Hrvatska geopolitika 20. stoljeća (4.dio)

Oršanićeva ideja uspravnice Jadran - Baltik

0
657
Višegradska skupina (plavo) bi priključenjem Hrvatske formirala uspravnicu Jadran-Baltik, kako je to predviđao Ivan Oršanić.

Sile osovine, Njemačka i Italija, radile su sve kako bi destabilizirale srednju Europu, Njemačka Poljsku, a Italija Hrvatsku.
“Što su dobili Nijemci rušenjem Poljske? Ruse u Berlinu! Što su dobili Talijani rušenjem hrvatske države? Tita i Ruse u Trstu!” (Oršanić, 1979: 74)

O liku i djelu Ivana Oršanića zna se i puno i malo. Naoko parodoksalno, to je istina. Poznat u uskim povijesnim krugovima, tijekom Jugoslavije proganjan i na tjeralicama tražen kao “neprijateljski element”, u novoj, samostalnoj Hrvatskoj uglavnom još uvijek je proskribiran, što radi sudjelovanja u radu ustaške mladeži i u vlasti NDH-a, ali i radi još uvijek nedovoljne istraženosti rada hrvatske emigracije u razdoblju 1945-1990.

Slično tome, danas nam nije ni kritički analizirano npr. pjesništvo Antuna Bonifačića ili čak Viktora Vide. Sve što se za njih (ne)kritički kaže je – to je fašizam, a usporedno s time, njihov stvaralački rad se proskribira kao šund.

U ovom 4. dijelu o hrvatskoj geopolitici, na već objavljeno, dovezasti ćemo neke Oršanićeve misli o danas aktualnoj temi hrvatske pripadnosti srednjoj Europi i geoplitičkoj koncepciji poznatoj kao “Jadran-Baltik”.

SREDNJA EUROPA: JADRAN-BALTIK-CRNO MORE

Geopolitičke regije ili odgovaraju povijesnom slijedu, zasnovanom za zajedničkoj prošlosti, zajedničkim geografskim osobitostima ili su pak stvorene kao posljedica djelovanja velikih sila i njihovih interesa.

Ideja srednje Europe, kao geopolitičke regije, stara je ideja. Njezine početke možemo pratiti još u srednjovjekovlju. Tijekom 12. i 13. stoljeća, u doba kada je Hrvatsko-Ugarska personalna unija bila na vrhuncu ili Rzeczpospolitej od druge polovice 16. stoljeća, prostor koji se prostire od Alpskog gorja na zapadu do rijeka Dnjistar i Dnjipro na istoku, ili od Baltika na sjeveru do Jadrana na jugu, čini kulturološki, geografski, pa čak i klimatološki kompaktan prostor.

Veliku ulogu za stvaranje kulturološkog jedinstvenog amalgama srednje Europe, imala je povijesna tradicija koju je ostavila vladavina Habsburgovaca.

Friedrich Neumann, njemački liberalni političar u svojoj knjizi “Mitteleuropa” iz 1915. bilježi: “Austro-Ugarska je savez dugog trajanja sa snažnim dezintegracijskim tendencijama. Njemačko carstvo je novostvorena jedinica sa sve jačom centralizacijom. Tamo postoji rastući duh partikularizma i provincijalizma, konstantni trzaj koji je stvorila čvrsta ruka centralne monarije i leganda Marije Terezije.” (Neumann, str 13)

POLOŽAJ HRVATSKIH ZEMALJA: DEFANZIVNI KARAKTER

Kao i svi dosada izloženi teoretičari i Oršanić vidi položaj Hrvatske u srednjeuropskom prostoru, smatrajući kako linije od Zagreba do Srijema, a onda od Srijema do Dubrovnika te konačno Dubrovnik-Zadar čine jedan geopolitički četverokut. Taj isti četverokut čini obrambenu snagu zajedno s narodosnom snagom u elementu seljaštva.

Slijedom toga, hrvatska državna nezavisnost bi bila prirodnan izraz prostora i stanovništva. Ona se izražava u njezinom obrambenom karakteru. Kada bi i neki drugi narod živio na ovom području isto tako bi preuzeo ulogu obrambenog karktera.

Oršanić tako ističe zanimljivu tezu da, kada bi Srbija zauzela Hrvatsku, tada bi se Srbi, koji nastanjuju hrvatske zemlje, s istim žarom borili protiv srbijanske ekspanzije.

Osim toga, obrambeni karakter Hrvatske se vidi i u njezinom odnosu prema susjedima, u prvom redu prema Mađarskoj.

Mađarska, zbog svojeg ofenzivnog položaja prisiljena se širiti na okolne (defanzivne) zemlje. Time je domet defanzivne zemlje izražen u njezinoj želji za nezavisnošću i suvrenošću, a one ofenzivne za dominacijom.

Vratimo li se na prethodno poglavlje, na ideju srednje Europe, možemo primjetiti zanimljivu stvar.

Horst Haselsternier, vodeći stručnjak za povijest srednjoistočne Europe i emeritus na Sveučilištu u Beču tako bilježi kako je prva zamisao ideje srednje Europe potekla od Layosa Kossutha.

Adresati njegovih prijedloga bili su u prvom redu Srbi. Habsburgovci su ih, držao je, upotrijebili za borbu protiv Mađara, a onda ih prevarili. Sukob između Srba i Mađara, kako on tvrdi, nipošto nije bio izazvan nepremostivim suprotnostima. Samo su obostrani sukobi doveli do rata.” (Haselsternier,1997: 34).

