Poslušnička hrvatska diplomacija a jednako tako i vodeći dužnosnici Republike Hrvatske, dakle predsjednici i Vlade u nizu primjera dokazali su i dokazuju, kao što je i ovaj poziv predsjednice Aleksandru Vučiću, da se politika prema Beogradu vodi popustljivo i kapitulantski, bilo samoinicijativno bilo pod međunarodnim pritiskom.

U dosadašnjim odnosima između Republike Hrvatske i Republike Srbije plaćanje ratne odštete sve do najavljenog službenog posjeta srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Zagrebu tek se uzgredno spominjalo. Ovaj put najava premijera Plenkovića da će pitanje ratne odštete biti visoko rangirano u razgovorima koje će predsjednik Srbije voditi u Zagrebu izazvala je oštru reakciju Beograda.

Aleksandar Vučić je izjavio da je „iznenađen i zaprepašten temom koju je Plenković pokrenuo“, naglašavajući da ne samo da Hrvatska ne može dobiti ništa „već može mnogo izgubiti“. Time je oko jedne osjetljive teme i prije nego što je srbijanski predsjednik došao u Zagreb podignuta prašina s ozbiljnim političkim posljedicama. Budući da predsjednik Srbije dolazi u službeni posjet Hrvatskoj na poziv predsjednice Republike, očito je da je premijer Plenković htio ne htio svojom izjavom potpirio ne samo naelektriziranu atmosferu uoči ovog značajnog posjeta, nego je na izvjestan način dezavuirao samu predsjednicu Republike koja se o ovoj temi nije dosad izričito izjašnjavala.

Prije svega treba vidjeti koliko su zahtjevi za naplatu ratne odštete pravno utemeljeni, jer da bi se ona tražila i dobila potrebni su preduvjeti. Prvi i najvažniji preduvjet je postojanje ratnog stanja između dvije države. Kao što je poznato predsjednik Tuđman nikad nije proglasio ratno stanje, jer je za vrijem ratnih operacija odnosno velikosrpske agesije bio u posebnim odnosima s tadašnjim predsjednikom Jugoslavije odnosno Srbije Slobodanom Miloševićem. U pomankanju činjenice da Hrvatska nikad nije proglasila ratno stanje, iako je bila žrtva velikosrpske agresije u kojoj je agresor, dakle Srbija, zauzeo jednu trećinu hrvatskog teritorija, u Hrvatskoj se pravni temelj za traženje ratne ođštete nalazi u tzv. Sporazumu o normaliciji odnosa između Republike Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije. Sporazum je u Beogradu 26. kolovoza 1996. godine potpisao ministar vanjskih poslova predsjednika Tuđmana, kako se sam Mate Granić volio predstavljati. U tom sparazumu nema ni riječi da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije, po njegovom sadržaju na području Hrvatske vodio se gađanski rat, a u građanskom ratu nema nikakve naplate ratne odštete. Predsjednik Tuđman volio se hvaliti kako u cijeloj bitci za hrvatsku državu nije počinio niti jednu stratešku pogrješku. Upravo je ovaj sporazum jedna od najvećih strateških pogrješaka predsjednika Tuđmana, jer je popustio srbijanskoj strani da nametne svoje viđenje sukoba između Srbije i Hrvatske. U stvari nakon veličanstvene pobjede u „Oluji“ koja je bila i srpski poraz samo godinu kasnije Srbija ovim Sporazumom postiže značajnu pobjedu u miru. Kad se Sporazum detaljno pročita iz njega proizlazi da se na prostoru Hrvatske vodio građanski rat a ne da je država bila napadnuta od agresora. U uvodnom dijelu tog Sporazuma navodi se da se dvije strane „svjesne svoje odgovornosti za uspostavu i održavanje mira i sigurnosti u regiji“, nadalje „u želji da se pridonese normalizaciji međusobnih odnosa“ i „u cilju unapređivanja odnosa između naroda i građana“ sporazumjele o 14 točaka.

U zahtjevu za naplatu ratne odštetea premijer Plenković, ali i još neki, poput bivše ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt i bivšeg ministra vanjskih poslova Ive Davora Stiera pozivaju se na čl. 7. tog Sporazuma.  Sporni dio tog članka glasi: „Svaka Ugovorna stranka jamči jednaku pravnu zaštitu imovine fizičkih i pravnih osoba koje imaju državljanstvo druge Ugovorne stranke, odnosno sjedište na području druge Ugovorne stranke, kao onu koju imaju njeni državljani, odnosno njezine pravne osobe.

U roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, Ugovorne stranke sklopit će Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji ne će uključivati sudske postupke.

U cilju provedbe obveza iz ovog članka osnovat će se u roku od 30 dana od dana potpisivanja ovog Sporazuma, zajednička komisija sastavljena od po tri predstavnika svake Ugovorne stranke.

