I 1671. i 2017. pravda nije zadovoljena. I onda i danas posljedice za Hrvate su dugoročno pogibeljne – u 17. stoljeću zaustavljen je prirodan razvitak Hrvatske, a u 21. stoljeću haaškom presudom Hrvati u BiH izloženi su nestanku, a hrvatska država proglašena je agresorom. Do oba procesa došlo je uz pomoć hrvatske naive, a u drugom slučaju i uz pomoć petokolonaša, koji su preuzeli vlast 3. siječnja 2000.
Pred nama su tri knjige u kojima su akademik Josip Pečarić i dr. Miroslav Međimorec sabrali materijale vezane uz sudbinu hrvatskoga generala Slobodana Praljka u kontekstu neposredno prije (prva knjiga) i neposredno poslije presude Haaškoga suda hrvatskoj šestorici (prošireno drugo izdanje prve knjige, plus druga knjiga). O troknjižju se može govoriti s različitih motrišta. Kako bismo, međutim, stekli dubinu i širinu tema koje obuhvaćaju, moramo se prisjetiti povijesti, bez nje ne možemo razumjeti sadašnjost, još manje shvatiti projekciju budućnosti…
Pogibeljne posljedice i 1671. i 2017.
30. travnja ove godine navršit će se, naime, ako sam dobro izračunao 347 godina od kobnoga nadnevka 30. travnja 1671. Tad su u Bečkom Novom Mestu pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. U njihovo doba Hrvati su se, nezadovoljni odredbama Vašvarskoga mira (1664.) nastojali riješiti turske vlasti. U ono doba protiv ponuđenih uvjeta mira pobunili su se Zrinski i Frankopan. Reagirala je ondašnja “Europa”, Bečki dvor, pozvavši ih u Beč pod izgovorom da obrazlože svoje nezadovoljstvo. Došavši u Beč, ondašnji Haaški sud, Zrinskoga i Frankopana zatočili su i optužili. Nezakonito se protiv njih vodila jednogodišnja istraga Tajnoga vijeća, koje ih je osudilo na smrt. Petar i Fran Krsto lišeni su uz to plemstva, država im je oduzela posjede, čime su uništene dvije ključne hrvatske obitelji, Zrinski i Frankopani.
Velika je sličnost sudbina Petra i Frana Krste sa sudbinom tzv. hrvatske šestorice osuđene na Haaškom sudištu. Pogledajmo samo neke: Osudila ih je ondašnja i sadašnja “međunarodna zajednica”, da ne velim “Europa”. Presude, i ondašnja i sadašnja, utemeljene su na zaobilaženju istine. I 1671. i 2017. pravda nije zadovoljena. I onda i danas posljedice za Hrvate su dugoročno pogibeljne – u 17. stoljeću zaustavljen je prirodan razvitak Hrvatske, a u 21. stoljeću haaškom presudom Hrvati u BiH izloženi su nestanku, a hrvatska država proglašena je agresorom. Do oba procesa došlo je uz pomoć hrvatske naive, a u drugom slučaju i uz pomoć petokolonaša, koji su preuzeli vlast 3. siječnja 2000. i od nacionalne države napravili državu građana, a sad rade i na tome da od nje naprave državu rodne ideologije.
Slobodan je prije svega bio slobodan
Praljkova formula i čin, zapravo su odgovor Hrvata, predziđa kršćanstva, na sve neistine i nepravde koje im je “Europa” kroz povijest servirala, a osobito u razdoblju nakon što je Hrvatska izborila međunarodno priznanje, oslobodila svoj međunarodno priznati teritorij, ključno pomogla očuvanju Bosne i Hercegovine i vlastitim snagama uz pomoć Božju postala regionalnom silom.
Između presude iz Bečkoga Novoga Mjesta i haaške presude presudnu razliku čini general Slobodan Praljak. I to na dva načina. Prvi je Praljkova formula – “S prijezirom odbacujem vašu presudu“. Drugi je Praljkov čin ispijanja otrova pred očima cijeloga svijeta, kojim je – zapečativši vlastitim životom svoju formulu o prijeziru prema presudi neutemeljenoj na istini i pravdi – u besmisao otjerao kompletan Haaški sud i one koji upravljaju njime – a njime ključno upravlja Velika Britanija. Više mu, naime, nije preostao nijedan potez slobodnoga čovjeka. A Slobodan je prije svega bio slobodan.
