Sustav obrane zločina počinjenih tijekom agresije na Hrvatsku obuhvaća političku razinu gusaka u magli i petokolonaških zmija, dijelove sustava unutarnjih poslova, dijelove državnoga odvjetništva kao tvrđave duboke države i dijelove pravosudnoga sustava. Svi su oni odlično servisirani odnarođenim medijima glavne struje. Riječ je o paradržavnome sustavu s paralelnom “linijom zapovijedanja”…
Gradonačelniku Vukovara, Ivanu Penavi, nije preostalo ništa drugo negoli da usred Vukovara konstatira kako smo izgradili “bolesno društvo”, koje i danas ubija Vukovar. Ako je društvo bolesno, onda ni državna nije zdrava budući da je dopustila nesmetanu izgradnju bolesnoga društva. U njega je uključen i zaborav, primjera radi, na pet stotina djece koja su završila u srbijanskim logorima (od ukupno 30.000 zatočenika).

AUTOR: NENAD PISKAČ

Vukovar nije glavni grad države, ali jest ključan za suvremenu Hrvatsku. Vukovar je 1991. slomio kičmu srbizirane JNA i kupio vrijeme potrebno za konsolidaciju “mlade hrvatske demokracije” za obranu od agresije Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjenih Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Godine 2018. opet je na prvoj crti. Ovaj put obrane od produžene ruke okupatora što kao strano tijelo raste iz duboke države. Vukovar ponovo daje prigodu konsolidaciji neke nove “mlade hrvatske demokracije” spremne graditi zdravo društvo i odstraniti bolesno.

On se prvi glasno pobunio protiv osuvremenjenih inačica jugoslavenske okupacije. Poručio je 13. listopada 2018. pred 20.000 prosvjednika – ovo više nije Jugoslavija. Osvijestio je stanje unutar hrvatske države u kojemu djeluje cijeli jedan sustav (jugoslavenski, zapadnobalkanski), koji brani agresore od počinjenih zločina tijekom agresije.

Sustav obrane zločina počinjenih tijekom agresije na Hrvatsku obuhvaća političku razinu gusaka u magli i petokolonaških zmija, dijelove sustava unutarnjih poslova, dijelove državnoga odvjetništva kao tvrđave duboke države i dijelove pravosudnoga sustava. Svi su oni odlično servisirani odnarođenim medijima glavne struje. Riječ je o paradržavnome sustavu s paralelnom “linijom zapovijedanja”. Koliko mi je poznato takav rašomon nema nijedna članica EU i NATO-a. S tim u svezi, ne znam je li riječ o NATO standardima ili nekim drugim, ali primijetio sam da su mornarički, zrakoplovni i kopneni zapovjednici velike vojne vježbe Hrvatske vojske ovih dana podnosili (putem video veze) “raport” šefu vlade, a ne vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga.

Hrvatska danas plaća preveliku cijenu izostanka dviju lustracija. Jedne koja je trebala očistila ostatke totalitarnoga jugokomunističkoga sustava i druge, jednako važne, koja bi oslobodila društvo ostataka velikosrpskoga totalitarizma. Obje izostale lustracije najbolnije osjećaju oni koji su najviše propatili u velikosrpskoj agresiji u kojoj je vukovarska epopeja nezaobilazna. Uz pomoć ova dva lustracijska procesa Hrvatska je mogla u proteklih četvrt stoljeća izgraditi zdravo društvo i u Vukovar vratiti sve preživjele, a ne samo jednu trećinu prognanoga stanovništva.

Ovako pak gradonačelniku Vukovara, Ivanu Penavi, nije preostalo ništa drugo negoli da usred Vukovara konstatira kako smo izgradili “bolesno društvo”, koje i danas ubija Vukovar. Ako je društvo bolesno, onda ni državna nije zdrava budući da je dopustila nesmetanu izgradnju bolesnoga društva. U njega je uključen i zaborav, primjera radi, na pet stotina djece koja su završila u srbijanskim logorima (od ukupno 30.000 zatočenika).

Kako je mainstream borce iz ’91. pretvorio u svoje kućne ljubimce


Vrijeme korjenitih promjena dolazi. U pitanju je samo kojom brzinom. Ne sumnjam da će graditelji bolesnoga društva na razvoj situacije gledati skrštenih ruku, ta, u pitanju je stoljetna tradicija duhovnih i bioloških otaca vjernih jugoslavenskoj ideji, teoriji i, osobito, praksi s pripadajućim povlasticama. U taj “mainstream” ugradili su se i mnogi koji su 1991. znali prepoznati znakove vremena, a danas su se pretvorili u “članove partije”. U proteklih 18 godina “mainstream” ih je moralno i duhovno ispraznio, kupio njihovo ljudsko i nacionalno dostojanstvo i pretvorio ih u svoje kućne ljubimce.

