S područja Republike Srpske, Srbi su praktično bez ratnih događanja i duboko izvan bojišnica doslovno istrijebili hrvatski narod, kojih je od oko 212 tisuća ljudi danas na tom prostoru ostalo oko 10 tisuća. To je posve nezabilježen genocid nad jednim narodom u svim, pogotovo relativnim usporednim činjenicama.
S područja Federacije BiH, što tjekom rata, ša pogotovo nakon rata do danas, iselilo se ili protjerano mekšim ili grubljim pritiskom, koji nije prezao ni od postratnih ubojstava cijelih obitelji, kao u Konjicu, preko stotinu i pedeset tisuća Hrvata. Na područjima pod potpunom mulsimanskom kontrolom taj se trend ubrzano nastavlja, a ostatci, kao što je Komšić I., ili Komšić II., Kljujić i slični „građani“ u Sarajevu više izazivaju potsmijeh i sažaljenje, kao dokaz sramnog identitetskog posrnuća, samo potvrđuju konačne ciljeve – bošnjačkih „građana“. Svi usporedivi podatci iz razdoblja petstogdišnje turske uprave nad današnjim prostorima BiH pokazuju da su prava na koja su pristali i kojima se diče Komšići i slični, zapravo – čak i ispod ondašnje razine.

AUTOR: MARKO LJUBIĆ

U nedjelju su službeni izbori u Bosni i Hercegovini. I, nisu to izbori. Jer, ljudi, kako ih god nazvali, hrvatskim, srpskim ili bošnjačkim, ostalim ljudima, građanima ili pripadnicima nacija, nemaju mogućnost izbora. Imaju zadate političke post-ratne, a u biti skrivene ili bez topova ratne pozicije, koje moraju potvrditi, pa će u jednom slučaju to biti potvrda suverenosti Republike Srpske, u drugom slučaju odreknuće od zajedničke višenacionalne države BiH s otvorenim tendencijama majorizacije cijeloga naroda, što je obilježje bošnjačkoga motiva izabiranja na prostorima i jurisdikciji u kojoj je to moguće, te  konačno otvorenoga plebiscita, apela, prosvjeda protiv nevjerojatnoga akta uništavanja jednoga cijeloga naroda u srcu Europe, u ovome slučaju hrvatskog naroda.

Izlazak Hrvata na birališta je usporediv s izlaskom Širokobriježana pred tenkove 1991. godine, svojevrsni živi zid ispred Republike Hrvatske.

Dakle, jasno je da izbora, onakvih kakve promiče suvremena teorija države, politologija ili tranzitologija kao vid politologije, koji se bavi razvojem državnosti naroda u prijelaznoj epohi između komunističkoga terora ugnjetavanja nacija, u razdoblje suvremenih nacionalnih društava i sloboda, neće biti.

Jednostavno, nema ni minimalnih pretpostavki za takav tip izbora.

Bosna i Hercegovina je priznata kao država tjekom proljeća devedest i druge godine, neposredno uoči srpske agresije na tu zemlju, a pogrešno je reći državu, jer BiH države tada u suvremenom i demokratskom smislu nije bilo, jer je to upravo i zbog samoga akta o priznanju bilo nedefinirano područje u međunarodnome poretku, neka vrsta slobodnog teritorija na Divljem zapadu, u kojoj se kao uvjet održavanja toga međunarodnoga statusa o priznanju, dakle statusa u međunarodnom pravnom poretku, isključivo ističe dogovor tri naroda o tipu i uređenju zajedničke države.

Svijet, u tom trenutku prvenstveno Sjedinjene Države, priznale su vanjske granice Bosne i Hercegovine s bjanko odobrenjem i kreditom da se tri naroda u toj višenacionalnoj prostornoj zajednici dogovore o načinu uređenja zajedničke države. Nikada taj dogovor nije postignut na način da ta i takva zajednička država funkcionira.

Srbi su iskoristili taj međunarodni interregnum za agresiju na BiH, prisvojili su prvenstveno zbog bošnjačkog, a prije toga muslimanskoga taktiziranja i potpune geopolitičke i ratne nespremnosti, polovicu zemlje, istrijebili i istjerali nesrpsko stanovništvo s osvojenih područja ili područja koja u većini ni nisu bila zahvaćena ratom pod jurisdikcijom današnje Republike Srpske, a Muslimani, kasnije Bošnjaci, primorani su svoj životni prostor potražiti na područjima koja su djelili s Hrvatima. To je zbog goleme muslimanske nadmoći u brojnosti naroda i s tim povezane potrebe za životnim prostorom izazvalao rat između ta dva naorda, koji je završio nametnutim kompromisom, kako bi se sačuvale kakve takve okvirne okolnosti i granice tadašnje međunarodne priznate države – Bosne i Hercegovine.