Praljkova formula i čin, zapravo su odgovor Hrvata, predziđa kršćanstva, na sve neistine i nepravde koje im je “Europa” kroz povijest servirala, a osobito u razdoblju nakon što je Hrvatska izborila međunarodno priznanje, oslobodila svoj međunarodno priznati teritorij, ključno pomogla očuvanju Bosne i Hercegovine i vlastitim snagama uz pomoć Božju postala regionalnom silom.
Tako smo došli do drugoga sad već povijesnoga nadnevka 29. studenoga 2017., on će se duboko usjeći u kolektivnu memoriju hrvatskoga naroda, baš kao i 30. travnja 1671. Oba nadnevka izvana i odozgo zahtijevaju od hrvatske zdrave pameti da ne smije sama kreirati svoje interese, svoje politike i svoju slobodu, da ne smije počivati na pobjedi, da ne smije pisati svoju povijest, kreirati sadašnjost i budućnost.
Naime, 29. studenoga bivša Jugoslavija proglasila je Danom Republike. Toga dana pročitana je kobna presuda Haaškoga suda hrvatskoj šestorici. Tako je na simboličkoj razini pokazano koji je njezin smisao. Jačanje jugoslavenskih odnosa u kojima su Hrvati od 1. prosinca 1918. igrali podređenu ulogu ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u samoj Hrvatskoj. Praljak se u zadnjoj fazi života tom zahtjevu suprotstavljao punih 13 godina.
O temi kako je radio Haaški sud protiv Hrvata izvrsno piše Višnja Starešina u svojoj knjizi Hrvati pod Kosovim krilom. Ona je pravi uvod u razumijevanje troknjižja akademika Pečarića i dr. Međimorca koje danas predstavljamo. Kompletan uvid u najduži proces Haaškoga suda (13 godina!), međutim, dokazuje i sustavnu nebrigu s elementima klasične veleizdaje hrvatskih političkih elita.
Kobna presuda pročitana je u dva dijela. Prije kraja čitanja presude general Praljak je preminuo, pa je određena kratka stanka. Praljak je trenutak svoje smrti izabrao vrlo precizno i dalekosežno. Naime, on je preminuo kao nevin čovjek, budući da kompletna presuda nije izrečena do trenutka njegova preminuća. On je, dakle, i pravno, a ne samo sa stajališta istine, preminuo kao nevin čovjek. Tretirati ga kao “ratnoga zločinca” jest zli čin, ili čin zla.
Četiri mjeseca kasnije
Dogodilo se jedinstvo hrvatskoga naroda, izazvano nepravednom presudom i potaknuto Praljkovom formulom “S prijezirom odbacujem”. Četiri mjeseca kasnije – od jedinstva hrvatskoga naroda nije ostalo ništa osim troknjižja dr. Miroslava Međimurca i akademika Josipa Pečarića. Režim se pobrinuo da se jedinstvo gurne pod tepih.
Prošla su četiri mjeseca od izricanja haaške sramotne presude. U trenutku izricanja presude hrvatski narod je osjetio kako je upravo kao politički narod ugrožen zajedničkim zločinačkim pothvatom upravljača Haaškim sudom. Dogodilo se jedinstvo hrvatskoga naroda, izazvano nepravednom presudom i potaknuto Praljkovom formulom “S prijezirom odbacujem“. Četiri mjeseca kasnije – od jedinstva hrvatskoga naroda nije ostalo ništa osim troknjižja dr. Miroslava Međimurca i akademika Josipa Pečarića. Režim se pobrinuo da se jedinstvo gurne pod tepih.
Podsjetimo se, HAZU je utvrdila kako presuda “nije utemeljena na povijesnim činjenicama“. O presudi su se negativno izrazili predsjednik Vlade Plenković i predsjednica države Grabar-Kitarović. Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković najavio je kako će njegovo Ministarstvo formirati radnu skupinu koja će provesti detaljnu analizu presude na temelju koje će se odlučiti o daljnjim koracima. Četiri mjeseca kasnije ne znamo je li uopće formirana radna skupina, tko su članovi te skupine i što je dosad napravljeno. Ono što znamo odnosi se na sljedeće – osporavanje presude moglo bi biti moguće ako se pojavi novi dokaz koji nije predstavljen tijekom sudbenoga procesa. Rok za osporavanje iznosi godinu dana od pravomoćne presude. Preostalo je dakle sve manje vremena.
