Hrvati su jučer i danas posramljeni do nogu iza spuštenih roleta. U dva dana režim im je zabranio dva prosvjeda, jučer u Zagrebu i danas u Gvozdu. Kojem se to narodu događa u Europskoj uniji? Srećom po Hrvate, Grge mu Anđelinovića, nitko po njima nije pucao. Htjeli su, jadni u svojoj nevolji, prosvjedovati protiv Vučićeve priče u Glini 1995. Tad je uvjeravao pobunjene Srbe kako su činom okupacije Gline zauvijek prestali biti ugroženi. Danas ih, muke mu ježeve, treba uvjeriti da su opet ugroženi. Je li zato dobio poziv Predsjednice, nemam pojma. Instalacija srpske ugroženosti prvi je vidljivi plod Vučićeva dolaska u Hrvatsku.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić posjetili su jučer polaznike politakademije Srpskoga narodnoga vijeća i predstavljanje projekta „Budućnost Srba u Hrvatskoj“ u Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj.

U društvu polaznika pravoslavne gimnazije susreli su se s mitropolitom Porfirijem. On im je rekao: „Oduševljen sam vašim raspoloženjem i riječima odgovornosti koje ste uputili narodima. Srbi i Hrvati su oduvijek upućeni jedne na druge. Nažalost, vremena su bila takva da smo se udaljili i zato je ovaj iskorak poziv na mir i razumijevanje. Predsjedniče Vučiću, vaš posjet je ohrabrenje za naš narod koji ovdje živi i koji je uplašen i živi u nekoj vrsti apatiji i odustajanja od sebe“.

Jedan od najkonkretnijih plodova dolaska Vučića u Zagreb jest na najvišoj razini posadašnjenje kulta ugroženih Srba u Hrvatskoj, koje Porfirije usred Zagreba naziva „narod“, dakle, nositeljem državnosti s pravom odcjepljenja. Ravno u nos zaštitnici Ustava Republike Hrvatske. Na to je zaštitnica – trepnula, što se vidjelo na tv-u, ali se nije čulo kakva je budućnost Srba u Hrvatskoj. Ako su ugroženi, onda im treba pomoći da izađu iz ugroze. Kako? Plaćanjem ratne odštete. Dosadašnjim iznosima nisu zadovoljni.


Škola, ne za četnike, već za početnike

Porfirije je bez okolišanja pretvorio nacionalnu manjinu u narod. A taj narod prikazao kao da živi u strahu. Srbi u Hrvatskoj nisu narod. Srbi, također, nemaju razloga živjeti u strahu, osim ako im Porfirije ispiranjem mozga ugroženost ne usadi. Njegov je govor sasvim usklađen s našim politelitama nedovoljno poznatom „ugroženosti“. Narod ih je promptno stoga nazvao početnicima. Ugroženost je jedna od najvažnijih sastavnica velikosrpske ideologije. Može se govoriti o kultu ugroženoga Srbina u Hrvatskoj s različitih motrišta, povijesnih, novinskih, satiričnih, političkih…

Ugroženost srpstva i Srba, međutim, „dominantna je ideja srpske politike od Berlinskog kongresa 1878. Od tada se vodi politika kontrolirana iz Beograda i obuhvaćala je sve okolne zemlje… U Hrvatskoj se stvaraju stranke koje financira srpska vlada (najznačajnija je Srpska samostalna stranka). Jedan od bitnih elemenata ideologije tih stranaka je ‘ugroženost’ Srba“ – piše dr. Mato Artuković u svom radu „Ugroženost“ – bitni element velikosrpske ideologije. Pumpanje ugroženosti ima konkretnu svrhu: Mobilizaciju ugroženoga naroda, kojemu Hrvat ne dopušta u Hrvatskoj biti nositeljem državnosti s pravom odcjepljenja. Integralna Hrvatska, kao država, ne postoji u velikosrpskoj ideologiji, koja je u mnogočemu ugrađena i u službenu politiku Beograda.

Korijen sukoba Hrvata i Srba u 19. stoljeću svodi se na različito gledanje na državnu ideju. Srbi u Hrvatskoj smatraju da su „srpske zemlje“ osim Srbije, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Bosna i Hercegovina. Uz njih srpske su još Dalmacija, Lika, Krbava, Banovina, Slavonija i Srijem – srpske su, prema toj konstrukciji, po povijesnom i prirodnom pravu. I otuda počinje priča koju i danas pričaju, čak i u božićnim čestitkama u kojima izbjegavaju reći Hrvatska. Trebao bi to biti uvod („mali korak“) u prvu lekciju hrvatskim početnicima. Četnici, naime, o tome znaju sve – samo se time i bave, pa im je ovo vjerojatno dosadno čitati.

