Srbija koja se danas blatom fašizma nabacuje na Hrvatsku, onu u Drugom svjetskom ratu, onu u Domovinskom ratu i na ovu Republiku Hrvatsku danas, istovremeno rehabilitira Milanan Nedića, Dražu Mihajlovića i Nikolu Kalabića a sprema se i na rehabilitaciju Dimitrija Ljotića. Svecima proglašavaju koljače, masovne ubojice i deklarirane naciste koji su pisali hvalospjeve Hitleru, dok su isti ti ljudi 22. svibnja 1942. uhvatili, mučili i likvidirali jedinog antifašistu u Srbiji tog vremena, Hrvata Stjepana Filipovića.


Stjepan Filipović kao uvjereni antifašist skupo je platio svoju zabludu o Srbiji i srpskom antifašizmu. Svjedoci smo povijesti koja jasno govori o tomu da u Srbiji gotovo da i nije bilo nekog iole značajnog otpora Njemcima. Počevši od toga da je kapetan Klingenberg sa svojim poručnikom i 5 vojnika osvojio Beograd, preko toga da je u Beogradu ubijen 1 njemački vojnik od 1941. do 1944., do toga da su Srbi tek krajem 1944. masovnije mijenjali kokarde zvijezdama, jer se tek tad sigurnije znalo tko će pobjediti.

Hrvat Stjepan Filipović za vrijeme Drugog svjetskog rata postao je komandant Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda. Kao takvog zarobili su ga u prosincu 1941. četnici Koste Pećanca te ga nakon mučenja predali Ljotićevim četnicima koji su ga opet nakon mučenja, predali gestapou u Beograd. Svi su ovi četnici bili legalna vojska u Srbiji pod Milanom Nedićem.

Prije toga Njemci su u Kragujevcu strijeljali Stjepanovog brata Šimuna koji se, prema legendi, mogao spasiti da je priznao da je Hrvat, ali je Šimun odlučio ići u smrt sa “braćom” Srbima. Danas njegova braća Srbi rehabilitiraju sve koji su pobili i te Srbe i Šimuna Naivca. Uzalud si umro Šimune, četništvo je sinonim za Srbiju. I treći je brat poginuo u partizanima, uzalud, jer četništvo je ono što Srbija jest, što je bila i što će biti. Ni Hrvatska, pa ni cijela Europa ju iz toga ne može izvući.

Sudbina braće Filipović stoji kao spomenik i najjasnije upozorenje svima koji se zanose bratstvom, jedinstvom i antifašizmom koji kod braće Srba postoji samo kao izuzetak. Braća Filipović obiteljskim preseljenjem došli su u Srbiju kao djeca i na početku Drugog svjetskog rata kao Hrvati doista nisu imali treću opciju osim ove dvije – partizani i četnici, odabrali su partizane, za razliku od Srbije koja je 99% odabrala najtvrđi naci-fašizam i pobila braću Filipović, a danas ih ubija opet, čisto da potvrdi svoj povijesno neprekinuti habitus. Danas, nakon rehabilitacije naci-fašističkih četničkih vojvoda, i četništva općenito, možemo konstatirati da u Srbiji nisu imali šansu preživjeti, kao ni gotovo pola milijuna katolika koji su očišćeni iz Srbije i otete Vojvodine za vrijeme i nakon ww2, te za vrijeme i nakon Domovinskog rata, a Šešelj se opet sprema u Hrtkovce i obećaje ponoviti zločine.

Fotografija Stjepana Filipovića koja stoji ispred zgrade UN

Stjepan Filipović jedan je od najpoznatijih boraca tzv. partizanskog pokreta uopće i njegova slika u prirodnoj veličini stoji ispred zgrade UN-a. Milana Nedića ploča stoji iznad ulaza u pravoslavnu crkvu u selu Majur. Bože budala! Pardon, htjedoh reći – Bože pravde?

