Koliko je ta nacionalna sado-mazo-patologija snažna, a u konačnici i pogubna vidljivo je iz upornosti hrvatske državne politike da pod svaku cijenu nastavi financiranje Pupovčevog terorističkog biltena Novosti. Naime, osim sustavnog i redovitog provociranja i produciranja mržnje taj se tjednik slučajno ili namjerno bavi i sugestivnim porukama i služi kao koordinator, organizator ili podstrekač terorističkih aktivnosti protiv sigurnosti i građana Lijepe naše. Naslovnica s natpisom ‘Lijepa naša, lijepo gori’ je primjer takve diverzije.
Nadležna tijela nas kroz medije obavještavaju kako su podmetnuti požari djelo psihički bolesnih ljudi i piromana, osim u slučaju jedne Hrvatice koja je to učinila iz pobuda mržnje prema Srbima. Dakle, kada Hrvati pale onda nema sumnje, na dijelu je piromanski genocid iz mržnje, a kada Srbi ili tko zna koji pale onda se radi o nesretnim, bolesnim ljudima kojima treba pomoći i zbrinuti ih o državnom trošku.
Međutim, najsvježije informacije bacaju potpuno drugačije svijetlo na ‘Hrvaticu piromanku‘ koja je iz mržnje prema Srbima podmetnula požar: http://www.priznajem.hr/novosti/svi-trebaju-procitati-mediji-danima-sire-laz-hrvatica-podmetnula-pozar-da-napakostila-srbima/
Da kojim slučajem ne živimo u Hrvatskoj mogli bi reći kako je ovo država vrhunske komedije. Ovako ne, jer nama ovo uopće nije smiješno. U Hrvatskoj se ono što bi se moralo nazvati terorizmom proglašava adolescentskim nepodopštinama ili nedjelima bolesnih nesretnika. Ovakvo se samo zavaravanje i zatvaranje očiju pred istinom u psihijatriji zove štokholmski sindrom. To je kada žrtva opravdava svojeg mučitelja, svojeg zlostavljača, svojeg dželata. Normalna, prirodna reakcija na mučenje i zlostavljanje je mržnja. Mržnja je u Hrvatskoj postala protuzakonita pa se zato događa ovaj fenomen opravdavanja zločina i zločinca. I to traje i traje i traje, desetljećima, možda i stoljeće. Zlostavljači stalno preživljavaju i ponovo se dokopaju pozicija s kojih nastavljaju sa zlostavljanjem. Bila je kratka pauza u tom redoslijedu devedesetih godina, kada je taj niz prekinut, ali nažalost kratkotrajno, privremeno i nepotpuno. Mesić i Račan su 2000-te sve vratili na staro, a i njihovi nasljednici nisu učinili ništa ili barem ne dovoljno da se taj niz, ta sado-mazo nacionalna koncepcija prekine.
Koliko je ta nacionalna sado-mazo-patologija snažna, a u konačnici i pogubna vidljivo je iz upornosti hrvatske državne politike da pod svaku cijenu nastavi financiranje Pupovčevog terorističkog biltena Novosti. Naime, osim sustavnog i redovitog provociranja i produciranja mržnje taj se tjednik slučajno ili namjerno bavi i sugestivnim porukama i služi kao koordinator, organizator ili podstrekač terorističkih aktivnosti protiv sigurnosti i građana Lijepe naše. Naslovnica s natpisom ‘Lijepa naša, lijepo gori‘ je primjer takve diverzije. Bez obzira je li to namjerno ili slučajno takva stranica, takav natpis je očito odigrao presudnu ulogu kod nekih građana srpske nacionalnosti. Ako se doista radi o bolesnicima, poremećenim osobama, piromanima, onda ovakva objava može imati samo učinak sugestivne sublimirane poruke koja na takve psihički labilne osobe djeluje kao siguran nagovor na zlodjelo, odnosno palež. Na drugoj strani ukoliko je sve to namjerno, ukoliko je redakcija tjednika Novosti doista srpsko-četnička agentura kojoj su cilj razna subverzivna djelovanja, sabotaže i terorizam, onda je takva naslovna strana imala ulogu kodirane ili kakve već šifrirane poruke koja je dogovorena unutar te terorističke agenture kao signal i podstrekač za nastavak paleži.