Završetak rata između Hrvata i Bošnjaka, uvjetovan je tada integracijom prvenstveno dviju vojnih sila, Armije BiH i HVO-a u zajedničke snage, država koja se tako formirala  nazvala se Federacijom BiH,a odnosila se na teritorije koji nisu bili pod srpskom okupacijom ili kontrolom, s intergacijom dviju državnih komponenti, tada nelegitimne i nelegalne Republike Bosne i Hercegovine, te legitimne i legalne Republike Herceg-Bosne, koja je u tu zajedničku državu u okviru buduće i očekivane BiH unijela većinu slobodnih teritorija, pod većinskim hrvatskim narodom, te vojne resurse pod kontrolom HVO-a.

Washingtonski sporazum iz proljeća 1994.godine, između ostaloga, predvidio je razvoj i konfederalnih odnosa dviju država, tadašnje Federacije BiH i tadašnje Republike Hrvatske, ali i sporazum o posebnim odnosima između Federacije Hrvata i Bošnjaka i Republike Hrvatske. Taj sporazum o posebnim odnosima, izuzetno ja snažno i aktivno funkcionirao doslovno do posljednjega daha pokojnog predsjednika Tuđmana, s posebnim državnim povjerenikom Milanom Kovačom, a odmah po dolasku na vlast Račanove koalicije te predsjednika Stipe Mesića – sporazum nije ukinut, niti je nekom državnom odlukom stavljen izvan snage, ali je potpuno zaboravljen. Kao da ga Bog nije dao.

Washingtonski sporazum iz proljeća 1994.godine, između ostaloga, predvidio je razvoj i konfederalnih odnosa dviju država, tadašnje Federacije BiH i tadašnje Republike Hrvatske, ali i sporazum o posebnim odnosima između Federacije Hrvata i Bošnjaka i Republike Hrvatske. Taj sporazum o posebnim odnosima, izuzetno ja snažno i aktivno funkcionirao doslovno do posljednjega daha pokojnog predsjednika Tuđmana, s posebnim državnim povjerenikom Milanom Kovačom, a odmah po dolasku na vlast Račanove koalicije te predsjednika Stipe Mesića – sporazum nije ukinut, niti je nekom državnom odlukom stavljen izvan snage, ali je potpuno zaboravljen. Kao da ga Bog nije dao.

Sporazum o posebnim odnosima bio je magistralni pravac za međunarodno regulirano izravno utjecanje Republike Hrvatske na status svoga naroda u BiH, te na svoje strateške interese, kakve današnji svijet drži legalnima i legitimnima i brani svim raspoloživim sredstvima.

Primjerice, da se netko razuman u Hrvatskoj sjetio pozvati na taj važeći sporazum dviju država, s međunarodnom verifikacijom i jamstvom Sjedinjenih Država, bilo bi smiješno godinama nakon toga širiti legende o Stier-Piculinoj inicijativi, koja je, koliko god bila u tim trenutcima dobrodošla,  u biti bila samo priznanje totalnoga kolapsa hrvatske nacionalne politike i priznanja vlastitog nacionalnog kraha širih razmjera.

Stvari su se od tada stupkom promjenile.

To razdoblje možemo mirne duše nazvati razdobljem nacionalne izdaje s najdubljim uporištem u međunarodnim pravnim i političkim činjenicama. Kad ističem pojam i sadržaj pojma izdaja, nikako ne mislim samo, čak ni većinom, na status hrvatskoga naroda u BiH, nego na sveopće hrvatske nacionalne interese, a pogotovo na održanje hrvatske državnosti u okviru ovakvih državnih granica Republike Hrvatske danas. Neodržive su bez trajnoga opstanka hrvatske suverenosti u BiH.

Usporedbe radi, kako se u Hrvatskoj volimo uspoređivati sa Srbijom, iste takve međunarodne verificirane posebne odnose Republika Srpska i Republika Srbija koriste u svim sferama razvoja srpske nacionalne državnosti, a iz Hrvatske se, i to uvijek na poticaj signala iz Sarajeva u funkciji zalaganja za fantomsku cjelovitu BiH, s bošnjačkih pozicija, ta suradnja – olajava onako, stilom – psi laju karavane prolaze.