Stjepan Filipović kao uvjereni antifašist skupo je platio svoju zabludu o Srbiji i srpskom antifašizmu. Svjedoci smo povijesti koja jasno govori o tomu da u Srbiji gotovo da i nije bilo nekog iole značajnog otpora Njemcima. Počevši od toga da je kapetan Klingenberg sa svojim poručnikom i 5 vojnika osvojio Beograd, preko toga da je u Beogradu ubijen 1 njemački vojnik od 1941. do 1944., do toga da su Srbi tek krajem 1944. masovnije mijenjali kokarde zvijezdama, jer se tek tad sigurnije znalo tko će pobjediti. To je ukratko priča o antifašističkoj Srbiji u kojoj je bilo nekoliko stotina koncentracionih logora od kojih su neki od njih bili daleko strašniji od Jasenovca i u kojima je pogubljeno nekoliko stotina tisuća nesrba a i velik broj Srba.

Ubrzo nakon rata FNRJ je Milana Nedića, predsjednika Srbije, proglasila narodnim neprijateljem i oduzeta su mu građanska prava, dok je on, navodno, sam skočio kroz prozor i ubio se.

O Draži Mihajloviću, Milanu Ljotiću i Nikoli Kalabiću više-manje znamo sve, ono bitno je da je četničkog vojvodu Mihajlovića FNRJ osudila zbog suradnje sa fašističkim okupatorom i strijeljala, dok je četnički vojvoda Kalabić netragom nestao nakon što je pomogao uhvatiti Mihajlovića, no popis zlodjela njegovih četnika u Srbiji doista je monstruozan čak i u odnosu na ostale četnike.

Dakle, nakon Drugog svjetskog rata četnički vojvode, oni koji nisu pobjegli, redom su osuđeni i pogubljeni. To su činjenice koje neki koji sebe nazivaju antifašistima negiraju i tako se svrstavaju na stranu kvislinga, primjerice ovaj lik:

A njegov brat po uvjerenju Aleksandar Vulin, oduševljeno je na dan KOV-e Srbije pljeskao govoru generala Simovića o četnicima koji su “mnogo voleli Srbiju i potpuno njoj bili posvećeni“, a onda je zapjevao četničku “Planino moja”, nakon čega su se izljubili i čestitali si dan antifašizma, metaforički rečeno. Da ne bilo zabune radi se o današnjoj Srbiji, a ne onoj 1943.

I tako je ministar obrane Republike Srbije još jednom dokazao svoj antifašistički stav i činjenicu da su četnici antifašisti, a partizani fašisti. Bože bud… pravde.

Da je Srbija uvjereno antifašističko društvo najbolji je pokazatelj rehabilitacija četnika Draže Mihajlovića i Nikole Kalabića. Trenutno je u procesu rehabilitacija Milana Nedića, a sprema se rehabilitacija i Dimitrija Ljotića. Neka pati partizanska bagra, moto je službene Srbije 2018.

Jasno je da je malo nejasno tko je tu antifašist, a tko fašist. Naime, nacisti i fašisti ne mogu biti Srbi koji su se borili sa Njemcima, protiv partizana i ustaša (Lijevča Polje…), Fašisti i nacisti ne mogu biti Srbi četnici koji su počinili masakre neshvatljivih razmjera, jer su oni “mlogo voleli Srbiju”, a onaj tko mnogo voli Srbiju uvijek je antifašist. Jasno je i tko su onda fašisti, ako ćemo uzeti u obzir samo Srbiju i nakon što se srbijanska istina napokon probila iz najdublje tame ostaje nam da zaključimo da su fašisti u Srbiji bili partizani, a to najbolje u onom gore videu potvrđuje prečanski omaleni junak u privremeno od fašista okupiranom Zagrebu. 

Dakle, kokarda je doista rehabilitirana, ali samo u Srbiji, no ne i u slobodnom svijetu i tu Milorad griješi kad zaboravlja da je Hrvatska suverena i antifašistička zemlja koja je svoj antifašizam dokazala i borbom protiv istih tih kokardaša u Domovinskom  ratu.

Milorad također zaboravlja da se svaki dan bori protiv fašističkog znakovlja u Hrvatskoj, a onda odjednom amnezija i ne priznaje ni Narodni sud svoje “antifašističke” Jugoslavije koja je osudila navedene četnike vojvode, dok, kao kuriozitet, nije nikad osudila Antu Pavelića. I kako sad to da osuđena kokarda koja je zdušno sa nacističkom Njemačkom ratovala protiv zvijezde odjednom nije u pitanju, a ustaško “U” ili pozdrav “Za dom spremni” progoni gdje stigne, a gdje ne stigne tu poruči?

