Poezija ili proza, prošlost ili sadašnjost, jedan ćaća ili tisuće otaca, ratovi koji se dijele godinama ili je sve jedna neperkidna bitka, ploče nadgrobne i zagrobne, one koje se skidaju i one koje stoje tisuću godina dok im se slova ne mogu više razaznati, Domovina, ona nadzemljaska i beskrajna, ona zemaljska u granicama mogućeg, ili ona opasana rijekama, od Save do Drave ili od Cetine do Neretve, prostor između Jasenovca i Novske ili Kongore i Vrgorca, sve to različito a isto, podijeljeno a nerazdvojno, djedovi i unuci, prividno odvojeni vremenom a ipak svi zajedno, tu i sada, piše Mate Bašić, prozu u poeziji, o svom ocu a istovremeno o kolonama otaca, o preživjelima i palima, svima našima, tisućama sudbina u tisuću godina, u kolektivnom naporu obučenom u prostrijeljene kapute metalne dugmadi, a sve zajedno još uvijek bez onih velikih i očekivanih zadovoljština okićenih napretkom, uspjehom, srećom, zadovljstvom, spokojem i mirom, sa samo jednim rezultatom iscprljenim riječju opstanak, opstanak usprkos, opstanak za inat, opstanak u borbi u kojoj si izgubio sve osim sjećanja i nade, pa i to malo što imaš, sasvim je dovoljno za otpor, nekad pritajen, tih i jedva primjetan, a onda opet silovit i prodoran, uz gromoglas bure i oluje, popraćen bljeskom munja i udarima groma pod kojim zemlja drhti, naša, hrvatska, već treće tisućljeće.

(Dinko Dedić)



Zašto je prerano umro moj tata, domobran, ustaša, časnik HOS-a, zarobljenik, emigrant, klesar, kamnorezac i manoval, iako mu je, nagađalo se, sudbina bila namrijela da proživi vijek dug, otprilike, kao između Manolićeva i Abrahamova? Umro je zbog predaka i zbog potomaka….

