Hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović se pripisuju mudre riječi o mudrim ljudima: “Mudrom čovjeku otvorena je sva zemlja jer je domovina plemenite duše čitav svijet”.
Ja se ne želim hvaliti mudrošću ni plemenitošću, ali mi je silom prilika čitav svijet postao domovina, jer me niti jedna država ne priznaje:
- Jugoslavija me htjela likvidirati;
- Njemačka me htjela strpati u lager (logor) s mogućnošću izbjegličkog statusa ili alternativne deportacije natrag u Jugoslaviju;
- Australija mi pružila utočište i dala državljanstvo ali sam za njih a i za sebe, bio i ostao stranac;
- Republika Hrvatska (njena tadašnja moćna služba jugoslavenskog podrijetla) mi je 91. uništila svu dokumentaciju, a 2016., točno 25 godina kasnije sam na zamolbu za državljanstvo obaviješten da ne postojim. Kad sam htio objasniti zašto “ne postojim” sugerirali su mi da ne izlazim s tim informacijama, jer bi mi mogle samo otežati proces.
Po svijetu uzduž i poprijeko
Između 1978. i 1991. sam po zadatku proputovao svijet uzduž i poprijeko, kroz sve države u kojima je Hrvatski državotvorni pokret (HDP) imao svoje ogranke. Svim tim državama, u sastavu vanjskopolitičkog programa, bilo je očuvanje jedinstvene Jugoslavije, pa nigdje nisam bio primljen s dobrodošlicom. Iz Njemačke sam jednom prilikom bio izbačen.
Iznimke su bile jedino Kraljevina Švedska, Škotska i poludržava zvana Turski Cipar:
ŠVEDSKA — O razlozima švedske dobrodošlice HDP-u i meni kao jednom od njegovih predstavnika, pod vladavinom neobećavajućeg socijal-demokrate Olofa Palmea, razočaranog bivšeg ljubitelja Tita i Jugoslavije, ne može se govoriti u smislu prijateljstva i simpatija, kao ni općenio o bilo čemu u međunarodnoj politici, ali se može ustvrditi da je Švedska prva, već ranih 80ih godina, dakle u isto vrijeme kad i udba, nakon čega je počela pljačka INA-e i drugih izvora sredstava, a nije stala sve do današnjih dana, ispravno zaključila da je Jugoslavija pred raspadom i istovremeno potpuno krivo zaključila, da će se HDP boriti za vlast, a mogli su na švedski prevesti Programska načela HDP-a i pročitati da u sebi sadrže točku po kojoj HDP ne namjerava uzimati vlast, nego se ugraditi u borbu za državu i potom se raspustiti, radi čega (HDP) snosi dio odgovornosti za stanje u kojemu se danas nalazi Republika Hrvatska.
ŠKOTSKA — Škotska dobrodošlica ne znači i britansku dobrodošlicu. Pri prvoj posjeti su mi u Londonu, nakon uobičajenig “informativnog razgovora”, u procesu “škakljivog” redovnog pretresa, za razliku od drugih, čak izvalili pete na cipelama (za koje, ako želim sitničariti, nikad nisu platili).
U Edinburghu me je, za razliku od Londona, preslušao škotski državni službenik koji pripada Škotskoj nacionalnoj stranci. Ta stranka zastupa odcijepljenje od Velike Britanije, pa je u meni kao predstavniku hrvatskog odcijepljenja od Jugoslavije, vidio srodnu dušu.
Razlika koje smo bili svjesni i on i ja, sastoji se u tome što sam ja znao da će se Škotska od Engleske, ako ikada to odluči, odcijepiti mirnim putem, a on je znao da će se Hrvatska od Srbije otcijepiti samo jednim krvavim ratom.
U tome se krije značajan podatak, da smo toga nedvojbeno svjesni bili i mi i Škoti i Šveđani i Amerkanci i svi koji su poznavali Jugoslaviju, ali nisu hrvatski partijski predstavnici u Beogradu, u Predsjedništvu i u Skupštini, čak ni na dan kad su napustili sjednicu, pet minuta prije rata, a oni su ju trebali najbolje poznavati.
