MARKO LJUBIĆ

Po političkom uvjerenju je suverenist  s izrazitim osjećajem za očuvanje hrvatske državnosti i ispunjavanje nacionalnih prioriteta i ciljeva hrvatskog naroda…
Marko Ljubić u svom pisanju ne mrzi, ne etiketira neistomišljenike, na glorificira poziciju i vlast, ne služi se poluistinama i senzacionalizmom – jednom riječju ne spletkari…
Snažni hercegovački korijeni i tradicionalan odgoj usadili su u njega osjećaj za razlikovanje dobra i zla, zatim za shvaćanje nužnosti jedinstva domovinske i iseljene hrvatske kao temeljnog uvjeta opstanka hrvatske državnosti, te za poštivanje autoriteta pri čemu na prvo mjesto uvijek stavlja hrvatski narod, kao neupitnog nositelja suverenosti i vlasti, uz pomalo preziran stav prema onome što se danas bez razloga glorificira i pogrešno naziva političkom elitom ili nositeljima glavnostrujnih svjetonazora. Iskustvo nas uči da su upravo pripadnici “te političke elite” zapravo intelektualno pod-kapacitirani aparatčiki, koji su sposobni samo slijediti direktive svojih uzora koje uglavnom nalaze izvan Hrvatske.

dr. sc. Dubravko Ljubić

U srijedu 10. listopada, na predstavljanju knjige Marka Ljubića “Rasudbe hrvatske državnosti” u Karlovcu, uz sudjelovanje autora, akademika Pečarića i dr. sc. Zvonka Čapka, na život i djelo autora, koga čitatelji Projekta Velebit prepoznaju kao jednog od glavnih suradnika i gledatelji Podcasta Velebit kao jednog od voditelja, osvrnuo se dr. sc. Dubravko Ljubić:

Poštovane dame i gospodo,

zadovoljstvo mi je i čast večeras prisustvovati predstavljanju jednog iznimnog doprinosa hrvatskoj političkoj misli, knjizi autora Marka Ljubića koja nosi naslov RASUDBE  HRVATSKE  DRŽAVNOSTI.

Kao uvod u predstavljanje same knjige ovdje cijenim potrebnim prethodno iznijeti nekoliko bitnih informacija o samom autoru.

Marko Ljubić rođen je 1960. godine u Širokom Brijegu.

Po naobrazbi je diplomirani politolog (Sarajevo 1983.), a po profesiji je novinar.

Po političkom uvjerenju je suverenist s izrazitim osjećajem za očuvanje hrvatske državnosti i ispunjavanje nacionalnih prioriteta i ciljeva hrvatskog naroda.

Po svjetonazoru je demokršćanin, praktični vjernik i obiteljski čovjek. Oženjen, otac troje djece.

U svojem dosadašnjem radu autor se okušao u pisanju beletristike, što je manje poznata činjenica, dok je široj javnosti poznat preko bavljenja čistim novinarstvom (ovdje napominjem riječ “čistim” slijedom činjenice kao u našem društvo pretežito postoji strvinarsko ili lešinarsko novinarstvo koje se iscrpljuje u dodatnom cipelarenju posrnulih vlastodržaca ili postoji ono navijačko koje se pak iscrpljuje u ditirambima upućenim vladajućim). U bližoj povijesti u svom radu Marko Ljubić se je posvetio kolumnistici i esejistici.

Sve nabrojeno čini osnovu na kojoj je nastao sadržaj ove knjige. Snažni hercegovački korijeni i tradicionalan odgoj usadili su u njega osjećaj za razlikovanje dobra i zla, zatim za shvaćanje nužnosti jedinstva domovinske i iseljene hrvatske kao temeljnog uvjeta opstanka hrvatske državnosti, te za poštivanje autoriteta pri čemu na prvo mjesto uvijek stavlja hrvatski narod, kao neupitnog nositelja suverenosti i vlasti, uz pomalo preziran stav prema onome što se danas bez razloga glorificira i pogrešno naziva političkom elitom ili nositeljima glavnostrujnih svjetonazora. Iskustvo nas uči da su upravo pripadnici “te političke elite” zapravo intelektualno pod-kapacitirani aparatčiki, koji su sposobni samo slijediti direktive svojih uzora koje uglavnom nalaze izvan Hrvatske.

S druge strane, iskoraci ka novelistici pridonijeli su formiranju jednog vrlo prepoznatljivog stila pisanja kojeg krasi jasnoća izričaja, tečnost misli i britkost pera. Sa njegovim stajalištima, analizama i sintezama možemo se slagati ili ne. Međutim, ne može se osporiti činjenica kako je u njegovim tekstovima svaka tvrdnja potkrijepljena argumentima, a ne kako je to kod nas već uobičajeno floskulama ili neprikladnim generalizacijama.