Eto zašto smo svi poginuli:
zbog predaka i zbog potomaka

— MATE BAŠIĆ —

Postoji ta priča da su Bašići Kinezi.
Kad se malo bolje pogleda,
dobri ljudi, nije isključeno:
svaki od nas ima malo kose oči.
Osobno mislim, riječ je o kosom pogledu.
Mi Bašići vas gledamo ukoso,
tko vi jeste da jeste, tko vi bili
da bili, još od stoljeća sedmoga,
od jezera Crvenoga, do Modroga,
gdje odnedavno plamte neki čudni
požari. Crljeni je vihor planuo
jednoga dana nad piramidom
mrtvih domobrana podno Topane.
Kineski, kosooki požari.
Vi pak kako hoćete: držite se đendarski,
pamet u glavu, ali to s kosim pogledom
to fakat zvuči kao – prijetnja.
Kosooka kineska.
Moj je pokojni tata u Drugom svjetskom ratu
bio ustaša. Odnosno, nije bio ustaša, nego je
bio eufemistički dragovoljno unovačeni domobran,
potkraj 1943., dijete malo, ali je godinu kasnije
ipak dospio u Dočasničku, pa u Časničku,
ako netko kuži razliku među tim vojnim školama,
pa u Oklopni sklop, u fakin PTB,
ako se dobro razumijemo.
Zapovijedao je s tri zundappa,
motorkotača s onim zakvačenim
prikolicama, s mašingeverama,
činio se opaki oštar, ergo, moj je
tata, na čelu desetak njih, bio onaj tip
kojega su na brzinu smaknuli
što Mirko, što Slavko, što
braća Goldstein, jednim dijelom
i moj prijatelj M. Jergović, a
ponajviše dragi mi zagrebački frend
Veljko Bulajić, sjećam se kad je to bilo,
sad već kao odraslo dijete,
makar mi ni Veljko, a ni Boris Dvornik,
ni Dino, ni Dean, nikada to nisu otvoreno
priznali, kako su mi tatu smaknuli kao
običnoga jednoga tamnoputoga
olive skin smart eyes Charlesa Bronsona.
Evo ga na slici, dragi moj lipi tata,
balavac je bio, a ja nikako sina
svojega Antu ne mogu uvjeriti
kako nema razlike između ogledala
i kompjutorskoga skeniranja:
njih dvojica su indigo kopija,
dečki s kineskim očima.
Isti su, isto izgledaju,
đava na đavla ne sliči kao
moj sin Ante na mojega tatu,
samo što se moj tata nikada
nije maknuo od nazi-germanskoga,
a Antin je saveznički engleski bolji
od njegova hrvatskoga, makar i
njihovi jezici, pa i face, osobito face,
spadaju u onu indoeuropsku skupinu
faca, jezika, naroda, narodnosti, manjina
i etnika, koji su se nekada davno, davno,
u WWII nazivali arijcima, a prepoznajemo ih
po kineskim očima.
Nu, moj je tata danas mrtav.
Umro je 1993., premda ja to
ni danas ne vjerujem, iako sam ga
zadnji put poljubio u hladno čelo, pa
još jednom, u još hladnija usta, misleći
da će ga moj dah uskrsnuti, zapravo,
tko zna što sam mislio. Ništa ga nije
uskrsnulo, a najviše čega se sjećam,
bile su te sklopljene, zatvorene, mrtve
kineske oči.
Moj je tata bio emigrant,
punih pa i više od punih 30-35 godina,
više od polovice svojega života,
ali je – mislim ja i danas – odustao od
daljnje zajebancije jer je konačno postao
sretan: država mu se nakraju nazvala
onako kako je kao klinac iz PTB-a, sa
17-18-19-20 godina sanjao da će se zvati,
prije nego što ga je njegova najbolja
drugarica iz pučkoškolske klupe s kojom je
sjedio u Gornjim Ujevićima, Anica iz Crnogoraca,
pokraj Celja 1945. oslobodila od suvišnih
državotvornh razmišljanja, ko da je to za nas
seljake, glava se za to gubi, ej, crni mali Žiža.
Jer je on mislio samo na to – pedalj dugačka,
pedalj široka, prije Oluje, nakon Maslenice,
nakon Medačkog džepa, nakon Bljeska, nakon
snjegova, nakon cvrčaka, nakon kamenoloma,
nakon dojčmaraka, nakon mame i nakon nas,
ali Hrvatska.
Kad je moj tata prestao disati 1993.
polovica je Treće imotske bojne
došla na njegov sprovod, plus
polovica 115. imotske, a bilo je rodijaka
i iz 114. brigade, plus naši susidi, kumovi,
prijatelji i braća Crnogorčani, Nebriževčani i
Glavinjani, koji su su, naime, pravoslavci, a
većinom su se nazivali Srbima, osim kad su sa
Žižom obrezivali loze u vinogradima na
nenacionalnim načelima, iako je bilo očevidno
da su njegove obrezivačke škare bile
nacističko-njemačke, a njihove makazice
iz slobodne socijalističke
Tvornice katanaca Zagvozd (TKZ).
Bilo je to usred Domovinskog rata,
pogreb, sprovod mojega tate. Posjeduju
moji klinci video: svi smo plakali
i svi smo se ljubili, nitko nije riječ