Uostalom, da budemo do kraja jasni, kako Srbija može biti agresorom na Dalmaciju, Liku, Krbavu, Banovinu, Slavoniju i Srijem, kad su to srpske zemlje? Oluja je agresija! I zato Vučić kaže da se ne slažemo ni oko čega u svezi „prošlosti“. Ne povijesti, već prošlosti, koja za razliku od povijesti, može biti ovakva i onakva, ovisi do čije istrage prije dođe, a ako dođe do srpske, onda vrijedi novo pravilo – ćeraćemo se još. Te „istrage“ i „ćeranja“ i danas su dio službene politike države Srbije prema Hrvatskoj. Vučić ju je jako dobro demonstrirao dok je jučer postrojavao hrvatske demokratske legitimitete i kardinala Bozanića, zloupotrijebljenoga za veliki zapadnobalkanski dernek pomoću kojega Zagreb na jugoslavenski način Beogradu otvara vrata EU. Taj sirenski zov je dvosmjeran. Predsjednica si je, naime, istodobno zatvorila vrata drugom mandatu. Kome to priprema teren na Pantovčaku? Milanoviću, Josipoviću…?


Od Jovana Živkovića, preko Sime Lukin Lazića do Milorada Pupovca

Priču bismo, dragi naši prvašići, mogli skratiti na sljedeći misaoni sklop koji već danas morate naučiti napamet kao i tablicu množenja ili abecedu: Ako mi Srbi nismo u Dalmaciji, Lici, Krbavi, Banovini, Slavoniji i Srijemu politički narod, onda smo neravnopravni. Ako smo neravnopravni, onda smo ugroženi.

Tko nas u tim oblastima ugrožava? Hrvati. Tko su Hrvati? Ako već ne žele biti Srbi katoličke „vere“ što smo im velikodušno ponudili, ako ne žele biti osim časnih iznimaka niti plaćene sluge Beograda, onda su oni genocidan narod budući da nas trajno ugrožavaju u zapadnim srpskim oblastima. Ako su genocidan narod, a jesu, moraju biti jer tako kaže naša narodna pjesma i „istorija“, srpska crkva i izložba u UN-u, moraju se neprestano ispričavati, trajno „izvinjavati“ i beskrajno nam plaćati za svoj istočni „greh grehova“. Grijeh se sastoji samo u tome što su Hrvati opstali svoji na svome. Biti politički narod na tuđemu teritoriju cilj je kulta srpske ugroženosti.

U Hrvatskoj je od 1848. srpsku politiku organizirao plaćeni agent srpske vlade Jovan Živković. Od njega do Milorada Pupovca proteklo je nešto godina tijekom kojih se može pratiti razvitak kulta srpske ugroženosti i njegova neprestana obnova u različitim političkim okolnostima. On je razvidan u rasponu od Srbobrana (kojega plaćaše srpska vlada) pa do današnjih Novosti koje plaća hrvatska vlada. S pripadajućom protuhrvatskom „satirom“. Srpski tisak u Hrvatskoj u kontinuitetu dugom skoro 150 godina donosi ideološke članke velikosrpske ideologije i srbijanskoga svetosavlja. U njima su Hrvati prikazivani kao neljudi. Međutim: „Jedan od trajnih elemenata u ideološkoj strukturi svega tzv. opozicionalnog srpskog novinstva i cjelokupne izdavačke djelatnosti je i antisemitizam“ (M. Artuković, isto).

Srpski tisak u Hrvatskoj odavno optužuje sve hrvatsko i pripisuje mu krivnju s ciljem da cijeli narod proglasi krivim. Na meti su plemstvo, crkva, svećenstvo, Sabor, hrvatske ustanove… pa sve do današnjih naslovnica s „oba, oba su pala“, ritualnim klanjem M. P. Thompsona, ismijavanjem hrvatske himne i tako dalje.

Dubrovnik i njegovi književnici nisu od jučer „srpski“, oni su to od sredine 19. stoljeća. Jedan od ključnih „urednika“ u Hrvatskoj bio je Sima Lukin Lazić. „On je posrbio tri četvrtine kugle zemaljske. Iako je bio žestoki antisemit… Isusa je proglasio Srbinom“ (M. Artuković, isto). Ludilo? Ne. Sustav. Totalitaran. Dugovječniji i trajniji od komunizma.


