Nikada Hrvatska nema mira, ni sa zapada ni s istoka ni s juga ni sjevera. Vječna Hrvatska. Vječno zlostavljana, drugorazredna zemlja koja uglavnom gubi sve “međunarodne” arbitraže ne samo savudrijske, jer je današnju Hrvatsku lako silovati. Kako gleda Unija na Hrvatsku, objasnio je premijer: da je Hrvatska nestaško. Znači, nestašno dijete koje treba samo malo povući za uho, malo lupnuti po guzi ako je prenestašno. Ako je još jače nestašno, izvući joj ne samo uši nego i NDH, pa u toj smjesi nestašluka i navodnog ustašluka Hrvatska guta knedle, pripremljene i u domaćim kuhinjama – ne u mračnim zakutcima nego sa svijetlih fakultetskih katedara kojima vladaju dejani jovići i budaci, da ne nabrajam dalje.

Završava jedna od onih godina koje Hrvatskoj nisu donijela previše radosti, štoviše. Dolazi 2018., sa zlokobno okruglom, stotom godišnjicom najveće političke tragedije Hrvata, kobne i neoprostive zabune naraštaja koji je istrgnuo Hrvatsku iz prirodnoga civilizacijskog kruga i bacio ga u drugi, to jest deveti krug nama kulturno, povijesno i na sve moguće načine tuđe i neprijateljske „uljudbe“, mentaliteta nama stranog, sirovog i grabežljivog, udaljujući nas od ostvarenja težnje za vlastitom državom, negirajući našu narodnost i naš, hrvatski jezik. Pa da je to samo daleka povijest, ni po jada, nego se mi i dan-danas u hrvatskoj državi koju je drugi jedan, pametniji i hrabriji naraštaj, naš naraštaj, uspio izboriti, od jutra do mraka bakćemo s jugoslavenskim sablastima – ponajviše zato što nema čvrste ruke koja bi vampirima zabila kolac u srce, a ako je i ima ne može udariti dostojnom snagom jer je u međuvremenu skovan željezni štit što ga pred sobom drži protuhrvatska klatež perverzno utkana u sve pore života, te imamo točan osjećaj da državu doduše imamo, a dušu hrvatsku nemamo. Ni vlast nemamo.

Nakon ove uvodne tirade o godini pred nama koja završava brojem osamnaest, vraćam se u prošli tjedan i predbožićne dane kada sam htio-ne htio bio na raznim domjencima od kojih su mi neki ostali u sjećanju jer nisu bili posvećeni iću i piću nego je u govorima i razgovorima pretresana uglavnom žalosna naša zbilja. U Društvu hrvatskih književnika: stanje i položaj hrvatskoga književnika izvrgnutog uvrjedljvim odnosom nakladnika ne samo u novčanom smislu, kao i “mjerodavnih” tijela državnih i inih. Slučajno ili ne, besplatno se dijelio pretisak zbirke pjesama Silvija Strahimira Kranjčevića “Trzaji”, treća njegova i najdepresivnija knjiga poezije, tiskana u Tuzli 1902. u nakladi Pissenberga i Schnuermachera. Duh pjesme “Monolog” pomalo asocira na današnjicu u kojoj mnogi pisci odustaju jer se njihova umjetnost cijeni u bescijenju, a ako knjiga i ugleda svjetlost dana, proguta ju mrak šutnje, prešućivanja, odlaganja u grob netom se rodila. Evo prve strofe rečenoga Kranjčevićeva “Monologa”:

Silvije Strahimir Kranjčević

Pišu se knjige! Gospodi Bože,
Gotovo evo manjka još malo,
Pa ne ćeš naći mjesta da pljucneš
Od samijeh knjiga!
I kakve knjige!
Ah ja ih često sažalno gledim
Sjedeć u kutu s dosade puste,
A one gvire u me onako
Kao i djeve, koje su nekad
Ljubljene bile, a sada čame –
Ni gospe ni djeve, e ih je sramno
Pustio dragi!

Tako Kranjčević koji je, kako vidite, 1902. pisao ne ću, ne ćeš razdvojeno, što spominjem usput, poradi idiota koji i nadalje sastavljeno pisanje baštinske razdvojnice nose na koplju valjda zajedničkoga pravopisa zajedničkoga jezika, te je ta u stvari zanemariva finesa postala ni kriva ni dužna razdjelnicom – više no puno važnija pitanja. Upozorio me baš ovih dana kroatist Artur Bagdasarov da je zajedničarka Snježana nedavno opet imala nastup bijesa protiv hrvatskoga jezika, ovaj put očito s namjerom da se umiješa u “kurikulume” i reformu školstva u Hrvatskoj s ciljem izbacivanja hrvatskoga jezika iz naslova uputnika, te bi se po njoj umjesto hrvatskoga u hrvatskim školama predavao neutralni “nastavni jezik”. Naravno da to ne može proći, ali neka bude poznato našoj javnosti da krtice ruju i imaju potporu iz zemlje i inozemstva, štono riječ, čini mi se u ovom trenutku najviše iz Njemačke (njemačkih sveučilišta) i Srbije.

Dotle muslimani u federaciji BiH za pridjev “hrvatski” i u nazivima poduzeća pripremaju kolac i konopac, jer oni hrvatski ne mogu smisliti premda govore i pišu hrvatski u neznatno retuširanoj varijanti koju nazivaju bošnjačkim. A nego što su bili njihovi stari i prastari nego Hrvati koji su primili islam, potom s doista vrlo malim udjelom turskoga gena, toliko neznatnim da je već u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća teško bilo u Bosni naći čovjeka koji govori turski.