Bista Stjepana Filipovića u Valjevu.

U ovom kontekstu spomenimo opet Stjepana Filipovića, kažu Miloradove Novosti ovo:

“Ne treba ići dalje od Stjepana Filipovića, Hrvata, partizana, obješenog u Valjevu. Fotografija njegove prkosne geste otpora s podignutim rukama i stisnutim šakama trenutak prije smaknuća dostojna je da stoji kao simbol otpora fašizmu u Ujedinjenim narodima. U Hrvatskoj je spomenik tom heroju uništen: miniran je u Opuzenu, gdje je rođen, još 1991. i nema šanse da bude opet postavljen. I zato nam ne preostaje ništa drugo osim da govorimo o tome kako se Njemačka odnosi prema svojim antifašistima. I da se zapitamo: hoćemo li i kada ćemo doživjeti da i naše ‘bijele ruže’, odnosno crvene zvijezde petokrake, postanu nezaboravljene i budu tretirane kao ono što su i bile – heroji i istinski, nesebični domoljubi.” Новости

Kužite? Ne! Ni ja.

No budimo hrabri i pokušajmo razumjeti naše drugove, četnike, antifašiste i suradnike nacističke Njemačke i fašističke Italije. 

Znamo da su Stjepana oni Miloradovi ne-osuđeni četnici uhvatili, mučili i predali gestapou te ga kasnije zajedno sa Njemcima objesili. Dakle Stjepan je u biti fašist s obzirom da se borio protiv Miloradove ne-osuđene kokarde, jer Milorad ne priznaje Zemaljski sud okupatorske FNRJ. I to što su ga ubili četnici, nije fašizam nego pravedna borba ne-osuđenih četnika, jel tako nekako Milorade?

Jel nekom sad jasnije tko su fašisti, a tko antifašisti? Nije? Nije ni meni, al vjerovat ćemo Miloradu da je kokarda okej, sud FNRJ nepriznati okupatorski sud, a Stjepan Filipović ustaški zločinac koji je bacao male bebe u zrak i dočekivao ih na bajunet, rezao dojke, noseve, kopao oči, vadio srca… sve ko da je srbijanski junak Marko Kraljević.

Koliko puta je oštećen spomenik u Valjevu ustaškom zločincu Stjepanu Filipoviću, kojeg ubi ne-osuđena kokarda, a Milorade?

Zadnji pasus Miloradovog lista duboko ore:

“…hoćemo li i kada ćemo doživjeti da i naše ‘bijele ruže’, odnosno crvene zvijezde petokrake, postanu nezaboravljene i budu tretirane kao ono što su i bile – heroji i istinski, nesebični domoljubi.” Новости

Hoćete drugovi i braćo, četnici, čim završi proces rehabilitacije vojvoda Nedića i Pećanca odmah se može zatražiti rehabilitacija i Stjepana Filipovića. No “borba će da bidne žestoka” jer je dosta velika gužva u momčadi antifašizma pa ne mogu svi biti primljeni u prvih jedanaest, jel? Pokraj veznjaka poput Nedića i Mihajlovića, centarfora Kalabića, krila Pećanca i Ljotića i ostale braće četnika, što da igra Hrvat Stjepan Filipović? Jeste svjesni drugovi i braćo četnici da se Stjepan Filipović sa svojom zvijezdom u Srbiji može slikati samo uzdignutih ruku i sa štrikom oko vrata, jer kokardu nije htio nositi.

 A Milorad za kokardu veli da ne postoji zakonski okvir da bude sankcionirana. Eto ti Stjepane Filipoviću! Oni koji su nosili kokardu a  tebe objesili, nisu ni zločinci, ni fašisti, ni nacisti. Tako mnije Milorad, a tako tvrdi i službena Srbija koja redom rehabilitira četničke vojvode.

Psihijatrija je u odnosu na ovo znanstveni institut.

Pisao sam već o nebrojenim i zastrašujućim razmjerima masovnih zločina u koncentracionim logorima i pokoljima u “antifafašističkoj” zemlji ne-osuđene kokarde, u kojoj je jedini zločinac Stjepan Filipović, ili su to rehabilitirani četnički vojvode i upravljači Srbije četrdesetih i devedesetih, prosvjetlite me drugovi historičari antifašisti, tko je zločinac i što predstavljaju četnički vojvode i kokarda?