Marko Ljubić u svom pisanju ne mrzi, ne etiketira neistomišljenike, na glorificira poziciju i vlast, ne služi se poluistinama i senzacionalizmom – jednom riječju ne spletkari.

On naprosto pokušava sagledati stvari onakvima kave realno jesu, rekao bi Tacit sine ira et studio, objektivno i bez srdžbe, ukazujući pri tome urbi et orbi na devijantne društvene odnose i političke konstelacije kojima je naše društvo nažalost bremenito.

Produkt svega navedenoga je i ova knjiga izdana u nakladi Hrvatskog kulturnog vijeća. Urednik knjige je gospodin Nenad Piskać, a grafički urednik je gospodin Josip Brkić.


A sada nešto i o samoj knjizi:

Knjiga se dijeli na pet poglavlja i 39 eseja. Ovdje namjerno govorim o esejima, a ne o kolumnama jer između ta dva pojma postoji velika razlika. Kolumne opisuju pojavnosti u društvu i sadržavaju autorov osobni stav obilježen isključivo njegovim sustavom vrijednosti. Eseji su s druge strane literarna forma unutar koje autor sam bira teme, ali pri tome analiza i sinteza koju daje, osim što su produkti njegove empirije, moraju imati i uporište u znanstvenim postavkama i postulatima.

Prva grupa eseja govori o nacionalnom identitetu Hrvata i društvenim podjelama u hrvatskom društvu. U njima autor iznosi promišljanja o žalosnoj konkurenciji hrvatskog suverenizma i neojugoslavenskog regionalizma u hrvatskom društvu, te o potrebi povratka hrvatskog društva ka pomalo zaboravljenom kršćanskom identitetu, ali ne partikularno isključivo kao vjerskom pitanju, već kao sustavu vrijednosti na kojem počiva istinska Europa. Ujedno, autor ovdje govori o potrebi ispravne valorizacije vrijednosti proizašlih iz pobjedničkog oslobodilačkog domovinskog rata, naspram tekovina bivšeg totalitarističkog sustava čiji utjecaj na hrvatsko društvo kroz djelovanje duboke udbaške države svakodnevno trpimo.

Druga grupa eseja bavi se povijesnim negacijama prava hrvatskog naroda na vlastitu državnost.

Ovdje se autor bavi posljedicama djelovanja antifa-scene u vidu dezintegracije hrvatskog identiteta, a samim  time i razgradnje hrvatske državnosti. Autor analizira i upućuje na pogubnost gubitka slobode hrvatske države i njezinih građana uslijed upornog vezivanja za “region” i prakticiranja trivijalne jugonostalgije. Dakle, u drugom djelu govori se:

– o opasnosti opstojnosti zatiranja državne simbolike,

– o opasnosti koje proizlaze iz izjednačavanje krivnje agresora i žrtve u Domovinskom ratu,

– o opasnosti koje proizlaze iz zanemarivanja demokratskog principa vladavine većine.

– te posebice o opasnosti korištenja povijesne kategorije antifašizma kao sredstva paraliziranja rada tijela državne vlasti.

Treća grupa eseja bavi se utjecajem političkog srpstva na društvene odnose u Hrvatskoj. Ovdje autor skreće pozornost na latentnu opasnost od kulturne i političke srbizacije hrvatskog društva, na opasnost od usvajanja bizantinskih tradicija kao matrica našeg društvenog ponašanja te na ugroze koje izaziva više ili manje prikrivena provedba projekta SANU 2. Ujedno autor razotkriva srpsku mitologiju i laž kao temelj srpskih pretenzija na hrvatsko tlo, ali nažalost razotkriva i nemoć hrvatske politike othrvati se neželjenim balkanskim integracijskim silnicama iza kojih se krije isključivo repeticija povijesnih pogrešaka u vidu, poslužit ću se riječima urednika ovog izdanja, geganja gusaka u nove beogradske magle.

U današnjoj tržišnoj ponudi suvislih osvrta na političku zbilju bivstvovanja u Hrvatskoj, teško se može naći djelo koje na jednom mjestu otvara gotova sva bitna pitanja postanka i opstanka hrvatske države te pruža deskripciju opasnosti koje prijete, kao što je to slučaj s ovom knjigom. Stoga je ovo djelo zapravo jedan od rijetkih kvalitetnih uradaka koje predstavlja deskripciju sadašnjosti, ali koje ujedno daje i pregled rješenja podobnih dovesti do željene projekcije budućnosti koju ovaj narod, barem po dosadašnjim većinskim očitovanjima volje, doista želi, a po proživljenim povijesnim patnjama i zaslužuje.

