S hrvatskom poviješću se žonglira kako se komu svidi. Tako jedan povjesnik ovih dana pomiče dolazak Hrvata za stoljeće i pol ili dva unaprijed, te tako dobivamo pomičnu povijest koja se rasteže i steže prema ukusima. Kada komu odgovara, poteže Porfirogeneta, ako mu odgovara drukčije – kaže da je taj lik nepouzdan i da on (današnji povjesnik) zna bolje i više. Neznalci i oni koji se i inače rugaju sintagmi “od stoljeća sedmog”, zadovoljno su skočili na noge i zapljeskali.

Hladno da hladnije ne može biti. A može. Sjećam se jedne užasno hladne zime pedesetih prošloga stoljeća, baš kada sam počeo malo više čitati knjige i pamtiti autore. Jedan mi se urezao u pamćenje: Mamin Sibirjak, više uralski nego sibirski. Sibirska zima nije ništa prema gorskokotarskoj, barem po količini snijega i to u “zemlji bez snijega” kako su pisale novine po svijetu kada su Janica i Ivica postizali nevjerojatne rezultate i osvajali olimpijske medalje. Sada smo na Zimskoj olimpijadi u Južnoj Koreji vrlo zadovoljni svakim mjestom između dvadesetog i pedesetog (čast iznimkama) baš kao i prije pojave Ivice i Janice, vratili smo se devizi “važno je sudjelovati”. Dobro je da u ratu devedesetih nismo imali tu devizu, nego drugu – važno je pobijediti.

Vuku se repovi Vučićeva posjeta Zagrebu. Kao što sam najavio (vidjeti rubriku) i podatci o “tri lica” bili su prijevara, ustanovljeno je u Ministarstvu branitelja. To jest, Hrvatska je već imala te podatke. Odlazak članova obitelji nestalih Hrvata u Beograd i sastanak s himbenim četnikom nemaju za sada rezultata, niti će ih (ikada, nikada) biti jer je beogradski domaćin notorni lažov. Većina odgovora nalazi se ionako na tlu Hrvatske, u područjima koja bijahu pod srpskom okupacijom. Uzvratna delegacija tragatelja za Srbima (Srbijancima) nestalim u Hrvatskoj imala je samo jedan cilj: da barata brojkama većim od broja nestalih Hrvata, što se uklapa u opća mjesta poznate historiografije, pa u sljedećim desetljećima možemo očekivati brojku s puno nula – a da nije razjašnjeno što su radili u Hrvatskoj devedesetih. Usporedno, četnik Vučić se brani da nije govorio samo u Glini nego i u drugim mjestima “jer je vjerovao da će krajina opstati”, znači vjerovao u “veliku Srbiju” proširenu na hrvatske zemlje, kao što mu se ta ideja sviđa i sada.


Natruhe i ostaci srpskog jezičnog nasilja

Još imamo pregršt srbizama kojih moj naraštaj nije ni svjestan, a noviji još manje. I ne radi se ni o kakvom čišćenju (ako ga i ima) nego o brizi za hrvatski jezik koji ne može biti ni čist ni nečist nego samo ono što jest, hrvatski, bez natruha i ostataka jezičnih nasilja kroz stoljeća – u čemu je srpsko nasilje kronološki najbliže.

Pupovac također podiže tenzije u skladu s novim srpskim memorandumima, pa tako u Sarajevu dotiče jezično pitanje, naime tvrdi da je Hrvatska “jezično očišćena od srbizama” . I to je laž, na žalost, jer još imamo pregršt srbizama kojih moj naraštaj nije ni svjestan, a noviji još manje. I ne radi se ni o kakvom čišćenju (ako ga i ima) nego o brizi za hrvatski jezik koji ne može biti ni čist ni nečist nego samo ono što jest, hrvatski, bez natruha i ostataka jezičnih nasilja kroz stoljeća – u čemu je srpsko nasilje kronološki najbliže. Pupovačko cmizdrenje o jeziku i kroatocentričnosti nije drugo do nastavak (sada opet ponešto ofenzivniji) iste stare priče o jednom jeziku i jednom narodu, koja se vuče više od stoljeća i pol u raznim varijantama, a donijela je Hrvatima toliko zla da bi svatko tko poteže tu besmislicu, u svakom pogledu pa i jezičnom, trebao završiti iza rešetaka.

