Rujanska diverzija na trafostanici hotela „Interkontinental-Zagreb“ zatekla je Tita u liftu (1975. op.p.). Zatočen u uskom prostoru, okružen tjelohraniteljima i vanjskim zvukovima, za koje nije znao dopiru li od njegovih gardista ili od njemu neprijateljskih osoba, Tito je panično ponavljao: „Jesam li ja ovo zaslužio? Recite, jesam li ja ovo zaslužio?!“ Svoja pitanja začinjao je prostačkim psovkama. Bila je to već treća diverzija u istom danu: najprije je prasnulo u Paromlinskoj, a zatim je eksplodirala nagazna mina na Velesajmu, i on više nije mogao kriti svoju nesigurnost i osvetnički bijes. U potpunom mraku dizala rastvorio se oklop njegove narcisoidne samodopadnosti i subjektivnog uvjerenja o vlastitom savršenstvu. Pod tim dugotrajno i vješto kovanim oklopom ukazao se kukavički sadist za kojega su živa bića treptajući predmeti vlasti.

Dara Janeković, urednica Vjesnika, na jednom od svojih prijema kod Tita.

Dva i pol mjeseca kasnije novinarki zagrebačkog Vjesnika Dari Janeković govorio je da još „ima onih koji se ni do smrti neće promijeniti, koje samo grob može izravnati” (Vjesnik, l. veljače 1976.). Po njegovu sudu, „more krvi koje smo prolili“ istočilo se, izrasla su nova mlada bića, i kod njega se javila obnovljena, pojačana strast za trganjem živih struktura.

Ta želja da svu svoju okolinu izravna u grobu, prije nego se i sam opruži, zaprepastila je i Daru Janeković, pa mu je oprezno i suzdržljivo pripomenula, da bismo “morali mnogo više i sustavnije primjenjivati odgojne metode?

Biti protiv „revolucije“ znači biti mrtvac ili robijaš

Odgojne metode, preodgoj i slične izraze često je rabio i Staljin, pa ih se ni Tito nije mogao odreći, to više što već odavno nijedan diktator ne izražava otvoreno svoju nakanu da podčini volju ljudi, već obratno, tvrdi da održava volju naroda. Biti i u javnim izjavama potpuno nečovječan, znači biti potpuno izoliran od ljudskog društva, a to opet vodi do gubljenja neograničene vlasti nad ljudima. Titu tako nije ni preostalo drugo nego reći da su odgojne metode potrebne. “Ali“, dodao je, “pri tome moramo voditi računa da se ne služimo oportunizmom, da ne budemo oportunisti. Revolucija je nešto drugo od običnog, mirnog života“.

Idolopoklonički titoistički ritual 2017. u Kumrovcu.

Što to znači, nije potrebno objašnjavati. On nikada nije krio da je njegova revolucija izvan svih ljudskih i povijesnih vrijednosti, njoj je podređeno sve živo unutar domašaja njegove sumorne i zlokobne moći. Biti protiv njegove revolucije oduvijek je značilo biti mrtvac ili u najboljem slučaju robijaš. Naslućujući tijek događaja i svoju doskorašnju sudbinu, jedan je hrvatski pjesnik godine 1969. napisao: “Osobina je svih dogmatika da izjednačuju sve svoje protivnike, da ne razlikuju pogreške: jer njima se uvijek žuri prema likvidiranju! Svaki izbor među onima koji drugačije misle smatraju kolebanjem, liberalističkim konformizmom, kapitulacijom (na kraju). I u tome se ispoljava surova plitkost njihovih mjerila i njihovih ciljeva. Oni zato svagdje i neprestano nalaze neprijatelje, na sve strane vide opasnosti: Opsjednuti su ostacima prošlosti i njihovim rovarenjem, reakcionarstvom i šizmom. Taj jednostavni i jasni način trivijalnog mišljenja može se prakticirati samo s nasiljem, koje mu osigurava efikasnost… Ali s njim se pretvara u tragediju revolucija, u tragediju cijelih naroda, u njihovo ponižavanje; dotjeran do sustava vladanja on postaje prisutnost Satane u historiji, jer, ‘Satana — to je onaj koji ponižava’.

