Svi vidljivi pokazatelji ukazuju da Hrvatska klizi u kaotično stanje, ako već nije u njemu. Nije razlog za ovakvu ocjenu raspad koalicije HDZ-a i Mosta, događaji s Agrokorom, javna buka oko Frljića i događaja u Splitu, niti je povod za ovakvu ocjenu bilo koji pojedinačni događaj, a još manje bi bilo koji od tih događaja mogao biti razlog za tako radikalnu ocjenu u društvu s uređenim legitimnim standardima. Koliko god bili ti pojedinačni problemi veliki, koliko se god njihove posljedice multiplicirale, ništa od toga ne bi za uređeno društvo i uređenu, funkcionalnu državu moglo biti presudno, ili dramatično loše.

Uzroci poremećaja su dublji, a to je uvijek poredak, sustav oslužbenjenih standarda i normi, koji produciraju banalne i destruktivne slučajeve, oni označavaju pojave, a pojave – bolest sustava.

Ključni hrvatski problem je činjenica da državni poredak izravno generira takve nakazne pojave, destrukcije, izravno ih stimulira a ustavno-pravni okvir i kompletan sustav društvene regulative je upravo ciljano pripremljen za proizvodnju ovakvih destrukcija i prevladavanje destrukcije nad društvenim vrednotama i stvaranjem. Zato je Frljić konstanta a ne slučaj, zato su Stanković i Novokmet na HRT-u konstanta a ne slučaj, zato je Šprajc certificirana novinarska pojava, a ne slučaj, zato je Soroš kao podzemni suvladar Hrvatske konstanta, a nisu slučajevi GONG,  zato su Centar za mirovne studije, Rade Borićke ili Pusići redovne pojave, zato je konstanta ovo što radi Pupovac a slučaj bi bio kad – to ne radi.

Hrvatska se prema svim tim problemima odnosi kao prema slučajevima, a oni to odavno nisu.

Slučajnost bi bila da se to ne događa.

Drugim riječima, zakonska regulativa i fomalni poredak koji je osmislio HAVC nužno služi nadmoćnijoj destrukciji nad redom, zakonska regulativa HRT-a nužno služi nadmoćnijoj destrukciji i urušavanju novinarstva i informativne etičnosti, zakonski sustavi koji ravnaju hrvatskom kulturom u cjelini, hrvatskim gospodarstvom, zdravstvom, športom, znanošću i obrazovanjem, civilnim društvom, su potpuno prilagođeni destrukciji, ili bar njenoj nekažnjenoj eskalaciji, točno onako kako je godinama unazad rekao kardinal Bozanić – politikom grijeha struktura.

Pripadnost strukturi

Jer pripadnost toj strukturi donosi novac, logistiku, mogućnost djelovanja, a dubina neravnoteže i premoći jasno se vidi izlistavanjem financijskih sredstava grupama i platformama.

Zbog toga danas političari i državni dužnosnici komentiraju skandale, umjesto da ih rješavaju, jer riješavanje nužno vodi u sukob s pretežitim utjecajima.

Zbog toga državni dužnosnici komentiraju i naglašavaju osobne stavove, a vode posve drugačije politike, zbog toga postaju promatrači a ne kreatori i nositelji odluka.

Zbog toga Orepić nakon smjene ističe svoje namjere istraživanja problema u Agrokoru, a više od godinu dana skriva i zataškava sličnu epsku diverziju na hrvatske temelje, svastiku u Splitu, zbog toga Nina Obuljen ističe da se osobno ne slaže s onim što Frljić radi, a financira ga, zbog toga se i Mostovci i Hadezeovci pozivaju na narod, nacionalne interese, pravdu, poštenje, jer su to kategorije koje niti su standardizirane, niti ih treba dokazivati, niti ih se može mjeriti, a sve se svodi na to tko ima jače i bolje razgranate bubnjeve umjesto medija, te čiji će bubnjari snažnije razglasiti njihove „istine“.

A sve što se može mjeriti, što se mora moći mjeriti i na temelju toga egzaktno i upravljati i odgovarati za rezultate, ostaje nedirnuto. Pa se nacija dijeli u torove naših i vaših, dobrih i loših, a umjesto argumentima raspravlja se o namjerama, koje nikada ne postaju politika i konkretne odluke.

U takvim okolnostima nužno su svi standardi subjektivni, interesno obojani, neegzaktni i nepraktični, a sve što je utemeljeno na takvim standardima, nužno čini poredak u kojemu se najbolje snalazi onaj tko je nadmoćniji i tko ima razgranatu infrastrukturu na više društvenih točaka i pozicija.

Ukratko, tko ima pristup novcima.

Zbog toga izbori u ovakvim okolnostima ništa bitno ne mogu promijeniti.