Hrvatske političke elite su odnarođene
Hrvatske političke elite ne vide povijesni kontinuitet odnosa velike Europe prema malobrojnim Hrvatima. A bilo bi im sasvim dovoljno da shvate o čemu se zapravo radi, kad bi usporedili 30. travnja 1671. i 29. studenoga 2017. No, hrvatske su političke elite odnarođene. Uvjeravaju nas već skoro dva desetljeća, da moramo “zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti”.
Napore akademika Pečarića i dr. Međimorca sabrane u ovih osam stotina stranica stoga promatram i sa stajališta eventualnog procesa osporavanja presude. Ovo troknjižje može poslužiti kao poticaj hrvatskim vlastima da uz pomoć odvjetnika presuđenih Hrvata pokrene postupak revizije. Srbiji je to pošlo za rukom u slučaju Veselina Šljivančanina, kad mu je umanjena kazna određena prvostupanjskom presudom. Opravdano je pitanje što poduzima inkluzivna vlada Andreja Plenkovića. I opravdano je tražiti odgovor na to pitanje, jer je ono na tragu općega dobra. Osobno, o ovome pitanju mene zanima i stajalište koalicijskih partnera HNS-a i SDSS-a.
Iz dosadašnje prakse ipak se nameće jedan zaključak. Hrvatske političke elite ne vide povijesni kontinuitet odnosa velike Europe prema malobrojnim Hrvatima. A bilo bi im sasvim dovoljno da shvate o čemu se zapravo radi, kad bi usporedili 30. travnja 1671. i 29. studenoga 2017. No, hrvatske su političke elite odnarođene. Uvjeravaju nas već skoro dva desetljeća, da moramo “zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti”. Međutim, većina hrvatskoga naroda nema namjeru zaboraviti Praljka, već tri i pol stoljeća nisu zaboravljeni ni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan.
Troknjižje kao djelatan otpor režimu i poretku
Hrvatske političke elite, jednako pozicija i oporba, presudu su, budimo iskreni, prihvatile “zdravo za gotovo”, iskazano jedinstvo hrvatskoga naroda prigušile i nastavile kao da se 29. studenoga 2017. ništa važnoga nije dogodilo. Stoga ih narod sa stajališta nacionalnih interesa sve više s prijezirom odbacuje kao nevjerodostojne.
Troknjižje koje pred nas stavljaju ak. Pečarić i dr. Međimorec, uvjerava nas u sasvim suprotno stajalište od političkih nam elita, stajalište koje je primjereno zdravoj pameti i povijesnoj istini. Stoga je ovo troknjižje ne samo vrelo podataka, stajališta i mišljenja, već i djelatan otpor režimu i poretku, koji već osamnaestu godinu zaredom od Hrvata (u Hrvatskoj, BiH i u iseljeništvu) radi budale, a od Hrvatske, nacionalne države hrvatskoga naroda, međunarodnopravni objekt za napucavanje.
Hrvatske političke elite, jednako pozicija i oporba, presudu su, budimo iskreni, prihvatile “zdravo za gotovo”, iskazano jedinstvo hrvatskoga naroda prigušile i nastavile kao da se 29. studenoga 2017. ništa važnoga nije dogodilo. Stoga ih narod sa stajališta nacionalnih interesa sve više s prijezirom odbacuje kao nevjerodostojne. S druge strane, Haaški je sud u međuvremenu utvrdio kako nije bilo propusta u njegovom radu, premda je cijeli svijet vidio da je u sudnicu unesena i konzumirana bočica s otrovom, tj. da se u sudnici dogodio zločin. Kako onda vjerovati da je donio pravednu i na istini utemeljenu presudu?
Pred nama su knjige kojima je dodatna svrha prenijeti informacije novim naraštajima. Suvremenici, čija su mišljenja sadržana u troknjižju, znaju o čemu se radi bez obzira što su izloženi proizvodnji političke korektnosti glavne političke i medijske strukture. Njih je Praljak odavno opisao kao “kretene i izdajice”.
