Hrvatska geopolitika 20. stoljeća (3.dio)

Milan Šufflay između Crvene i Bijele Hrvatske

0
768

Ideju da je povijest biografija jednog naroda, izrekao je čuveni hrvatski povjesničar i filolog; jedan od najvećih balkanologa i albanologa svih vremena Milan Šufflay. U vrijeme svog najaktivnijeg političkog života i najplodnijeg znanastvenog rada, Hrvatske kao samostalne države, na političkoj karti svijeta nije se moglo naći.

I još gore, u svojoj tisućljetnoj političkoj povijesti, ostala je bez svakog ozbiljnog simbola državnosti. Sabor je, sramotnom odlukom od 29.10.1918. godine raspušten, eda bi Narodno vijeće na koje su prenijete njegove ingerencije, donijelo sramotnu odluku o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom.

Titula bana, koja je izgubila svoju funkciju poslije raspada Austro-Ugarske monarhije, konačno je ukinuta zloglasnim Vidovdanskim ustavom.

Isti taj Vidovdanski ustav ukida nacionalne simbole, prekraja povijesne teritorijalno-administrativne granice i izmišlja nekakav “srpsko-hrvatsko-slovenački” jezik.

Što ostaje onda u takvim vremenima osim boriti se s jedne strane i s druge strane, kako se ne bi izgubilo nacionalno pamćenje, uroniti u biografiju našeg naroda, u taj “znak našeg genetičkog koda”.

Milan Šufflay

Milan Šufflay, u toj novoj državi poznatoj kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kao znanstvenik uklonjen je sa Sveučilišta, već prvih dana njezinog postojanja. I tu, nije bio jedini.

Plejada hrvatske inteligencije je već u prvom mjesecu postojanja Kraljevine SHS jednim potezom pera maknuta sa Sveučilišta. Događaj o kojemu se danas malo zna, a još manje piše, ostavit će negativan trag do današnjih dana.

Kao političar, prve “neprilike” s vlašću doživljava 1921., prilikom sudskog procesa protiv obnovljene Hrvatske stranke prava. U grupi zajedno s još 14 političkih aktivista i intelektualaca, među kojima je bio i Ivo Pilar, završio je s osudom na 3,5 godine zatvora, pod optužbom “kako je htio obnoviti hrvatsku državu”.

Sljedećih deset godina, radeći kao znanstvenik i publicist te javni djelatnik, još će se mnogo puta sukobiti sa službenom “velikosrpskom” politikom Kraljevine, sve dok 1931. nije bio ubijen, od strane tajne policije. Odmah nakon ubojstva, policija iz njegovog stana otuđuje veliku količinu arhivske građe i neobjavljene rukopise. Hrvatska politika tako gubi snažnu osobu, ideologa i političara od kalibra, a hrvatska znanost i publicistika isto tako velikog autora.

HRVATSKA KRV I TLO: O BIJELIM HRVATIMA I CRVENOJ HRVATSKOJ

Šufflay je bio jedan od najobrazovanijih i najsvestranijih povjesničara u njegovo vrijeme. Istovremeno je odlično poznavao pomoćne povijesne znanosti, medijavelistiku i filologiju. Štoviše, filologiju je smatrao najvažnijom pomoćnom povijesnom disciplinom.

Slično kao i Oswald Spengler, Šufflay povijest promatra organicistički i voluntaristički, kao životni elan čiju okosnicu čini narod i zemlja u koju su uronjeni. Za razliku od Spenglera, Šufflay povijest ne promatra kao kružno gibanje “koje se savija u kolut”, već prstenasto:

Vjekovi historije nadvijaju se, jedni nad druge, u obliku prstena. Ljudska pokrivača Zemlja biva sve gušća, funkcionalna suvislost svih događaja na Zemlji sve izazitije.” (Šufflay, 2000: str 71.)

