Zbog teške političke i gospodarske krize ne samo da sve dosadašnje vlade nisu učinile ništa da bi privukle u domovinu postojeće iseljeništvo nego se štoviše stvara nova generacija iseljenih Hrvata, tako da državi i naciji prijeti demografska katastrofa. U takvim okolnostima organizacija Hrvatskih svjetskih igara predstavlja politički cinizam prema značajnom dijelu hrvatskog nacionalnog korpusa.

Hrvatske svjetske igre mladih koje su uz sudjelovanje oko 1000 natjecatelja sa svih kontinenata održane ovog mjeseca u Zagrebu kad je upitanju odnos službene Hrvatske prema brojnom iseljeništu pokazale su svu licemjernost dnevne politike prema tom i te kako značajnomn dijelu hrvatskog nacionalnog korpusa.

Ta licemjernost najočitije  se manifestira tragičnom i katastrofalnom demografskom politikom aktualnih Vlada, bez obzira bile one pod vodstvom HDZ-a ili SDP-a. Svaka zdrava i svrhovita politika prema vlastitom iseljeništvu težila bi, kao što je to slučaj sa sličnim zemljama koje imaju veliku dijasporu, da se što veći broj iseljenika vrati u domovinu odakle su morali iseliti kako iz ekonomskih tako i zbog političkih razloga. Po različitim procjenama u svijetu živi oko 3 milijuna etničkih Hrvata koji su se uspješno integrirali u njihove druge domovine. U trenutku raspada svjetskog komunističkog pokreta ti hrvatski iseljenici kao domoljubi pokazali su gotovo kao jedan veliko hrvatsko srce, jer su pružali veliku ljudsku, materijalnu, financijsku, logističku i moralnu pomoć sunarodnjacima u domovini da se nakon dvije totalitarne Jugoslavije, kraljevske i komunističke, konačno oslobode i dobiju svoju vlastitu državu.

Nikad nije ni pokušano da se utvrdi koliki je stvarno bio ukupni doprinos hrvatskog iseljeništva u borbi za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, pri čemu odgovornost leži i na prvom predsjedniku Republike dr. Franji Tuđmanu. U stvaranju moderne države on se oslonio na onaj dio iseljenika  koji su bili politički djelatni u dijaspori ali pod kontrolom jugoslavenskih obavještajnih službi čiji je cilj bio diskreditiranje hrvatske nacionalne ideje u međunarodnoj zajednici. Mnogi uspješni Hrvati iz iseljeništva koji su namjeravali poslovno i stručno pomoći mladoj hrvatskoj državi nisu u takvom Tuđmanovom okruženju bili dobrodošli, pa su ubrzo digli ruke od takve Tuđmanove politike. Klasičan primjer je pokušaj jednog od najuspješnijih američkih Hrvata Ilije Letice koji je imao namjeru kupiti Plivu, ali mu to ekipa oko predsjednika Tuđmana nije dozvolila, pa je Pliva završila tamo gdje je danas. Nikad nije objavljeno kako su korišteni novci s bankovnog računa u Villachu na koji su iseljenici uplaćivali donacije za obranu Hrvatske. Ovlašteni korisnici tog računa  bili su Gojko Šušak i Hrvoje Šarinič, a radilo se o oko 100 milijuna dolara. Jedini pokušaj jednog hrvatskog iseljenika u osobi poslovno uspješnog Borisa Mikšića da se aktivno uključi u hrvatsku politiku završio je na tipično balkanski način jer je na predsjedničkim izborima bio pokraden da bi se šarlatanu Mesiću osigurao drugi mandat. Za te i slična malverzacije vezane za pomoć hrvatskog iseljeništva nije bio kriv SDP,  jer je na vlast došao tek poslije Tuđmanove smrti.

Uza sve to hrvatsko ioseljeništvo igra značajnu ulogu u amortizirtanju socijalne krize kroz koju prolazi država, jer je na obiteljskoj razini nastavilo pomagati svojoj rodbini u domovini. Po gruboj procjeni u ovih četvrt stoljeća iseljenici su u Hrvatsku na razne načine poslali i uložili 65 milijardi dolara. Svake godine po registriranim podatcima svojoj rodbini šalju 2 milijarde eura, a neregistrirano još milijardu eura. Hrvatska politika se prema njima odnosi kao komunistička Jugoslavija, jer jedino što od iseljenika očekuje jest da šalju novac u domovinu. Najbolji dokaz koliko je SDP uključen u takvu politiku jest u činjenici da na redovnim izborima ta jugoljevičarska stranka uopće nema vlastitu listu za dijasporu. Za jugonostalgičarski SDP hrvatsko iseljeništvo jednostavno ne postoji, jer je ono za razliku od SDP-a domoljubno. Nešto je manje odgovoran HDZ koji je u početku stvaranja države u dijasporu uključio Hrvate iz Bosne i Hercegovine, pa je tako u tom aranžmanu hrvatsku dijasporu u prvom sazivu demokratski izabranog Sabora karikaturalno predstavljalo 12 zastupnika iz susjedne države.

Ništa nije bolja ni današnja situacija kad hrvatsko iseljeništvo barem na papiru ima 3 zastupnika u Saboru, treba li reći da je od njih samo general Željko Glasnović pravi zastupnik iseljeništva, jer su ostala dvojica opet iz Bosne i Hercegovine. Usporebe radi Pupovčeva „peta kolona“ koja rovari protiv države ima garantirana 3 zastupnika. Za takvu situaciju sa zastupljenošću iseljeništva u političkom životu države jednako su odgovorni HDZ i SDP, pri čemu stožerna hrvatska stranka mnogo više, jer je gotovo 20 godina bila na vlasti. Zbog teške političke i gospodarske krize ne samo da sve dosadašnje vlade nisu učinile ništa da bi privukle u domovinu postojeće iseljeništvo nego se štoviše stvara nova generacija iseljenih Hrvata, tako da državi i naciji prijeti demografska katastrofa. U takvim okolnostima organizacija Hrvatskih svjetskih igara mladih predstavlja politički cinizam prema značajnom dijelu hrvatskog nacionalnog korpusa. Opće je poznata činjenica da su se hrvatski iseljenici u svim zemljama u kojima su se naselili dokazali na svim poljima društvenih djelatnosti i to u uvjetima oštre konkurencije u kapitalističkom svijetu. Kao takvi oni su nažalost za postojeću hrvatsku političku elitu nepoželjni. Zato najblaže rečeno smiješno da se ne kaže cinično zvuče riječi domaćih političara izrečene ovom prigodom. Premijer Plenković je pozdravljajući sudionike igara kazao kako želi da svim Hrvatima diljem svijeta uvijek bude draga i lijepa jedna Hrvatska. Državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonko Milas poručio je kako Hrvatska može biti cjelovita isključivo zajedništvom mladih u domovini i u svijetu. Ni jedan ni drugi nisu spomenuli a kamoli zahvalili kako su očevi sudionika igara odigrali i te kako značajnu ulogu u stvaranju moderne Hrvatske. Stoga i ne čudi da njihove poruke jasno odudaraju od maćehinske politike kakvu Hrvatske vodi prema raseljenim Hrvatima u svijetu, ne poduzimajući ništa da ih se privuče nazad u domovinu, nego štoviše stimulirajući nastavak novog iseljeništva.