Vraćam se položaju hrvatskoga književnika u Hrvatskoj, onom kojemu je hrvatski jezik ne samo domovina nego i tijelo i duša, koji u jeziku živi i umire, a od te svoje ljubavi i strasti – ako je samo njoj posvećen – životari i skapava u okružju sve više nesklonom knjizi, koju su, za istinu rijet, mnogi naši mediokriteti ogadili publici jer pod suvremenu književnu produkciju švercaju ideje, teme i poruke hrvatskom čitatelju strane, a o umijeću pisanja ne vode brigu niti ih zanima. Tako hrvatski književnik koji umije pisati i osjeća hrvatski, suočen s rečenim uvrjedljivim odnosom nakladnika u Hrvatskoj koji mu rukopis ne primaju ili primaju uz honorar što odgovara mjesečnoj zaradi čuvara parkirališta, tako taj pisac, velim, mora po svemu sudeći tražiti nakladnike izvan Hrvatske.

S velikom tugom sjećam se Mehitarističke tiskare u Beču koju su bili osnovali armenski katolički redovnici nakon podulje epizode u Mletcima. “Samo kroz XIX. stoljeće u Mehitarističkoj tiskari objavljeno je oko 220 hrvatskih knjiga“, prisnažuje Tihomil Maštrović u “Kroatološkim ogledima”. I to kakvih (rekao bi Kranjčević). Primjerice Demetrova „Teuta“. Objavljuju Veber Tkalčević, Juraj Haulik, Franjo Rački, Bogoslav Šulek, Vjekoslav Klaić itd… Pa hajdmo u Beč, dragi naši suvremeni hrvatski književnici, ne da napustimo domovinu i jezik (što je isto), nego da možda dobijemo pristojan honorar.

Drugi predbožićni domjenak kojega se sjećam bio je onaj Portala HKV-a u prostorijama Udruge veterana, dvorišna zgrada Trga bana Jelačića 15, domaćin gospodin Sesar. Okupila se ondje doista domoljubna hrvatska intelektualna elita, bilo je akademika, sveučilišnih profesora, književnika, političara, publicista, pravnika, pa i generala, te sam u jednom trenutku rekao da bi taj skup bez većega napora mogao preuzeti vlast u Hrvatskoj. U spomenutoj zgradi, čujem, nalazi se Gong s oko pet milijuna prihoda izvana i iznutra, te Teršeličkina “Documenta” s vjerojatno isto tako zamašnim potporama, imaju velike prostore i puno zaposlenih – dok veterani, njihov skromni buffet i omanja dvorana u prizemlju (gdje se promoviraju i knjige!) djeluju s mrvicom sredstava koja u tonama odlaze na rečene ljubitelje Hrvatske. I što mogu naši veterani? Samo vijati hrvatskim zastavama dok pokraj njih prolaze protuhrvatski likovi praveći se da ne vide insignije, s mobitelima vječno na ušesima. To je Hrvatska danas. A zašto je domjenak Portala HKV-a bio u Udruzi veterana? Pa zato što HKV nikada u povijesti koja sada obuhvaća više od jedanaest godina, nije dobio prostor ni od države ni od slavnoga grada.

I treći domjenak, onaj u Hrvatskom slovu, gdje su rame uz rame proglašeni osobama koje ćemo slaviti 2018. Nikola Šubić Zrinski i Slobodan Praljak, uz antologijski tekst Mire Međimorca.


Sunčani Božić

A onda je došao i Božić okupan suncem, slavili Hrvati u domovini i izvan nje, a oni koji dođoše iz tuđine automobilima iskusili su sitne slovenske pakosti na schengenskoj granici. Kranjci uvijek imaju neki adut u džepu, te su nas maltretirali prije ulaska u EU, te sada zbog njima drage presude ništetnog arbitražnog suda poradi ulaska u Schengen i OECD, ma uvijek se nešto nađe. Nikada Hrvatska nema mira, ni sa zapada ni s istoka ni s juga ni sjevera. Vječna Hrvatska. Vječno zlostavljana, drugorazredna zemlja koja uglavnom gubi sve “međunarodne” arbitraže ne samo savudrijske, jer je današnju Hrvatsku lako silovati. Kako gleda Unija na Hrvatsku, objasnio je premijer: da je Hrvatska nestaško. Znači, nestašno dijete koje treba samo malo povući za uho, malo lupnuti po guzi ako je prenestašno. Ako je još jače nestašno, izvući joj ne samo uši nego i NDH, pa u toj smjesi nestašluka i navodnog ustašluka Hrvatska guta knedle, pripremljene i u domaćim kuhinjama – ne u mračnim zakutcima nego sa svijetlih fakultetskih katedara kojima vladaju dejani jovići i budaci, da ne nabrajam dalje. Samo ću reći: kako to da se zbog jedne fussnote ruše ministri, a Dejan mirno objavljuje krivotvorine o referendumu početkom devedesetih, i nije li ta ne samo neznanstvena nego i politički opaka svinjarija podložna kaznenom zakonu?

Foto: Čin proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavije), 1. prosinca 1918.
Prethodni članakProf. Marko Gjidara: Porazna bilanca jugoslavizma
Sljedeći članak“Ustaška” lica puna emocija i bez predumišljaja