U kratko vrijeme vlast je – žalibože tzv. desnoga centra – na putu da opali dvije pljuske Hrvaticama i Hrvatima. Službeno priznanje zaključaka Komiteta za suočavanje s prošlošću, pretvoreno u zakone ili propise, znači trijumf duboke države koja se nakon stvaranja demokratske Hrvatske nasuprot komunističkoj totalitarnoj – obnovila kao feniks i zavladala hrvatskom politikom, gospodarstvom i kulturom. Ratificiranje Istanbulske konvencije bit će znak prijezira prema našem identitetu, našoj kulturi i razboritosti. Elem, i jednu i drugu cirkusku predstavu treba odbaciti.

Oslabljena je zima popila pola viagre, pa i dalje pokušava pakostiti, premda više nema šanse.

Velike su kiše smijenile velik snijeg i na površinu izlazi čudovište iz oscarovskog “Oblika vode”, u koje se, međutim nitko ne zaljubljuje. Zemlja klizi s Djeda u Hrvatskoj Kostajnici, uništava kuće i imanja očajnih ljudi koji se nadaju većoj pomoći zajednice (države) i nadajmo se da ne će biti ponovljena priča o odšteti za požare u Dalmaciji gdje su poneki dobili čak 45 kuna za spaljene maslinike. Poplavljeno Kosinjsko polje, klizi zemlja u Posedarju.

I Hrvatska je u cjelini veliko klizište, odsklizala se prema prihvaćanju rodne ideologije nasuprot narodnoj, odnosno pristala na gubitak još jednoga dijela suvereniteta, na nadnacionalni nadzor nad hrvatskim institucijama i građanima. Još sve nije gotovo, još se može štošta uraditi i radi se, dižu se Hrvatice i Hrvati protiv grevijskih balvana, šalju priopćenja, bune se i prosvjeduju, ponavljaju da imamo svoje zakone i drugi nam nisu potrebni, ne pristaju na to da ih se naziva pristašama nasilja nad ženama jer to nisu, ali ne dopuštaju da itko od njih radi nepismene budale. Elem, narod je ustao na noge i bit će vrlo zanimljivo.

U nezgodnoj je situaciji HDZ čije vodstvo uporno, s čelnikom na čelu, želi progurati Istanbulsku konvenciju, služeći se u očaju sve više nasiljem nad članovima, ter buntovnike proziva poradi loše svladanog čitanja u školi, zabranjuje im govoriti na javnim skupovima i potiho im prijeti da će biti skinuti s lukrativnih pozicija, što najviše pali jer je u pitanju novac. Tako nešto nije viđeno, pa ni u ratu kada je stanovita Tuđmanova autoritarnost bila ne samo razumljiva nego i poželjna, ali i tada je bilo sporova i rasprava vrlo demokratičnih i žestokih, o čemu svjedočim iz prve ruke. Sada, u pitanju Istanbulske, imam nelagodan dojam da se jedna časna stranka (pokret!) pretvara u scientološku crkvu kojoj je prisila i potpun nadzor nad dušama i tijelima članova prvenstvena zadaća. Nije dobro.

Vraćam se spornom tekstu: vjerojatno znate onu anegdotu o studentu koji je za ispit naučio sve o slonovima, ali je dobio pitanje o mravima. Pa je odgovor započeo rečenicom: “Mravi su maleni, za razliku od slonova…”, te pola sata govorio o slonovima. Tako i Istanbulska konvencija govori koju riječ o nasilju nad ženama, a odmah zatim razglaba o rodu i pojmovima konstruiranim u histeričnim radionicama tzv. političke korektnosti i što dalje sve više se orijentira prema “gender-based violence”, kao da je najveća većina svjetskog pučanstva u stanju aberacije od spola ženskog i muškog.

