Predsjednica mora zatražiti potporu hrvatskoga naroda za nacionalno izjašnjavanje o izbornom sustavu i obrazložiti ga evidentnom političkom izdajom zemlje, i ako se političke stranke ne žele urazumiti, pozvati svakoga njihova pripadnika osobno i pojedinačno, pogotovo ove u Saboru i nacionalnim organizacijama na osobno izjašnjavanje i potporu tome zahtjevu, formirati savjet nacionalnog spasa od najuglednijih Hrvata iz cijeloga svijeta i hitno pozvati nacionalni referendum.

Jadno je Vučićeve izjave nazivati “sramotnim”, “neprimjerenim”, Pupovca sada lupati s čim se stigne, a istodobno mirno trpjeti bjednu državnu vlast, koja ovisi o volji toga Pupovca, ili konkretno – Aleksandra Vučića.
To je problem, nije Vučić ili Pupovac problem.

Pupovac se oglasio – naslovi su i najave na televizijskim programima Hrvatske. Bolje bi bilo reći, pravilnije i punoznačnije – On se oglasio.

Tako bi se zapravo potpuno istakla ponižavajuća razina nekavoga iščekivanja oglašavanja, nakon svih ponovljenih iskustava i nakon što – oči vide. Tri dana se najavljuje njegovo oglašavanje, a on trči pobjedničke krugove hrvatskom javnošću kao u filmu Forrest Gump, kao da se radi o željno očekivanom proroku, a ne o opskurnom srbijanskom političkom agentu, koji vrijedi proporcionalno bijedi državnoga poretka.

Znači – ništa!

Zaboga na što je spala Hrvatska!?

Zar je nekome normalnome potrebno i važno čuti što misli čovjek, koji je stajao u barbarskoj skupini u Bačkoj Palanci?

Zar uopće takve treba nešto pitati?

Sva pitanja valja postaviti sebi – pred svojim zrcalom, svojim bratom i sestrom, svojom majkom i ocem, didom i bakom, pred svojom djecom, nad svojim grobovima i uspomenama, pred suborcima, prijateljima, kolegama, susjedima, župljanima-pred svojim svetinjama i križevima.

Vrijeme je za nacionalnu ispovijed hrvatskoga naroda.

Ovo što radi Pupovac – demonstracija je potpune vlasti


Iza “plemenite” namjere skidanja krivnje s fiktivnoga hrvatskoga naroda, u ime pravde će Pupovac koristeći hrvatsku nacionalnu državu, koju Vučić i Pupovčevi politički sudrugovi nisu uspjeli srušiti do devedeset i pete, nastaviti – pročišćavanje toga naroda i kažnjavnje krivaca, ovaj put ne fiktivnih nego stvarnih. Sve do zadnjega Hrvata.

Nisam primjetio da je netko relevantan s bilo kakve, makar i pozicijice ove države uočio nevjerojatan izazov, Pupovčev kramp, a ne prst u oči kompletnoga hrvatskoga naroda, zapravo – potpunu javnu potvrdu kvalifikacija, koje je izgovorio srbijanski predsjednik Vučić. Prilično sam siguran da se to ne bi usudio u osvojenoj pokrajini, ili nekakvom sandžaku, pred pokorenom rajom izgovoriti i nekadašnji Sulejman Zakonodavac. Razum bi mu kao vladaru govorio da nije mudro tako bezobrazno demonstrirati – vlast i nadmoć.

Ovo što radi Pupovac – demonstracija je vlasti.

Potpune.

Pupovac je oglasio točnim i ispravnim sve do jedan navod Aleksandra Vučića.

Evo što je rekao.

HINA prenosi da je Pupovac “izjavio u utorak kako razumije svoje sugrađane Hrvate koji su u usporedbama današnje Hrvatske s Hitlerovom Njemačkom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića prepoznali teške riječi, težak teret koji se njima ne bi trebao pripisivati zbog povijesnog stradanja koje su Srbi doživjeli tijekom i poslije Oluje“.