Kad gledam ponašanje današnjeg hrvatskog partijskog vodstva, oni ni danas nisu savim na čistu da se 1995., Hrvatska krvavim ratom odvojila od Srbije i da Jugoslavija više ne postoji.
TURSKI CIPAR — Pretpostavljam da za raliku od hrpe drugih stvari, podatak da smo razmišljali kako Božu Vukušića (https://hr.wikipedia.org/wiki/Bože_Vukušić) osloboditi iz njemačkog zatvora, ne treba više biti “vojna tajna”. Pritom je najveće pitanje bilo, kuda s njim kada bude na slobodi, jer je između izručenja u Jugoslaviju i zatvora u Njemačkoj, unatoč svega, zatvor izgledao mnogo atraktivniji. Od svih zemalja na svijetu, javila se jedna koju nitko osim Turske nije bio spreman priznati. Vidjeli su da i Hrvati dijele njihovu sudbinu, pa su nam poručili, ako imamo nekoga tko je progonjen radi svojih stavova u odnosu na Hrvatsku i Jugoslaviju i nalazi se u opasnosti, da će mu oni pružiti utočište.
Nema simpatija za Hrvatsku
Tako to ide i među ljudima i među narodima – Tek kad netko tvoju nevolju vidi kroz svoju vlastitu sudbinu, onda imaš nekakave šanse steći simpatije.
Za mnoge stvari koje se danas događaju u Hrvatskoj, teško će se naći simpatija, jer po samo par primjera:
- Nema države na svijetu u kojoj će se slaviti nadnevak pokolja vlastitog naroda, kao što će se to slaviti, uz prisustvo članova Hrvatskog sabora a možda i buduće vlade, 27. srpnja u Srbu.
- Nema države na svijetu u čijem se parlamentu s punim pravom glasa i k tome s garantiranim mandatima, nalaze predstavnici stranke koja nosi ime jednog drugog naroda i jedne druge države, a čiji se predstavnici i članovi ne osjećaju čak ni političkim pripadnicima tog naroda, nego isključivo pripadnicima drugog naroda, koji uz to ima neskrivene teritorijalne pretenzije prema toj državi, kao što je to slučaj sa SDSS-om u Hrvatskoj, čiji kandidat na lokalnim izborima Bogdan Rkman u predizbornoj kampanji, parolom “Srbi svoji na svome”, suverenitet nad pokrajinama “Banijom” i Kordunom, pripisuje srpskom narodu. Hrvati će za ovako abnormalno stanje dobiti simpatije kad u Slovačkom parlamentu bude djelovala Češka narodna stranka, u Grčkoj turska, u Australiji kineska i u Mađarskoj rumunjska. U međuvremenu, svatko će s pravom reći – Sami ste si krivi.
- Nema takve države čiji parlamentarni zastupnik može svojevoljno i bez odobrenja parlamenta, odlaziti u drugu državu, koja usput nije prijateljski nastrojena prema onoj koju on predstavlja, tamo voditi razgovore s vodećim političkim predstavnicima te države, a da mu za to nije potrebna dozvola parlamenta kojemu je u sastavu, niti je tom parlamentu obavezan polagati račune o rezultatima tih razgovora, kao što to može Milorad Pupovac.
A oni samo tiho odlaze i nestaju
Odnoseći se na sebe, na osnovu svega rečenog, građanin sam svijeta, zaslugom domaće i međunarodnih političkih igara izvan mog dometa, bio mudar i plemenit ili ne, Domovinu imam samo u srcu, a srce nosim na rukavu*. Samo, u srcu i nigdje drugdje ju ima i sve više Hrvata, koji se iseljavaju u zastrašujućim šestoznamenkastim brojevima i postaju dijelom izbjegličke statistike, danas, četvrt stoljeća otkako je uspostavljena ova država, poglavio kako bi se zaustavio odlijev Hrvata i hrvatskih mozgova, jer smo u njemu vidjeli smrt svoje nacije.
Oni to rade šutke i diskrento, samo pokupe svoje prnje, uhvate svoju djecu za ruku i tiho nestanu a ja se derem iza svega glasa, jer sam prošao to što oni prolaze danas i znam što ih čeka.
Političari, neke od kojih ćete danas birati u vlast, reći će da se radi o slobodi kretanja.