U ponedjeljak 16. listopada
navršava se 39. godina
od ubojstva Brune Bušića.

Tim povodom u crkvi Sv. Marka
na Gornjem Gradu, u 18 sati
održati će se Sv. misa zadušnica.

Nakon sudskih i batinaških progona koji su ga pratili cijeli život i nakon što je po četvrti puta izišao iz zatvora, za Brunu Bušića nije više bilo života u Domovini i otišao je u emigraciju. Kao što smo svjedoci, nije ga bilo ni u emigraciji i 3 godine kasnije, 16. listopada 1978. Bruno je podlegao udbinim mecima, ali je tog časa odlazak u tuđinu izgledao kao jedini izlaz.

Ta pogibija se na jedan vrlo dramatičan način vezala i uz moj život, jer sam koincidentno, u procesu koordinacije antijugoslavenskog rada, upravo u to vrijeme iz Australije putovao u Europu, baš na sastanak s Brunom Bušićem, da bi tamo stigao dan nakon njegova ubojstva. Uza sve dramatične događaje koju su nužno bili povezani uz život i rad hrvatskog političkog aktiviste u ono vrijeme, taj događaj kao i neki povezani s mojim povratkom u Hrvatsku 1990.-1991., ostati će trajno i tragično urezani u moju svijest, što će teško shvatiti oni koji su puštali da ih kroz život vodena bujica nosi bez da i pokušaju plivati u suprotnom smjeru, pa makar i znali da se negdje nizvodno nalazi veliki vodopad.

Sa svježim dojmovima Hrvatskog proljeća i njegova brutalnog gušenja, što je Bruno osjetio na svojoj koži ali isto tako razumio kao rijetko tko drugi, svojim prvim obraćanjem javnosti nakon dolaska u emigraciju, u ambijentu u kojemu je mogao slobodno reći što misli, Bruno je dao intervju Novoj Hrvatskoj 1975. godine i osvrnuo se baš na to proljetno previranje, koje je nesumnjivo predstavljalo uvertiru onogo što će nam se dogoditi kroz iduća dva desetljeća. (Dinko Dedić)



Bitka je bila izgubljena davno prije Karađorđeva

NH: Vi ste, Bruno, godine 1971. radili u Hrvatskom tjedniku. Bila je to vrlo živa ekipa, koja je svojim radom budila velike nade u hrvatskom narodu (i zbog toga gotovo čitava završila u zatvoru). Je li već tada postojalo strahovanje da bi doskora sve to moglo biti uništeno?

B. B.: Izraz „uništeno“ ne odgovara onome što je prethodilo Karađorđevu i što se dogodilo nakon toga. U našoj povijesti bilo je i gorih trenutaka, dugotrajnijih i pogubnijih razdoblja, pa je ipak hrvatski narod nadživio sve te lomove i kataklizme i sačuvao viziju svoje slobodne hrvatske države. Zapravo, ako je nešto uništeno, to su uništene sve naivne iluzije da je moguća postupna demokratizacija Jugoslavije i unutar takve Jugoslavije suverena država Hrvatska.

NH: Savršeno točno. No, htjeli bismo znati jeste li očekivali događaje koji su nastupili nakon Karađorđeva, jeste li strahovali od njih?

B. B.: Meni je bilo manje-više potpuno jasno da „hrvatsko proljeće“ neće dugo trajati. Unutar postojećih političkih i policijskih struktura bile su neizbježne brže, revolucionarnije promjene ili potpuna policijska i vojnička kontrola. Većina nije tako mislila. Nadali su se nastavku kursa i većim promjenama. Svima je bilo jasno da se i dalje nastavlja veliko odlijevanje sredstava u Beograd, štoviše da je to odlijevanje veće nego u prethodnom razdoblju. Hrvatsko rukovodstvo nije ni pokušavalo zanijekatitu činjenicu. Ono je tvrdilo da dopušta odlijevanje tih sredstava iz Hrvatske kako bi izborili ustavne amandmane, po kojima bi Hrvatska trebala dobiti svoju državnost, nakon čega bi Hrvatska bila financijski samostalna. Dakle, odlaženje u Srbiju viška vrijednosti što su ga stvarali hrvatski radnici, i oni u domovini i oni u inozemstvu, po njihovu sudu bilo je skupo, ali nužno plaćanje amandmana i hrvatske državnosti. Naravno, državnost nikada nitko nije kupio. Bilo je tu mnogo poštene, naivne romantike.

NH: To je bilo stanovište političkog rukovodstva. A kako ste gledali vi u uredništvu Hrvatskog tjednika?

B. B.: Tu su mišljenja bila podijeljena. Neki su smatrali (nije uputno spominjati imena) da je to realno stanovište, dok su drugi bili vrlo skeptični. Ja osobno nisam vjerovao u neku bitniju promjenu nakon ustavnih amandmana. Iako nisam otvoreno mogao napisati što mislim, svojim člancima želio sam uvjeriti čitatelje da svoje ljudsko, nacionalno biće mogu u punini ostvariti jedino unutar potpuno suverene hrvatske države.