Zatim prema HINA-i Pupovac nastavlja: “Zato postoje odgovorni pojedinci, bilo kao neposredni počinioci, bilo kao zapovjednici, bilo kao začetnici, a koje ni sud ni javnost nisu dosad osudili“.

Pa analizirajmo riječ po riječ što je “On oglasio“. I zanemarimo u nastavku spominjanje Hrvata i zločina nad njima. To je samo prag za trgovačku ponudu zauzetim prostorom kvalifikacija i “istine” i eventualnim privremenim “popuštanjem” s jednoga značenja na nešto niže, iako jednako zloćudno, koji nema veze s riječima Aleksandra Vučiča i tumačenjem Milorada Pupovca. Taj ponuđeni prag s tim navodima izjednačava poziciju srpskog agresora i hrvatske žrtve, agresije i obrane, okupacije i oslobođenja, zla i dobra, pri čemu će i o tome – Pupovac odlučivati i stvarati usporednice. Što mislite – kakve?

Izjavio je da “razumije svoje sugrađane Hrvate“, koji su prepoznali “teške riječi“, “težak teret” koji se njima ne bi trebao pripisivati. Zatim objašnjava kome se treba pripisati teret, ne umanjujući sadržaj tereta, ni njegovu težinu. Upravo suprotno. Naglašavajući “težak teret” on ističe točnost Vučićevih optužbi.

A to potvrđuje u citiranom nastavku.

Pupovac ne spori ni jednom jedinom riječju težinu navodnih zločina, ne spori ni jednom jedinom riječju Vučićeve kvalifikacije, samo eto plemenito s pozicije gospodara, razumije da nije u redu optuživati cijeli hrvatski narod, nego one koji su, kako eksplicitno navodi, “neposredni počinioci, bilo kao zapovjednici, bilo kao začetnici“. Ima li tu ikakve dvojbe oko sadržaja Vučićevih optužbi i usporedbi s Hitlerom i njegovim nacističkim zločinima?

Ni u primisli.

Samo se radi o pitanju – tko je kriv, a zločini, odnosno krivotovrine su – neupitne.

I ima samo potvrde da je Vučić imao pravo, jedino Pupovac ne želi da se hrvatski narod osjeća krivim.

Pa će on kad se vrati u Hrvatsku sjesti i plemenito proglasiti krivce, raditi popise, svaki dan sve više i sadržajnije, usporedivo sa sve većim brojem “prognanih” i “ubijenih” Srba, koji prema brojkama i danas dnevno ginu na sve strane, a započeti od Thompsona i Gline, pa kamo i gdje se stigne. Drugim riječima, iza “plemenite” namjere skidanja krivnje s fiktivnoga hrvatskoga naroda, u ime pravde će Pupovac koristeći hrvatsku nacionalnu državu, koju Vučić i Pupovčevi politički sudrugovi nisu uspjeli srušiti do devedeset i pete, nastaviti – pročišćavanje toga naroda i kažnjavnje krivaca, ovaj put ne fiktivnih nego stvarnih. Sve do zadnjega Hrvata, jer je matrica itekako prepoznatljiva, iskustveno provjerena tjekom cijeloga XX. stoljeća.

Za što će Pupovac presuđivati?

Za holokaust, za hitlerovski potpis suvremene Hrvatske, za genocid nad Srbima.

Ovdje se mora zastati.

Jadno je Vučićeve izjave nazivati “sramotnim”, “neprimjerenim”, Pupovca sada lupati s čim se stigne, a istodobno mirno trpjeti bjednu državnu vlast, koja ovisi o volji toga Pupovca, ili konkretno – Aleksandra Vučića.

To je problem, nije Vučić ili Pupovac problem.

Kako iz ovoga jada?