I zatim, budući da smo mi Hrvati zaostala mješavina papiga i majmuna, štono bi rekao Micić, potrebna nam je međunarodna policija da aberirane zaštiti od našega divljaštva. Ta se policija zove GREVIO, kratica od Group of Experts on Action against Violence against Women and Domestic Violence, a može provoditi istrage u Hrvatskoj, sve do “kontrole represivnog aparata” (!) i “promicati (što?) u kulturnim i sportskim okruženjima. GREVIO u punom naslovu ima više riječi nego članica, apartnih dama među kojima su najistaknutije one iz Turske i Srbije. Tako smo od mrava (u ovom slučaju nasilja nad ženama koje naravno treba zaštititi od nasilja, ali imamo svoju legislativu), došli do slonova koje puštamo u hrvatsku staklarnicu da naprave reda, a zna se kako to slonovi rade. I sad, na prihvaćanje konvencije ne tjeraju narod (Hrvatsku) crveni koji su to kanili kada su bili na vlasti, ali se nisu usudili znajući kako bi se proveli, nego plavi koji su nastali, kao pokret, na “težnjama hrvatskoga naroda”, ne pitajući ga u ovoj prilici za mišljenje, recimo na referendumu, kao što ga nisu pitali u slučaju tzv. suočavanja s prošlošću, nisu pitali jer su znali kakav bi bio odgovor.

Na referendumsko pitanje “Hoćete li crvenu zvijezdu?”, odgovor naroda bio bi u 85-postotnom broju “Ne”, a na pitanje “Hoćete li Istanbulsku konvenciju” i više bi bilo protiv, ako im se dobro razjasni ta lakrdija, a sve više kolumnista koji drže do sebe to i čine. Narod vrije, Crkva u Hrvata je protiv konvencije, većina pametnih i uglednih ljudi je protiv, Znanstveno vijeće HAZU je protiv (ali ga vodstvo ustanove relativizira), no netko mora napisati domaću zadaću i protiv volje Hrvata.

Suočeno sa sadašnjošću, “očevi” (ah) klizajućega desnoga centra upravo pišu izjavu koja bi bila priložena ratifikaciji Istanbulske, valjda po uzoru na izdvojena mišljenja o prošlosti, no to je naravno samo smokvin list. Pa će se u najcrnjoj varijanti zbiti pojedinačno glasovanje u Hrvatskom saboru kako bi Veliki brat mogao zapamtiti neposlušne, a tajno glasovanje je nesigurno, moglo bi “poći po zlu” (ako tajno još postoji). Tek tada će se otvoriti već pripremljena slavina i inače na hrvatski narod kivnih civilnih udruga koje će se raspametiti od radosti, razulariti, tražiti i dobivati hrvatski novac – navodno ih očekuje miljiarda kuna – mahnitati nad truplom ponižene Hrvatske.

Rezimirajmo: u kratko vrijeme vlast je – žalibože tzv. desnoga centra – na putu da opali dvije pljuske Hrvaticama i Hrvatima. Službeno priznanje zaključaka Komiteta za suočavanje s prošlošću, pretvoreno u zakone ili propise, znači trijumf duboke države koja se nakon stvaranja demokratske Hrvatske nasuprot komunističkoj totalitarnoj – obnovila kao feniks i zavladala hrvatskom politikom, gospodarstvom i kulturom. Ratificiranje Istanbulske konvencije bit će znak prijezira prema našem identitetu, našoj kulturi i razboritosti. Elem, i jednu i drugu cirkusku predstavu treba odbaciti.


Hrvatsko iseljeništvo i nadalje neprijateljska emigracija

Hrvatska je predsjednica došla među Hrvate i rekla što je kazala, vrlo točno i povijesno odgovorno, na čemu joj treba čestitati. Vratila se na pravi put, nakon prometne nezgode s četnikom Vučićem, koju ne zaboravljam(o).