I tako „malim koracima“ došli smo do velikoga mita o Jasenovcu

Kult ugroženosti Srba je svevremenski. Živi istodobno u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. On je iracionalan, kontinuiran, neprestano perpetuiran. Koliko je Srbin u Hrvatskoj ugrožen pokazuje činjenica da je Srbobran početkom 20. st. u Zagrebu prenio članak Nikole Stojanovića Srbi i Hrvati, nadahnut pretečama nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava. Riječ je o programatskome članku srpstva u Hrvatskoj za cijelo 20. stoljeće. S porukom do istrage naše ili vaše!

Na kraju 20. stoljeća, poslije serije srpskih poraza u Hrvatskoj, Matija Bečković je objavio poemu Ćeraćemo se još, namijenjenu 21. stoljeću. Zašto? Zato što su htjeli i jučer i danas biti politički narod u Dalmaciji, Lici, Krbavi, Banovini, Slavoniji, Srijemu. U Hrvatskoj.

A kad postanu političkim narodom, onda će krenuti na odcjepljenja i „prisajedinjenja“, kao što smo vidjeli u nedavnoj povijesti, ispričavam se – „prošlosti“ oko koje se ne slažemo, ali ćemo se hodajući „malim koracima“ složiti kad-tad, možda i prije.

U 20. stoljeću kult ugroženosti Srba dosegnuo je „vasionske“ dimenzije mitom o Jasenovcu i 700.000 (sve do dva milijuna) ubijenih Srba. Zločin ustaškoga režima od još neutvrđenoga broja ubijenih logoraša različitih nacionalnosti, koji ne može biti veći od nekoliko desetaka tisuća, ali može biti i manji od toga broja, srbijanski jasenovački mit pretvorio je u zločin koji je moguć samo ako je na njega pristao cijeli hrvatski narod. Zato Srbija insistira na 700.000. Fućka im se za žrtve, oni hoće globalnu etiketu genocidnosti hrvatskoga naroda. Odgovorna vlast nepodložna kompleksima velikosrpske i jugokomunističke ideologije taj bi problem riješila na jedini mogući znanstveno objektivan način. Ali, što bi onda Pupovac u Hrvatskoj radio? Čemu onda Novosti? Otišlo bi sve u „paramparčad“. Ako Hrvati nisu genocidan narod, onda je Srbima u Hrvatskoj nemoguće postati političkim narodom s pravom na odcjepljenje.

Kult ugroženosti Srba u Hrvatskoj podloga je srbijanske izložbe u UN-u. On je podloga Vučićeve kuknjave zbog nedostatka kanalizacijske infrastrukture u pojedinim „delovima“ nedosanjanih zapadnih srpskih oblasti, on je podloga Pupovčeve hinjene kuknjave, podloga uređivačke politike Novosti, podloga novinskoj i kazališnoj „satiri“ suvremenih vračeva i podloga Porfirijeve izjave o tome da je u Hrvatskoj „naš narod“ – „uplašen i živi u nekoj vrsti apatije“. Uplašen ne može biti. Ta, Pupovac je vlast u Hrvatskoj. A ako pak kolektivno boluje od apatije (u što nitko zdrave pameti ne vjeruje), onda je to zbog toga što unatoč počinjenoj agresiji nije postao politički narod u Dalmaciji, Lici, Krbavi, Banovini, Slavoniji i Srijemu. I još k tomu „otadžbinu“ mu čeka plaćanje ratne odštete, utvrđivanje granica, pitanje nestalih u srbijanskim konclogorima, pitanje nacionalnih manjina, pitanje povrata pokradenoga blaga…


Ugroženost je bila uvod u oružanu agresiju

Duga je povijest njegovanja kulta srpske ugroženosti u Hrvatskoj. Nažalost o tom kultu se izgleda uči samo u srpsko-pravoslavnim ustanovama i na političkoj akademiji Pupovčeva Srpskoga narodnoga vijeća. Dobro, po potrebi i kod stanovitih profesora na Filozofskom i Političkim „naukama“. Na mjestima s kojih se produžava trajanje kulta srpske ugroženosti. A ona je nesaglediva racionalnom čovjeku. K tomu „ugroženost“ je bila podloga agresiji Srbije i Crne Gore s pripadajućim pobunjenim Srbima na Hrvatsku. A ne spominje se u udžbenicima. Na čiju štetu? Na čiju korist?