Mladi i obrazovani Hrvati odlučili su iseliti se iz bolesnoga društva. Riječ je o obrnutoj logici od zdrave pameti. Uvijek je, naime, društvo izoliralo bolesne kako bi većina ostala zdravom. U Hrvatskoj su danas provoditelji bolesnoga društva i razgraditelji zdravoga društva jedini svoji na svome. Oni se ne iseljavaju, već razmnožavaju. Dok su se Hrvati borili za svoju državu, oni su se borili za vlast, moć, povlaštenost, međusobnu uključivost (inkluzivnost) i nedodirljivost. Upravo gledamo na djelu treći naraštaj razgraditelja zdravoga društva, koji u javne poslove i političke vode gura četvrti naraštaj graditelja bolesnoga društva.

Ostatci “mlade hrvatske demokracije” iz 1991. više ne znaju odgovoriti na izazove i znakove vremena (čast zastupniku Stivu Culeju), pa prema tome niti mogu biti budućnosni orijentir hrvatskome narodu. Pretvorili su se u SKH. Šute kad su u pitanju hrvatski interesi. Šute kad su u pitanju gaženja ljudskih, političkih i građanskih prava većine. Šutnjom štite zločince. Šutnjom štite bolesno društvo, jednako kao što je SKH šutnjom podupirao prethodno bolesno društvo. Na tu se grupaciju hrvatski narod više ne može osloniti, koliko god ona već na prvim sljedećim izborima smislila smicalica i slatkorječivih predizbornih ili postizbornih prijevara. On mora iz svojega krila stvoriti neku novu “mladu hrvatsku demokraciju” spremnu za izgradnju zdravoga društva.

Vukovarski prosvjed značajniji je negoli se to na prvi pogled čini, budući da se kroz odnos prema vukovarskim žrtvama zrcali odnos produžene okupacije i neoproštene pobjede prema cijelom hrvatskom narodu i njegovoj državi. Vrijeme korjenitih promjena dolazi. U pitanju je samo kojom brzinom. Ne sumnjam da će graditelji bolesnoga društva na razvoj situacije gledati skrštenih ruku, ta, u pitanju je stoljetna tradicija duhovnih i bioloških otaca vjernih jugoslavenskoj ideji, teoriji i, osobito, praksi s pripadajućim povlasticama. U taj “mainstream” ugradili su se i mnogi koji su 1991. znali prepoznati znakove vremena, a danas su se pretvorili u “članove partije”. U proteklih 18 godina “mainstream” ih je moralno i duhovno ispraznio, kupio njihovo ljudsko i nacionalno dostojanstvo i pretvorio ih u svoje kućne ljubimce.

Abolirani zločinci posljednjega velikosrpskog ustanka protiv Hrvatske


Zločine posljednjega velikosrpskoga ustanka protiv Hrvatske paradržavni okupacijski sustav sveo je pod kvalifikaciju pukoga “sudjelovanja u oružanoj pobuni” koji podliježe aboliciji. Tako će i ostati poslije vukovarskoga prosvjeda, sve dok režim ne bude poražen do nogu na slobodnim izborima. Abolirani su četnici i 1945. Gradili su spomenike svojim mitovima i zločinima, kao i danas mauzolej zločincu Šoškoćaninu. Nastavi li se sa izgradnjom bolesnoga društva treba očekivati novi veliki “kameni cvijet” u spomen Oluje kao zločina progona Srba.

Vukovar je 1991. branio Hrvatsku, a ona je zbog zapovjedne odgovornosti osudila i utamničila organizatora obrane Vukovara. Zbog zapovjedne odgovornosti Hrvatska nije procesuirala nikoga u brojnim slučajevima masakriranja, ubojstava, odsijecanja glava, silovanja, odsijecanja testisa, granatiranja bolnica i sličnih “vještina” ratovanja kojima se agresor služio tijekom agresije. Nije procesuirala ni brojne izvršitelje zločina, ali je 2018. sankcionirala Nikolu Kajkića, istražitelja zločina agresora. Treba li boljega dokaza okupacije? Iste je vještine isti agresor primjenjivao protiv Hrvata u ustancima protiv svakoga oblika hrvatske državnosti (Banovine Hrvatske 1939., Nezavisne Države Hrvatske 1941., Republike Hrvatske 1991.). Ni jedan velikosrpski ustanak u proteklih stotinu godina u Hrvatskoj nije do kraja istražen ili dobio sudbeni epilog. I sada je Vukovar rekao – dosta.

Zločine posljednjega velikosrpskoga ustanka protiv Hrvatske paradržavni okupacijski sustav sveo je pod kvalifikaciju pukoga “sudjelovanja u oružanoj pobuni” koji podliježe aboliciji. Tako će i ostati poslije vukovarskoga prosvjeda, sve dok režim ne bude poražen do nogu na slobodnim izborima. Abolirani su četnici i 1945. Gradili su spomenike svojim mitovima i zločinima, kao i danas mauzolej zločincu Šoškoćaninu. Nastavi li se sa izgradnjom bolesnoga društva treba očekivati novi veliki “kameni cvijet” u spomen Oluje kao zločina progona Srba.