Kao prvo, pravno su izjednačene štete koja je Hrvatska pretrpjela u agresiji sa štetom koja je nanasena imovini državljana tadašnje SR Jugoslavije sastavljene od  Srbije i Crne Gore. Eventualnu ratnu odštetu koja je krajem 90-tih procijenjena, i to samo ona direktna šteta, na 37 milijadi dolara Hrvatska bi mogla tražiti tek nakon što se sklopi poseban sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. Premijer Plenković ističe da je kao mlad diplomat sudjelovao u tim razgovorima, što mu s obzirom na ključni sadržaj sporazuma koji se temelji na definiciji građanskog rata i nije neki plus. On napominje da su razgovori trajali i da su prekinuti. Otada je prošlo 12 godina, u Zagrebu su se mijenjale Vlade i predsjednici i rijetko da je itko potegao pitanje naplate ratne odštete na temelju ovog Sporazuma iz 1996. godine. Zato je reakcija srbijanskog predsjednika bila tako oštra, čak i prijeteća jer je naglasio  da ne samo da Hrvatska ne može dobiti ništa „već može mnogo izgubiti“.

Uostalom u svojoj vanjskopolitičkoj ali i unutarnjepolitičkoj kampanji u doba mira Hrvatska je dosad, osim na Međunarodnom sudu pravde gdje je Srbiju optužila za genocid, izgubila sve bitke. Po slovu ovog sporazuma postoji tek teoretska mogućnost da Hrvatska od Srbije naplati ratnu odštetu, jer vodeći računa o poziciji Beograda u tom pitanje Republika Srbija je u prednosti i vodi igru. Poslušnička hrvatska diplomacija a jednako tako i vodeći dužnosnici Republike Hrvatske, dakle predsjednici i Vlade u nizu primjera dokazali su i dokazuju, kao što je i ovaj poziv predsjednice Aleksandru Vučiću, da se politika prema Beogradu vodi popustljivo i kapitulantski, bilo samoinicijativno bilo pod međunarodnim pritiskom. Zato u zaključku potezanje pitanje naknade ratne odštete ne će imati nikakvog praktičkog učinka, osim što je stavljanje te teme na dnevni red susreta premijer Plenković zabio gol predsjednici Republike.


