politici nema. Gledao sam proslavljene “demokršćane” poput Luke Bebića kako se križaju i na himnu stavljaju ruku na srce. Prije bi povjerovao da je dobio srčani udar nego da je zasvirala “Lijepa naša”.
Pod Sanaderima, Kosoricama i Plenkovićima nema ni demokršćanstva ni hrvatstva a po tim kriterijima i izraelski Likud se može proglasiti demokršćanskom strankom.
Meni je žao ljudi koji su zaglavili u mitologiju stvorenu za jednog slavnog vremena, prihvatili ju kao doživotnu zadužbinu i sada se lome i pate iako im je jasno, ne da to više nije onaj državotvorni HDZ, nego se pretvara u njegovu antitezu. Lomi se cijela jedna generacija ljudi, lome se oni koji odlaze i oni koji ostaju i brinu što će drugi misliti o njima i što će sami misliti o sebi, kad u savezu s Pupovcima, Radinima i HNS-om, gledaju kako će po novom kurikulumu mladi hrvatski naraštaji učiti o post-jugoslavenskom ratu i pitaju se hoće li se spomen-ploča u Jasenovcu skidati sa šarafcigerom ili s čekićem od devet funti, kojega je opjevao Johnny Cash.