Ponašanje hrvatskog političkog vrha više liči na zadovoljavanje nekih sado-mazohističkih potreba nego li na bilateralnu politiku. Tobože hoćemo bježati s Balkana među višegrađane, među tri mora a po svemu što radimo, s Balkana se nedamo otjerati čak ni kad nas sama Srbija s lopatom goni. Tko bi na kraju devedesetih mogao i pomisliti da se poslije svega, Hrvatska ni nakon 25 godina neće moći mentalno odvojiti od Srbije?

U hrvatskom vanjskopolitičkom centru pažnje su hrvatsko-srpski odnosi, koji po mnogim karakteristikama izgledaju kao da su untanjopolitički, kao da Hrvatska i Srbija još uvijek nisu zasebne države, nego se obje ponašaju kao dva brata koji 38 godina nakon očeve smrti još uvijek žive u istoj kući i svađaju se u procesu ostavinske rasprave.

Jedan živi u jednoj polovini kuće a drugi u drugoj i povezuju ih jedna vrata. Najčešće galama traje kroz zatvorena vrata a s vremena na vrijeme jedan brat otvori vrata i uđe u prostor drugoga, počne pričati o tome kako ga voli i kako moraju zajedno, hoće ga grliti a ovaj ga onda izbaci van i tako ta galama puni uši i njima i susjedima koji bi ih mirili samo da prestane galama. Optužuju se za kojekakve nepravde koje su jedan drugome nanosili dok su živjeli zajedno. Oba imaju obitelji s krdom djece i svi trpe ali nitko ne može to riješiti osim braće. Jedan dio djece je već pobjegao od kuće jer ne mogu trpjeti tu cijelu lakrdiju na koju troše energiju. Susjedi smišljaju načina da ih nekako pomire. Odlaze u obližnje trgovine i svađaju se oko soli i šećera, odlaze na benzinsku pumpu i svađaju se oko goriva, odlaze svaki u svoju crkvu i svađaju se oko toga koji je bolji vjernik. Od susjeda posuđuju novac i svađaju se oko toga tko bolje vraća dugove. Jedan viče da je on u pravu i da je drugi lažov a drugi vraća istom mjerom. Dojadili su i Bogu i ljudima. Najbolji savjet pod prilikama koje postoje bi bio da zašute jedan od drugoga i bave se svaki svojim poslom.

Ima jedna uzrečica koju se u posljednje vrijeme u Hrvatskoj često spominje, a ta glasi “Za tango je potrebno dvoje”.

Hrvatska pozvala Vučića u posjetu nadajući se da će donijeti nekakav poklon a on donio hrpu starih bezvrijednih papira. Iznerivirali sve oko sebe i vratio se – gdje si bio nigdje, što si radio ništa.

Onda saborska delegacija ide u Srbiju a ovi ih potjeraju – rezultat porazan. Hrvatska zabrani ulazak ministru obrane a Srbija odgovori istom mjerom.

Srbe se kroz sve njihove medije uvjerava da Šešelj nije ni dotakao zastavu i nitko osim njega to neće potvrditi, čak ni oni stažari koji su ga navodno od te srušene zastave odvukli. Hrvate se hoće pred cijelom državom prikazati kao budale koji su u Srbiju došli a nisu bili sigurni pošto, pa se u pola posjete predomislili. U pomoć im u Hrvatskoj pristupaju svi koji će radije čak i ovu Srbija u procesu rehabilitacje četnika Mihajlovića, Nedića i Ljotića, nego bilo koju Hrvatsku. Kažu “Mi ne bi napustili Srbiju!” Oni ju ne bi napustili ni 91. da su imali izbora. Nisam siguran ni za ove koji se danas ovako varakaju.
Svi viču – moramo zajedno, susjedi smo. Susjedi su im i Mađarska i Rumunjska i Bugarska pa nisu polomile noge gurajući Srbiju u Europu.

Hrvatska bi da se radi o jednom provokatoru Šešelju ali ispada da Šešelj baš po planu radi svoj dio državnog posla koji mu je pripao. Jedna zastupnica Narodne skupštine se ne slaže sa Šešeljom, a Hrvatska ju 5 puta dovodi na televiziju, nebi li uvjerila Hrvate kako je Šešelj izoliran. Istovremeno Srbe se kroz sve njihove medije uvjerava da Šešelj nije ni dotakao zastavu i nitko osim njega to neće potvrditi, čak ni oni stažari koji su ga navodno od te srušene zastave odvukli. Hrvate se hoće pred cijelom državom prikazati kao budale koji su u Srbiju došli a nisu bili sigurni pošto, pa se u pola posjete predomislili. U pomoć im u Hrvatskoj pristupaju svi koji će radije čak i ovu Srbija u procesu rehabilitacije četnika Mihajlovića, Nedića i Ljotića, nego bilo koju Hrvatsku. Kažu “Mi ne bi napustili Srbiju!” Oni ju ne bi napustili ni 91. da su imali izbora. Nisam siguran ni za ove koji se danas ovako varakaju.

Svi viču – moramo zajedno, susjedi smo. Susjedi su im i Mađarska i Rumunjska i Bugarska pa nisu polomile noge gurajući Srbiju u Europu.

Bilo bi razumno Predsjednici govoriti o posjeti Srbiji kako bi riješili neriješena pitanja, da je Srbija Šešelja kao osušenog ratniog zločinca izbacila iz parlamenta, da ga je uhitila jer je prekrišio zakon, da ga je osudila ili bilo kakvom gestom pokazala da to što radi nije u redu. Umjesto toga, Šešelju su sada dali pojačanje u osobi Aleksandra Vulina a on juri s jednog tv kanala na drugi uz buran pljesak tumačeći kako e iživljavao na Hrvatima.

I uz tu atmosferu sada Predsjednica ponovo odlazu u Beograd iako je jasno da Srbija nije voljna popustiti niti po jednom pitanju i da je ovaj Šešeljev i Vulinov dio retorike ono što oni misle a njima daju govoriti, a to što Vučić mirnim glasom izgovara samo je sastavni dio diplomatske verbalne kozmetike namijenjen europskoj konzumaciji.

Što Hrvatska hoće – da se Predsjednica iz Beograda vrati sa šljivom ispod oka pa da oko toga zaratimo!?

Ponašanje hrvatskog političkog vrha više liči na zadovoljavanje nekih sado-mazohističkih potreba nego li na bilateralnu politiku.

Tobože hoćemo bježati s Balkana među višegrađane, među tri mora a po svemu što radimo, s Balkana se nedamo otjerati čak ni kad nas sama Srbija s lopatom goni.

Kao kremu na ovu tortu koju je Srbija Hrvatskoj zalijepila na lice, moram upisati ulogu većinskog manjinca Pupovca, a nikako nebi uspio boljim riječima od onih Mate Bašića, objavljenih u tekstu Vežite opanke, braćo Srbi, idete u Europu: “Nota bene, apsurdno je do koje mjere se srpski etno-biznismenski politički element u Hrvatskoj u cijeloj priči ponaša u skladu sa strategijom žabljega jata: prvo krekeće u koru, a kad primijeti da se štogod miče, skoči u vodu da bi se sakrio, pa potom opet izroni i nastavi važno kreketati tamo gdje je stao, bez obzira što se dogodilo dok je bio pod vodom”.

Tko bi na kraju devedesetih mogao i pomisliti da se poslije svega, Hrvatska ni nakon 25 godina neće moći mentalno odvojiti od Srbije?


 

 

 

Komentari