Upravo u Kossuthovo vrijeme dolazi do Garašaninovog memoranduma “Načertanije”. Kossuth, koji je tvrdio kako na karti ne može naći Hrvatsku, već samo Mađarsku od Karpata do Jadrana, s Garašaninovom idejom se rastao kada je ovaj zatražio teritorijalnu autonomiju za Srbe unutar Velike Ugarske.

Kossuth je za svoju ideju “Podunavske monarhije” okupljene oko Ugarske, pridobio Francusku i Italiju, čak stoviše, smatro je da bi zajednički jezik ove nove, ujedinjene srednje Europe, sastavljen od Ugarske, južnoslavenskih zemalja i Rumunjske, trebao biti francuski.

ODNOS ČEHA I POLJAKA KAO PRESLIKA HRVATSKO-SRPSKOG ODNOSA

U svojem radu iz 1952. “Geopolitička važnost Hrvatske”, Oršanić kaže kako o pitanju samostalnosti Hrvatske ovisi budućnost čitave srednje i jugoistočne Europe.

Na sjeveru, Oršanič kao element stabilnosti vidi Poljsku. Na jugu, Oršanić tvrdi, da je 1918. godine, umjesto Jugoslavije stvorena snažna Hrvatska država, godine 1939. bi političke prilike u Europi izgledale savim drugačije.

Pokraj čvrste Hrvatske Italija ne bi nikada pomislila na ulaz u Albaniju i Grčku. (…)

Kraj moćne Jugoslavije, Njemačka maršira u Poljsku, jer Jugoslavija likvidira cijeli sustav Male antante samo da bi držala Hrvatsku zarobljenu. (…)

Mi smo morali rušiti Jugoslaviju, jer je u njoj i po njoj bilo defenirano naše ropstvo. Mi smo morali naglasiti našu volju za slobodu zbog nas, a ne zbog fašizma i nacional-socijalizma.” (Oršanić, 1979: 72-73).

Oršanić ocjenjuje kako snaga srednje i srednjo-istočne Europe ovisi o Poljskoj i Hrvatskoj, zbog toga što su ove dvije sastavnice pružale otpor, Hrvatska spram Turaka i Venecije, a Poljska spram Njemačke i Rusije.

Kao glavne suparnike Njemačka vidi Češku i Srbiju.

Češka, zemlja koja je toliko puta utjecala na hrvatske i druge podređene narode u Austro-Ugarskoj, po Oršaniću, vrši misionarsku zadaću koju su prije vršile Austrija i Mađarska.

I doista, ovakva pozicija je započeta još u vremenu Austro-Ugarske, kada je i sama bila u potčinjenom položaju spram, u prvom redu, Austrije. Poznati su Slavenski kongresi koji su se održavali u Pragu. Na tim kongresima, utirao se put jednom novom panslavizmu, s naglašenim češkim interesom.

Poznat je i utjecaj koji je Tomaš Massaryk imao na hrvatske studente u Pragu s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Ideje o nacionalnom preporodu Čeha su bile zagrnute pod plaštem čehoslovakizma – političkog, teritorijalnog i administrativnog jedinstva Čeha i Slovaka; ustvari dominacije Čeha nad Slovacima. Pod tim idejama, hrvatski studenti okupljeni oko časopisa “Hrvatska misao” razvijali su ideje jugoslavizma.

Kulminacija ovih ideja se događa nakon 1. svjetskog rata nastankom višenacionalnih zemalja, Jugoslavije i Čehoslovačke. I tu je veliku ulogu igrala versajska Francuska. Ulaskom Jugoslavije i Čehoslovačke u saveze poput Male antante širio se francuski utjecaj na zemlje srednje Europe.

No, Oršanić dobro primjećuje kako je taj savez od strane Čeha i Srba u Kraljevini Jugoslaviji bio uzet sa “figom u džepu”.

Srbi napuštaju i izdaju Malu Atantu i priljučuju se antikominternom paktu, tj. Njemačkoj i Italiji, misionareći po Hrvatskoj. Česi i Srbi, pokazivali su da je njima više stalo do susjedske pljačke i imperijalizma, negoli do vršenja odgovornih funkcija u snazi srednjo-istočnog europskog prostora i u obvezi prema Europi.” (Oršanić, 1979: 74)

Sile osovine, Njemačka i Italija, radile su sve kako bi destabilizirale srednju Europu, Njemačka Poljsku, a Italija Hrvatsku.

Što su dobili Nijemci rušenjem Poljske? Ruse u Berlinu! Što su dobili Talijani rušenjem hrvatske države? Tita i Ruse u Trstu!” (Oršanić, 1979: 74)

Oršanić tako stabilnost srednje Europe, vidi u uspravnici koja povezuje Baltik i Jadran. Stožer te uspravnice čine snažna Hrvatska i Poljska. Svojim položajem i kulturnim utjecajem latinizma, ove jedinice čine prirodni otpor spram imperijalnih težnji agresivnih susjeda. Oršanićeva geopolitička razmišljanja ne iscrpljuju se u ovih par navedenih radova. Kada bi se napravila komparativna analiza, zanimljiva bi bila usporedba s poljskim povjesničarem Oskarom Haleckim, jednim od intelektualnih predvodnika sadašnje ideje “međumorja”.

Literatura:
1. Friedrich Neumann: “Central Europe”, 1957.
2. Horst Haselsteiner: “Ogledi o modernizaciji u srednjoj Europi”, 1997.
3. Ivan Oršanić: “Vizija slobode”, 1979.

Komentari