Četvrta grupa eseja bavi se položajem hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ovdje autor prvenstveno promišlja opstojnost hrvata u Bosni i Hercegovini kao preduvjetu opstojnosti hrvatske države uopće. Autor nadalje upozorava na strateške pogreške koje proizlaze iz razjedinjenosti hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini, ali i na pogreške u politici koju vlasti u Republici Hrvatskoj vode u odnosu na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Ujedno, autor analizira odnose između konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, odnosa između administrativnih jedinica razdijeljenih u dva entiteta, ali i odnose vanjskih sila i lutanja njihovih politika vezanih uz ustrojstvo Bosne i Hercegovine, poglavito onih koji proizlaze iz politike Sjedinjenih američkih država, Rusije, Europske unije, te perjanica Muslimanskog svijeta.

Posljednja grupa eseja predstavljaju zapravo deskripciju trenutne političke kulture u Republici Hrvatskoj, ali i svojevrsni omaž kulturi državnosti hrvatskog naroda koju se više nikad ne smije zapostaviti ili ne daj Bože izgubiti. Ovdje autor upućuje na nasušnu potrebu utvrđivanja nacionalnih ciljeva i interesa hrvatske države, kao pretpostavke izgradnje prosperitetne države u skorijoj budućnosti. Također, autor se ovdje osvrće na osnovne izvore paralize nacionalnog života, kao što su izostanak lustracije, opstojnost nepoštenog izbornog sustava, ekskludiranje hrvatskog iseljeništva iz društvenog života, te postojanja duboke totalitarističke paradržave koja zapravo vlada državom.

Sami eseji nisu pisani sukcesivno i istovremeno, odnosno razlikuju se po vremenu nastanka. No to promatrano post factum nimalo ne umanjuje njihovu aktualnost i uporabljivost u sadašnjosti. Nažalost, ova činjenica ima svoju dobru i lošu stranu. Dobru za autora, jer se pažljivijim čitanjem ove knjige u sadašnjosti iskustveno dokazuje ispravnost analiza i zaključaka koje je autor davao u prošlosti, odnosno njegove misli su u pretežitom dijelu položile test vremenske distance. S druge strane, to je izrazito loše za hrvatsko društvo jer upućuje na zaključak kako Hrvati u razvoju svoje državnosti zapravo tapkaju na mjestu, odnosno upućuje na zaključak o izostanku bilo kakvog napretka u izgradnji poželjnih društvenih odnosa unutar hrvatskog društva.

I na kraju želio bih reći zašto držim poželjnim pročitati ovu knjigu.

Prije svega, u pomanjkanju ozbiljnih političkih analiza društvene stvarnosti u Republici Hrvatskoj, ova knjiga pravo je osvježenje u političkoj prozi koja svojom informativnošću omogućava svakome povećanje spoznajne sfere o društvenim odnosima koji ga okružuju.

Nadalje, zbog svoje tečnosti i jednostavnosti izričaja ova knjiga zadovoljit će u spoznajnom domeni interese svekolikog čitateljstva, neovisno o činjenici njihove zahtjevnosti.

Ujedno stavovi autora izneseni u ovo knjizi mogu poslužiti i zahtjevnijim političkim analitičarima kao predložak za potvrđivanje ili sukobljavanje s postavkama koje osobno zastupaju.

S druge strane, u današnjoj tržišnoj ponudi suvislih osvrta na političku zbilju bivstvovanja u Hrvatskoj, teško se može naći djelo koje na jednom mjestu otvara gotova sva bitna pitanja postanka i opstanka hrvatske države te pruža deskripciju opasnosti koje prijete, kao što je to slučaj s ovom knjigom. Stoga je ovo djelo zapravo jedan od rijetkih kvalitetnih uradaka koje predstavlja deskripciju sadašnjosti, ali koje ujedno daje i pregled rješenja podobnih dovesti do željene projekcije budućnosti koju ovaj narod, barem po dosadašnjim većinskim očitovanjima volje, doista želi, a po proživljenim povijesnim patnjama i zaslužuje.

Slijedom svega iznijetoga cijenim kako mogu teško zamisliti štioca koji bi nakon čitanja ove knjige mogao imati osjećaj pogrešno utrošenog vremena. Čitanje ove knjige može biti samo ulaganje u vlastite spoznajne i misaone kapacitete. Stoga je toplo preporučam svima.

Zahvaljujem se na pozornosti.


 

Komentari