Srbi koriste svoje legitimno i legalno međunarodno pravo


Tjekom gotovo dvadeset godina, unutar Federacije uz pomoć međunarodne zajednice, te Republike Hrvatske, koja, ne samo da njije vodila računa o obavezi koje joj namaće sporazum o posebnim odnosima između Federacije BiH i Republike Hrvatske, nego je posve ignorirala  taj sporazum, otvoreno podupirući bošnjačke imeprijalne tendencije i prisvajanje prava na državnu regulaciju cijeloga prostora naseljenoga Bošnjacima i Hrvatima, nastojeći se dodvoriti tadašnjim tendencijama iz međunarodne zajednice, koje su nastojale na razvalinama naroda i zemalja nakon rata, uspostaviti ponovo stratešku ravnotežu pod srpskom kolonijalnom i političkom dominacijom.

Paralelno s utjecajem mađunarodnih protektora, Republika Hrvatska je praktično kroz razdoblje od petnaest godina, prvenstveno personalizirano u ulozi predsjednika Republike, Mesića i Josipovića, izravno radila na razdržavljenju hrvatskoga naroda, stvarajući na taj način pogodnu klimu za naknadne regionalne saveze na prostoru bivše Jugoslavije.

Sve to je pratio i razvoj formalno pravnih i državnih regulativa, prvenstveno na području Federacije BiH, jer je kontinuitet Republike Srpske i njene ostvarene državnosti bio neupitan i nedodirljiv.

Danas hrvatski narod nema izbora


Odbijajući pred cijelim svijetom, a u ustavnom sudu BiH koji je presudio na temelju hrvatske apelacije da je izborni zakon neustavan, te nalaožio državnim institucijama da ga promjene i primjene na način da svaki narod bira svoje predstavnike u državne institucije, presudnu riječ imaju tri predstavnika međunarodne zajednice, pored dva Hrvata, dva Bošnjaka i dva Srbina, Bošnjaci su posve otvoreno potvrdili da ne priznaju međunarodni status BiH. I, upravo proizvod toga nepriznavanja državnih granica BiH stalna su nastojanja s bošnjačke strane arbitriranja o izgradnji Pelješkog mosta. Njihovo nastojanje odaje daleko dublje ciljeve a ponavljanjem svojih zahtjeva pred svijetom, oni zapravo legaliziraju teritorijalne pretenzije, na što bi Republika Hrvatska morala žestoko odgovoriti, jer je legalizacija terotorijalnih zahtjeva bez adekvatnoga odgovora uvod u status stečenog prava, a nakon toga u međunarodnu verifikaciju nelegalnih ciljeva.

Izborni zakon po kome se biraju predstavnici države, državnih institucija BiH, zatim institucija Federacije BiH je neustavan. Drugim riječima – nedržavan. Nelegalan. To je eksplicitno potvrdio Ustavni sud BiH, a posve eksplicitno odbio prihvatiti bošnjački narod pred cijelom Europskom Unijom i međunarodnom zajednicom, čime je posve jasno ponovo na području Bosne i Hercegovine, konkretnije na području Federacije BiH proglašenao područje – slobodnog teritorija za sve vrste zahtjeva i interesa. Točno kao uoči rata i nakon priznanja BiH. Bošnjačkim nepristajanjem na primjenu presude Ustavnog suda, definitivno je uništen zadnji stup minimalne zajedničke države u BiH. A posve cirkuske pozicije takvoga stanja u Hrvatskoj, potvrđuju „zaslužni Hrvati“, državljani Republike Hrvatske koji su temeljem „zasluga“ ostvarili državljanstvo, kao što je Emir Hadžihafizbegović, koji s hrvatskih društvenih i nacionalnih govornica pod rukom s Dinom Rađom, pozivaju Bošnjake da nametnu Hrvatima otužnu i riginu izdajničku figuru, tragikomičnog Željka Komšića.

Gotovo da nema Bošnjaka koji se danas doslovno na tragu deklaracije Alije Izetbegovića, ne zalaže  za građansku BiH, pri čemu je jasno da se ta težnja prvenstveno odnosi na Federaciju BiH, jer je više nego vidljivo da današnje bošnjačke politike ni ne pomišljaju na ostvarivanje cjelovitosti državnoga statusa na prostorima Republike Srpske. To pitanje u okviru sveislamskog ili panislamskog proizetbegovićevskog načela o islamskoj nadnaciji, kojoj je bošnjaštvo samo privremena europska politička forma do konačne realizacije, svakako će se s pravoslavljem riješavati u složenoj međunarodnoj igri na cijelome prostoru jugoistočne Europe,  pa je aktualni, životni i prvenstveni cilj izgurati katolike, odnosno Hrvate s povijesnih prostora i steći konačne pozicije za završno riješenje.