U takvim okolnostima stabilnost društvu ne može ponuditi nikakva državna garnitura, zbroj ministara, saborskih zastupnika, jer je nužno stvarna moć na donjim katovima društva, u tzv. dubokoj državi i institucijama, pa je nužan smjer razvoja države prilagođavanje tim skupinama i interesima, tome formalnome podzemlju, a stabilnost o kojoj se govori ovisi o njima, a ne o garnituri koju vidimo kao vlast. Uz napomenu da takva stabilnost sve snažnije generira urušavanje nacionalne državnosti.

U Hrvatskoj je odavno potpuno poremećana ravnoteža silnica nužnoga društvenoga konflikta. Navodna antifašistička struktura, ispremrežena svim mogućim silnicama i skupnim interesima, od banalnih lokalnih zaštitnika parkova, šuma, „srđeva“ ili trgova, specifičnih potreba zapakiranih u razne nazive od kulturnjaka, do novinara, promicatelja gay prava do promotora zaštite vukova, okupila je svojom nadmoćnošću od prvoga dana sve te skupine, ideološki ih predodredila, zagospodarila svim sustavima i parasustavima, kreirala i nametnula javnu ideološku i novogovornu paradigmu koja zabranjuje pitanja smisla tih skupina i njihovih temeljnih načela, pa je izbor današnjih političkih skupina i formalnih stranaka sveden na nuždu prilagođavanja tome spektru interesa, jer je to jedini mogući način održavanja privida – stabilnosti.

Sukob desnice i parastruktura

S obzirom da su temeljne odrednice toga parasustava programski od prvih trenutaka uspostave samostalne Hrvatske bile ili srodne, ili potpuno identične s naslijeđem SDP-a, odnosno samoproglašene ljevice, lijeve vlade mogu imati i održavati stabilnost vlasti i sa 76 mandata bez ikakvih problema, a deklarativno i isprazne desne ne mogu ni sa stotinu, jer ne kontroliraju – svemoćni poredak i uvijek su pod prismotrom spremnom za internacionalizaciju „ugroze“.

Zbog toga je sve stvarno desno u sukobu s cijelom tom parastrukturom, pa deklarirani nositelji desnih programa i nacionalnih platformi, pokušavaju u nedostatku efikasnih rješenja, prići što bliže tome parasustavu i umiliti mu se nedirajući ga, ispunjavajući mu zahtjeve i što dalje stvarno pobjeći od sadržaja desnih politika.

Zbog toga Plenković sa svojim HDZ-om tako ističe centrizam, zbog toga je tako žestoko protiv „ekstremizma“, zbog toga u tim vizijama nema nikoga koga je postojeći poredak uočio kao opasnost i proglasio ga prvo ekstremistom, zatim fašistom, što je samo uvodni stupanj u – društvenu eliminaciju, ne samo čovjeka nego i skupine, a prvenstveno – ideje.

Predsjednik vlade Plenković s pravom kaže da je on naslijedio društvene podjele, ali ne kaže može li se s takvim dubokim društvenim podjelama učiniti bilo kakav relevantan iskorak iz dramatičnoga stanja. A zna, sigurno zna, da ne može. I, sigurno zna, posve sigurno, da se umjetnom javnom percepcijom i na površini, ne mogu riješti te podjele, niti su one posljedica ovakvih ili onakvih riječi u javnome diskursu.

Državni poredak koji proglašava svoju neutralnost i afirmira zakonske, ustavne ili društvene standarde koji državi oduzimaju izravno utjecanje na ispravljanje teških zatečenih neravnoteža, pri čemu je strana koja razara Hrvatsku uvjerljivo pozicioniranija od one nacionalne i konstruktivne u svim najvažnijim centrima državne i društvene moći, zapravo samo izručuje društvo društvenim nakazama i pospješuje razvoj destrukcije, te silno jača nositelje postojeće neravnoteže, sile koje godinama nesmetano uništavaju temelj hrvatske državnosti i identiteta hrvatskoga naroda.

To je surova činjenica i razlog zbog kojega Hrvatska klizi, ako već ne galopira, u kaos.

Nina Obuljen i Andrej Plenković su morali znati dolazeći na čelo državnih instituciija kakva ih formalna, institucionalna i podzakonska infrastruktura očekuje, s čim će se suočiti, kao što su morali znati da su s druge strane problemi koje su naslijedili i koji će im se sasvim sigurno pojavljivati na svakome koraku, nerješivi u okviru takvih formalnih, zakonskih i institucionalnih podsustava ili regulativa. Ne može se bakterija ubijati bakterijom, nego antibakterijom.

Nepošteno je Obuljen ili Plenkovića osuđivati zbog Frljića ili stanja na HRT-u

S jedne strane, nepošteno je Obuljen ili Plenkovića osuđivati radi Frljića, stanja na HRT-u, dvije ili tri kolone u Jasenovcu, nepošteno je na njih svaljivati problem u financiranju stotina antihrvatskih udruga, nepošteno je samo njima nabijati na nos financiranje „Novosti“ i sličnih antihrvatskih propagandističkih satelita, zatim rješenja u sustavu kulture, medija, filma, uopće umjetnosti, jer su naslijedili takav sustav i nije ge moguće u demokratskom poretku revolucionarnim metodama promijeniti.

