Kroz AVNOJ i ZAVNOH su utemeljili našu državnost tako čvrsto da čak i danas ona počiva na tim temeljima i krasi naš ustav. Uložili su toliko truda da na noge podignu novu, mladu generaciju, odgojenu u duhu jedinstva. Vodili su djecu na sva mjesta gdje su hrvatski buntovnici činili zločine, u Jasenovac, u Jadovno, na Romaniju, na sva mjesta neprijateljskih ofenziva. Htjeli su nam pomoći da odbacimo svoju sramnu prošlost i prihvatimo njihovu slavnu, da se odreknemo svojih loših majki i još gorih otaca i prihvatimo državu da nam bude i otac i majka, skrbnik i odgojitelj, prijatelj i roditelj.

Pita me jedan prijatelj koliko Hrvati imaju predstavnika u beogradskoj Skupštini?

Koliko znam ima jedan (ako je još živ) i taj je izabran negdje iz Srijema na redovnim izborima. Srbija nema garantiranih parlamnetarnih mjesta za Hrvate. Njihove manjine prema njima nisu bile tako dobre kao što su naše bile prema nama, pa ih ne trebaju držati u privilegiranom položaju.

Naše manjine su nas stoljećima volile do te mjere da su nam bili spremni dati pravo da budemo potpuno ravnopravni s njima, da uzmemo i njihov identitet i da se ne moramo sramotiti našim imenom, porijekolom i crnom prošlošću.

Nudili su nam svoju slavnu povijest da se možemo ponosti.

Dali su nam svoje učitelje da nas izvedu iz primitivizma, da naučimo o njihovim slavnim bitkama i da se njima ponosimo, kao svojima.

U naša poduzeća su postavili svoje sposobne direktore i financijske stručnjake, u škole upravitelje, na katedre profesore, u gradove gradonačelnke.

Dali su nam jezične stručnjake. Postali smo multilingvalni. Govorili smo i njemački i mađarski i srpski. Opismenili smo se i umjesto jednog pisma, naučili smo dva.

Napuštali su svoju domovinu, svoja ognjišta i dolazili k nama u velikim brojevima kao misionari, samo da bi od nas nešto napravili iako su znali da će to biti težak i mukotrpan posao.

Postavili su svoje zemljoposjednike da vode naše poljodjelstvo jer mi nismo imali kapaciteta vinuti se dalje od kmetova.

Davali nam svoju policiju da nas, nediscipliniranu rulju koja ne poštiva autoriteta, dovodi u red i nisu štedjeli truda.

Naš kralj i dobročinitelj, Njegovo Veličanstvo Aleksandar Karađorđević.

Čak i onda kad smo bili nerazumni i grubi prema njima, dolazili su u naš sabor, spuštali se na našu razinu i na sve moguće načine nas nagovarali da se urazumimo. Kada ni to nije pomoglo, nisu odustajali. Mogli su reći: “Evo vam budale primitivne, snalazite se sami!”, ali nisu, nisu digli ruke od nas.

Dali su nama da sjedimo u njihovoj veličanstvenoj skupštini a mi smo im poslali nezadovoljnike i buntovnike, najgore među nama. Kada ih nikako drugačije nisu mogli urazumiti, u svojoj neograničenoj volji da nam pomognu, likvidirali su nekoliko njih. Umjesto da im zahvalimo, mi smo postali odmetnici. Najgori među nama su se pobunili i osnovali terorističke organizacije. Na vrhuncu hrvatske nezahvalnosti su ti u naše ime likvidirali našeg najvećeg dobročinitelja, našeg kralja i spasioca, Njegovo Veličanstvo, Aleksandra Karađorđevića.

Poslali su svoje žandare koji su žrtvovali svoju sigurnost i svoje živote, da među nama istrijebe ološ, pa kada ni to nije pomoglo, mobilizirali su svoju mladost, cvijet svoga naroda, ljude koji su ostavili svoje djevojke, žene i majke ucviljene i krenuli spašavati nezahvalnike.

Umjesto da obrađuju svoje njive, podižu svoju industriju i unaprijeđuju svoja sela i gradove, sve su to ostavljali i odlazili među divljake gdje je iza svakog čoška prijetila opasnost. I nije im bilo žao. I danas pjevaju o tim slavnim danima:

Nas dva brata oba ratujemo,
Ne plač’ majko ako poginemo.

Heroj knoja, ozne i udbe, Josip Manolić je postao prvi predsjednik vlade. Sam Bog ga je sačuvao i dva puta je odnio pobjedu.

U velikom svjetskom ratu iskoristili su priliku, udružili su snage i komunisti i antikomunisti, četnici i partizani, republikanci i rojalisti, Srbi i oni među Hrvatima koji su otvorili oči, i uz pomoć naših velikih prijatelja Rusa, natjerali hrvatski ološ u čošak. Uz pomoć Engleza uspjeli su eliminirati na stotine tisuća i konačno stvorili državu koja je tako imala izgleda ostvariti sreću i za njih i za nas. Prozvali su nas braćom, pristali da budemo jedan narod. Trebao je to biti kraj naših nevolja, ali nije bilo suđeno.

Kroz AVNOJ i ZAVNOH su utemeljili našu državnost tako čvrsto da čak i danas ona počiva na tim temeljima i krasi naš ustav. Uložili su toliko truda da na noge podignu novu, mladu generaciju, odgojenu u duhu jedinstva. Vodili su djecu na sva mjesta gdje su hrvatski buntovnici činili zločine, u Jasenovac, u Jadovno, na Romaniju, na sva mjesta neprijateljskih ofenziva. Htjeli su nam pomoći da odbacimo svoju sramnu prošlost i prihvatimo njihovu slavnu, da se odreknemo svojih loših majki i još gorih otaca i prihvatimo državu da nam bude i otac i majka, skrbnik i odgojitelj, prijatelj i roditelj.