Glede rešetaka ili barem upozorenja: toliko se ovih dana govorilo o tijelu zaduženom za sukob interesa, poradi potrage za novom voditeljicom, izgovoreno je sve i svašta, ali nitko nije zapitao kako to da Milorad Pupovac koji je izvan svake sumnje u sukobu interesa glede financiranja svojih novina i drugih domoljubnih aktivnosti – kako to da se taj slučaj nikada nije našao na stolu povjerenstva? Zato mi nemojte pričati o nekoj moralnoj vertikali i sličnim frazama. Ako se ne pokrene istraga ne samo o sukobu interesa, nego i sve druge koje sjede u ladicama naših represivnih i depresivnih tijela, suđa i pravosuđa, onda znači da su pupovečki Srbi iznad zakona, što u Ustavu nigdje ne piše. Koliko vidim, podosta moćna udruga “U ime obitelji” pokreće ovo pitanje, a odgovor će dobiti, ha, kada SDSS ne bude dio vlasti. Zašto se mediji ni jednom riječi ne osvrću na taj alarmantni sukob interesa, pogodite sami. A morat će kada se stvari zakotrljaju.


Ministrici Divjak Bavarci recenziraju uputnike o povijesti

Ministrici Divjak Bavarci recenziraju uputnike o povijesti. Zašto stranci? Pa zato jer oni imaju široke poglede, za razliku od naših zatucanih povjesničara hrvatske provenijencije koji pišu i govore znanstveno utvrđenu istinu – a ta je valjda nepodnošljiva. Jesu li nama Bavarci (inače čast njima) slali svoje kurikule na ocjenu? Ne sjećam se, samo se sjećam da je bivši Jovanović slao udžbenike na ocjenu u Beograd.

Za ponašanje medija lakmus je bio izbor rektora Zagrebačkog sveučilišta. Skloni militantnoj ljevici danima su trubili o prednostima jednoga kandidata. Organizirane su ulične zabave i pučke svečanosti s transparentima na kojima je sastavljeno pisano “neću” (znači akademski građani), preuzimajući ulogu Senata, zahtijevajući da svi oni biraju rektora u buci i halabuci. Podržala ih je ministrica Divjak, kojoj autonomija Sveučilišta nije nepoznata, ali je zaboravna. Na kraju su senatori ipak birali sami, rezultat košarkaški 54 naprama 15, to jest kada prvoligaš igra s početnicima. Mislili oni (bukači) ili mi ovo ili ono o Damiru Borasu, gotovo da je izabran jednoglasno, i tu prestaje svako pitanje. Novinari nisu ostavljeni na cesti, bilo je hladno pa su uvedeni u aulu, a dalje nisu mogli niti su trebali. Za razliku od novinara koji po ovoj cičoj zimi zdravstveno stradavaju ispred Vlade na Trgu sv. Marka, a nitko da ih uvede u zatvoreni prostor, dobro grijan, a nije ih uvela u toplo ni ministrica Divjak kojoj Bavarci recenziraju uputnike o povijesti. Zašto stranci? Pa zato jer oni imaju široke poglede, za razliku od naših zatucanih povjesničara hrvatske provenijencije koji pišu i govore znanstveno utvrđenu istinu – a ta je valjda nepodnošljiva. Jesu li nama Bavarci (inače čast njima) slali svoje kurikule na ocjenu? Ne sjećam se, samo se sjećam da je bivši Jovanović slao udžbenike na ocjenu u Beograd.