“Moramo imati kartoteku za sve”

Tito nikada nije osobito krio svoju opsjednutost prošlošću i svoju strast za likvidiranjem svega što se opire njegovu zlokobnom mesijanizmu. Sa staračkom onemoćalošću njegova strast za destrukcijom i opsjednutost mrtvacima i neživim stvarima postaje sve izrazitija. On odvraća svoj interes od života, osoba, prirode, ideja — od svega što je živo; on sav život pretvara u stvari, uključujući sebe i manifestaciju svojih ljudskih sposobnosti uma, viđenja, slušanja, kušanja i voljenja. Za njega ljudska bića postaju skup određenih podataka, koje treba uvijek nanovo provjeravati, nadopunjati i nakon određenog vremena likvidirati. U završnom dijelu, već spomenutog razgovora s Darom Janeković,Tito je rekao: “Morali bismo imati kartoteku za kadrove u čitavoj zemlji, odozdo do gore. To moramo imati. Moramo pratiti kako se kadrovi razvijaju i ponašaju da bismo, danas-sutra, kad zatreba, odmah znali gdje se netko može naći, da je provjeren, da je takav i takav… Ljude moramo pratiti u njihovu radu, moramo pratiti njihov rad i život da možemo sa sigurnošću znati u svako doba tko je tko i kakav je“.

Takav način praćenja i klasificiranja ljudi kao da se radi o neživim stvarima zakonom je zabranjen u svim civiliziranim državama svijeta. Jugoslavenski vlastodršci nikada nisu krili da bi oni u slučaju rata i pobune odmah poubijali sve svoje političke protivnike i kolebljivce. To je uvijek isticao i Hitler. Iskazi i svjedočanstva najpoznatijih Hitlerovih biografa i suradnika (H. Picker, A. Speer) i Titovih (V. Dedijer, S. Vukmanović, M. Đilas) u tolikoj mjeri istovjetno i sukladno odslikavaju osnovne karakterne crte tih dviju osoba kao da opisuju jednog te istog čovjeka.

Dobroćudnost, nježnost

Obojica, Hitler i Tito, imaju dva lica: ugodno i užasavajuće, i oba lica su istinita. Obojica imaju sklonost za elegantnom odjećom, psima i lijepim ženama, sposobnost da utječu na ljude, strast za posjedovanjem apsolutne i neograničene vlasti nad živim bićima, čežnju za razaranjem, zainteresiranost za sebe, svoje želje, svoju misao, svoje čežnje, mistično uvjerenje o svojoj nepogrešivosti, hladnu nemilosrdnost, megalomaniju, sklonost za pretjerano pojednostavljenje činjenica, racionaliziranje svih oblika sadizma i destrukcije kao neophodnih činova za opstanak, razvitak, sjaj i trajnost revolucije, koja to uistinu nije.

Obojica, Hitler i Tito, imaju dva lica: ugodno i užasavajuće, i oba lica su istinita. Obojica imaju sklonost za elegantnom odjećom, psima i lijepim ženama, sposobnost da utječu na ljude, strast za posjedovanjem apsolutne i neograničene vlasti nad živim bićima, čežnju za razaranjem, zainteresiranost za sebe, svoje želje, svoju misao, svoje čežnje, mistično uvjerenje o svojoj nepogrešivosti, hladnu nemilosrdnost, megalomaniju, sklonost za pretjerano pojednostavljenje činjenica, racionaliziranje svih oblika sadizma i destrukcije kao neophodnih činova za opstanak, razvitak, sjaj i trajnost revolucije, koja to uistinu nije. Evo kako H. Picker opisuje Hitlera: “Onaj koji je Hitlera doživljavao samo izdaleka kao ‘državnika’, bio je impresioniran ljudskošću koju je Hitler zračio unutar svog uskog kruga, dobrohotnošću koju je pokazivao prema mlađima, njegovom spremnošću na smijeh… Ljudi oko Hitlera također su znali kako intenzivno reagira na lijepo i dobro odjevene žene. Oni su poznavali njegovu zaluđenost djecom; promatrali su kako je bio privržen svojim psima ikako bi postao opušten kada je mogao proučavati ponašanje tih životinja“.

