Tko će mene promijeniti, tko će meni izbrisati sliku Božićne idile iz djetinjstva, tko će meni usaditi svoje ideološke koncepcije, pa makar mi u usta i u Ustav trpali nadnevke svojih zabluda, tko će me tako daleko otjerati da zaboravim, tko će me sjajem svojih amblema navesti da zanemarim moj jednostavni simbol crvenih i bijelih kvadratića? Čije će me muze svojom pjesmom očarati da zaboravim svoju, našu, lijepu…
Kada je objavila ovu božićnu fotografiju crkve Sv. Bartola u Hrastovici, Nina Panjan je mogla predvidjeti da će se mnogima svidjeti ovaj prizor nazvan Božićna idila, ali nije mogla predvidjeti da će nekome vrlo daleko razdrmati svijest, sukobiti realnost i uspomene, pobrkati pojmove i predodžbe, pred Božić ne samo prošle godine kada sam ju ugledao, nego pred svaki Božić.
To je ne samo crkva svih mojih sakramenata, nego je to bila župna crkva vlč. Vilima Cecelje na početku jednog rata i župna crkva današnjega sisačkog biskupa, mons. Vlade Košića na početku drugoga.
Mislim da se percepcija Božića u svakom čovjeku stvori u djetinjstvu i kao dlijetom ukleše u moždani kamen.
Mogu ti sliku Božića zamijeniti i pola stoljeća prikazivati drugačijom; neće ju promijeniti.
Možeš drugačiji Božić gledati svojim očima i nećeš im vjerovati. Možeš na ljetnoj vrućini kititi bor, našpricati ga da izgleda kao da je po njemu pao snijeg, možeš sebi lagati, možeš se na glavu postaviti i nećeš postići ništa, jer Božić nije samo datum, nadnevak, blagdan ili podsjetnik na sve što si naučio na vjeronauku, a ja sam od prvog do zadnjega dana vjeronauk pohađao u ovoj crkvi i u njoj sedam godina svoga djetinjstva ministrirao na latinskim misama, od zornica do večernica.
Božić je puno više.
Božić je životni koncept
Božić je armatura koja drži građevinu životnog smisla u jednom komadu, jednako kao što su to pojmovi obitelji, zavičaja i Domovine.
Kada me netko zapita tko sam, a da pritom ne odredi na što je specifično mislio, a to se u ovoj tuđini često događa, bez imalo razmišljanja ja odgovorim “Hrvat”, jer to je prva i prvenstvena, fundamentalna i konceptualna karakteristika, ona koju ne mogu mijenjati po volji, ona koju ne bi mijenjao da me tuku, ona koja nije proizvod vlastite volje, po izboru, nahođenju ili po konvenciji, nego je uklesana u moždani kamen.
Ovaj Božićni prizor koji sam posljednji puta u živo vidio davne 1971. godine, podsjetio me na te kategorije smisla, one primarne čije ime ni ne gledajući u pravopis, ruka sama piše prvim velikim slovom, kao Božić, kao Hrvat, kao Domovina.
Može čovjek biti pristaša neke od bijelosvijetskih ideologija, može biti komunist, demokrat, liberal ili anarhist, može birati, može mijenjati, može si u svijest ulijevati, ali to je za sigurno jedna druga, niža vrsta. Da bi tim kategorijama dali veće značenje, sjedbenici im pripišu stotine simbola, dok ovi iz primarne obično imaju samo jedan. Za Hrvata je jedan set od 25 crveno-bijelih kvadratića sasvim dovoljan i ništa mu drugo nije potrebno, za kršćanina samo križ i to je sve.
Nema Kuće cvijeća mrtvome kralju Petru Svačiću na Gvozu. Ne treba je, ne treba donositi vijence jer cijeli Gvozd je jedan veliki neobilježeni mauzolej i svaki rosni cvijetak koji osvane u hrvatsko jutro, sastavni je dio vijenca koji se sam kiti.
Uzmite sada za primjer jednu ideologiju, napr. komunizam, sa srpom i čekićem, sa crvenom zvijezdom, sa zlatnom zvijezdom na crvenoj poleđni, sa šakom prislonjenom uz čelo, sa pjesmama, zastavama, parolama, grbovima, pantlikama, ukrasima, sa ogromnim spomenicima, memorijalnim parkovima, spomen pločama, alejama, trgovima i ulicama, sa cijelim čudom raznoraznih đinđulica, značaka, privjesaka i naljepnica. Sve to dođe, zatrpa ti život, kompletan, kroz školovanje, kroz posao, kroz sve izlaske i zalaske. Pojavi se i za sto godina nestane, ostavljajući iza sebe samo gorak okus u ustima i jame bezimenima.
Nema Kuće cvijeća mrtvome kralju Petru Svačiću na Gvozu. Ne treba je, ne treba donositi vijence jer cijeli Gvozd je jedan veliki neobilježeni mauzolej i svaki rosni cvijetak koji osvane u hrvatsko jutro, sastavni je dio vijenca koji se sam kiti.
Vodili su nas nas kao djecu na Kozaru i pričali svoje priče, ne bi li nas uvjerili i okrenuli. Nisu nas vodili na Gvozd. Htjeli su da ga zaboravimo, izbrišemo iz svijesti, a nije im uspjelo, jer su iz kategorije nižega reda išli remetiti onu visokoga, onu uklesanu u moždani kamen.
Kada je nastalo i kada je nestalo?
Po tome ćete razlikovati primarno od sekundarnoga, Božić od Prvog maja i Hrvatsku od Jugoslavije. Pogledajte kada je nastalo i kada je nestalo, gledajte koliko je trajalo i ako još traje gledajte kada se pojavilo, odakle je došlo, je li to izmislio neki teoretičar ili filozof, je li to netko utjerivao ili vas nagovarao, uvjeravao, argumentirao i vabio, ili je to jednostavno tu, vaše i u vama, preko tisuća kilometara i preko tisuća godina, od prije Krista do njegova dvije tisuće i sedamnaestoga rođendana, od Irana do Jadrana.
Tko će mene promijeniti, tko će meni izbrisati sliku Božićne idile iz djetinjstva, tko će meni usaditi svoje ideološke koncepcije, pa makar mi u usta i u Ustav trpali nadnevke svojih zabluda? Tko će me tako daleko otjerati da zaboravim, tko će me sjajem svojih amblema navesti da zanemarim moj jednostavni simbol crvenih i bijelih kvadratića?
Čije će me muze svojom pjesmom očarati da zaboravim svoju, našu, lijepu…..?
Ničije,
Dok mi njive sunce grije,
Dok mi hrašće bura vije,
Dok mi mrtve grobak krije,
Dok mi živo srce bije!
Čestit Božić i sretnu Novu 2018. godinu, svim čitateljima, prijateljima, suradnicima, simpatizerima, suborcima, suputnicima i svim Hrvatima, svima koji prate našu zvijezdu, kao tri kralja na putu do Isusove štalice!