Posao koji radi Damir Krstičević iz kuće slavnih dobar je posao, Hrvatska vojska opet zadobiva povjerenje naroda, slavi se njezin dan i podsjeća na snagu iz vremena kada je izronila iz povijesti, do tada zaboravljena, ministar obrane ne propušta priliku da ju nazove trijumfalnom, kao što jest. Ministar branitelja vraća dostojanstvo veteranima
Meteorološki i politički podosta topli tjedan, ponegdje pljuskovi, ponegdje su se dijelile pljuske. Ljudi se potpisivali na štandovima dvaju referendumskih pokušaja, istanbulskom i narodnoodlučnom, a je li se dovoljno Hrvatica i Hrvata potpisalo ne znam dok ovo pišem, u svakom slučaju dali su dovoljno osobnih podataka u vremenu panike oko europskoga zakona koji navodno štiti građane od preduboka uvida u njihove šifre, što je samo licemjerna predstava u hakerskim vremenima – kada najbolji hakeri prelaze u bankarske i državne sektore, pa nalaze i iglu u sijenu.
Svršetkom tjedna imao sam dojam da bi Narod odlučuje mogao do nedjelje u ponoć prikupiti dovoljno potpisa, ali za Istanbulsku nisam bio siguran. Štandovi nisu imali potporu ni pozicije ni opozicije, državna vlast barem nije otvoreno opstruirala, za razliku od lokalne u mnogim područjima, crvenih u Rijeci i Samoboru, primjerice. Osobno iskustvo: trebao sam u petak na put, pa u četvrtak potražih štandove u Samoboru. Nema ih. Navodno su milošću općinara postavljeni tek u petak. A ništa, velim, i otputujem na Brač, potpisat ću ondje. Kad li, mlađi član obitelji pogleda na pametni telefon (jer ja imam samo glupi) i kaže da u Supetru nema štanda. No, potpisao sam u nedjelju, na kopnu.
Neki su (peticije) potpisivali u Kumrovcu, ali ne za preferencijalne, ni za dopisno, ni protiv konvencije, nego zakletvu da nikada ne će zaboraviti Tita i Jugoslaviju, a Partiju i ne moraju zaboravljati jer i dalje živi presvučena u poglavito SDP-ovsko odijelo, s krakovima i u ostalim strankama.
Dotle su neki potpisivali u Kumrovcu, ali ne za preferencijalne, ni za dopisno, ni protiv konvencije, nego zakletvu da nikada ne će zaboraviti Tita i Jugoslaviju, a Partiju i ne moraju zaboravljati jer i dalje živi presvučena u poglavito SDP-ovsko odijelo, s krakovima i u ostalim strankama.
SDP-u doduše nikako ne ide dobro – ondje se tromo valja kao u svim strankama i partijama: kada jednom izaberu krivo vodstvo, treba ima dvije, tri godine da shvate. Dotle mrmljaju, gunđaju, netko malo iskoči pa se povuče, čuvaju i pozicije (novac) do neke bolje prilike, koja nikako ne dolazi, glume u nizanki pod nazivom Uvod u monolitnost. Ponešto od toga moglo se vidjeti i na izvještajnom saboru HDZ-a, koji ipak mnogo bolje stoji od crvenih, površinska je monolitnost sačuvana, karizmatika ionako nema, a paradigmatici još govore pomalo ezopovski ili zazivaju kršćanstvo u navodno i nadalje demokršćanskoj stranci, a demosu se u Dnevniku HTV-a prenose filtrirani govori u kojima su ionako svjetonazorske i refrendumske teme bile lukavo izbjegnute, kao i sve što bi moglo poremetiti odnose u koaliciji. Tako je narod samo po pljesku Dragi Krpini u trenutku kada je spomenuo Pupovca i “Novosti”, to jest blasfemiju da uopće postoje u javnosti – saznao da se netko usudio i to reći (usudio!), no taj je govor u medijima gurnut na marginu ili prešućen, a analitičar Maldini bacio Krpinu među duhove iz prošlosti.
A da monolitnost koalicije, odnosno ruke u Saboru ne treba čuvati po svaku cijenu, da bijedno popuštanje Pupovčevoj kamarili iritira (naravno) i bazu HDZ-a kao i cijeli hrvatski narod, dovoljno je podsjetiti kako je strateški izveden napad na Hrvatsku koja navodno ugrožava manjine: prvo su pupovčani izravno ili preko sklonih im krugova brifirali Vijeće Europe, lajbeki iz Vijeća bijahu konsternirani, prihvatili su zdravo za gotovo što im je servirano, pa onda uputili strjelice prema RH u kojoj manjine imaju više mjesta u parlamentu nego u svim zemljama Unije zajedno. A budući da vlast u RH nije nikako reagirala na ta podmetanja – nije smjela zbog ručica pupovčana – dva dana nakon pisma Vijeća Europe trijumfalno se pojavio bilten SNV-a s opširnim tekstom čija je kraća verzija vjerojatno bila unaprijed dostavljena Vijeću.