A ni pregovorima s ljudima koji koriste te nakaradne sustave za svoje interese, čemu po svemu svojim politikama i javnim porukama teže i u što vjeruju Plenković i njegovi najbliži suradnici u vlasti.

Nikada nitko pregovorima nije uspio oduzeti nasilniku oružje, niti monopolisti monopol, niti destruktivca urazumiti, niti je netko pregovorima i dijaloškim urazumljivanjem uspio spriječiti vojnu ili informativno – agenturnu agresiju na jednu državu, narod, zemlju.

Dakle, kako?

Izmjenom svih sustavnih uporišta koja legaliziraju valjanim takve destrukcije, a na prizemnoj ravni to se može formulirati jednostavnom porukom – valja stvoriti sustav koji će destruktivcu praktično pokazati da se to što radi ne isplati raditi.

Jer, u suprotnom, on će raditi sve dok mu se to isplati.

Zato je moguć Frljić, zato su moguće desetine banalnih skupina s nazivljem antifašističkih udruga, zato je moguće da Pupovac radi to što radi, zato se u konačnici Srbija ponaša ovako kako se ponaša.

Zato se i strani veleposlanici ponašaju kako se ponašaju, jer se pokazalo da se to isplati.

Jer se svima koji to rade isplati to što rade.

Je li to moguće promijeniti?

Jest i mora biti, inače državna vlast nije odgovorna državna vlast, niti su državni dužnosnici uspješni u svome poslu. Moraju biti i izabrani su, ali i plaćeni da budu pametniji od problema s kojima se društvo suočava.

Problem je u tome što niti u jednome bitnom elementu od dolaska na vast do danas Plenković i njegova vlada nisu pokazali da razumiju da se frljićizam iz hrvatskoga javnoga prostora ne može prevenirati ili isključiti bez nužne i to radikalne promjene cijeloga sustava upravljanja i formalno-pravnoga poretka.

Niti su pokazali da razumiju da su ključne pogrješke koje generiraju svakodnevne skandale, poremećaje i eksplozije opasnih kriza kao Agrokor recimo, zapravo posljedice poretka koji su preuzeli. Nuditi promjene, znači ne nuditi drugo ruho, ne nuditi svilenu košulju preko usmrđenih i godinama neopranih trbuha ili leđa, ili blještave hlače i cipele na usmrđeno donje rublje i čarape.

Smrad treba otkloniti, a to se ne može nego vodom i sapunom.

Kao i gangrenu kiruškim zahvatom.

Državni sapun ili skalpel je uvijek moć, institucije, snaga, ustavni i zakonski poredak, a prije svega toga – politička odluka.

Frljićizam vlada u svim strukturama društva

Ništa od prvotno navedenoga trenutno ne valja, jer sve služi dugogodišnjemu talogu i eksploziji realnoga i nepodnošljivoga smrada kojemu dnevno svjedočimo, a jasne političke volje da se to otkloni – nema. Zbog toga, zbog tako nakaznoga poretka, imamo tragičnu situaciju da policija tuče i kažnjava ljude koji su prizivom savjesti, ponosa, dostojanstva i u konačnici humanizma došli prosvjedovati pred HNK u Splitu protiv evidentnoga zla i nakarade, a zlo im se cereka i nastavlja upravo zbog osjećaja zaštićenosti i potpore sustavom, još snažnije vrijeđati.

Jer se isplati!

A frljićizam vlada u svim strukturama društva, samo što je u svim tim podsustavima teže naći tako socijalno-patološke pronositelje, iako i on ima kako vrijeme prolazi upravo zbog društvenoga navikavanja na te standarde i isplativost prilagodbe, žestoku i sve žešću konkurenciju.

Kako to promijeniti?

Jedan jedini je legitimni pravac.

Maksimalno proširiti temelje odlučivanja o državnome poretku, dati svim hrvatskim državljanima pravo i obvezu odlučiti – što žele, a njihovu volju dovesti u primjerenu ravnotežu vrijednosti jednoga glasa, a to znači – jednoga pojedinačnoga prava. A to se ne može s ovakvim ustavom, niti s ovakvim izbornim zakonodavstvom, jer su i ustav i zakonodavstvo osmišljeni za očuvanje postojećih nakaznosti, što se postiže sužavanjem izbora na već osigurane i definirane po pripadnosti društvene skupine i strukture.

Zato će svaki izbori biti jalovi, a svako riješenje u okvirima ovakvoga sustava, samo dodatni doprinos nestabilnosti države, makar vlast bila izuzetno stabilna.

Foto: “Uništeni grad” – Ilustracija iz Distopijskih novela Ally-ja Doermana.
Distopija kao pojam se nalazi suprotno od utopije, a istražuje socijalne i političke strukture koje kontrolira državna vlast i nudi dojam da je društvo perfekto a u stvari je korumpirano, građani uvijek trpe nepravdu i prisiljeni su pokoravati pravilima koja su u neskladu s njegovim očekivanjima.

Komentari