General Praljak, kao i svi drugi hrvatski generali, nisu smjeli biti izručeni Haagu. Izručenje vojno-redarstvenih oslobodilačkih operacija Haagu s početka godine 2000. čin je izdaje. Sve ostalo su posljedice, sve do presude kojom je Hrvatska postala agresor na BiH, kojom je i general Praljak proglašen krivim i zbog koje je popio otrov pred očima cijeloga svijeta. Tim se činom opet stavio na čelo kolone, one tužne kolone od preko 3.000 hrvatskih branitelja koji su izvršili suicid.
Rudarski posao akademika Pečarića i dr. Međimorca
General Praljak nije velik po tome što je popio otrov prosvjedujući protiv laži i nepravde. On je velik po tome što je bez ostatka bio hrvatskim braniteljem tamo gdje je bilo najpotrebnije, po tome je ugrađen u temelj moderne hrvatske države. Nastavio se junački boriti i kao optuženik Haaškoga suda stvorivši tijekom svoje obrane izuzetno dragocjen i nevjerojatno opsežan materijal, koji je hrvatska država ocijenila kao “šund”, potpisnica toga rješenja danas je ministrica kulture!
Danas na političkoj sceni nemamo gorostasa poput Praljka, koji su spremni umrijeti za istinu i pravdu. Ali, nažalost, imamo i takvih generala, i takvih političara, koji se ne usude dignuti ruku protiv, recimo, Istanbulske konvencije, kojoj je pravi cilj nametanje rodne ideologije, a njoj je pak svrha razgradnja čovjeka, obitelji, društva i nacionalne države.
Akademik Pečarić i dr. Međimorec u svom troknjižju primarno ne iznose vlastite analize, teze, teorije ili sinteze.
Oni skupljaju građu na jednome mjestu, građu koja će biti potrebna kad se jednom bude ozbiljno pristupalo razdoblju hrvatske nacionalne povijesti poslije godine 2000. U ovom trenutku s tim se razdobljem znanost ne želi baviti, ona čeka tzv. povijesni odmak. Pečarić i Međimorec nikoga i ništa ne čekaju. Za istinu i pravdu uvijek je dobro vrijeme. Tako rezoniraju hrabri ljudi. S izdajom obilježenim razdobljem proteklih 18 godina bave se suvremeni hrvatski branitelji. Riječ je o nekolicini nepokorenih novinara i nepotkupljivih publicista, koji se usude biti slobodni i odgovorni pred državom i nacijom, pred izazovima vremena i pred vlastitom savješću. Među njih spadaju i prireditelji ovoga troknjižja, ak. Pečarić i dr. Međimorec.
Htio bih na kraju reći i ovo: General Praljak nije velik po tome što je popio otrov prosvjedujući protiv laži i nepravde. On je velik po tome što je bez ostatka bio hrvatskim braniteljem tamo gdje je bilo najpotrebnije, po tome je ugrađen u temelj moderne hrvatske države. Nastavio se junački boriti i kao optuženik Haaškoga suda stvorivši tijekom svoje obrane izuzetno dragocjen i nevjerojatno opsežan materijal, koji je hrvatska država ocijenila kao “šund”, potpisnica toga rješenja danas je ministrica kulture! Ispijeni otrov posljedica je, dakle, neprimjerenoga odnosa hrvatske države, međunarodne zajednice i haaškoga sudišta prema njemu kao osobi i prema nacionalnoj državi hrvatskoga naroda stvorenoj nasuprot volji 20 posto hrvatskih jugoslavenčina, većine velikih sila, posebice Velike Britanije i tek potom Srbije.
Praljak je hrvatski velikan. To su prepoznali mnogi od politike nezavisni ljudi kojima istina i pravda predstavljaju trajne vrjednote. To su prepoznali i akademik Pečarić i dr. Međimorec, na tome im treba zahvaliti i potaknuti ih da nastave s ovim rudarskim poslom kojega su se prihvatili, rekao bih – u ime hrvatskoga naroda, koji za razliku od politelita, cijeni generala Slobodana Praljka, njegov doprinos obrani, njegovu borbu u “dokazivanju nevinosti” i na kraju njegovu žrtvu za istinu i pravdu.
Petrinja, 12. travnja 2018.