Po mome mišljenju bitka godine 1971. nije bila izgubljena u Karađorđevu, nego već mnogo prije: na Brijunskom plenumu, lipnja 1966. (pad Rankovića). Tada hrvatsko političko vodstvo nije shvatilo situaciju, nije je znalo iskoristiti. Dok su u drugim republikama politički rukovodioci odnosnih republika dali do znanja da je postojao jak policijski pritisak, u Hrvatskoj se nakon pada Rankovića i dijela njegove urotničke grupe tvrdilo da u Hrvatskoj policija nije bila pod izravnom Rankovićevom kontrolom. Uistinu, bilo je potpuno obrnuto, u Hrvatskoj je policijski teror bio najjači, najobuhvatniji, mnogo veći nego na Kosovu. Tada je u Hrvatskoj bilo milijun i tristo tisuća policijskih dosijea, a tek devetsto tisuća zaposlenih, što praktički znači da je čitav narod pod neposrednom policijskom kontrolom. Bilo je i niz političkih ubojstava, ne samo u Staroj Gradiški.

Početkom lipnja 1965. na području Zagreba djelovala je posebna policijska teroristička grupa. Ona je na zagrebačkim ulicama kidnapirala nekoliko studenata, zavezanih očiju odvela ih u tajne zatvore, gdje su po dva i više mjeseci bili podvrgnuti najužasnijim torturama. Čini se da se jedan od tih tajnih zatvora nalazi u Zavodu za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja u Runjaninovoj ulici.

NH: Je li se bilo gdje i bilo kada na „forumima“ o tome raspravljalo?

B. B.: Ja sam sam početkom 1967. napisao velik izvještaj o torturi studenata.

Uzaludni izvještaj o torturi hrvatskih sveučilištaraca

NH: Kome je to bilo upućeno?

B. B.: Jedan primjerak dobio je Tripalo, drugi Bakarić. Tripalo je bio jako iznenađen činjenicama koje sam iznio. Tražio je da potpišem taj izvještaj. Potpisao sam ga, a to su isto učinili i hrvatski sveučilištarci koji su bili kidnapirani i odvedeni u tajne zatvore. Poslije smo i ja i oni imali mnogo neprilika s policijom i tadašnjim zagrebačkim javnim tužiteljem Marijanom Čačićem, koji je odmah nakon Karađorđeva imenovan za republičkog javnog tužitelja. Ta kidnapiranja i nisu mogla biti izvršena bez njegova znanja i odobrenja. U to je bio upleten i Milko Gajski, koji je nakon Karađorđeva imenovan za predsjednika zagrebačkog Okružnog suda. Dakle, nakon Karađorđeva pripadnici rankovićevske terorističke grupe iz godine 1965. dobili su najviše položaje u tužilaštvu, sudstvu i policiji unutar SR Hrvatske.

NH: Kako je policija doznala tko je autor toga izvještaja?

B. B.: Vodila se istraga. Udba je najprije bila dosta zaplašena, jer je Tripalo zahtijevao da se protiv njih provede istraga i sudski postupak, osobito je energičan u tome zahtjevu bio tadašnji komandant zagrebačke vojne oblasti, general Ivan Rukavina. Ipak na kraju od toga nije bilo ništa. Policijske strukture ostale su iste, zapravo, nacionalna struktura policije još se više pogoršala na štetu Hrvata. Istodobno su albanski rukovodioci na Kosovu bili dovoljno odlučni i sposobni da na Kosovu stvore svoju, albansku policiju u kojoj ima najmanje 75% Albanaca. Do Brijunskog plenuma 1966. jedva da ih je bilo 15%.

Hrvatsko političko vodstvo nije znalo iskoristiti situaciju. Nakon prvog nesnalaženja, zabune i straha (to su u biti jako velike kukavice) Udba se u Hrvatskoj ubrzo ponomo osilila. Meni su jednoga dana pozvonili na vrata i odveli me na saslušanje u istu onu sobu, gdje su me godine l965. i 1966. danima ispitivali. Udbaš Božo Marković smijao mi se u lice: „Ti si se tu mnogo namučio, prikupljao podatke, dugo istraživao i pisao, i ništa nisi postigao. Komisija CK SKH podnijela je o nama najbolji izvještaj. Nama nitko ništa ne može!

Deseta sjednica nije bila početak

NH: Ne bi li ipak trebalo priznati hrvatskom vodstvu prelomni zahvat čuvene 10. sjednice u siječnju 1970., koja je zapravo pokrenula čitav veliki val nacionalnog gibanja, nazvanog nakon Karađorđeva „hrvatsko proljeće“?

Čitav hrvatski narod stvorio je uvjete za 10. sjednicu, ali upravo na 10. sjednici dogodio se značajan promašaj hrvatskog političkog vodstva. Umjesto da su 10. sjednicu iskoristili za opće prestrukturiranje političkog kadra u Hrvatskoj, a mogli su to učiniti, oni su se zadovoljili minimumom. Riješili su se samo Žanka. Hrvatsko vodstvo, osobito Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar, bili su zaista srcem uz svoj narod, ali su bili zarobljeni političkim i policijskim strukturama unutar kojih su izrasli. Njihov strah od tih političkih i policijskih struktura bio je jači nego što je bilo njihovo pouzdanje u zrelost hrvatskog naroda i njegovu sposobnost i snagu da utemelji svoju nacionalnu državu.