Moj je savjet SNV-u da u novom pokušaju bude sažetiji, to jest da svede roman na kratku pripovijest ili da samo navede imena nepoćudnih Hrvata, što je ionako svrha pisanija u biltenu, znači abecednim redom, da lakše pratimo. Tolerira se i azbuka.
Bilten je pisan upravo epski, s razrađenom višeslojnom fabulom, vrlo maštovito i pretenciozno, znači dosadno, a riječi Za dom spremni ponavljaju se toliko puta da to ne može biti slučajno, što znači da su se filoustaše uvukle u redove pupovčana, a kako pupovčani nisu bili u HOS-u pa ne spadaju u iznimke, treba ih tužiti za rečenu provokaciju, u skladu sa zaključcima komiteta za suočavanje s istinom. Moj je savjet SNV-u da u novom pokušaju bude sažetiji, to jest da svede roman na kratku pripovijest ili da samo navede imena nepoćudnih Hrvata, što je ionako svrha pisanija u biltenu, znači abecednim redom, da lakše pratimo. Tolerira se i azbuka. Popis dostaviti Beogradu i još nekim gradovima i naseljima na “B”, no očito je već dostavljen, Srbiji svakako koja popise poslane od svojih političkih ili običnih agenata pažljivo prikuplja, za trenutak kojemu se nada u skoroj ili dalekoj budućnosti, vidjet ćemo, a dotle se priprema na akademskoj i vojnoj razini.
Ministar branitelja vraća dostojanstvo veteranima, od kojih mnogi još nisu za odbaciti ni ako, ne daj Bože, dođe do nevolja koje mogu stići ne samo iz Srbije nego i iz druge jedne bivše članice bivše naddržave, što bi predstojeća veća migrantska kriza mogla pospješiti.
Hrvatska, kakva god danas vlast bila, ipak ponešto od toga razumije pa se i ona ubrzano naoružava, uz povremene ograde da to ne radi zbog kronične istočne opasnosti. Da se Vlasi ne dosjete. Posao koji radi Damir Krstičević iz kuće slavnih dobar je posao, Hrvatska vojska opet zadobiva povjerenje naroda, slavi se njezin dan i podsjeća na snagu iz vremena kada je izronila iz povijesti, do tada zaboravljena, ministar obrane ne propušta priliku da ju nazove trijumfalnom, kao što jest. Ministar branitelja vraća dostojanstvo veteranima, od kojih mnogi još nisu za odbaciti ni ako, ne daj Bože, dođe do nevolja koje mogu stići ne samo iz Srbije nego i iz druge jedne bivše članice bivše naddržave, što bi predstojeća veća migrantska kriza mogla pospješiti.
Slučaj s prebacivanjem migratana iz Sarajeva u Mostar bio je pokazna vježba, završena mirnim načinom, na štetu Hrvata kao i obično. S tim u svezi, čitam blesavu izjavu onoga tipa zvanog Paddy Ashdown od Salvete. Kaže da “nije shvaćao i proveo dovoljno vremena na elementu onoga zbog čega bi Hrvati željeli ostati u BiH.” Dopuštam da je i prijevod blesav, ali vjerojatno točan, u biti. Cinična izjava bivšeg “visokog predstavnika” koji se i dalje zabavlja svinjarijama na račun Hrvata i tek sada navodno, poslije tolikih godina u kojima je – ne samo on – učinio sve da Hrvati nestaju, “razumije da je Bosna tronožna stolica”, to jest stolac. Ako u tom njegovom izmotavanju ima zrno kajanja, onda se samo pridružuje procesiji kojoj je na čelu onaj nesretni Kallay, čija je promašena politika u BiH podloga svim nesrećama koje su se potom dogodile.
Zagreb-Sofija
Da je opstalo bugarsko carstvo i Hrvatsko kraljevstvo u punini svojih povijesnih zemalja, danas bi Bugarska i Hrvatska bile susjedne zemlje.