Predsjednica Republike mora odmah javno reagirati, jasno istaći da je ovakva državna vlast izravna ugroza ustavnoga poretka, da u jednoj državnoj cjelini ne mogu u interesu hrvatskoga naroda i u funkciji ustavnoga poretka, funkcionirati dvije tako dramatično suprotstavljene vrjednosne političke pozicije. Kao što je politička hrvatska i politička velikosrpska. A točno tako djeluje današnja vlast. Vlast je djelom bila u Kninu, djelom u Bačkoj Palanci i u to nema dvojbi. Jedna te ista država na dva takva mjesta.
Takva država nije hrvatska država.

Ne znam koliko puta treba ponoviti generalu Krstičeviću, Medvedu, svim ministrima u vladi, da, što god oni uradili dobro, a puno toga dobroga rade, pogotovo Krstičević i Medved, koliko god se oni ponosili svojom ratnom epopejom, da njihov ministarski status i položaj ovisi o volji političkog Srbina, koji to što su oni uradili, nimalo ne skrivajući svoju neprijateljsku poziciju – smatra genocidom.

I time pljuje na njihovu ratnu slavu i čast. Uz njihov politički pristanak. Vrijeme je pitati i njih dvojicu i cijeli državni vrh – jeste li vi ljudi uopće normalni i jeste li svjesni što činite svome narodu?

Očito je – jesu, jer budala koji ne vide što se događa nema ni u specijalnim ustanovama.

I misle da je to normalno, prihvatljivo i prolazno, a ovo što Srbija i pupovičasti Srbi rade u Hrvatskoj s klasičnom izdajničkom parastrukturom u politici, odgajanom cijelo prošlo stoljeće u javnim institucijama, u civilnim udrugama i medijima, u kulturi i u sustavu obrazovanja, te na sveučilištima, da je demokratsko pravo, ljudska sloboda ili prolazni hir.

Bože sačuvaj!

Niti je normalno, niti prihvatljivo i nikada neće proći, niti zastati samo od sebe. To je smrtonosna bolest u punom zamahu.

Kako iz ovoga jada?

Organizirano samo na jedan način.

A alternativa je – neorganizirano i kaos.

Predsjednica Republike mora odmah javno reagirati, jasno istaći da je ovakva državna vlast izravna ugroza ustavnoga poretka, da u jednoj državnoj cjelini ne mogu u interesu hrvatskoga naroda i u funkciji ustavnoga poretka, funkcionirati dvije tako dramatično suprotstavljene vrjednosne političke pozicije. Kao što je politička hrvatska i politička velikosrpska. A točno tako djeluje današnja vlast. Vlast je djelom bila u Kninu, djelom u Bačkoj Palanci i u to nema dvojbi. Jedna te ista država na dva takva mjesta.

Takva država nije hrvatska država.

To nije država uopće, jer takva država ni teorijski ni praktično – ne postoji nigdje i nije postojala nikada.

To je režim koga čini skupina pojedinaca, sličnija nekakvoj suvremenoj hajdučiji nego politici ili pristojnoj ljudskoj djelatnosti, pokrivena izrazito destruktivnim ustavno-zakonskim anomalijama, namjerno osmišljenim za uništenje a ne za stvaranje, režim bez karaktera i bez legitimititeta, bez vrijednosti i bez ikakvih načela.

I zato ga treba odmah mjenjati.

Do temelja i iz temelja.

Vrijeme je za hitno formiranje neke vrste savjeta nacionalnoga spasa Hrvatske, a jedini način izbjegavanja kaosa je – rezolutan postupak predsjednice Republike, s izravnim pozivom pojedinačno svim sudionicima političkoga poretka uz masovnu poptoru hrvatskoga naroda. I vratiti državu – hrvatskom narodu. Pa nek se ogluši tko ima petlje i obraza.