rekao o tome da je umro ustaša,
niti je nama trojici, njegovim sinovima,
itko prijeku riječ rekao o njemu – zašto bi?
Pa jest bio ustaša, zločinac nije bio sigurno,
a usto, bio je odličan klesar, napisali su
u brzojavu iz firme Otto Ezel u Magstadtu,
blizu Stuttgarta. Doduše, nitko nas trojiicu
nije ni hvalio zbog toga što je bio ustaša,
čak niti zato što je bio naš tata
Osim mame.
Jedino ona, kroz jecanje i naricanje,
iza svega glasa je žalopojno opominjala:
– Dico moja, volin vas više od očiju svojih,
ali nijedan se još s njime nije izmiša!
Rođen je moj tata bio potkraj 1925. pa vi,
dobri ljudi, računajte njegov ustaški,
domobranski staž, odnosno ono što se
tada nazivalo HOS-om. Hoću reći, ništa
osobito – fakat je imao čin vodnika Ustaške
vojnice (valjda bi to trebalo biti na ponos
njemu balavcu, osobito nama trojici
balavaca, njegovih sinova), a vratio se iz
WWII, doduše, tek 1948., oko Božića, kad
više nije bio ni ustaša, a ni domobran.
Jedina uspomena iz toga građanskoga rata
koju je donio za dom, bile su neponovljive
kineske oči.
Vjerujem da ga je to spasilo. Vjerujem da su
mu drugovi baš zato već slijedeće godine
priznali čin, čak ga i unaprjedili – postao je
stariji vodnik JA, danas bismo rekli “u miru”,
a kako se isticao u “lepopisaniju”, kasnije je
čak bio “napredovao” do “seoskog matičara”,
kaj god to značilo.
Moj did Mate već je bio umro 1946.. Jebeno je to
neko prokletstvo – zašto nitko od nas ne pamti
djedove?
Doduše, posjedujemo mi neke stare fotke,
vidi se da smo od didova naslijedili te kineske
oči, s kojima vas, prečani, gledamo prijeko i
poprijeko, ali ne sjećamo se didova uživo.
Digresija.
Kažu, dakle, da je did Mate umro, svisnuo od tuge
za svojim najstarijim sinom: od svibnja 1944. pa do
kraja 1948. nitko ništa nije o njemu čuo. Što znači da je
did Mate 1946., nakon dvije godine gluhoće, presvisnuo
zbog prvijenca svojega.
Uistinu, rijetko se tko s tih križnih putevima uopće bio
ikada vratio, pa i od onih koji su, poput tate mojega,
morali “ponovo odslužiti”, čak ako je to značilo
priisilne radove u krasnoj našoj zemlji Istri miloj,
Andersovcima nasuprot, ne dao dragi Bog, u
Mostaru ili na izgradnji Podgorice,
znamo joj ime – Titograd.
Veliki je to problem za suvremenu Hrvatsku,
razumljivo: doslovno svi potomci mojega
pokojnoga tate ,ne samo muški, nego
čak i ženski, imaju kose oči.
Kinezi.
Zašto je prerano umro moj tata,
domobran, ustaša, časnik HOS-a,
zarobljenik, emigrant, klesar, kamnorezac
i manoval, iako mu je, nagađalo se, sudbina
bila namrijela da proživi vijek dug, otprilike,
kao između Manolićeva i Abrahamova?
Umro je zbog predaka i zbog potomaka,
iako postoji ta priča da su Bašići
izanvremenski Kinezi, što znači da je
moj tata još uvijek živ.
Moguće je to, vjerujem, pa čak i kad
malo bolje pogledate, dobri ljudi,
nije to posve isključeno – svaki
od nas ima malo kose oči, gledamo
vas ukoso, prijeko i poprijeko mi vas
gledamo.
A vi?
Vi kako hoćete, prečani.
Držite se svoje glave, dok vas mi
promatramo koso, ukoso, prijeko i
poprijeko svojim kosim kineskim očima:
naše mrtve očeve i njihove mrtve neudane
sestre, naše mrtve didove, naše pretke i
naše potomke, ipak ne možete, ne smijete,
nećete dirati. Ni pomicati. Pa ni zakonima,
ni uredbama sa zakonskom snagom.
Slobodno se vi igrajte s tim Jasenovcima,
s Novskama, Starim i Novim Gradiškama,
Vukovarima, Borovima i Republikama Servskima,
sa SNV-ima, SDSS-ima, HDZ-ima i SDP-ima,
čak i s vašim privremenim zakonima.
Mi živi i mi mrtvi Imoćani, čiji oblik očiju
navodi na misao da smi Kinezi, mi Poljičani, Krivodoljani
Zagožđaci i Grabovčani, mi iz Medova Doca i s Lovreća,
sa Studenaca i sa Svibića i Ržanova, iz Podosoja, Biorina,
Šestanovca, Vinjana Gornjih i Donjih, iz Prološca, Glavine,
Arnovića, Ciste Velike, Male i Ciste Provo, a i iz Drinovaca,
Duvna i Posušja, iz ciloga Imotskoga, dobri ljudi,
mi vam se ne ćemo miješati
u vaše političke i politikantske igre.
Barem ne ćemo više nego što je to razumno.
Mi s očima zbog kojih nam kažu da smo Kinezi.
Jer, zapravo,
mi Bašići
jesmo Kinezi.
Između ostaloga.

Komentari