Dačićevo pravo na neistinu

Pisao sam i o znakovlju (grb i zastava) koje je ostalo u Srbiji isto danas kao i za vrijeme nacističke Srbije, a nama svaki dan vire u kockice i što govorimo, pišemo, jedemo? Iste su pjesme pjevali dok su vješali Stjepana Filipovića kao i danas, oni su antifašisti, ako su oni antifašisti Stjepan nema što drugo biti nego fašist, jel tako historičari?

Hrvatski simboli i pozdravi u Hrvatskoj kompromitirani – srpski i jugoslavenski niti jedan

Pisao sam već i o antifašistima sveštenicima koji su čerečili svoju rođenu braću i ubijali macom, pa čak i Srbe, sveštenicima koji su hvalili Hitlera i primali ordenje nacističke Njemačke, a danas su fala bogu (njihovom) sveci. 

Pupovčevi sveci i zločinci

Gotovo sam siguran da pravoslavna crkva ne bi pružala otpor beatifikaciji da je kardinal Stepinac dobio Hitlerov orden poput srpskog sveca Velimirovića koji je srcem i dušom podržavao istrebljenje židova koji su, kako on reče, “deca đavola”.

Kad sve to vidite jasno je zašto toliko mrze blaženog kardinala Stepinca. Pa kako se uopće usudimo za sveca predlagati čovjeka koji je bio u nemilosti svih režima jer mu je životna misija bila spašavanje ljudi? Gotovo sam siguran da pravoslavna crkva ne bi pružala otpor beatifikaciji da je kardinal Stepinac dobio Hitlerov orden poput srpskog sveca Velimirovića koji je srcem i dušom podržavao istrebljenje židova koji su, kako on reče, “deca đavola”. Ili da je bar bio poput svetog Stefana koji je u Srebrenici prije Srebrenice sjekao ruke i noge pobunjenicima, ili da je bar stotinjak ljudi ubio macom u čelo, zasigurno ne bi srpska pravoslavna crkva pružala otpor, no on je bio, po njihovim kriterijima, slabić koji je poticao mir i borio se za ljude, definitivno nije zaslužio biti svetac ako se svecima zovu i ovi nabrojani.

A na ovom dolje linku ima jedna znakovita ploča, Milanu Nediću, na ulazu pravoslavne crkve, nema  zbog čega drugog tamo biti nego zbog zasluga u čišćenju Srbije od “dece zla” Židova, kako ih je nazivao svetac Velimirović te Roma, Hrvata, Njemaca i ostalih naroda i narodnosti, sjajno.

http://www.balkaninsight.com/rs/article/spomen-plo%C4%8Da-milanu-nedi%C4%87u-u-crkvi-u-selu-majur-03-26-2018

 Mi Hrvati možemo samo stati i razmisliti o sebi kad vidimo srbijanski antifašizam u svoj njegovoj punini, od Milana Nedića (danas ćemo izostaviti one prije ww2, mada su oni bili uzor antifašistima poput Hitlera), do Aleksandra Vučića, učenika četničkog vojvode Šešelja. Njegova poznata antifašistička uzrečica “Pobit ćemo 100 muslimana za jednog Srbina” više nego jasno govori o njegovom životnom stavu nepokolebljivog antifašiste. Doista, nije čudo da nas Hrvate beskompromisno mrzi, definitivno smo drugi svijet i apsolutna suprotnost antifafašistima Nediću, Ljotiću, Šešelju, Vulinu i Vučiću.

Pouka: Nije antifašist tko ne voli Srbiju toliko da ubija macom, štrikom, metkom, kamom, dušegupkinim plinom, perom i tko ne urla na Albance i Hrvate od sumraka do zore. Svi ostali su fašisti koji su pravedno ubijeni ili će tek biti pravedno ubijeni.

Daklem, te neke sitnice oko antifašizma, ne-osuđene kokarde, zvijezde, svetaca koji vole čerečiti i drugih koji vole spašavati, rehabilitiranih četničkih vojvoda, fašizma… uspješno smo izbjegli riješiti, do istrage – naše ili vaše.

Foto: Dimitrije Ljotić, Milan Nedić i Draža Mihajlović