Imamo mi i saveznike za mirna rješenja u području istočno od Hrvatske, a možda i za nemirna. U Zagrebu je boravio bugarski predsjednik, na Bundeku podignut spomenik bugarskom Šenoi, to jest Ivanu Vazovu, bugarske književnice Svetla Georgieva i Valentina Radinska gostuju z Zagrebu u sklopu već tradicionalne literarne razmjene posjeta na crti Zagreb-Sofija, u produkciji Hrvatsko-bugarskog društva predstavljen je pretisak časopisa” Zagreb-Sofija” iz 1942. godine, kada su veze Hrvatske i Bugarske bile živahne.
Razvija se kulturna i ina suradnja, podsjeća na stare srednjoeuropske veze. Odavno je postavljena ploča na kuću Stjepana Jurinića, koji je zadužio Bugare, nedavno i Gundrumu Oriovčaninu koji je prevodio Vazova (“Pod jarmom”), bugarskog pisca velikoga formata posebno u opisima travanjskog ustanka 1876., a Vazov je i osobno sudjelovao u osloboditeljskom ratu godinu dana poslije.
No, vraćam se na spomenuti časopis iz doba NDH kada je štošta bilo započeto (nastavljeno) i nedovršeno, kao primjerice Hrvatska enciklopedija koju je na predstavljanju pretiska časopisa spomenuo akademik Josip Bratulić, a došla je – kao što znate – do slova” D”. O Bugarskoj, koja je imala sreću što je pod “B”, u toj je enciklopediji tako dobro napisan i znanstveno potkovan tekst da bi se mogao i sada objaviti kao separat.
Tom sam prilikom i ja ponešto rekao, a što sam rekao (napisao) eto objavljujem da se zna:
Kako su obnavljane i koliko su čvrste postale hrvatsko-bugarske veze u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća piše 1942. u časopisu (smotri) “Zagreb-Sofija” dr. Franjo Bučar, navodeći zbivanja i imena zaslužnih osoba na svim poljima kada je Zagreb postao utočištem i učilištem bugarskih đaka i studenata od kojih su mnogi poslije postali istaknuti intelektualci, književnici, glazbenici, časnici i gospodarstvenici. Najsnažnije političke ličnosti toga doba u Hrvatskoj, Ante Starčević i biskup Strossmayer pokazivali su istinsku brigu i ljubav prema bugarskom narodu i razvitku njegove kulture, a potom i Stjepan Radić koji je u Bugarima vidio narod blizak i srodan Hrvatima.
“Povijest je hirovita, spaja i razdvaja narode i države po crtama i silnicama koje su zavisne od složenih okolonosti u pojedinim razdobljima, granice se mijenjaju ratovima i mirovnim ugovorima. Povijest je dinamična, kao i povijesni zemljopis. Da nije, da se zamrznuo primjerice u vrijeme Trpimira i Trpimirovića, da je opstalo bugarsko carstvo i Hrvatsko kraljevstvo u punini svojih povijesnih zemalja, danas bi Bugarska i Hrvatska bile susjedne zemlje, a Makedonija ne bi pregovarala s Grčkom o svojem imenu. Toliko za uvod, samo podsjećanje za one kojima je Bugarska terra incognita, što je djelomice razumljivo jer su veze između Hrvatske i Bugarske nekoliko puta u prošlosti drastično prekidane, početkom 14. (Turci) pa sve do 19., a zatim u dvadesetom u obje nesretne Jugoslavije. Kako su obnavljane i koliko su čvrste postale hrvatsko-bugarske veze u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća piše 1942. u časopisu (smotri) “Zagreb-Sofija” dr. Franjo Bučar, navodeći zbivanja i imena zaslužnih osoba na svim poljima kada je Zagreb postao utočištem i učilištem bugarskih đaka i studenata od kojih su mnogi poslije postali istaknuti intelektualci, književnici, glazbenici, časnici i gospodarstvenici. Najsnažnije političke ličnosti toga doba u Hrvatskoj, Ante Starčević i biskup Strossmayer pokazivali su istinsku brigu i ljubav prema bugarskom narodu i razvitku njegove kulture, a potom i Stjepan Radić koji je u Bugarima vidio narod blizak i srodan Hrvatima. Na nesreću, Hrvati su u novom stoljeću kobnom zabludom tadanjih političkih neumnika ušli u opaku naddržavnu zajednicu i postali uznicima razularene srbijanske imperijalističke misli i prakse, a usput zatrli hrvatske veze s bugarskim narodom, s Bugarskom koju su Srbijanci smatrali neprijateljskom zemljom… Kratkotrajna