SPORAZUM
O NORMALIZACIJI ODNOSA IZMEĐU REPUBLIKE HRVATSKE I SAVEZNE REPUBLIKE JUGOSLAVIJE
Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija (u daljnjem tekstu: Ugovorne stranke)
l. Svjesne svoje odgovornosti za uspostavu i održavanje mira i sigurnosti u regiji.
U želji da tome pridonesu normalizacijom međusobnih odnosa.
U cilju unapređivanja odnosa između svojih naroda i građana sporazumjele su se o sljedećem:
Članak 1.
l govorne stranke poštuju jedna drugu kao neovisne, suverene i ravnopravne države u okviru svojih međunarodnih granica.
Članak 2.
Svaka Ugovorna stranka, sukladno međunarodnom pravu, poštovat će suverenost, teritorijalnu cjelovitost i neovisnost druge Ugovorne stranke. Ugovorne stranke potvrđuju da će provesti uređenje svojih granica te razgraničenje samo međusobnim dogovorom. da će rješavati sporove mirnim putem i suzdržavati se od prijetnji ili uporabe sile, u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Ugovorne stranke nastojat će jačati međusobno povjerenje, dobru volju i toleranciju te će surađivati u poticanju mira, stabilnosti i razvitka u regiji.
Članak 3.
U roku od i 5 dana po potpisivanju ovog Sporazuma. Ugovorne stranke uspostavit će pune diplomatske i konzularne odnose. Ugovorne stranke odmah će podići razinu svojih postojećih predstavništava na razinu veleposlanstava i razmijenit će veleposlanike.
Članak 4.
Ugovorne stranke suglasne su da međusobnim pregovorima riješe sporno pitanje Prevlake. Time se pridonosi potpunoj sigurnosti dijela područja Republike Hrvatske u regiji Dubrovnika i dijela područja Savezne Republike Jugoslavije u regiji Bokokotorskog zaljeva. Ugovorne stranke to važno sporno pitanje riješit će međusobnim pregovorima u duhu Povelje Ujedinjenih naroda i dobrosusjedstva.
Do postizanja međusobnog sporazuma o Prevlaci, Ugovorne stranke suglasne su poštovati postojeći sustav sigurnosti, uspostavljen za promatranja Ujedinjenih naroda.
Članak 5.
Polazeći od povijesne činjenice da su Srbija i Cma Gora postojale kao neovisne države prije stvaranja Jugoslavije, a imajući u vidu činjenicu da je Jugoslavija produljila međunarodnopravni subjektivitet ovih država, Republika Hrvatska konstatira postojanje državnog kontinuiteta Savezne Republike Jugoslavije.
Polazeći od povijesne činjenice postojanja različitih državnih oblika organiziranja Hrvatske u prošlosti, Savezna Republika Jugoslavija konstatira postojanje kontinuiteta hrvatske državnosti.
Ugovorne stranke suglasne su da pitanja sukcesije SFRJ rješavaju na temelju pravila međunarodnog prava o sukcesiji država te sporazumno.
Članak 6.
Ugovorne stranke obvezuju se da se bez odgode ubrza proces rješavanja pitanja nestalih osoba pri čemu će obje Ugovorne stranke odmah razmijeniti sve raspoložive podatke o tim osobama.
Članak 7.
Ugovorne stranke osigurat će uvjete za slobodan i siguran povratak izbjeglica i prognanika u njihova prebivališta ili u druga mjesta koja slobodno izaberu. Ugovorne stranke osigurat će tim osobama vraćanje u posjed njihove imovine, odnosno pravičnu naknadu.
Ugovorne stranke osigurat će potpunu sigurnost izbjeglicama i prognanicima koji se vrate. Ugovorne stranke pomoći će ovim osobama u osiguravanju nužnih uvjeta za normalan i siguran život.
Ugovorne stranke proglasit će opći oprost za sva djela počinjena u svezi s oružanim sukobima, osim za najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina.
Ugovorne stranke poticat će dosljednu i cjelovitu provedbu Erdutskog sporazuma o hrvatskom podunavlju.
Svaka Ugovorna stranka jamči jednaku pravnu zaštitu imovine fizičkih i pravnih osoba koje imaju državljanstvo druge Ugovorne stranke, odnosno sjedište na području druge Ugovorne stranke, kao onu koju imaju njeni državljani, odnosno njezine pravne osobe.
U roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, Ugovorne stranke sklopit će Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji neće uključivati sudske postupke.
U cilju provedbe obveza iz ovog članka osnovat će se u roku od 30 dana od dana potpisivanja ovog Sporazuma, zajednička komisija sastavljena od po tri predstavnika svake Ugovorne stranke.
Članak 8.
Srbima i Crnogorcima u Republici Hrvatskoj i Hrvatima u Saveznoj Republici Jugoslaviji Ugovorne stranke jamčit će svoja prava koja im pripadaju na temelju međunarodnog prava.
Članak 9.
Ugovorne stranke sklopit će u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma poseban ugovor o socijalnom osiguranju koji će uključiti invalidsko, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, uključujući i isplatu mirovina. Ugovorne stranke sklopit će, po potrebi, i druge ugovore glede rješavanja radnih i statusnih pitanja.
Članak 10.
Ugovorne stranke nastavit će suradnju u normalizaciji cestovnog, željezničkog, zračnog i rječnog prometa na temelju načela uzajamnosti i dobrosusjedstva.
Članak 11.
Na ulazak, kretanje i boravak državljana i vozila jedne Ugovorne stranke na području druge Ugovorne stranke primijenit će se unutarnji propisi koji važe za boravak i kretanje stranaca, bez diskriminacije.
Članak 12.
Ugovorne stranke nastavit će unapređivati poštanske, telefonske i druge telekomunikacijske veze.
Članak 13.
Ugovorne stranke, bez odgode, pristupit će sklapanju međusobnih ugovora iz područja gospodarstva, znanosti, prosvjete, zaštite okoliša, kao i drugih pitanja od zajedničkog interesa Ugovornih stranaka.
Ugovorne stranke, bez odgode, sklopit će i sporazum o kulturnoj suradnji koji će uključiti održavanje i obnovu kulturne baštine.
Članak 14.
Ovaj Sporazum sastavljen je u 2 (dva) izvornika, na hrvatskom i srpskom jeziku, pri čemu su oba teksta vjerodostojna. Ovaj Sporazum privremeno se primjenjuje od dana potpisivanja, a stupa na snagu kada se Ugovorne stranke međusobno diplomatskim putem izvijeste da su ga potvrdila njihova nadležna tijela.
Sastavljeno dana 23. kolovoza 1996. godine u Beogradu
ZA REPUBLIKU HRVATSKU dr. Mate Granić, v. r. Ministar vanjskih poslova
ZA SAVEZNU REPUBLIKU JUGOSLAVIJU Milan Milutinović, v. r. PotpredsjednikVlade i Savezni ministar vanjskih poslova
Članak 3.
Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u »Narodnim novinama«.
Klasa: 004-O 1 /96-O 1 /OS Zagreb, 20. rujna 1996.
ZASTUPNIČKI DOM
SABORA REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
Zastupničkoga doma Sabora
akademik Vlatko Pavletić, v. r.

Komentari