Koja god verzija od ove dvije verzije bila istinita, budući nema reakcije države, to govori o nespremnosti i nesposobnosti hrvatske države da se obrani ili možda o nečemu puno opasnijem. Jer ako se jedan oblik ‘slučajnosti’ ponavlja onda on prestaje biti slučajnost i postaje pravilo. A kada nešto postaje pravilo, onda je potrebno i postaviti se prema tom pravilu. Financijska dotacija hrvatske države od 3,2 milijuna kuna tom srpskom tjedniku Novosti za 2017. godinu je vrlo neobičan način postavljanja prema tom pravilu. Otprilike kao da španjolska vlada nakon gaženja svojih građana pokloni desetak novih kombija sumnjivim islamističkim skupinama. Država se mora braniti, inače nije država, nego rulja. Ako je 3,2 milijuna kuna i par tisuća izgorenih hektara vlastitog teritorija cijena održanja i stabilnosti Vlade, onda se hrvatska država mora drugačije ustavno definirati. Ne kao država hrvatskog naroda i nacionalnih manjina, nego kao država društvenih i političkih elita.
General Hrvatske vojske Imra Agotić, inače bivši pripadnik jugoslavenske tajne službe KOS koji je početkom 1991. godine prešao na hrvatsku stranu, na sudu u Haagu je govorio o sustavnom ubacivanju agenata KOS-a od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća pa i kasnije nakon vojnog poraza sredinom devedesetih u vodstva budućih političkih stranaka u Hrvatskoj, u hrvatske medije, policiju i druge ključne institucije. ‘Ostaviti uporišta u Hrvatskoj i kada se pojedine ćelije KOS-a povuku iz Hrvatske‘, naglasio je general Agotić.
Gdje, zapravo, u Hrvatskoj pogledati, u koju stranu, u koji dio hrvatskog društva i države, a kako se ne bi jasno vidio trag upravo ovakve strategije djelovanja bivših jugoslavenskih agentura? Gdje? Kultura, primjerice? Hoćemo li od djelovanja HAVC-a ili raznih multi-kulti projekata tzv. kulture s donedavnim agresorima? Hoćemo li o hrvatskoj diplomaciji koja špijunira za beogradske centrale, potpuno nespremna i neosposobljena odgovoriti na razne napade kada su u pitanju državni interesi poput proslave Oluje ili neki granični spor? Ili, recimo, Milanovićeva vlada koja nije od EU tražila sredstva za obnovu kuća obitelji stradalih u poplavama, iako je mogla pa se stoga Srbija obilatije time okoristila. Možda poklanjanje Srbiji obimne dokumentacije prijevoda dokumenta za pristup EU iz potpuno nejasnih motiva, a čija je vrijednost prijevoda bila oko pet milijuna eura? Ili možda spomenuti izlete bivšeg predsjednika Josipovića u srpsko veleposlanstvo gdje je odnosio tajne dokumente? Možda miniranje tužbe RH protiv Srbije na Međunarodnom sudu upravo od dijela hrvatskih vlasti? Možda ne reagiranje nadzorne Agencije za elektroničke medije, koju je donedavno vodila deklarirana suradnica jugoslavenskih tajnih službi, prema pojedinim medijima koji, poput N1 televizije, potpuno ilegalno emitiraju u Hrvatskoj ili krše zakone?
Ili sumanuto financiranje dijela nevladinog sektora i pripadajućih medija kojima je jedini cilj stvaranje kaosa i razni oblici specijalnog rata protiv Hrvatske kako bi se ponovo izbrisala razlika između žrtve i zlostavljača? Odgovor na ovo pitanje nas ponovo dovodi do početka ovog teksta i do onog famoznog štokholmskog sindroma, koji će se možda u nekim budućim varijacijama nadgradnje sociologije ili psihijatrije s pravom nazvati hrvatski sindrom. Jedini lijek za to je povratak ponosa hrvatskom narodu, za početak s nekoliko sudskih procesa za veleizdaju i terorizam. Za to nam zakona ne manjka. Manjka li nam sudaca i odvjetnika sudaca i državnih odvjetnika, e to je već drugo pitanje.