Nezavisna država Hrvatska i Bugarska u vrijeme cara Borisa, u vrijeme ratno, oživjele su raskinute sveze. Izvanredni poslanik carevine Bugarske Jordan Mečkarov u svojem je sjedištu na Jelačićevom trgu okupljao hrvatske intelektualce, poglavito umjetnike, utemeljeno je Hrvatsko-bugarsko društvo u Zagrebu, a Bugarsko-hrvatsko u Sofiji, u državnoj tiskari u Zagrebu tiskana je u produkciji oba društva smotra ” Zagreb-Sofija” na hrvatskom i bugarskom jeziku, proizvod visokog tiskarskog umijeća s brojnim likovnim prilozima, esejima, prikazima kulturnih odnosa i poglavito književnih veza, pjesme istaknutih pjesnika kao što je s hrvatske strane Tadijanović a s bugarske Pantelejev i ostali, pa tako hrvatska javnost saznaje više od onoga što je do tada znala, a znala je ponajprije za Ivana Vazova kojega su prevodili već Šenoa i Harambašić, za Hrista Boteva i još poneko ime. U časopisu je tiskan i ugovor o kulturnoj suradnji Bugarske i Hrvatske, što je bio i poticaj za uzajamne posjete književnika. Jedan takav posjet hrvatskih pisaca Sofiji detaljno je opisan, a sastav govori više od svega: dr. Ivan Esih, dr. Antun Bonifačić, Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Ivan Softa, Marko Čović i Joza Živković. Primljeni su srdačno, posjetili znamenita mjesta bugarske duhovne povijesti poput Rilskog manastira, a u njihovoj je pratnji bio i popularni Elin Pelin, tada već akademik…. No, koju godinu poslije povijest se opet prevrnula i u komunističkom razdoblju nastala nova praznina, nestali su i čuveni bugarski vrtlari ne samo u Zagrebu, kulturne su veze bile oskudne ili nikakve, obje su zemlje stradale pod mučnom, sovjetskom ili jugoslavenskom diktaturom. Ono što je posijano nije ipak moglo posve nestati, premda se svelo na osobne dodire, Marijana Radev je pjevala u zagrebačkoj operi, a Vesna Parun živjela neko vrijeme u Bugarskoj… I tako dolazimo do moderne, demokratske Republike Hrvatske i do samostalnog istupa demokratske Bugarske na europsku pozornicu, opet postoji Hrvatsko-bugarsko društvo, a pretisak Smotre na stanovit je način hommage jednom vremenu hrvatsko-bugarskoga zbližavanja, činjenica koja se gotovo izgubila u šutnjama jugoslavenske historiografije”.
Tako nekako, velim, uz žal za veleposlanicom Tanjom Dymitrovom, koja je ostavila traga u Hrvatskoj.
Oni počast Radiću, mi njima Frljića
Češka se sjetila Stjepana Radića i po njemu nazvala ulicu u Pragu. Lijepo. A što smo mi poslali u Češku? Frljića..
Naime Češka se sjetila Stjepana Radića i po njemu nazvala ulicu u Pragu. Lijepo. A što smo mi poslali u Češku?
Frljića, to jest sam se poslao i valjda ga predstavljaju kao “hrvatskog redatelja”. Pa i nije riječ baš o Češkoj, nego o Moravskoj koja ima znamenitu prošlost, ali joj oslabljena državotvorna volja nije dopustila da u vrijeme češko-slovačkoga prekida i ona zahtijeva samostalnost. Znači, u sastavu je češke države, s glavnim gradom Brnom, a u tom gradu u kojemu je (Špilberk) umro Franjo Trenk, obavio je rečeni redatelj svoje nasilje, nazvano vašim i našim. No ljudi u Brnu nisu blejali kao ovce, nego prekinuli skarednu predstavu, onu istu koja je u Hrvatskoj igrana, doduše ponegdje s prosvjedima ispred kazališta, ali ne i prekidana, a reakcija hrvatskih vlasti bila je u najmanju ruku nikakva. Je li tu kraj priči o drskom provokatoru koji zagađuje ne samo hrvatski nego i srednjoeuropski prostor?
Bojim se da nije.
Uvijek će se naći neki manji teatar u kojemu stoluju kvaziliberalni idioti, tolerantni prema smeću, ponosni na svoju široku, anacionalnu dušu, s osobitom strasti prema vrijeđanju kršćanstva. Jest, vidi se da u svakoj zemlji postoji neki refugium peccatorum, neki riječki ili zagrebački “Kerempuh” koji klateži otvara zastor, i neki medij ili neko državno tijelo koji se služe eufemizmima poput “kontroverzan”, “satiričan”, premda je posve jasno da je riječ o kriminalu, a ne umjetnosti. Građani Brna su to razumjeli.