Koreja je nakon Korejskog rata, 1953. teritorijalno podijeljena na Sjevernu i Južnu Koreju. Između dvije države je uspostavljena demilitarizina zona i uspostavljeno je primirje, ali rat nikad nije okončan i stanje primirja, uz brojne poticaje da se prekine i rat nastavi, traje još i danas.

Koreja je bila jedno od žarišta hladnog rata u sukobu između Istoka i Zapada. Hladni rat je u svojoj originalnoj formi, padom Sovjetskog Saveza i nestankom Waršavskog pakta, završio, a Koreja je, za razliku od Njemačke koja se ujedinila, ostala podijeljena bez izgleda za uspostavu trajnog mira.

Druga država koja je politički i gospodarski živjela na sukobima Istoka i Zapada tokom hladnog rata, bila je Titova Jugoslavija. Krajem tog rata, nestali su i svi globalni strateški razlozi za njeno postojanje. Kako su pojavom Gorbačova u Sovjetskom Savezu, led na dotad zaleđenim pozicijama između Istoka i Zapada počeo topiti, nestali su i oni globalni strateški razlozi za postojanje Jugoslavije i ostali samo njeni unutrašnji, velikosrpski razlozi. Najprije je počeo njen gospodarski raspad još u prvoj polovini 80-ih godina. Vrsni plesač na žici, nategunutoj između Moskve i Washintona, Josip Broz Tito je otišao točno u vrijeme kad je žica na kojoj je plesao, olabavila.

Država se iz čisto administrativnih razloga sastojala od 6 republika i pet naroda. Bošnjaci kao narod još nisu bili izmišljeni. Postojalo je samo hrvatsko prezime Bošnjak, uglavnom u Srednjoj Bosni sa zanemarivim brojem pravoslaviziranih bivših Hrvata katolika, na području Vinkovaca s istim prezimenom.

U biti, to je bila srpsko-hrvatska država, centralno srpska i periferno hrvatska, prvotno zasnovana na hrvatskom jugoslavenskom idealizmu koji vuče porijeklo još iz Ilirskog pokreta i veliko-srpskom ekspanzionizmu, koji je kodificirao Ilija Garašanin 1844.

Hrvatska predratna internacionalna ljevica

U svojoj drugoj verziji, jugoslavenska je ideja obnovljena kao produkt hrvatskog, sada modificiranog ideološkog poimanja hrvatske budućnosti, na principima sovjetskog internacionalnog komunizma, u redovima hrvatske lijeve inteligencije, studenata i građanskog radničkog sloja bez posjeda, osiromašenog u karađorđevskoj despociji.

U redovima tog hrvatskog ideološkog sloja, prije Titove konsolidacije na vlasti, ideja obnove Jugoslavije je bila izgubila značaj pod globalnijim stremljenjima, pa je prevladavala ideja sovjetske Hrvatske. Titova konsolidacija vlasti i eliminacija te hrvatske ljevice, završila je namještenim bijegom hrvatskih komunista iz Kerestinca i njihovom eliminacijom. U redovima Titovog komunističkog i partizanskog pokreta u nastajanju, osim Hebranga, teško je naći istaknutu osobu koja je ostala živjeti s idejom hrvatske državnosti.

Rušiti državu a ne samo režim

Partizanski pokret je nastao u Hrvatskoj i kako su mu se počeli priključivati sve veći brojevi srpskog stanovništva, naprije u formalnoj i neformalnoj suradnji između ideoloških protivnika i nacionalnih istomišljenika (Đoko Jovanić, Momčilo Đujić), ideja borbe protiv ustaškog režima, pretočena je u borbu za rušenje hrvatske države, koja joj je nakon toga postala osnovnom karakteristikom. Tako je predratna hrvatska ljevica pretočena u jugoslavensku, što je ostalo njezinom dominantnom karakteristikom sve do današnjih dana, gdje u državi koja je ponovo uspostavljena na energiji hrvatskog nacionalizma, vladaju titoistički ostaci naslijeđeni iz Jugoslavije, a među kojima imena Andrije Hebranga i Augusta Cesarca napr., ostaju potpuno zasjenjena titoizmom, njegovim jugoslavenstvom i apsolutnom negacijom hrvatskog prava na samostalnost.