Državu je nužno vrati na poziciju referenduma o samostalnosti, izbori moraju biti plebiscit o temeljnim vrjednotama nacionalne državnosti. Bez toga nema nikakvoga iskoraka, a ima sve dubljega potonuća do propasti. Nužno je praktično osigurati sveopći nacionalni plebiscit o sastavu novoga parlamenta, sastavljenog golemom većinom od političkih Hrvata, te započeti uvoditi red i koristeći vrhunska znanja stvoriti i ozakoniti kritični minimum neupitnih temelja suvremene države, kojih sada – nemamo. Jer vrijeme je za hitno formiranje neke vrste savjeta nacionalnoga spasa Hrvatske, a jedini način izbjegavanja kaosa je – rezolutan postupak predsjednice Republike, s izravnim pozivom pojedinačno svim sudionicima političkoga poretka uz masovnu poptoru hrvatskoga naroda.

I vratiti državu – hrvatskom narodu.

Pa nek se ogluši tko ima petlje i obraza.

Zatim predsjednica Republike mora zatražiti hitno nacionalno izjašnjavanje o izbornom sustavu, ne ovome koji je predložila Markić i Podolnjak, jer to ne valja, niti što bitno mijenja, nego o stvaranju izbornoga sustava za jednako političko ostvarivanje i vrednovanje glasa ili političkoga prava svakoga hrvatskoga državljanina, pod istim uvjetima i s istim efektima na svaki mandat u Saboru, koji će u Sabor dovesti političke Hrvate, a ne zastupnike različitih skupina i još različitijih interesnih saveza i namjera. Ne može se tolerirati praksa da se predsjednika Republike i zastupnike u Europski parlament bira s jednom, optimalnijom razinom ostvarivanja političke jednakosti, a zastupnike u Sabor koji je nositelj odlučivanja o nacionalnoj državnosti – po značajno nižoj i diskriminatornoj. O tome i razlozima zašto je to tako, više i detaljnije u nedjeljnoj kolumni.

Predsjednica mora zatražiti potporu hrvatskoga naroda za taj zahtjev i obrazložiti ga evidentnom političkom izdajom zemlje, i ako se političke stranke ne žele urazumiti, pozvati svakoga njihova pripadnika osobno i pojedinačno, pogotovo ove u Saboru i nacionalnim organizacijama na osobno izjašnjavanje i potporu tome zahtjevu, formirati savjet nacionalnog spasa od najuglednijih Hrvata iz cijeloga svijeta, hitno pozvati nacionalni referendum, prije svega organizacijski i legitimno se oslanjajući na ratne zapovjednike, ratne veterane, nekompromitiranu većinsku akademsku strukturu i kompletan hrvatski narod. Sadašnjem Saboru hitno je potrebno oduzeti politički legitimitet, vladu smjeniti i imenovati prijelaznu, jer legitimitet ovoga Sabora i onako zbog nakaznoga državnoga poretka i izbornoga sustava ne valja i nije nacionalni. To se mora odmah napraviti, tražiti od zastupnika u Saboru nečinjenje, samo na održavanje ustavnoga stanja do – stjecanja uvjeta za – raspisivanje izvanrednih izbora, s ponuđenim temeljnim državnim odlukama koje bi izradio spomenuti Savjet nacionalnog spasa pod legitimitetom predsjednice. U ovakvim trenutcima nečinjenje i tehničko održavanje vlasti, bez političkih preferencija aktualnoga poretka s oduzetim političkim legitimitetom koordiniranim zahtjevom predsjednice i naroda, jamstvo je izbjegavanja golemih šteta a neće biti nikakva zaprijeka normalnome funkcioniranju države i institucija.

Jer zadržavanje ovakvog političkog stanja – znači zadržavanje stanja neprijateljstva i potpuno poremećenih temeljnih ustavnih vrjednota u samome središtvu državnoga poretka.

To je stanje ustavne krize.