Ta slika dobrohotnog, nasmijanog čovjeka, okružena mladošću i psima, punog nježnosti i optimističke zabrinutosti za budućnost, neuništivog i uvijek mladog Tita neprestano se ubitačnom jednoličnošću natura čitavom svijetu preko Titovih biografa, fotoreportaža, filmova, televizijskih emisija. Stoga nije ni čudo da mnogi zadugo nisu mogli zamijetiti i spoznati Titovu hladnu udaljenost od svakoga i potpun nedostatak zanimanja za bilo koga i za bilo što, osim onoga što koristi njemu osobno. S jednakom bezosjećajnošću slao je u borbu i smrt svoje najodanije pristaše, otpremao na robiju i pokapao svoje najbliže dugogodišnje suradnike.

Zašto je ubijen Andrija Hebrang

Tito i Hebrang

Kao što je Hitler izdajnički dao smaknuti svoga partijskog druga Ernsta Roehma, koji mu je pomogao da dođe do vlasti i moći, tako je i Tito godine 1928. otpremio na l2-godišnju robiju Andriju Hebranga, da bi 20 godina kasnije naredio njegovo umorstvo. Godine 1967., prilikom radnog dogovora za predstojeći simpozij o VIII. zagrebačkoj mjesnoj konferenciji KPJ iz veljače godine 1928. (kad je Tito na zagovor Andrije Hebranga imenovan za sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb), povjesničarka dr. Gordana Vlajčić, profesorica na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, izjavila je pred trideset članova znanstvenog odjela instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske: “Kad bih napisala sve što znam o VIII. zagrebačkoj mjesnoj konferenciji, ja bih završila na vješalima“.

Dr. Gordana Vlajčić je nekoliko godina proučavala dokumentaciju u vezi s tom konferencijom zagrebačkih komunista. Svi članovi Mjesnog komiteta, koji su bili protiv Titova izbora bili su nakon nekoliko dana poslije završetka konferencije pozatvarani. U zatvoru je završio i Andrija Hebrang, koji doduše nije bio protiv Titova imenovanja za sekretara, ali je u partijskim redovima imao veći ugled. Zapravo, njemu je i bilo ponuđeno sekretarsko mjesto, ali ga se on odrekao u Titovu korist.

To neimanje ljubavi, ili sućuti za bilo koga bila je i Hitlerova karakterna osobina. Jedan od njegovih najbliskijih suradnika, Albert Speer, piše: “Hitleru su manjkale sve plemenitije vrline čovjeka: nježnost, ljubav, poezija, bile su tuđe njegovoj prirodi. Na površini je pokazivao učtivost, šarm, mirnoću, korektnost, prijateljstvo, samokontrolu. Ta vanjska ljuska očito je imala funkciju da potpunim, iako tankim slojem prekrije stvarno dominantne crte“. Te dominantne crte su bile: obožavanje mrtvaca, sredstava i ciljeva destrukcije, osvetnički sadizam – “odlike” koje krase i Tita.

Življenje u izmišljenom svijetu

Titovu kukavičku zabrinutost za vlastitu sigurnost i strah pred otvorenim prostorima njegova okolina nastoji umanjiti uvijek novim, obuhvatnijim mjerama osiguranja. Prema policijskim izvještajima, prilikom zadnjeg Titova boravka u Zagrebu osam i pol tisuća ljudi bilo je zatvoreno, stavljeno u kućni pritvor ili pod izravni policijski nadzor. Uvedena je bila potpuna kontrola na zagrebačkim prilazima, kontrolirani su svi dolaznici i noćni šetači. Nad njegovom sigurnošću bdjelo je 32.000 ljudi: milicionara, agenata, oficira, vojnika…

Titovu kukavičku zabrinutost za vlastitu sigurnost i strah pred otvorenim prostorima njegova okolina nastoji umanjiti uvijek novim, obuhvatnijim mjerama osiguranja. Prema policijskim izvještajima, prilikom zadnjeg Titova boravka u Zagrebu osam i pol tisuća ljudi bilo je zatvoreno, stavljeno u kućni pritvor ili pod izravni policijski nadzor. Uvedena je bila potpuna kontrola na zagrebačkim prilazima, kontrolirani su svi dolaznici i noćni šetači. Nad njegovom sigurnošću bdjelo je 32.000 ljudi: milicionara, agenata, oficira, vojnika…

