Hrvatski ratnik. On je svaka nova cesta, svaki stari i popravljeni put. On je svaki Mandžukićev pogodak u mreži suparnika. On je hotel i ljubaznost Jadranskoga mora, on je svaki zeleni park, on je onaj osmjeh na licima djece. Zbog njega se crveno pali na semaforu, zbog njega puše vjetar dok suši našu odjeću. On je zvono crkve Svetog Marka, on je onaj top s Griča što u podne zagrmi nad Zagrebom. I opet, hrvatski je ratnik samo čovjek. Nešto prirodno i ništa neshvatljivo.

Gledam u plakat ministarstva obrane. Oglas. Postani dio nas. Koga, čega? Dio elite? Dio heroja? Branitelja? Dio budućnosti? Ja samo želim biti hrvatski ratnik. A kakav je taj ratnik? Sigurno nije običan kad mu za pridjev stoji – hrvatski! Kakav je u biti hrvatski ratnik? Treba li njega pisati sa velikim početnim slovom, treba li ga pisati štampanim slovima? Treba li ga podcrtavati ili ga treba podebljavati prilikom pisanja? Gledam ga kroz svoje oči, gledam ga kroz povijest. Tog ratnika, hrvatskog.

Došao je na područje sadašnje Hrvatske, početkom stoljeća sedmog, na poziv bizantskog cara, kako bi ga spasio od Avara. Obitelj je poveo sa sobom i na kraju čak od tog Bizanta branio svoju novu domovinu. Pokrstio je svoju obitelj, ratovao protiv Bizanta, Franaka, Mlečana, Bugara, Saracena, Mađara, Tatara, Turaka i ostalih. Ratovao je unutar svog naroda, ratovao među klasama, izdali su ga puno puta i okretali mu leđa kad mu je trebala pomoć. On se pak dičio odanošću Svetoj stolici, ratovao na strani velikih vladara, koji su se divili njegovoj hrabrosti, odanosti, viteštvu, velikodušnosti, umijeću ratovanja i ljubavi prema svom i svojem.

Kraljevi i carevi osnivali su garde i postrojbe hrvatskog ratnika. O njemu se učilo i danas se uči u najvećim i najboljim vojnim školama na svijetu, o njemu su napisane i pišu se razne knjige. Hrvatski ratnik je čudo, nešto nepojmljivo sasvim prirodnom, sasvim običnom. Kao da nije shvatljiv, kao da nije sa ove planete. Tko je on, zašto je takav?

Čine li ga taakvim brda i ravnice njegove domovine, ili njegovo plavo more i najljepši mu otoci? Jesu li za njega zaslužni njegova supruga i njegova divna djeca? Tko je on, zašto je takav? Od kud mu hrabrosti, od kud mu snaga, od kud mu toliko ljubavi? Gledam ga kroz svoje oči, gledam ga kroz sadašnjost. Mučen i proganjan, odbačen i zaboravljen, on se uvijek vraća, uvijek diže svoj stijeg i njegov bojni poklič konstantno odzvanja. On mješa svoju krv, crvenu, bijelu i plavu i proljeva ju tamo gdje je njegov dom. Njegov san je vječan, njegova djela uzavrela. Njegova snaga je neuništiva, njegova hrabrost sveta. Sa neba dolazi, u nebo odlazi, ponovo se rađa i isti križni put prolazi. Zašto? Za koga? Zbog čega? Ili su to suvišna pitanja?

Kakva bi pitanja bila mjerilo vrijednosti hrvatskog ratnika? Postoje li u opće takva pitanja? Postoji li bilo što, a da se može sa njime mjeriti? Ako postoji, recite mi što je to, ako postoji, recite mi, tko je to?! Ako ne postoji, poslušajte moj odgovor! On je nenadmašiv i nepobjediv jer je običan, jer je prirodan, jer cijeni svoje i poštuje tuđe. Njegova djela su hrabra, jer Sotoni stoji na putu i ne da mu proći, jer je običan i jer je dostojan. On se glasno smije kada je veselo, suzu pušta kada je tužno, on voli kada je ljubav oko njega, on se za nju bori kada je ona ugrožena. I nije bitno je li to domovina, je li to njegova obitelj ili su to njegova braća. Njegov duh je slobodan, jer hrvatski je ratnik pravedan, on pruža ruku svima u nevolji i brine da te nevolje druge ne snađu.

Hrvatski je ratnik, onaj dečko sa početka devedesetih godina, koji je golih ruku branio Hrvatsku, kao i onaj, što se svetom Petru zakleo, da neće nikada oružjem provaliti u tuđu zemlju, nego da će živjeti u miru sa svima koji to žele. Hrvatski je ratnik, onaj što je dobio spomenicu, a i onaj koji ju nikada nije uspio primiti u svoje ruke, kao i onaj, kojemu je papa Agaton dao blagoslov, u slučaju rata, ako ikada neki drugi narod navali i povede rat na zemlju Hrvata, da ga onda zaštiti i za njega ratuje Bog Hrvata, i pobjedu da mu onda donese Petar, Kristov učenik. Da, to je on. Hrvatski ratnik. Sloboda koja nas danas okružuje.

On je svaka nova cesta, svaki stari i popravljeni put. On je svaki Mandžukićev pogodak u mreži suparnika. On je hotel i ljubaznost Jadranskoga mora, on je svaki zeleni park, on je onaj osmjeh na licima djece. Zbog njega se crveno pali na semaforu, zbog njega puše vjetar dok suši našu odjeću. On je to “zbog”. “Zbog” kao takav, jer je uvijek bio za, za dobro svima i nikada se nije štedio, niti kada je patio. On je zvono crkve Svetog Marka, on je onaj top s Griča što u podne zagrmi nad Zagrebom. I opet, hrvatski je ratnik samo čovjek. Nešto prirodno i ništa neshvatljivo.

Onaj stariji dečko iz kladionice koji uvijek ima dobre tipove, onaj doktor što uvijek ima razumijevanja za naše nestrpljenje, oni dečki što uredno dostavljaju kruh svakog jutra u naš dućan, onaj profesor sa fakulteta koji brine da tijekom studija nešto i naučiš, onaj policajac koji te na tvoju prebrzu vožnju samo upozorava i pušta dalje, do ne dao Bog drugog puta, onaj vozač autobusa koji ti namigne kad baš eto nemaš love za kartu, onaj stariji gospodin koji te uvijek pozdravi, ona škvadra iz lokalnog kafića što uvijek nešto o svojim suprugama komentira i zabrinuto se na to smije.

Hrvatski je ratnik onaj pored tebe, onaj tamo prijeko, i onaj što ga više nema. Onaj što ga vidiš i onaj što ga ne vidiš. Ne pitajte me, kako znam da je hrvatski ratnik, nešto sveto, jer jednostavnijeg odgovora, od toga da sam ga vidio jučer, da sam ga vidio danas i da ću ga najvjerojatnije vidjeti sutra, ja ne znam. Poželite li ga vi vidjeti, ne treba vam neka posebna adresa, niti preporuka. Samo otvorite oči i pogledajte oko sebe. Sve što vidite, to je hrvatski ratnik!

Foto: Hrvatski ratnici u 11. stoljeću.

Autor: Stanko Cerovski

Prethodni članakPolitička elita – Potomci jugokomunističkih dobermana
Sljedeći članakDan pobjede bez garancije na tisuću godina