Tako svaka kultura ima svoju (pomorsku) mrežu oko koje se razvija; takav je primjer bio s Rimom koji se razvijao oko Mediterana, što ga je dijelio od ostalih “kulturnih oaza”.

Oko tih središta se formirao stvaralački elan, kojeg narod kasnije nosi sa sobom.

Tako za životno područje u kojemu su se razvili Hrvati, Šufflay uzima Zakarpatje. Tu teoriju Šufflay uzima kao gotovu, dokazanu činjenicu. Pritom čak i izvodi ime Hrvat iz naziva za Karpate. Teorija o “Bijeloj Hrvatskoj” i porijeklu Hrvata iz Zakarpatja, preuzima između ostalog od velikog hrvatskog povjesničara Vjekoslava Klaića. Obojica su se za svoje teze pozivali na spise ljetopisca Nestora i Kroniku popa Dukljanina: “Mada je po svemu gotovo nemoguće točno odrediti međe hrvatskoga plemena, ipak je sigurno da je to pleme na koncu IX. Stoljeća bilo brojno i jako, i da je obitavalo u današnjoj istočnoj Galiciji, zatim u današnjem ruskom Podolju. Pleme Hrvata živjelo je dugo samo za se i neovisno. No otkako je varjaško-ruski knez Oleg (879-912.), nasljednik Rurikov, zavlado zemljom Poljana i stolicom njihovom, gradom Kijevom, pokoravaše on redom svojoj vlasti i razna plemena današnje Ruske, naročito pakm Severane, Radimiče i Dulebe” (Klaić, 1991: str 60.)

Šufflay na tom starom hrvatskom području, koji ravnim poljima i svojom otvorenošću vodi put k Aziji, vidi naše “rodilište naroda”. Silinom seoba naroda, Hrvati, kao i mnogi drugi narodi postupno su se selili, sve dok nisu došli na današnja ognjišta.

Kao i ostali Slaveni donijeli su i Hrvati u svoju novu postojbinu u svojim žilama posudu “praslavenske baštinske mase”. Ta krvna baština dobila je ovdje jaku natruhu neposredne i posredne (arumunske, kucovlaške, morlačke) ilirske krvi, koja je stvorila dinarski tip (Hercegovci, Dalmatinci, Crnogorci), pak primjesu avarske krvi napose u Lici i madžarske krvi napose u Zagorju. Ta altajska ili turanska natruha (jasno vidljiva u jakoj konjaničkoj sili Hrvatskog Kraljevstva u X. vijeku i u podrijetlu imena “ban”) dala je slavenskoj baštinskoj masi Hrvata zasebnu tvrdokornost i gospodsku rigidnost. Najtvrđe, neslomljive karkatere još i danas u Hrvata stvaraju Zagorje i Lika.” (Šufflay, 2000: str. 80-81).

Dolazak Hrvata na ruševine nekadašnje provincije Ilirika, počinje njihovo formiranje kao “graničnog” naroda. Ležeći na graničnom području, na obalama Jadranskog mora- koji čini minimum Mediterana, ima zaleđe podunavlja i panonske ravnice.

Nasuprot njima, karakter Srbije ostao je isključivo kontinetalan te je time bez prevelikih problema potpao pod utjecaj Biznata. U hrvatskom slučaju, jadranska obala djelovala je tako da su se na njoj, pogotovo u 10. i 11. stoljeću sukobljavali interesi Bizanta i Rima:

Politička povijest Hrvatske kraljevine zapravo nije drugo već odsjev borbe sredozemnog Istoka i Zapada. Zapad je na hrvatskom tlu daleko nadmoćniji.” (Šufflay,2000: str 76)

Prvotne hrvatske državne tvorevine, nastale u području jadranske obale i njenog zaleđa, Šufflay prema pisanju Šišića i Klaića, a posebno “Ljetopisu popa Dukljanina” rekonstruira tezu o Crvenoj Hrvatskoj, jednoj od najstarijih državnih postojbina Hrvata u novoj domovini.