Predsjednica Republike Hrvatske moguće i nije upoznata, premda bi trebala biti, odakle dolazi prijetvorna, naoko bezazlena ugroženost. Niti o tomu da je iz kulta ugroženosti nastalo pogubno bildanje jasenovačkoga mita. Evo pokaznoga primjera kako se to radi. Godine 1991. „o Vaskrsu“ objavljena je poslanica Srpske pravoslavne crkve. Kad pročitate, dragi čitatelji, pokušajte zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti nametanja ugroženosti uz pomoć „malih koraka“, kakav je npr. napravio g. Mitropolit.

Navod: „Koliko je naša pogibija bila brojnija i strašnija za poslednjih pedeset godina? Samo u Jasenovcu, za četiri godine umoreno je, ako ne više, sigurno ne manje od 700.000 ljudi. Ako pitamo na koji način, jedan naš vrsni znalac i mislilac odgovara: ‘Jasenovac je najveće srpsko grozilište, ništavilište, istrebivalište, gubilište, gde su ljudi satirani krvožderjem, koje sigurno ni knez demona ne pamti. To je novo raspeće Hristovo. To je greh grehova’. To je činjenica da je ovaj neuporedivi zločin do danas ostao neokajan i nepokajan, što dokazuju događaji koji se i danas dešavaju na istom mestu i od istih počinilaca“.

„Na istom mestu i od istih počinilaca“! Bilo je to 1991. Današnja Hrvatska uklanja iz Jasenovca ploču hrvatskim braniteljima koji su se suprotstavili ovoj monstruoznoj „poslanici“, kultu ugroženosti i njihovim posljedicama. Jer navodno vrijeđa osjećaje „naroda žrtve“ (M. Pupovac).


U ime ugroženosti zločin je dopušten i oprošten

Mitropolit Porfirije sigurno je upoznat s mislima vladike žičkog Nikolaja. Ugrađene su u narečenu „vaskrsnu“ poslanicu SPC-a: upravo to i radili, naime, najbestijalnije zločine: „Morali bi da žive ljude sahranjuju, da žive ljude peku na ognju, da živima skidaju kožu, da decu seku na komade pred očima roditelja. To Srbi nikada nisu činili ni zverovima, a kamo li ljudima“.

Možda „zverovima“ nisu. Ali Hrvatima jesu, no, Hrvati (i Židovi, da ne zaboravimo) ionako prema „kriterijumu“ kulta ugroženoga Srbina nisu ljudi. U ime ugroženosti sve je dopušteno i oprošteno. Tako se, naime, grade zločinačke i totalitarne ideologije.

U kult ugroženosti ugrađene su notorne zamjene teza i krivotvorine – zločine koje si počinio pripiši žrtvi i nastavi dalje. U ime ugroženosti sve je opravdano. Ideologija ugroženosti unaprijed oslobađa zločinca od odgovornosti. Taj začarani krug može se prekinuti samo ako se Srbiju prisili na plaćanje ratne odštete. Tuđman je u tom pogledu pripremio dobru podlogu. Ali, kome? Njegovi nasljednici rade „male korake“ na hrvatsku štetu (tehnikom kuhanja žive žabe) i sve veće ustupke obnovi velikosrpske ideologije i institucionalizaciji „političkoga naroda“. Zato se Porfirije nije mogao suzdržati, pa je veselo uskliknuo: „Oduševljen sam vašim raspoloženjem i riječima odgovornosti koje ste uputili narodima“. Na-ro-di-ma. Ni slučajno da izusti „srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj“. To mu naime ne dopušta „vera“. U veliku Srbiju.

Hrvati su jučer i danas posramljeni do nogu iza spuštenih roleta. U dva dana režim im je zabranio dva prosvjeda, jučer u Zagrebu i danas u Gvozdu. Kojem se to narodu događa u Europskoj uniji? Srećom po Hrvate, Grge mu Anđelinovića, nitko po njima nije pucao. Htjeli su, jadni u svojoj nevolji, prosvjedovati protiv Vučićeve priče u Glini 1995. Tad je uvjeravao pobunjene Srbe kako su činom okupacije Gline zauvijek prestali biti ugroženi. Danas ih, muke mu ježeve, treba uvjeriti da su opet ugroženi. Je li zato dobio poziv Predsjednice, nemam pojma. Instalacija srpske ugroženosti prvi je vidljivi plod Vučićeva dolaska u Hrvatsku.

Sve osim Vučićeva susreta s Plenkovićem vrijedi što prije zaboraviti i s prijezirom odbaciti. Da ne uđemo u „apatiju i odustajanje od sebe“.