U tom završnom rješenju nema Hrvata na prostorima od Dubrovnika do Rijeke!

Teška je zabluda u takvim sporovima strateški računati na savez sa Srbima.

Neće ga biti nikada, jer su oni i Bošnjaci, točnije muslimani, osuđeni na sporazumnu koegzistenciju na širim prostorima, pri čemu im je jedino prirodno lovište – hrvatski životni prostor  i jadranska obala.

Odbijajući pred cijelim svijetom, a u ustavnom sudu BiH koji je presudio na temelju hrvatske apelacije da je izborni zakon neustavan, te nalaožio državnim institucijama da ga promjene i primjene na način da svaki narod bira svoje predstavnike u državne institucije, presudnu riječ imaju tri predstavnika međunarodne zajednice, pored dva Hrvata, dva Bošnjaka i dva Srbina, Bošnjaci su posve otvoreno potvrdili da ne priznaju međunarodni status BiH. I, upravo proizvod toga nepriznavanja državnih granica BiH stalna su nastojanja s bošnjačke strane arbitriranja o izgradnji Pelješkog mosta. Njihovo nastojanje odaje daleko dublje ciljeve a ponavljanjem svojih zahtjeva pred svijetom, oni zapravo legaliziraju teritorijalne pretenzije, na što bi Republika Hrvatska morala žestoko odgovoriti, jer je legalizacija terotorijalnih zahtjeva bez adekvatnoga odgovora uvod u status stečenog prava, a nakon toga u međunarodnu verifikaciju nelegalnih ciljeva. To je slučaj koji Hrvatska ima trenutno sa Slovenijom!

Do kada će su u BiH odvijati proces političkog nasilja nad Hrvatima i može li to nasilje prerasti u organiziran fizički teror?

Može i hoće sigurno.

Odgovor je – do onoga trenutka dok se ne uspostavi takva dominacija, koja može ili brzo ratom potvrditi nacionalnu premoć, i dovesti pred svršen čin međunarodne jamce ravnopravnosti BiH naroda, ili do trenutka kad više neće biti zbog goleme neravnoteže  u brojnosti, moguće jednu minornu zajednicu, bez obzira na njene povijesne korjene i baštinu, te političku zadužbinu, smatrati – narodom.

Ta dva pravca se ubrzano razvijaju u BiH.

S područja Republike Srpske, Srbi su praktično bez ratnih događanja i duboko izvan bojišnica doslovno istrijebili hrvatski narod, kojih je od oko 212 tisuća ljudi danas na tom prostoru ostalo oko 10 tisuća. To je posve nezabilježen genocid nad jednim narodom u svim, pogotovo relativnim usporednim činjenicama.

S područja Federacije BiH, što tjekom rata, ša pogotovo nakon rata do danas, iselilo se ili protjerano mekšim ili grubljim pritiskom, koji nije prezao ni od postratnih ubojstava cijelih obitelji, kao u Konjicu, preko stotinu i pedeset tisuća Hrvata. Na područjima pod potpunom mulsimanskom kontrolom taj se trend ubrzano nastavlja, a ostatci, kao što je Komšić I., ili Komšić II., Kljujić i slični „građani“ u Sarajevu više izazivaju potsmijeh i sažaljenje, kao dokaz sramnog identitetskog posrnuća, samo potvrđuju konačne ciljeve – bošnjačkih „građana“. Svi usporedivi podatci iz razdoblja petstogdišnje turske uprave nad današnjim prostorima BiH pokazuju da su prava na koja su pristali i kojima se diče Komšići i slični, zapravo – čak i ispod ondašnje razine.

Kako se u nedjelju poastaviti prema – svome nacionalnom statusu u BiH?


Cilj svakoga državotvornoga naroda jest i mora biti jedino – suverenost.
Hrvatski narod tu svoju suverenost ne krade ni Srbima ni Bošnjacima, niti ju ostvaruje na njihov račun. Niti može postojati bilo kakav osnov zajedničke države ako ta tri naroda ne polaze od pozicije – suverenosti svakoga od njih.
Konstitutivnost unaprijed određuje zajednički okvir, koji pogoduje ili brojinijim narodima, ili onima, kao srpski, koji su međunarodno betonirali svoje vojne pozicije. U oba slučaja – konstitutivnost kao apriorna kategorija nikako ne odgovara Hrvatima, jer nikako ne smiju unaprijed bez jasnih temeljnih pretpostavki pristupiti u nešto, što nije definirano uz hrvatsku potpunu suglasnost. Ne može se davati suglasnost, pa pregovarati, a pojam konstitutivnosti upravo to  znači. Konstitutivnost podrazumijeva da se unaprijed određujemo biti pripadnik nečega što ne znamo  kako će konačno izgledati, pri čemu na taj način sami sebi oduzimamo pravo na slobodu izbora.