Međutim, da bi Tito mogao do kraja ustrajati u svojoj narcisoidnoj, samodopadnoj predodžbi o sebi samome i svojoj okolini, nekoliko minuta prije njegova noćnog novogodišnjeg prolaska od Interkontinentala do Hrvatskog narodnog kazališta i Doma JNA sa zagrebačkih su ulica uklonjene i iza uglova posakrivane vojničke postrojbe koje su se brinule za njegovu sigurnost. Kako Tito već godinama živi u nestvarnom, mumificiranom svijetu, njegova okolina uvijek mora budno paziti da ničim ne povrijedi njegove osobne narcisoidne umišljaje, jer on na svako takvo ranjavanje reagira intenzivnim bijesom, koji može biti poguban za svakoga.

To trajanje u izmišljenom svijetu, gdje se svako neslaganje poistovjećuje s neprijateljstvom, gdje se privilegije staroga mogu zadržati jedino izbjegavanjem neizvjesnosti novoga, ne može se beskonačno obnavljatiini uvijek novim strahovima ni novim obećanjima. Takav sumoran život prije ili poslije dozlogrdi i onima koji su ga gradili i branili.

Neposredno nakon rata disciplina, jedinstvo, urotnička zbijenost Titova pokreta i njegovo izvanredno vodstvo – smjelo, bezobzirno, odlučno i s puno mašte – treba priznati, oduševljavalo je i davalo nadu, ne samo njegovim fanatičnim pristašama nego i mnogim dojučerašnjim protivnicima. Zbog toga i jest trebalo da prođe podosta godina da se njegova dominacija i samovlast do kraja institucionalizira i prestane biti funkcija osobne sposobnosti, pa da se i najvjerniji među najvjernijima počnu pitati da li uniforma, titule i drugi simboli vlasti zaista odražavaju sposobnost vođe i je li zaista opravdano pokorničko očekivanje da se dogodi obećavajući preokret.

Mladež oslobođena mitologije

Na nedavnom zasjedanju Predsjedništva Saveznog odbora SUBNOR Jugoslavije, predsjednik Saveza boraca, general Kosta Nađ, je rekao: “Među sudionicima NOR ima, istina mali broj, onih koji su se svojim ponašanjem i idejnim opredjeljenjem odvojili od nas i naše revolucije. Neki od njih su ugled borca i društvene interese podredili osobnim interesima i ambicijama, oglušili su se o moral revolucionara i podlegli utjecajima malograđanštine, bogaćenju, zloupotrebi položaja, demagogiji, grupašenju, kritizerstvu, negiranju naših uspjeha. Među borcima je bilo i onih koji su došli u otvoreni sukob s politikom Saveza komunista kao liberali, tehnokrati, nacionalisti, ili su postali izdajice, informbirovci i slično”. (Vjesnik, 20. II.).

Svojom megalomanijom i uvjerenjem da samo ono što njemu pripada ima značaj, dok je ostatak svijeta manje više beznačajan, nepriznavanjem ikakvih vrijednosti izvan sebe samoga, Tito je dokrajčio svoj mit hrabroga vođe i dobrohotnog, mudrog državnika čak i među svojim borcima. Življenjem unutar strogo određenih granica, među grobovima “svete” prošlosti daje nadu tek nekolicini, a ni oni nisu spremni na nove napore, neizvjesnosti, a još manje na žrtve.

Naprotiv, hrvatska mladež, oslobođena mitologije prošlosti i paradoksalne nade svakodnevnog očekivanja mesije, nema povjerenja u ciljeve za koje se ne treba odmah boriti, pa stoga traži svaku mogućnost akcije unutar stvarno mogućega.

Izvor: Bruno Bušić, “Jedino Hrvatska”, Ziral 1983.
Prethodni članaksvetac i zločinac (3)
MARŠALOVA OZNA ODGOVARA SAMO MARŠALU TITU
Sljedeći članakKad antife dobivaju osipce