S hrvatskom poviješću se ionako žonglira kako se komu svidi. Tako jedan povjesnik ovih dana pomiče dolazak Hrvata za stoljeće i pol ili dva unaprijed, te tako dobivamo pomičnu povijest koja se rasteže i steže prema ukusima. Kada komu odgovara, poteže Porfirogeneta, ako mu odgovara drukčije – kaže da je taj lik nepouzdan i da on (današnji povjesnik) zna bolje i više. Neznalci i oni koji se i inače rugaju sintagmi “od stoljeća sedmog”, zadovoljno su skočili na noge i zapljeskali (ha, malo smo ih skratili). Usput: ugledni Eduard Peričić, pisac “Zlatnoga doba hrvatske povijesti” tvrdi da su Hrvati došli u trećem desetljeću šestoga stoljeća.


Tiskovine i priučeni povjesničari

Tako s vremena na vrijeme dolazi u fokus i Tomislav, te se redaju pitanja je li bio kralj ili nije bio, je li ga bilo ili nije, tko ga je okrunio i zašto, te da je Zvonimir bio prvi potvrđeni okrunjeni… u istom stilu: hajmo ih malo skratiti.

Suvremeni povjesničar koji pomiče Hrvate na početak devetoga stoljeća, veli da su Hrvati došli iz Češke, što je već ponešto točnije, to jest Bijela Hrvatska (Velika) rasprostirala se na područjima od sadašnje Češke (Moravske) do sadašnje južne Poljske i drugdje. Ali Hrvati nisu došli iz Češke nego su došli iz Hrvatske! Iz te sjeverne Hrvatske koja je još neko vrijeme bila država i to vrijeme trajala zajedno s novom hrvatskom državom između Drave i Jadranskoga mora. Ta nova je bila podijeljena na sjevernu i južnu kneževinu. Tek poslije se javlja franački slučaj, u trenutku kada su Hrvati već nadvladali Avare na sjeveru, ne posve. No, da ne idemo dalje, sve je ionako poznato, ali se tiskovine i priučeni povjesničari u njima bave svačime, samo da je senzacionalistički.

Tako s vremena na vrijeme dolazi u fokus i Tomislav, te se redaju pitanja je li bio kralj ili nije bio, je li ga bilo ili nije, tko ga je okrunio i zašto, te da je Zvonimir bio prvi potvrđeni okrunjeni… u istom stilu: hajmo ih malo skratiti. (Ivo Goldstein odlučio se za Držislava kao prvog okrunjenog, valjda za zlatnu sredinu). Nego, upravo se iz nekih razloga bavim prijelazom četrnaestog u petnaesto stoljeće, nastavno vremenom kada je Ladislav Anžuvinac u Zadru okrunjen hrvatskom krunom. Kojom i gdje se čuvala? Vjerojatno u Vrani ili u Zadru. Gdje bilo i koja bila – bijaše to jedna od tri hrvatske krune (ona kojom je okrunjen Zvonimir bila je treća, o čemu postoje svjedočanstva). A gdje su sada, ne zna se. Na nekom tavanu?

Spomenuo sam senzacionalizam, kugu novinstva i ne samo novinstva. Nedavnih dana ukazalo se samo dno: na naslovnici i na dvije stranice u listu, novine donose ogromne fotografije cipela u privatnom stanu tajnice (bivše) Vlade – osamdeset pari cipela. Vjerojatno najprizemniji slučaj cipelarenja čitateljske publike koja ipak želi nešto ozbiljnosti. I jedno pitanje: tko je to snimio, policijski fotograf ili novinski fotoreporter. Pitam zato, jer kada su snimljeni Vidoševićevi art-ikli, policijski je fotograf nakon objave dobio otkaz. A glede cipela i žena: ta je veza klasična i nepromjenjiva. U Istanbulsku deklaraciju treba umetnuti rečenicu da je sve ispod četrdeset pari cipela obično nasilje nad ženama (japanke uračunate).

Foto: Oton Iveković, Dolazak Hrvata ja Jadran