Jugoslavensko zapadnobalkansko stanje već danas je takvo da je preminuće srbijanske glumice u 79. godini života, vijest dana u Hrvatskoj. Svakodnevno u Hrvatskoj i u svijetu umiru glumci, književnici, glazbenici…, ali nisu vijest dana (ako nisu jugovići poput Predraga Matvejevića, kojemu inkluzivni Sabor drži minutu šutnje, dok istodobno minutu šutnje ne daje preminulom hrvatskom generalu pobjedniku nad srbijanskom agresijom).

Kiretaža hrvatskoga naroda bez anestezije


Sad bi trebalo suočiti izjave Đakića, Filipovića, Plenkovića i ostalih koji su radili na dezintegraciji prosvjeda s njihovim izjavama i upitati ih – zašto ste obmanjivali hrvatske ratne vojne invalide, zašto ste obmanjivali hrvatske branitelje, zašto ste obmanjivali cjelokupnu hrvatsku javnost. I, kad bismo živjeli u zdravom društvu, zatražiti njihove ostavke na sve prekobrojne unosne funkcije kojima su se okitili. Sve drugo spada u kiretažu hrvatskoga naroda bez anestezije, odnosno u bolesno društvo.

Stvar poprima tragikomične razmjere. Jedan smušeni hrvatski portal u rubrici “Zabava” piše: “U povodu smrti glumice Milene Dravić u Jugoslavenskoj kinoteci (u Beogradu, nap. NP) otvorena je u ponedjeljak knjiga žalosti u koju će se njezini štovatelji upisivati do petka, 19. listopada, kada će preminula glumica biti pokopana u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju”. Navod je primjer kako se u Hrvatsku nasilno uvodi “duša i mozak Beograda”, kako je to svojedobno propisao hrvatski orjunaš Vladimir Čerina (Split, 1891. – Šibenik, 1932.). No, uz nametanje duše i mozga Beograda, ovih su dana mediji puni “kiretaže” bez anestezije. Lavinu je u Saboru zakotrljala jedna zastupnica, rušeći nebitnoga ministra Kujundžića, što su odmah mediji pretvorili u ključan problem države i nacije. Uključila se i HTV. S druge strane, HTV nije prenosio vukovarski prosvjed! Milena Dravić i kiretaža medijski su, dakle, preplavile vukovarski prosvjed. Režim zadovoljno trlja ruke.

Bez nove organizacije “mlade hrvatske demokracije” režim će i dalje, s Plenkovićem u prvom planu ili s nekim drugim, zadovoljno trljati ruke. Gradonačelnik Penava iskočio je iz tužnoga prosjeka suvremenoga SKH i režima u cjelini. Suprotstavio se okupaciji. U postojećim okolnostima napravio je maksimum. Pokazalo se da prosvjed nije bio stranački, nije bio čak ni protuhadezeovski. Sad bi trebalo suočiti izjave Đakića, Filipovića, Plenkovića i ostalih koji su radili na dezintegraciji prosvjeda s njihovim izjavama i upitati ih – zašto ste obmanjivali hrvatske ratne vojne invalide, zašto ste obmanjivali hrvatske branitelje, zašto ste obmanjivali cjelokupnu hrvatsku javnost. I, kad bismo živjeli u zdravom društvu, zatražiti njihove ostavke na sve prekobrojne unosne funkcije kojima su se okitili. Sve drugo spada u kiretažu hrvatskoga naroda bez anestezije, odnosno u bolesno društvo.

Ne dogodi li se takvo što bit će to još jedan pokazni primjer kako je “mlada hrvatska demokracija” iz 1991. u proteklih 18 godina pretvorena u SKH osamdesetih godina prošloga stoljeća. Bilo bi kobno za zdravo društvo prihvatiti novu Plenkovićevu mantru o tome da prosvjednici ne razumiju “proces mirne reintegracije”. Taj proces nije amnestirao zločince. Plenković se (i) tom izjavom svrstao u kronotaksu zagovaratelja mirnodopske dezintegracije Hrvatske. Naime, i bez njegova teatralnoga paternalizma hrvatski narod dobro razumije – kao što je razumio i podvalu rodne ideologije, “interpretativnu izjavu” i poruku da ne zna čitati. Ako nešto u dovoljnoj mjeri još ne razumije, onda se to odnosi na činjenicu da bez novih oblika političkoga (samo)organiziranja ne će izaći iz stanja produžene okupacije u zdravo društvo. Na tom planu trenutno je najodgovornija hrvatska inteligencija “ma gdje bila”.