S nadnacionalnom policijom srećemo se odavno pa nam istanbulska ne bi trebala biti ništa novo. Susrela se s njom i hrvatska predsjednica, u obliku lakrdijaša Efraima Zuroffa čija je ljubav prema Hrvatima općepoznata. Negator genocida u Srebrenici, nekmoli u cijeloj BiH, a kamoli u Hrvatskoj devedesetih godina, nedajbože genocida nad Hrvatima 1945., srbijanski poklonik i mali dobavljač insinuacija, napao je Kolindu GK ni manje ni više nego zbog zagovaranja ustaštva, budući da je izjavila kako su se Hrvati u Argentini u slobodi razvijali, dotično “nakon Drugoga svjetskog rata mnogi su Hrvati našli prostor slobode u kojemu su mogli svjedočiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda i domovine. Sve je točno u toj izjavi. Ne i za Zuroffa koji u svima njima vidi samo i jedino ustaše i zločince.

Očekivano, Zuroffu su se pridružili poznati elementi i elementice iz Hrvatske, da ne spominjem pusićke, koji cjelokupno hrvatsko iseljeništvo i nadalje smatraju neprijateljskom emigracijom, ne samo Hrvate koji su se iselili u Južnu Ameriku nakon četrdeset pete, nego i one prije, valjda, ali i one poslije, ti elementi i u samoj Hrvatskoj vide samo ustaše, osim sebe koji su na zdravoj liniji jugoslovenskog i protuhrvatskog nagnuća. I to je jedna od dimenzija suočavanja s prošlošću, posve komitetska. U pozadini domaćih rečenih reakcija na Kolindin govor jest ovo: kako hrvatska predsjednica može govoriti o prostoru slobode u Argentini, zar nismo mi s Titom i Partijom na čelu donijeli slobodu Hrvatima, pa što ju je trebalo tražiti preko sedam mora? Skandalozno. Mogli su ostati u komunističkoj Jugoslaviji, mnogi pod zemljom, ali ipak u zemlji, mogli su “isticati opravdane zahtjeve” i zato dugo robijati (ali su mogli), mogli su svjedočiti domoljublje i zato stradati. Ali ne, oni su radije izabrali Argentinu, Perona i Evitu, koji su primili izbjeglice i omogućili im da viču i larmaju, nisu ih u Argentini ni drugdje ubijali ni zatvarali.

Hrvatska je predsjednica došla među Hrvate i rekla što je kazala, vrlo točno i povijesno odgovorno, na čemu joj treba čestitati. Vratila se na pravi put, nakon prometne nezgode s četnikom Vučićem, koju ne zaboravljam(o).


Dvije stotine čileanskih pisaca hrvatskoga porijekla

Ma sve su to ustaše, rekao bi Zuroff, a ako nisu oni svakako su, rekao bi lakrdijaš, Hrvati koji su i u iseljeništvu uporno pisali hrvatski, kao Vinko Nikolić, Viktor Vida itd. Takve su, već u vrijeme posustaloga komuniza, u cjelovit korpus hrvatske književnosti inkorporirali zaslužni Stjepan Šešelj i Šimun Šito Ćorić, potom i drugi.

Kolindino kruženje po Južnoj Americi, njezini govori i izjave domaćina na svim razinama svjedoče o doprinosu Hrvata gospodarstvu, politici i kulturi, kreativnosti koju su morali darovati novim domovinama, a mogli su – da je povijest drukčije hodila – svoju nadarenost realizirati u Hrvatskoj. Pratili su ih hrvatski svećenici, a o jednom davnom, prije dolaska Hrvata u J. Ameriku, bilo je također riječi – spomenut je Nikola Plantić, Zagrepčanin (iz Šestina) o kojemu se ispredaju razne legende, pa i ona da je postao kraljem u Paragvaju. Je li ili nije, teško je proniknuti, je li se hrvatski misionar stavio na čelo pobune Indijanaca protiv okrutnoga španjolskog guvernera, pa uspio u pobuni i postao (nakratko) kraljem? Eh, ja koji volim legende, stavio sam tu pripovijest (između ostalih) u tkanje romana “Špilberk”. Možete ga nabaviti u svim knjižarama Školske knjige.

