Poslušnička hrvatska diplomacija a jednako tako i vodeći dužnosnici Republike Hrvatske, dakle predsjednici i Vlade u nizu primjera dokazali su i dokazuju, kao što je i ovaj poziv predsjednice Aleksandru Vučiću, da se politika prema Beogradu vodi popustljivo i kapitulantski, bilo samoinicijativno bilo pod međunarodnim pritiskom.
U dosadašnjim odnosima između Republike Hrvatske i Republike Srbije plaćanje ratne odštete sve do najavljenog službenog posjeta srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Zagrebu tek se uzgredno spominjalo. Ovaj put najava premijera Plenkovića da će pitanje ratne odštete biti visoko rangirano u razgovorima koje će predsjednik Srbije voditi u Zagrebu izazvala je oštru reakciju Beograda.
Aleksandar Vučić je izjavio da je „iznenađen i zaprepašten temom koju je Plenković pokrenuo“, naglašavajući da ne samo da Hrvatska ne može dobiti ništa „već može mnogo izgubiti“. Time je oko jedne osjetljive teme i prije nego što je srbijanski predsjednik došao u Zagreb podignuta prašina s ozbiljnim političkim posljedicama. Budući da predsjednik Srbije dolazi u službeni posjet Hrvatskoj na poziv predsjednice Republike, očito je da je premijer Plenković htio ne htio svojom izjavom potpirio ne samo naelektriziranu atmosferu uoči ovog značajnog posjeta, nego je na izvjestan način dezavuirao samu predsjednicu Republike koja se o ovoj temi nije dosad izričito izjašnjavala.
https://youtu.be/WN_UhaXhLEY
Prije svega treba vidjeti koliko su zahtjevi za naplatu ratne odštete pravno utemeljeni, jer da bi se ona tražila i dobila potrebni su preduvjeti. Prvi i najvažniji preduvjet je postojanje ratnog stanja između dvije države. Kao što je poznato predsjednik Tuđman nikad nije proglasio ratno stanje, jer je za vrijem ratnih operacija odnosno velikosrpske agesije bio u posebnim odnosima s tadašnjim predsjednikom Jugoslavije odnosno Srbije Slobodanom Miloševićem. U pomankanju činjenice da Hrvatska nikad nije proglasila ratno stanje, iako je bila žrtva velikosrpske agresije u kojoj je agresor, dakle Srbija, zauzeo jednu trećinu hrvatskog teritorija, u Hrvatskoj se pravni temelj za traženje ratne ođštete nalazi u tzv. Sporazumu o normaliciji odnosa između Republike Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije. Sporazum je u Beogradu 26. kolovoza 1996. godine potpisao ministar vanjskih poslova predsjednika Tuđmana, kako se sam Mate Granić volio predstavljati. U tom sparazumu nema ni riječi da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije, po njegovom sadržaju na području Hrvatske vodio se gađanski rat, a u građanskom ratu nema nikakve naplate ratne odštete. Predsjednik Tuđman volio se hvaliti kako u cijeloj bitci za hrvatsku državu nije počinio niti jednu stratešku pogrješku. Upravo je ovaj sporazum jedna od najvećih strateških pogrješaka predsjednika Tuđmana, jer je popustio srbijanskoj strani da nametne svoje viđenje sukoba između Srbije i Hrvatske. U stvari nakon veličanstvene pobjede u „Oluji“ koja je bila i srpski poraz samo godinu kasnije Srbija ovim Sporazumom postiže značajnu pobjedu u miru. Kad se Sporazum detaljno pročita iz njega proizlazi da se na prostoru Hrvatske vodio građanski rat a ne da je država bila napadnuta od agresora. U uvodnom dijelu tog Sporazuma navodi se da se dvije strane „svjesne svoje odgovornosti za uspostavu i održavanje mira i sigurnosti u regiji“, nadalje „u želji da se pridonese normalizaciji međusobnih odnosa“ i „u cilju unapređivanja odnosa između naroda i građana“ sporazumjele o 14 točaka.
U zahtjevu za naplatu ratne odštetea premijer Plenković, ali i još neki, poput bivše ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt i bivšeg ministra vanjskih poslova Ive Davora Stiera pozivaju se na čl. 7. tog Sporazuma. Sporni dio tog članka glasi: „Svaka Ugovorna stranka jamči jednaku pravnu zaštitu imovine fizičkih i pravnih osoba koje imaju državljanstvo druge Ugovorne stranke, odnosno sjedište na području druge Ugovorne stranke, kao onu koju imaju njeni državljani, odnosno njezine pravne osobe.
U roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, Ugovorne stranke sklopit će Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Tim Sporazumom utvrdit će se postupci ostvarivanja prava na pravičnu naknadu koji ne će uključivati sudske postupke.
U cilju provedbe obveza iz ovog članka osnovat će se u roku od 30 dana od dana potpisivanja ovog Sporazuma, zajednička komisija sastavljena od po tri predstavnika svake Ugovorne stranke.“
Kao prvo, pravno su izjednačene štete koja je Hrvatska pretrpjela u agresiji sa štetom koja je nanasena imovini državljana tadašnje SR Jugoslavije sastavljene od Srbije i Crne Gore. Eventualnu ratnu odštetu koja je krajem 90-tih procijenjena, i to samo ona direktna šteta, na 37 milijadi dolara Hrvatska bi mogla tražiti tek nakon što se sklopi poseban sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. Premijer Plenković ističe da je kao mlad diplomat sudjelovao u tim razgovorima, što mu s obzirom na ključni sadržaj sporazuma koji se temelji na definiciji građanskog rata i nije neki plus. On napominje da su razgovori trajali i da su prekinuti. Otada je prošlo 12 godina, u Zagrebu su se mijenjale Vlade i predsjednici i rijetko da je itko potegao pitanje naplate ratne odštete na temelju ovog Sporazuma iz 1996. godine. Zato je reakcija srbijanskog predsjednika bila tako oštra, čak i prijeteća jer je naglasio da ne samo da Hrvatska ne može dobiti ništa „već može mnogo izgubiti“.
Uostalom u svojoj vanjskopolitičkoj ali i unutarnjepolitičkoj kampanji u doba mira Hrvatska je dosad, osim na Međunarodnom sudu pravde gdje je Srbiju optužila za genocid, izgubila sve bitke. Po slovu ovog sporazuma postoji tek teoretska mogućnost da Hrvatska od Srbije naplati ratnu odštetu, jer vodeći računa o poziciji Beograda u tom pitanje Republika Srbija je u prednosti i vodi igru. Poslušnička hrvatska diplomacija a jednako tako i vodeći dužnosnici Republike Hrvatske, dakle predsjednici i Vlade u nizu primjera dokazali su i dokazuju, kao što je i ovaj poziv predsjednice Aleksandru Vučiću, da se politika prema Beogradu vodi popustljivo i kapitulantski, bilo samoinicijativno bilo pod međunarodnim pritiskom. Zato u zaključku potezanje pitanje naknade ratne odštete ne će imati nikakvog praktičkog učinka, osim što je stavljanje te teme na dnevni red susreta premijer Plenković zabio gol predsjednici Republike.