Hrvati – državni narod ili politički tamburaši

Dok se Hrvati bore za pravo na pjesmu i pozdrave, neki drugi im u ovoj, formalno njihovoj državi poručuju - Samo vi pjevajte.

0
863

Za vrijeme kraljevine Jugoslavije, osobito u Mačekovom razdoblju Srbi su se dičili kao politički narod, a Hrvate su nazivali tamburašima i škrlakima.
Postoje li danas djelatni a ne samo retorički hrvatski suverenisti uopće, ili se sve svodi na drugačiju formu onoga radi čega nas se još od vremena stare Jugoslavije, posprdno kvalificiralo tamburašima?

Kako to da je u Hrvatskoj desnica toliko brojna, živa, prisutna, od pretežitog biračkog tijela do raznih stranačkih ili društvenih inicijativa, a unatoč svemu ljevica i dalje stoluje, caruje i vlada? Istina, dogode se povremene promjene vlasti pa “lijeve” koalicije zamijene one “desne”, ali suštinski se ništa bitno u Hrvatskoj ne mijenja. I dalje, već sedamnaest godina, Hrvatskom upravlja jedan te isti establišment koji nema nikakve veze s nacionalnim interesima. I dalje Hrvatskom vladaju preobučene i transformirane komunističke strukture, zajedno s agresivnim antifa “nevladinim” udrugama, potpomognute snažnom kadrovskom premoći u pravosuđu, DORH-u, akademskoj zajednici, visokoškolskom obrazovnju, diplomaciji, medijima, moćnom i agresivnom nevladinom sektoru i naravno, u poslovnim i poduzetničkim kruugovima. Kada bi analizirali raspodjelu bogatstva u Hrvatskoj, lako je zamijetiti kako su upravljačke strukture vodećih poslovnih koncerna, ali i bankarskog sektora, u rukama ljudi koji pripadaju toj tzv. lijevo-liberalnoj političkoj sferi.

Kako to objasniti?

Na drugoj strani to većinsko, nacionalno, državotvorno, suverenističko, tradicionalno, kršćansko tzv. desničarsko političko tijelo se s obzirom na svoj društveni i politički status nalazi na krajnjim marginama društva. Drugim riječima, politički presjek strukture koja upravlja ovom zemljom nije u skladu s političkim presjekom njena stanovništva. Kako to razumijeti ako živimo u demokratskom društvu u kojem se svake četiri godine održavaju  višestranački izbori, a na svakim izborima taj nesklad je isti?

Zašto su vodeće tzv. nacionalne političke opcije, primjerice HDZ, Most, brojne pravaške frakcije, raznorazne građanske, obiteljske ili kakve već nazovi patriotske opcije, potpuno neučinkovite u ostvarenju tih nacionalnih interesa kada dobiju većinu na izborima, a vlast su držali devet od posljednijih sedamnaest godina? Je li to stvar neznanja, nestručnosti, njihovog političkog amaterizma, ili se radi o jednoj perfidnoj igri, manipulaciji, kojoj je cilj potpuno onesposobiti artikulaciju bilo kakve nacionalne i suverenističke političke opcije?

Postoje li danas djelatni, a ne samo retorički hrvatski suverenisti uopće, ili se sve svodi na drugačiju formu onoga radi čega nas se još od vremena stare Jugoslavije, posprdno kvalificiralo tamburašima?

Za vrijeme kraljevine Jugoslavije, osobito u Mačekovom razdoblju Srbi su se dičili kao politički narod, a Hrvate su nazivali tamburašima i škrlakima. Nakon Drugog svjetskog rata, golemo hrvatsko izbjeglištvo, sada već prepolovljenog naroda, okupljeno i organizirano oko hrvatskih domova na svim kontinentima, imalo je žestoke prijepore upravo na toj liniji – je li smisao tih udruženja i domova organizirano političko djelovanje s ciljem stvaranja samostalne hrvatske države ili je dovoljno njegovati kulturu, tradiciju, organizirati plesne grupe i orkestre koji će ‘tamburati’ patničke taktove daleke im domovine?

Pogledajte što se danas događa, kako se, na koji način, te toliko spominjane, isticane, priželjkivane nacionalne ideje u stvarnosti afirmiraju od strane onih koji slove kao nekakvi ‘desničarski’ mediji ili političari. Velika većina tema kojima se ti mediji bave, svodi se zapravo na dokazivanje, opravdavanje i polemiziranje s raznim spinovima koji imaju snagu i funkciju političke diskvalifikacije. Primjeri su, okršaji oko pozdrava ‘Za dom spremni‘ u kontekstu micanja HOS-ove ploče ili povremenih nogometnih spektakla ili glazbenih nastupa, kada se netko odvaži zaviknuti taj pozdrav pa završi u policijskoj marici, a potom i kod suca za prekršaje. Nakon toga slijede beskonačne analize povijesti i etimologije tog pozdrava i njegovo relativiziranje u odnosu na ustaški kontekst. I to traje danima i danima, tjednima, mjesecima i godinama. Bez rezultata!