Na saboru na Duvanjskom polju, pripovijeda pop, razdijeljeno je Primorje u dvije provincije. Prva je sezala od Duvna do Vinodola. Zvala se je Bijela Hrvatska, također i Donja Dalmacija. Druga je sezala od Duvna do Drača. To je bila Crvena hrvatska ili Gornja Dalmacija.” (Šufflay, 2000: str 105.)

PRAVOSLAVLJE NA JADRANU I ULOGA CINCARA U ETNOGENEZI SRBA

Da teza o Crvenoj Hrvatskoj nije samo izmišljotina popa Dukljanina, koja se u nacionalnoj memoriji preko legendi i pjesama, Šufflay navodi slučaj župe u Skadru.

Ja sam u “Obzoru” (23. svibnja 1925) dokazao, da su u srednjem vijeku uz Skadarsko blato postojale dvije župe ili bolje jedna župa s dva imena, od kojih je jedno slavensko (Crmnica),drugo arbansko (Kučeva), a obadva znače “crvenu župu”
(…)
Između Buga i Sana, bio je grad Crven (spomenut već god. 871). Oblast oko tog grada dobila je ime Červonaja Rus, Crvena Rusija. U tu oblast spadao je grad Samobor, na gornjem Dnjestru, a mi imamo Samobor kod Zagreba i stari grad Samobor blizu utoka Pive i Tare. Dnjestar ima pritoke Lomnica i Bistrica, koji dolaze i u Hrvatskoj. U Bosni imamo rijeku Sanu, a po njoj imali smo i Sansku župu, dok je župa Bužani bila između Otočca i Gospića. Takovo opetovanje nije slučajno. Ono se osniva na prastarom običaju, da iseljenici redovito nazivaju rijeke, gore i naselja u svojim novim obitavilištima imenima iz stare domovine.” (Šufflay 2000: str 106.)

Izvodeći iz ovoga, Šufflay zaključuje kako su i Hrvati, sjećanjem na svoju staru domovinu i Črven grad, u novoj domovini, jedan dio nazvali Crvenom Hrvatskom.

Drugi dokaz, izvodi sa širenjem pravoslavlja na Jadranu. Usponom metropolije u Draču, pod nje su potpale biskupije, Bar i Ulcinj. U ovim dvjema sjevernim biskupijama, tradicionalno je bio jak zapadni (latinski) utjecaj. S vjerskim raskolom iz 1054. u području Dračke metropolije najsnažnije dolazi do izražaja između sjevernog (latinskog) i južnog (grčkog) područja.

Tako tadašnji papa stavlja Bar i Ulcinj pod dubrovačku nadbiskupiju. Bar i čitava njegova okolica zadugo je postala brana protiv nadiranja pravoslavlja. A, uskoro širenjem Srbije na Jadran u 13. stoljeću, Dubrovnik se snažno odupire srpskim naletima.

Uskoro će Dubrovnik, za pravoslavne Srbe, postati simbol mržnje prema katoličanstvu.

Ortodoksna prevaga započima umah, čim su Srbi dobili svoju narodnu crkvu (1219.) i stali koncentrirati svoju političku moć. Formalno prodiranje pravoslavlja prema moru vrši se odstranjivanjem latinskih biskupa u otvorenoj zemlji. Realno, prodire ono u pučanstvo sve do Kotora, Bojane i Lesa preko metohija hilandarskog i brojnih srpskih kraljevskih manastira.” (Šufflay, 2000: str 111.)

Propadanje sjećanja na Crvenu Hrvatsku, tako je povezano s prodiranjem pravoslavlja, koje će ubrzo dobiti srpsku nacionalnu dimenziju. Vrijeme pisanja ovih članaka (1928.), predvečerje je doba kada će podjelom Kraljevine na banovine, godinu dana kasnije, područje Dubrovnika i njegove povijesno područje potpasti pod “Zetsku banovinu” zajedno sa širim područjem Srbije, Kosova i Crne Gore.