Povijesna i civilizacijska sramota državnoga stanja i poniženja


Ovo je već postalo degutantno i nitko, baš nitko tko čini bilo kakvu političku poziciju i opoziciju, bilo što prepoznatljivo, s bilo kakvim javnim utjecajem u Hrvatskoj – ne može biti čist i pravedan trpeći jednu jedinu sekundu ovo stanje. Nema nevinih u ovakvim uvjetima.
Zato je potrebno da svatko tko ima mogućnost izraziti se na bilo koji način zaspe ured Predsjednice zahtjevima ovakvoga sadržaja, da se u tom procesu ujedine milijuni Hrvata gdje god žive, jer ne radi se samo o pitanjima identiteta, nego su ti poremećaji temelj i razlog udara na same temelje naše egzistencije i prava na život. Od tih pitanja i s tim krivotvorinama se polazi u – fizičko ubijanje. Sjećate se događaja od nazad dvadeset i sedam godina? Ovako je sve započelo.

Ako predsjednica ne zna kako napraviti regularan, s međunarodnim konvencijama i sudskom praksom usklađen i zakoniti izborni sustav i kompletan javni ustroj suvremene države, neka pozove profesora Marca Gjidaru i neka mu dadne mandat za formiranje tima za izradu konačnih prijedloga riješenja.

U Hrvatskoj, uz njega postoji čitav niz vrhunskih pravnika, ustavnih stručnjaka i politologa koji će mu sekundirati. A pun ih je svijet, poštenih, izvrsnih i nedodirljivih političkoj prostituciji, za što novaca u Hrvatskoj ima na pretek, pogotovo na računima otvoreno neprijateljskih skupina. U Gjidarinim radovima već pišu sva riješenja i upozorenja na dokazane stranputice, primjeri i vizije, mogu se pretvoriti u ustavna i zakonska riješenja za 48 sati. Samo je bitna volja i jasan politički cilj – uključivanje kompletnoga hrvatskoga naroda u izbor svoga zakonodavnoga doma i upravljanje državnim i nacionalnim politikama.

Jedino tako se može eliminirati ova povijesna i civilizacijska sramota državnoga stanja i poniženja koje hrvatski narod trpi od svoje države, a ne od Pupovca ili Vučića.

Jer, ovo je već postalo degutantno i nitko, baš nitko tko čini bilo kakvu političku poziciju i opoziciju, bilo što prepoznatljivo, s bilo kakvim javnim utjecajem u Hrvatskoj – ne može biti čist i pravedan trpeći jednu jedinu sekundu ovo stanje. Nema nevinih u ovakvim uvjetima.

Zato je potrebno da svatko tko ima mogućnost izraziti se na bilo koji način zaspe ured Predsjednice zahtjevima ovakvoga sadržaja, da se u tom procesu ujedine milijuni Hrvata gdje god žive, jer ne radi se samo o pitanjima identiteta, nego su ti poremećaji temelj i razlog udara na same temelje naše egzistencije i prava na život. Od tih pitanja i s tim krivotvorinama se polazi u – fizičko ubijanje. Sjećate se događaja od nazad dvadeset i sedam godina? Ovako je sve započelo.

I ponovit će se, ako se ne uništi jednom zauvijek.

Potrebno je da onih pola milijuna koji su demonstrirali hrvatski ponos pri dočeku nogometaša u svakom trenutku budu spremni izići na ulice i trgove, iskazati na ovaj način – svoj ponos. To je politički narod.

I zrelost.

Jer, to je civilizacijsko političko postignuće.

I standard.

To, a ne trepljenje i posrnuće.

Na predsjednici Republike je golema odgovornost, kao i na svakome od nas koji joj ovakve stavove moramo početi pokazivati s milijunima poruka, svaki pojedinačno i s punom vjerom da je to minimum ljudske obveznosti, nužno i vrijedno trenutka. To nam je svima, a njoj pogotovo nevjerojatna ponuđena prilika za povijesni iskorak i povijesnu potvrdu samo dvadeset i osam godina nakon iste šanse koju smo iskoristili djelimično. Doba je nacionalne politike i svijesti.

Jer, alternativa je sve izgledniji nered, u to nema sumnje.