Uspjeh je bio djelomičan.

Samo jedan dio među nama dosegao je mentalni kapacitet da shvati njihovo dobročinstvo i počeo raditi zajedno s njima da se konačno ovo divlje pleme otpadnika prikloni tamo gdje jer za njega najbolje. Za hvalu smo ih prozvali tuđim slugama i izdajicama. Prezirali smo najbolje među nama ali se nisu dali, nego su s našim dobročiniteljima, zajedničkim snagama čistili naš ološ, ne samo u Hrvatskoj, nego su odlazili po svijetu, izlagali se velikim opasnostima i ne žaleći truda trijebili ga.

Mnoge svjetske sile su shvatile kakav smo mi otpad pa su pokazale razumijevanje i izlazile im u susret. Toliko se tog našeg šljama nakupilo da nisu bile pune tamnice samo na prostoru naših dobročinitelja, nego nije bilo zatvora od Australije do Amerike, u kojemu nebi bilo nekoga od ove necivilizirane hrvatske sorte.

Nakon samo par godina, predsjednik one slavne zajedničke države, koja je imala ostvarivati sreću na Balkanu, za sve pa čak i za divlje i odmetničko hrvatsko pleme, postao je predsjednik nove države.

U konačnom sramotnom činu nezahvalnosti, hrvatski zločinci su stvorili zločinačko udruženje i proglasili samostalnost, pljunili na sve što su cijelo jedno stoljeće žrtvovali za nas, svoju sreću za našu, svoju budućnost za našu budućnost.

Opet su poslali svoje sinove da nas urazume i podnijeli se velike žrtve. Međutim, teško je poštenu čovjeku uspjeti među lopovima, teško je onima koji cijene ljudski život, odnijeti pobjedu s onima koji nemaju ni srca, ni duše ni zahvalnosti.

Hrvatski udruženi zločinački čin je u svom zločinačkom pothvatu konačno odnio pobjedu. Protjerani su svi koji su nam toliko dali i za nas od svojih usta otkidali, a mi smo slavili svoju divljačku pobjedu.

Ali smo se prevarili.

Nismo se sjetili onih koji među nama, koji su ranije shvatili što je bratstvo i jedinstvo, onih koje smo bili prozvali izdajicama i tuđim slugama. Mislili smo da će oni sada postati kao i mi: separatisti, nacionalisti, revizionisti pa čak i fašisti. Preko stotinu tisuća njih, dok su ovi buntovnici vodili svoje bitke, ubacilo se tamo odakle će se odlučivati kada bitke prestanu. To je bio dokaz njihova superiornog intelekta. Samo zahvaljujući njima, koji se u općem metežu nisu dali smesti, zločinačka udruga je imala kratko slavlje. Umjesto progona koji se mogao očekivati od divljaka, isposlovali su si aboliciju. Umjesto lustracije stavili su se na čelo nove države i oni lustrirali. Heroji koji su još 1945. sudjelovali u čišćenju ološa među Hrvatima, došli su na najviše pozicije u novoj državi i nastavili ukazivati na stvarne vrijednosti.

Najpoznatji  među njima, dobili su visoke funkcije, kada su pobunjenički banditi mislili da im je došao kraj. Heroj knoja, ozne i udbe, Josip Manolić je postao prvi predsjednik vlade. Sam Bog ga je sačuvao i dva puta on je odnio pobjedu.

Nakon samo par godina, predsjednik one slavne zajedničke države, koja je imala ostvarivati sreću na Balkanu, za sve pa čak i za divlje i odmetničko hrvatsko pleme, postao je predsjednik nove države.

Bivši službenici udbe, koja je najviše učinila da spasi Hrvatsku od zločinaca, 800 njih je uspjelo na vrlo pametan način, kako nikada niti jednoj službi na svijetu nije uspjelo nakon onakova ratnog poraza, pritajiti se, infiltrirati se i umjesto da spašavaju glavu, doći u poziciju vlasti i početi restaurirati vrijednosti i tekovine u koje su zajedno s našim nesebičnim susjedima dobročinitejima, uložili skoro cijelo jedno stoljeće teškog rada. Zahtijevalo je to maksimum truda i na velikom iskustvu stečene sposobnosti.

Uhvatila ih je i starost, ali nije to bio njihov kraj. Iza sebe ostavljaju potomstvo, mladu generaciju političara, povjesničara, ideologa i iznad svega vladara, koji znaju vladati nezahvalnom ruljom.

U samo 20 godina one koji su nekad slavili pobjedu, satjerali su u šator, da kao bogalji mole za milost. Hrvatski Sabor su napunili svojim istomišljenicima a u zadnja sjedala pustili nekoliko gunđala, koji s vremena na vrijeme dobiju priliku izglamati se na prazne stolice, da i oni kobajagi imaju nekog utjecaja, da se stvori privid kako i njihova riječ nešto znači.

A mene moj facebook prijatelj pita, ima li u beogradskoj skupštini garantiranih mjesta za hrvatske poslanike?

Nadam se da će ovo biti dovoljan odgovor, jer stvarno, što smo mi to učinili za njih, kao zahvalu za sve što su oni učinili za nas, da bi zaslužili prvilegije kakve oni za sve ovdje nabrojeneo uživaju kod nas?

Foto: Generali i admirali Kraljevine Jugoslavije. S lijeva: Milan Nedić, Miloš Jovanović, Petar Bojović, Ljubomir Maksimović, Đura Dokić, Emilo Belić, Milivoje Dimitrijević i Viktor Vikerhauzer, 08. 09. 1930. godine.

 

Komentari