Spajanje s povijesnim i geografski nespojivim područjem, nastavilo je prodiranje srpskog kulturnog elementa na hrvatski, započeto u srednjovjekovlju, s ciljem asimilacije u “svesrpstvo”. Novom teritorijalnom reformom iz 1939. i nastankom Banovine Hrvatske, šire područje Dubrovnika se, srećom, vraća u hrvatski kulturni krug. No, nažalost, područje Boke ostat će po sebi stranom utjecaju do današnjih dana.

Proučavanje etnogeneze naroda na balkanskom poluotoku; Šufflay proučava njeno prastanovništvo, posebno Ilire i Tračane.

Poput svojih istočnih susjeda Tračana bili su Iliri, naime, podijeljeni u bezbrojne veće i manje skupine, stajali u međusobnoj plemenskoj borbi, a osim toga predstavljali vagilnu, pomičnu plazmu, jer im je način života bio pastirski.” (Šufflay, 2000: str 122.)

Nejedinstvo Ilira, doprinijelo je njihovoj raštrkanosti tijekom rimske kolonizacije. Tako se uz jadransku obalu, razvio i najdulje opstao romanski, dalmatinski jezik, koji je bio najbliži talijanskom. Slično je bilo i na području današnje Albanije. Kao filolog, Šufflay kaže:

Latinski utjecaj potkopao je domaću zgradu fleksije; u sprezanju albanskog glagola nalazimo čisto latinska vremena i načine, u sklonitbi plural se označuje i na rimski način. Današnji albanski jezik jest okamina nepotpunog romaniziranja.” (Šufflay, 2000: str 123.)

U razmatranju etnogeneze naroda na području tadašnje Kraljevine SHS,  veliki utjecaj je imao arbanaški etnički element:

Jaku natruhu arbanaške krvi, koja potječe baš iz ovog doba, dokazuju imena mnogih crnogorskih bratstava, kao na pr. Mataguži, kod Podgorice (1335.), Mahine uz primorje (1435.), koji podsjećaju na ilirske Maninoi, Malonošići u dolini rijek Zete, davno izmurle Mataruge (prozvani tako po svojim kopljima), koji danas žive tek u pričama oko Grahova, pa Bukemiri (alb. Lijepi kruh) i Madžure u tradicijama Vasojevića.” (Šufflay, 2000: str 131-132).

Pored ovih utjecaja, postojala je zanimljiva teorija o cincarskom utjecaju na etnogenezu, pogotovo Srba. U svojoj recenziji knjige “O Cincarima, Prilozi pitanja o postanku naše čaršije”, srbijanskog povjesničara Dušana J. Popovića, Šufflay piše:

Mi Hrvati, a da ne čekamo spomenutu analizu krvi temeljito na vlastitoj koži osjećamo da cincarska krv, kako se kroz stoljeća svarila u bizantsko-turskoj retori, i te kako još danas živi u Beogradu. Mi se zadovoljavamo s konstantacijom koju iznosi Popović na str. 16.” (Šufflay, 2000: str 96).

Cincari, vlaški etnikum, koji je živio i živi na području današnje Srbije, Kosove, Makedonije i Grčke, značajno je utjecao na etnogenezu tamošnjih naroda. Iako polunomadi, od Grka toliko preuzimaju običaj kopnene trgovine, da su, kasnije, bili često izjednačivani s Grcima.

Kod crtanja psihičkih oznaka, Popović se poziva na Cvijićev, Erljanovićev, pa Erdujheliyijev autoritet. Te oznake jesu: nevjerojatna sebičnost, grčko-cincarska drobna pamet bez milosrđa i gostoljublja. Osobito se cijene kod njih i smatraju za najpametnije lukavi ljudi.” (Šufflay, 2000: str 94).