Pobjeda jugoslavenstva, s istim onim motivima s kojima je karađorđevičevska, pašićevska i mihajlovićevska Srbija prihvatila Jugoslaviju, stekla je uvjete za restauraciju, nakon što je partizanski pokret apsorbirao četnike i tako zajednički eliminirao nosioce hrvatskog državotvornog nacionalizma kroz bleiburški genocid na kraju rata.

Konačno su 1948., neodržive sprotnosti između komunističkog internacionalizma i titoističkog balkanizma, raskolom Tita i Staljina doživjele kulminaciju. Tako su stvoreni uvjeti za opstanak države, baziran na Balkanu kao jednom od žarišta strateškog sukoba interesa, između zapadnog kapitalizma i istočnog intenracionalnog komunizma.

Raspad Jugoslavije

Drugo hladnoratovsko žarište je bilo i ostalo Koreja. Sukob u Koreji je nastao nastupom hladnog rata, a sukob u Jugoslaviji njegovim nestankom.

Kako je već negdje 1982., jenjavanjem hladnog rata, onima koji su imali uvid u gospodarsko i političko stanje u post-titovskoj Jugoslaviji, postalo na osnovu podataka o stvarnom stanju, jasno da Jugoslavija ne može preživjeti u svijetu bez hladnog rata, u Srbiji je kroz sve nosioce velikosrpskog ekspanzionizma, partiju, akademiju i crkvu, počeo rasti apetit za ostvarenjem velike Srbije na ruševinama Jugoslavije, čiji je pad izgledao neminovan i čija je svrha time bila iscrpljena. Čitav projekt je, uz grotesknu podcjenu hrvatske volje za samostalnošću, kulminirao pojavom Slobodana Miloševića.

Kako god je rastao velikosrpski apetit, nakon genocidnog nacionalnog poraza 1945., u hrvatskom narodu domovine i emigracije, rastao je državotvorni apetit. Hrvatsko je proljeće, iako nije bilo organizacijski i programatski državotvorno definirano, bilo jasna manifestacija hrvatske volje. Proljeće je revitaliziralo ideju državne samostalnosti i u Domovini i u emigraciji. Kome nisu poznati podaci o aktivnosti koja je nastala u to vrijeme, neka samo pogleda kako je udba reagirala na taj entuzijazam, kako je broj političkih zatvorenika u Hrvatskoj porastao na razmjere neviđene od vremena Informbiroa, a likvidacije hrvatskih političkih aktivista u emigaciji se višestruko povećale.

Kako je u Srbiji rasla volja da konačno od Jugoslavije naprave ono čemu je bila namijenjena od prvog dana kako su Srbi uzjašili na jugoslavenskog konja, tako je i hrvatska državotvorna misao počela doživljavati praktičnu primjenu i u Domovinskom ratu, unatoč višestruko nadmoćnoj, srpskoj tehničkoj i kadrovskoj vojnoj sili, hrvatska volja je srušila Jugoslaviju i uspostavljena je nominalna i formalna hrvatska samostalnost na milimalnom prostoru bivše SR Hrvatske.

Od hrvatske volje živjeti samostalno, koja je praktično ostvarena Domovinskim ratom, danas živi samo snažna uspomena i manifestira se u proslavama akcija “Bljesak” i “Oluja”. Ta uspomena je jedini postojeći zbijeg od stvarnosti, jer od onih krila na kojima je Hrvatska letjela, više nije ostalo niti jednog pera.

