Otužno je u cijeloj ovoj priči to što Hrvatska mora uvoziti neduhovite redatelje iz drugih zemalja kod kojih postoji dvojba je li veća njihova mržnja prema Hrvatskoj ili je veći njihov potpuni nedostatak bilo kakvog umjetničkog talenta? Frljića su najurili iz Poljske i Austrije. Tamošnja je kritika njegove uratke smjestila u razinu septičke jame pa mu čak i neke tužbe prijete. Stoga je velika tuga hrvatske kazališne scene u spoznaji da su upravo takve osobine poželjna kvalifikacija za dobivanje elitnog prostora na daskama zagrebačkih kazališta.

Ne razumijem zašto svi napadaju Olivera Frljića zbog njegove verzije Pirandellove predstave? Frljić nije kriv. On je takav kakav jest, trgovac jeftinog trivijalnog humora i samo radi ono što može dobro prodati. Da kojim slučajem živi u doba nacističke Njemačke, Frljić bi bio desna ruka Goebbelsa i radio istu takvu predstavu, ali bi iza svinjskih maski defilirali razni židovski likovi. Problem je u sustavu, primjerice  u ravnatelju Ljuštini koji mu je omogućio postavljanje takve predstave u njegovom očito polu privatiziranom kazalištu Kerempuh.

Frljićeva je predstava navodna satira. Međutim, satira je oblik izražavanja gdje se izrijekom ne spominju osobe ili događaji, nego se kreativnim usporedbama, sugestijama ili metaforama navodi gledatelja da sam dođe do zaključka tko je predmet satire i kome se autor htio narugati ili ga krititizirati. Izravno navođenje imena i stavljanje tih osoba u uvredljiv kontekst nije ništa drugo nego vrijeđanje ljudi i nema baš nikakve veze ni s umjetnošću, ni sa satirom, niti s nekakvim fluidnim slobodama izražavanja, umjetnosti i sl. Stoga, ukoliko Frljićeva predstava neće imati sudski epilog u Hrvatskoj će se uspostaviti jedan vrlo opasan presedan.

Na premijeri je bio poznati zagrebački odvjetnik Čedo Prodanović. Upravo na tu temu, Prodanović je iznio svoj stav kako u predstavi nema ništa utuživo te je dodao kako se dobro nasmijao gledajući predstavu. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko bi se smijao kada bi bila upriličena ista takva predstava, a da se kojim slučajem i njegov lik nađe iza neke od tih svinjskih maski. Prodanović je bez sumnje pravni autoritet u Hrvatskoj, ali mala je vjerojatnost kako bi nakon takve predstave imao isto mišljenje o neutuživosti Frljićeve predstave.

Naime, ukoliko ovakva predstava dobije svoj društveni i zakonski legitimitet i prođe bez odgovarajuće osude i osuđujuće presude, onda se time otvara Pandorina kutija neograničenog vrijeđanja svakoga koga poželite uz uvjet da prethodno stavite naslov ‘satira’. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi prošla ista ovakva predstava u režiji nekog drugog redatelja, a gdje bi glavni junaci bili likovi lijeve političke scene osobito ovi prominentniji koji su bili na premijeri i davali medijima oduševljene izjave puni hvale za ‘velikog umjetnika Frljića’. Veliko je to njihovo civilizacijsko srozavanje, ali možda se varamo, možda se oni tom izjavom uopće nisu srozali, nego samo razotkrili. Otužno je u cijeloj ovoj priči to što Hrvatska mora uvoziti neduhovite redatelje iz drugih zemalja kod kojih postoji dvojba je li veća njihova mržnja prema Hrvatskoj ili je veći njihov potpuni nedostatak bilo kakvog umjetničkog talenta? Frljića su najurili iz Poljske i Austrije. Tamošnja je kritika njegove uratke smjestila u razinu septičke jame pa mu čak i neke tužbe prijete. Stoga je velika tuga hrvatske kazališne scene u spoznaji da su upravo takve osobine poželjna kvalifikacija za dobivanje elitnog prostora na daskama zagrebačkih kazališta.

Na potezu je hrvatsko pravosuđe, odnosno DORH i oni koji Dušku Ljuštini omogućuju ovakve svinjarije. Ukoliko ne reagiraju, ukoliko ih ne sankcioniraju i onemoguće njihovo ponavljanje, onda će u Hrvatskoj sloboda govora opasno zaprijetiti društvenim civilizacijskim normama. U tom slučaja neće biti ni jednog jedinog razloga da se u Hrvatskoj započne sa sustavnim međusobnim vrijeđanjima suprotstavljenih ideologija, politika i svjetonazora, a sve pod egidom satire. Takve situacije nikad ne završe dobro, nego tek onda kad jedna strana bude potpuno eliminirana. Od vrijeđanja do mržnje je mali korak, a od mržnje do fizičkog sukoba još manji. Treba li to Hrvatskoj?

Prethodni članakInstaliranje sveopće hrvatske šutnje
Sljedeći članakDonošenjem zakona “Lex Mržnja” na fejsu će cvjetati samo ljubav, tolerancija, blagost i dobrota