Pogledajte što se danas događa, kako se i na koji način, te toliko spominjane, isticane, priželjkivane nacionalne ideje, u stvarnosti afirmiraju od strane onih koji slove kao nekakvi ‘desničarski’ mediji ili političari. Velika većina tema kojima se ti mediji bave, svodi se zapravo na dokazivanje, opravdavanje i polemiziranje s raznim spinovima koji imaju snagu i funkciju političke diskvalifikacije. Primjeri su, okršaji oko pozdrava ‘Za dom spremni‘ u kontekstu micanja HOS-ove ploče ili povremenih nogometnih spektakla ili glazbenih nastupa, kada se netko odvaži zaviknuti taj pozdrav pa završi u policijskoj marici, a potom i kod suca za prekršaje. Nakon toga slijede beskonačne analize povijesti i etimologije tog pozdrava i njegovo relativiziranje u odnosu na ustaški kontekst. I to traje danima i danima, tjednima, mjesecima i godinama.

Bez rezultata!

I dalje je taj pozdrav jednako proskribiran i opterećen političkom diskvalifikacijom. Istovremeno, dok se “raja zabavlja” tim dokazivanjima, neki meštri grabe pozicije u HEP-u, INI, JANAF-u, Hrvatskim šumama, vodama, ili u onim preostalim zdravim monopolističkim građevinskim firmama. Ili primjerice, dok se nacija sablažnjava zbog evidentne diskriminacije prava na pjevanje Marka Perkovića Thompsona, dotle u strukturama Ustavnog ili Vrhovnog suda, županijskih sudova, DORH-a, MUP-a, HRT-a, HINA-e, HAVC-a, raznih saborskih povjerenstava, državnih agencija, a da i ne spominjemo lokalnu samoupravu, mjesta zauzimaju kadrovi koji s tom istom nacijom nemaju puno veze osim što je ne podnose. Drugim riječima, dok se Hrvati bore za pravo na pjesmu i pozdrave, neki drugi im u ovoj, formalno njihovoj državi poručuju – Samo vi pjevajte.

Pogledajte malo pozornije tu tzv. desnu medijsku i političku scenu.

Kakav plod, kakav rezultat, koja se to kvalitativna politička promjena dogodila u Hrvatskoj u zadnjih sedamnaest godina? “Sjaši Kurta da uzjaši Murta“.

U raspodjeli dobara, bogatstva, poslovnih i poduzetničkih projekta ili društvenih nomenklatura, Hrvati su debela manjina u vlastitoj državi.

U čemu je stvar?

  • Kako to da, iako postoje svi demokratski mehanizmi i instrumenti, artikulacija hrvatskih nacionalnih interesa uvijek izostane?
  • Kako to da ne uspijemo maknuti slovensku žicu sa svojeg teritorija?
  • Kako to da država ne zna riješiti problem štediša Ljubljanske banke jednostavnim ograničavanjem trgovinske razmjene sa Slovenijom?
  • Kako to da ne znamo odgovoriti Izetbegovićevim krvnim i političkim sljednicima u BiH-a, koji nas sada reketare oko Pelješkog mosta ograničenjem pristupa luci Ploče?
  • Kako to da ne znamo riješiti problem INE, tako da Mađarima zakompliciramo vođenje INE dizanjem troškova poslovanja u Hrvatskoj pa da nam oni sami prodaju svoj udio ispod svake cijene?
  • Kako to da ne znamo obračunati sa četničkim spomenicima ili njihovim medijskim i političkim strukturama u Hrvatskoj jednostavnom zabranom ili zatvaranjem financijskih pipa državnog proračuna?
  • Kako to da država ne zna odgovoriti srpskim ili bosanskim optužnicama protiv hrvatskih branitelja jednostavnim recipročnim mjerama?
  • Kako to da se svake godine drastično povećava broj ‘slučajno’ izazvanih požara?
  • Kakvi su to požari i slučajevi, ako se nakon privođenja piromani puštaju zbog iznenadno otkrivene dijagnoze mentalne zaostalosti?
  • Kako to da nam pravosuđe u istim slučajevima donosi različite presude ili “naivno” pušta eklatantne ratne zločince na slobodu s pozivom na ročište, nakon čega ovi dignu sidro i uteku iz Hrvatske?
  • Kako to da u nekim evidentnim kriminalnim odlukama ministara ili drugih visokih državnih dužnosnika kojima se pogodovalo određenom dijelu poslovnih subjekata, a državi nanijela velika materijalna šteta, nije jasno uočena kriminalna namjera, nakon čega bi trebao uslijediti kazneni progon odgovornih?
  • Kako to da u Hrvatskoj posluje 40 tisuća firmi bez i jednog zaposlenog, a neke od njih imaju promet više desetina milijuna pa čak i milijardi? Kakvi su to poslovni genijalci?