Hrvatskoj prijeti politički i gospodarski kaos

Danas, poput Koreje koja u novom stoljeću ostaje podijeljena po teritorijalnoj liniji sjever-jug, Hrvatska postoji podijeljena po ideološkoj liniji državotvornog nacionalizma i titoističkog balkanskog integralizma, s tim da u Hrvatskoj nema demarkacione linije koja bi određivala gdje se tko treba zaustaviti. Hrvatskoj prijeti kaos, kao rezultat neprovedene lustracije i neostvarene pomirbe.

Desna i lijeva titoistička vlast i u njihovoj zaštiti nelustrirana bagra ratnih i poslijeratnih pljačkaša, kao da su očekivali a možda su i priželjkivali, da će i Hrvatska za koju godinu propasti, pojagmili su se oko onoga što je ostalo, a Hrvatskoj od snova o napretku i slobodi pod plaštem zapadne demokracije, ostavili politički kaos i gospodarsku propast.

U sprezi gospodarskog kriminala i političke vlasti, u atmosferi opće korupcije, koja je obuzela čak i institucije namijenjene borbi protiv korupcije, u obezvlađenom i obespravljenom narodu je zavladalo ozračje bespomoćja. Školovani ali nezaposni i besperspektivni, napuštaju Hrvatsku u brojevima koji su usporedivi, pa čak i veći od onih u vrijeme Jugoslavije. U državi koja je pred samo 25 godina obećavala opći procvat, natalitet pada prema kritičnoj brojci od 4 milijuna. Glas nezadovoljstva, od onih koji se nisu predali apatiji, zaglušen je u medijima koje skoro kompletno kontrolira moćni antihrvatski blok.

Jedan pokušaj stvaranja slobodnih medija, odvajanjem broja novinara od antinacionalnog HND-a i formacijom alternativnog HNiP-a, upravo je uništen pučem, kad su idejni začetnici novinarske udruge i nosioci njezine nacionalne orijentacije, eliminirani sa svojih pozicija.

Parlamentarna vlast se kolapsom Agrokora, jedne od utvrda gospodarske vlasti nelustriranih benefaktora iz pljačkaškog procesa pretvorbe i privatizacije, našla u krizi. Izlaz iz te krize prijeti još gorom političkom situacijom, dolaskom u poziciju direktne vlasti, srbijanskog konfidanta i po svim pokazateljima opunomoćenika Milorada Pupovca i njemu bliskog sluganskog elementa u Hrvatskom saboru. Zloglasno također prijeti, po prvi puta s obje strane uvažena mogućnost stvaranja tzv. velike koalicije, za čiju eliminaciju onda, nebi postojao niti jedan demokratski mehanizam.

HDZ, prema kojemu je hrvatski narod njegovom ratnom ulogom razvio emocionalni odnos, što će ga definitivno koštati jer nacionalne emocije i politički pragmatizam ne idu ruku pod ruku, konačno bi mogao biti izvrnut naglavačke. Kulminacija ovog procesa postignuta je izbacivanjem Zlatka Hasanbegovića, posljednjeg jasno artikuliranog nosioca nacionalne politike, iz vladajuće stranke.

Iskra nade

Istovremeno, kao iskra nade, oko lokalnih izbora, poglavito u odnosu na grad Zagreb, pojavila se jezgra okupljena oko nezavisne kandidatkinje Brune Esih. Bez obzira na njenu pobjedu ili poraz na predstojećim izborima, ta jezgra ima kapaciteta prerasti u katalizator za dugoročno okupljanje, do sada teško partikulariziranih nacionalnih snaga.

Došlo je vrijeme da neproduktivno i emocionalno, nazdravičarsko i parolaško hrvatstvo, ustupi mjesto ozbiljnom, odgovornom, organiziranom i determiniranom nacionalnom naporu. Došlo je vrijeme da veliki egotizam ustupi mjesto nacionalnom altruizmu i da se svi kojima je Hrvatska na srcu, stave u službu nacionalnog spasa.

Komentari