CIKLONI NA TIHOM OCEANU: INDUSTRIJSKI ZAPAD I DUHOVNI ISTOK

Pored njegovih historiografskih i entografskih radova, treću razinu Šufflayeve geopolitike čine publicistički radovi, koji se tiču analize tadašnje vanjske politike. U članku iz 1924. “Podzemna tutanjava na Balkanu” o tadašnjem stanju pokazuje sve probleme koji se događaju na prostoru, koji već tada dobiva politički naziv “Balkan”: “Moderni balkanski pokret na bazi nacionalnog samoodređenja još je u zametku. Još postoje sile, koje priječe, da se pojedine bujice ne sliju u velerijeku. Još se ne trese, ne lomi, ne trga Balkan. Ali podzemna tutanjava jasno se čuje. Ne čuju je tek vlastodršci na Balkanu s golemim ušesima, ali bez bubnjića i labirinta u njima. Gluhi su oni kao top.” (Šufflay, 2000: str 159.)

U vrijeme pisanja tog članka, posljedice novog Versaillskog pokreta su već jasnije: novostvorena Kraljevina SHS sa snažnim velikosrpskim ili kako je Pilar koristio izraz, “svesrpskim” elementom, guši slobode Hrvata i Slovenaca te niječe Makedoncima i Crnogorcima pravo na autonomiju.

S druge strane, Grčka i Bugarska su sve slabije i rastrganije unutrašnjim razdorom. Osjeća se dolazak totalitarnih vremena i sukoba između zapada i istoka.

Stanje na “Balkanu” uspoređuje s onim na Tihom Oceanu:

A Balkan odvajkada je europska vjetrometina. Danas jača nego igda. Tu se križaju interesi europskih velesila. Ovamo ne gledaju samo oči britanskih, ruskih i talijanskih Argusa. Već tu izravnio siže gigantska ruka Velike Britanije i Rusije, pa prsti Italije. Danas pače osjeća se ovdje i refleks zemljotresnog sukoba Istoka i Zapada, Europe i Azije, bijele i žute civilizacije.

Taj se sukob vrši na drugom kraju svijeta, u Tihom oceanu. Vrši se oko Kitaja, te čudesne zemlje, koja hrani četvrtinu pučanstva na planetu.” (Šufflay, 2000: str. 163).

Ovdje, kao i u romanu “Na Pacifiku godine 2255.” koji je te godine objavljivan u nastavcima, ističe se teza, prema kojoj Kini i općenito azijskom kulturnom krugu, smeta britanskoj industrijskoj ekspanziji.

Žarište svjetske politike, pomiče se sve više na Tihi ocean. Dalekosežne posljedice ovoga bile su vidljive 17 godina kasnije, u napadu Japana na SAD-e.

Šufflay donosi prognoze o jedinstvu čitave Azije u borbi protiv anglosaksonskog elementa, na čelu s osovinom Kina-Japan-Indija. Ipak, prema tadašnjim analizama, možemo ga smatrati prethodnikom mnogih teza Samuela Huntingtona.

Ovim esejom dotaknut je samo manji dio rada Milana pl. Šufflaya imjurces-Suflay to, manji dio rada koji se odnosi na njegova geopolitička promišljanja. Njegove analize tadašnjih svjetsko političkih zbivanja, njegovo gledanje i uviđanje problema, temeljeno je na povijesnom iskustvu, počevši od najstarijih vremena. Tim analizama izvode se povijesne pravilnosti i zakonitosti. Nepoštivanje tih pravilnosti, dovodi nas do nepredvidivih katastrofa.

Šufflaya danas, u drugim okolnostima no što su bile u njegovo vrijeme, treba proučavati temeljito i konstantno. Osim njegovog vizionarstva, ostavio nam je mnoštvo kompleksnih tema iz hrvatske povijesti i etnogeneza nama susjednih naroda.

Citirana literatura:
1. Vjekoslav Klaić: “Hrvati i Hrvatska, ime Hrvat u povijesti slavenskih naroda”, Laus, Split, 1991.
2. Milan Šufflay: “Izabrani politički spisi”, Matica hrvatska, Zageb, 2000.

Komentari