Nažalost, mogli bi nastaviti s nabrajanjem. Međutim, o ovim temama nećete naći puno prostora u medijima pa ni u onim tzv desnima. Mediji će se radije baviti Mamićevim psovkama na sudu, Severininim ročištima za skrbništvo, ili raznim sočnim priopćenjima oko HOS-ove ploče u Jasenovcu.

Ovih je dana Predsjednica brže bolje smijenila admirala Davora Domazeta zbog njegove izjave o hrvatskim pješacima koji mogu biti u Ljubljani za 48 sati. Admiral Domazet je autor brojnih knjiga u kojima upozorava na poseban oblik specijalnog rata koji se odvija u Hrvatskoj. S admiralom se možemo slagati ili ne, ponekad ostavlja dojam ekscentrika, ali njegova uporna upozorenja na taj tzv. asimetrični rat, ili kako se to nekada zvalo specijalni rat, ne bi smjeli zanemariti. Upravo iz razloga što se to trenutno događa, na jedan suptilan način, briljantno isplaniran i prikriven.

Dok se nacija zabavlja psovačkim postovima na facebooku, oštrim tekstovima na tim tzv. desnim portalima, dok stavljaju četničke šubare Vesni Pusić, zvijezde petokrake Ivi Josipoviću, ili dok se napeto prate televizijske emisije samodopadnih voditelja na lokalnim tv postajama, dok odlaze na pojedine glazbene koncerte gdje se euforično pjevaju ‘prave hrvatske pjesme’, i dok se micanje naziva Trga maršala Tita smatra povijesnom političkom pobjedom, dotle se ozbiljni igrači bave konkretnim stvarima preuzimanja pozicija, financija, a u konačnici i vlasti. I to je taj politički amortizer, ispuh, sigurnosni ventil kojemu je zadatak održavati pritisak nacionalnog nezadovoljstva na podnošljivoj razini.

Smisao svega je stvoriti ispušne ventile naciji, a istovrmeno usporedo s time postepeno preuzimati sve važnije pozicije u državi. I tako dok se nacija zabavlja psovačkim postovima na facebooku, oštrim tekstovima na tim tzv. desnim portalima, dok stavljaju četničke šubare Vesni Pusić, zvijezde petokrake Ivi Josipoviću, ili dok se napeto prate televizijske emisije samodopadnih voditelja na lokalnim tv postajama, dok odlaze na pojedine glazbene koncerte gdje se euforično pjevaju ‘prave hrvatske pjesme’, i dok se micanje naziva Trga maršala Tita smatra povijesnom političkom pobjedom, dotle se ozbiljni igrači bave konkretnim stvarima preuzimanja pozicija, financija, a u konačnici i vlasti. I to je taj politički amortizer, ispuh, sigurnosni ventil kojemu je zadatak održavati pritisak nacionalnog nezadovoljstva na podnošljivoj razini. Posljedično, od sveg tog domoljubnog pregnuča nema nikakve koristi. I dalje ostaje sve isto. Pored toga sustavno se ubacuju informacije razdora među političke protagoniste te nacionalne scene. Najčešće je to u provjerenoj i učinkovitoj formi optužbe “on je udbaš“, ili se nekoga uvjeri da je baš on “nacionalni mesija”, novi Tuđman koji će pokrenuti Hrvatsku pa se taj nesretnik ili nesretnici nakon sitnih izbornih pobjeda više nikome ne javljaju na telefon, anestezirani umišljajem vlastite političke velične, snage i povijesne odgovornosti.

I zato smo tu gdje jesmo danas. Izgubljeni narod koji odgovore traži od političkih tamburaša koji od tog tamburanja vrlo pristojno žive i ne pada im na pamet odsvirati neku “pogrešnu notu”. A za to vrijeme neki drugi grabe, neki drugi rade ozbiljan posao. Sve dok se ljudi ne osvijeste i ne počnu prepoznavati te političke tamburaše, političke obrtnike i razne hrvatske etnobiznismene, odnosno dok se ne počnu političke inicijative procjenjivati po rezultatima, a ne po jakim i oštrim dijalozima, replikama ili spektakularnim razotkrivanjima, dotle će biti ovako kako jest, učmalo, s vrlo izvjesnim trendom da postane još učmalije.