Nakon ove slabo prikrivene reklame mojih proizvoda prelazim na književnike koji su također bili ne samo spomenuti nego i ovjenčani prilikom posjeta hrvatske predsjednike, to jest jedan od njih, Antonio Skarmeta kojemu su mediji zaboravili dodati drugo službeno prezime, to jest Vranicic, odnosno Vraničić, uz dodatak da izvorno prezime njegovih roditelja nije Skarmeta nego Škrmeta. Romanopisac i uspješni filmski scenarist ,nagrađivan na festivalima. Autor velikoga broja romana tema kojih je život u Čileu, ali od svršetka prošloga stoljeća sve više okrenut prema staroj domovini (“Pjesnikova svadba”). No, Skarmeta je samo jedan od dvije stotine čileanskih pisaca hrvatskoga porijekla, pa se može reći da je čileanska književnost duboko impregnirana hrvatskim talentom i tko zna kako bi suvremena hrvatska književnost izgledala da su oni stvarali na hrvatskom jeziku, a ne recentna “naša” fukara koja uglavnom taj jezik i ne priznaje.

Elem, postoji cijeli jedan književni svemir koji je Željka Lovrenčić nazvala Hispanističkom Croaticom, ne samo u Čileu nego recimo i u Peruu (Esteban Pavletich Trujillo, rođen početkom 20. stoljeća, a pisao je o njemu svojedobno i Neruda, pa i Ivo Andrić). A u čileanskoj rijeci književnika za koju nije dostatan prostor ove rubrike, ponavlja se prezime Mihovilović, onaj stariji Domingo i mlađi Juan Mihovilovich Hernandez, rođen u Punta Arenasu. Stariji je napisao knjigu “Po moru na kraju svijeta”, čime završavam ovaj izlet na kraj svijeta. Ma sve su to ustaše, rekao bi Zuroff, a ako nisu oni svakako su, rekao bi lakrdijaš, Hrvati koji su i u iseljeništvu uporno pisali hrvatski, kao Vinko Nikolić, Viktor Vida itd. Takve su, već u vrijeme posustaloga komuniza, u cjelovit korpus hrvatske književnosti inkorporirali zaslužni Stjepan Šešelj i Šimun Šito Ćorić, potom i drugi.


Hrvatske smrti

Otišli su na onaj svijet pravnik Milan Vuković i general Stipetić. Karijere su im se stubokom razlikovale, sve dok se 1991. nisu našli u istom, hrvatskom krugu. Vehementni i neustrašivi Vuković branio je disidente u doba kada su mnogi drugi odvjetnici od njih bježali, postao je poznatim i po obrani fra Zovka (Sedlarov film “Gospa”!), u sudnicama se nije libio jakih riječi. U samostalnoj Hrvatskoj obnašao je najviše dužnosti u pravosuđu. Kada su početkom ovoga stoljeća uhićeni hrvatski generali i strpani u tamnicu, Vuković je u zajednici s Hrvatskim kulturnim vijećem vodio bitke organiziranjem stručno-znanstvenih skupova u korist generala, pozivajući i strance sklone Hrvatskoj – u vrijeme kada je “politika” šutjela i surađivala s babetinom del Ponte.

U doba kada je Vuković branio disidente, Stipetić je stvarao i stvorio karijeru u jugoslavenskoj vojsci, postao cijenjenim profesionalcem. A kada je početkom devedesetih postalo razvidnim da bi, ostajući u toj uniformi bio prisiljen ratovati protiv svoga, hrvatskog naroda, prešao je na hrvatsku stranu i uvelike pomogao našoj obrani, uz Tusa, Agotića i Špegelja, a zatim i u oslobađanju okupiranih područja. Tako postupaju časni ljudi.

Još jedna smrt koja je prošla nekako nezapaženo, a riječ je također o vrhunskom profesionalcu, ali ne u pravosuđu ni u vojnom umijeću nego na filmu i televiziji. Drago Nusshol bio je od onih ljudi na setu kojima se moglo vjerovati, bilo da je bio organizator snimanja ili direktor ili savjetnik, desetljećima ugledna figura u tom svijetu gibljivih slika, pouzdani oslonac starijim ali još više redateljima srednjega i mladog naraštaja.

Komentari