Izići na birališta.

Iako to nisu izbori.

To prije svega treba biti plebiscit hrvatskoga naroda, koji će još jednom i zadnji put potvrditi njegovu odlučnost da ne bude konstitutivni – nego suvereni narod.

Razlika je golema, iako i u Hrvatskoj, i u BiH, političari, što zbog napisanih stavki ustavima, što zbog neznanja, non stop ističu da je ključni cilj i zahtjev hrvatskoga naroda u BiH – konstitutivnost.

Niti smije biti, niti može biti.

Dakle, nije.

Cilj svakoga državotvornoga naroda jest i mora biti jedino – suverenost.

Hrvatski narod tu svoju suverenost ne krade ni Srbima ni Bošnjacima, niti ju ostvaruje na njihov račun. Niti može postojati bilo kakav osnov zajedničke države ako ta tri naroda ne polaze od pozicije – suverenosti svakoga od njih.

Konstitutivnost unaprijed određuje zajednički okvir, koji pogoduje ili brojinijim narodima, ili onima, kao srpski, koji su međunarodno betonirali svoje vojne pozicije. U oba slučaja – konstitutivnost kao apriorna kategorija nikako ne odgovara Hrvatima, jer nikako ne smiju unaprijed bez jasnih temeljnih pretpostavki pristupiti u nešto, što nije definirano uz hrvatsku potpunu suglasnost. Ne može se davati suglasnost, pa pregovarati, a pojam konstitutivnosti upravo to  znači. Konstitutivnost podrazumijeva da se unaprijed određujemo biti pripadnik nečega što ne znamo  kako će konačno izgledati, pri čemu na taj način sami sebi oduzimamo pravo na slobodu izbora.

BiH je međunarodnim prizanjem uvjetovana.

Ne znam zašto bi Hrvati danas izbjegavali tu uvjetovanost i pristajali na konstitutivnost, koja unaprijed ograničava njihovu – suverenost. Samo suvereni narodi mogu biti politički narodi, a ljudi koji im pripadaju – slobodni ljudi. A to je temeljna politička pretpostavka svih građanskih sloboda.

Zato zagovornici građanske BiH bez prethodno trajno riješenoga državnoga statusa suverenih naroda, lažu zalažući se za građanska prava. Takvih građanskih prava – nema.

Na ovim izborima Hrvati trebaju, neovisno tko im je kandidat za bilo koju funkciju u ne-državi BiH, koju su genocidom i ratnim zločinom prvo dotukli Srbi, kasnije demontirala međunardona zajednica, a nakon toga poptuno uništili Bošnjaci svojim agresivnim političkim težnjama i nepoštovanjem akata i sporazuma, koje su potpisali, pri čemu saveznike iz ugovora danas složno proglašavaju neprijateljima i zločnicima, pokazati –da postoje kao politički narod.

I zbog toga moraju izaći na birališta.

A tek nakon tih izbora, koji nikako neće biti potvrda postojanja države BiH, nego upravo suprotno, jer su je ostala dva naroda svim svojim postupcima posve razorila, nastojati na najtvrđim mogućim međunarodnim pozicijama –  uspostaviti svoju suverenost.

To je strateški politički cilj i obveza Republike Hrvatske.

A legitimitet za to moraju dati Hrvati u BiH na nedjeljnim biralištima.

Pri tome nikako ne smije biti ograničenje konstitutivnost, jer, svoju volju hrvatski narod ne smije tražiti pod voljom drugih naroda, a konstitutivnost upravo to znači.

Zašto bi razlaz bio problem i kome, a pogotovo zašto bi zajednička država odgovarala samo Hrvatima?

Niti je razlaz strateški problem Republike Hrvatske, kako se u Hrvatskoj nekritički ističe, niti je zajednička država strateški hrvatski interes. Odavno to nije geopolitička realnost, a  svako silovanje realiteta je štetno za uspostavljanje vlastitih nacionalnih oslonaca za trajnije razdoblje.

Foto: bljesak–info

Komentari