B. B.: To nacionalno gibanje nije pokrenulo hrvatsko vodstvo, već hrvatski intelektualci okupljeni oko Kola, Kritike, Hrvatskog književnog lista, Dubrovnika, Dometa i ostalih književnih časopisa. Veliku ulogu prije pojave tih časopisa imao je Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. A sve tamo negdje do početka godine 1963., mora se priznati, čuvari hrvatske nacionalne svijesti nisu uopće bili hrvatski komunisti, već Katolička crkva, preživjeli hrvatski vojnici i ilegalne grupe hrvatskih sveučilištaraca.

Čitav hrvatski narod stvorio je uvjete za 10. sjednicu, ali upravo na 10. sjednici dogodio se značajan promašaj hrvatskog političkog vodstva. Umjesto da su 10. sjednicu iskoristili za opće prestrukturiranje političkog kadra u Hrvatskoj, a mogli su to učiniti, oni su se zadovoljili minimumom. Riješili su se samo Žanka. Hrvatsko vodstvo, osobito Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar, bili su zaista srcem uz svoj narod, ali su bili zarobljeni političkim i policijskim strukturama unutar kojih su izrasli. Njihov strah od tih političkih i policijskih struktura bio je jači nego što je bilo njihovo pouzdanje u zrelost hrvatskog naroda i njegovu sposobnost i snagu da utemelji svoju nacionalnu državu. Tako se dogodilo da je nakon toliko spominjane 10. sjednice osim Žanka čitava ostala politička i policijska struktura ostala ista. Tako hrvatsko vodstvo nije 1971. imalo ni toliko snage da makne dva beznačajna lokalna funkcionara u Bijelom Manastiru, a kamoli da udalji iz javnog života generala Radu Bulata. Izbacivanje Šime Đodana i Marka Veselice (u ljetu 1971.) iz Saveza komunista trebao je biti zalog za uklanjanje Rade Bulata, ali se poslije pokazalo da su i to bili nemoćni učiniti.

NH: Prema tome, događaji koji su uslijedili nakon Karađorđeva i nisu trebali biti neko veliko iznenađenje, barem ne za one koji su pobliže iznutra promatrali situaciju?

B. B.: Jasno. Bilo je to samo pitanje dana. Studentski štrajk bio je samo izlika. To se jasno vidi iz onog Titova razgovora, koji je bio vođen s političkim rukovodstvom Hrvatske u njegovoj zagrebačkoj vili „Zagorje“. Taj razgovor je objavljen nakon Karađorđeva.

NH: Jeste li očekivali tako drastičan razvitak: uhićenja, suđenja, na tisuće otpuštenih s posla i na druge načine progonjenih?

B. B.: Da, očekivali smo to bez sumnje.

NH: Kada ste Vi bili uhićeni?

B. B.: Ujutro 12. prosinca 1971.

NH: Već tada? Drugi iz uredništva HT i Matice hrvatske bili su zatvoreni tek 11. siječnja 1972.

B. B.: U noći između 11. i 12. prosinca zatvoreni su studentski vođe: Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ferdo Bušić, Goran Dodig i još neki. Mene su čitav dan 11. prosinca (bila je subota) pratili, ali sam im zametnuo trag negdje oko osam sati navečer u Klaićevoj ulici. Uhvatili su me sutradan u jutro u javnom kupalištu, na očigled pedesetak ljudi (stanovao sam u jednom slikarskom ateljeu, koji nije imao ni WC, a kamoli kupaonicu).Tamo su četvorica skočila na mene. Pitali su me gdje mi je pištolj, gdje su mi bombe, a sva četvorica su me držala za ruke i noge, tako da se nisam mogao maknuti. Osobito su se bojali polivinilske vrećice u kojoj sam imao rublje. Po deseti put su vadili iz nje rublje i prevrtali ga, i opet nisu vjerovali da je to samo rublje.

NH: Kako su Vas pronašli u kupalištu?

B. B.: Bili su u jutro okružili kuću i vidjeli su me pri izlasku. Primijetio sam da me slijede, no mislio sam da je to moja uobičajena pratnja, na koju sam već bio navikao, pa i nisam na njih obraćao posebnu pozornost.

NH: Što je pisalo u nalogu za uhićenje?

B. B.: Nisu imali nikakva naloga. Kad su me doveli na policiju u Đorđićevu ulicu, udbaš koji je vodio čitavu operaciju protiv studenata bio je podosta iznenađen kad je vidio da ja nisam student. Kod političke policije u Hrvatskoj postoje, naime, razne struje, tako da je ona oštrija mene naprosto podvalila kao studenta, samo da me se što prije dočepaju. Policija je najprije imala odobrenje da može uhititi samo najistaknutije studentske vođe. Članovi MH i HT bili su zatvoreni tek mjesec dana nakon mene, tek kad je u jugoslavenskom političkom vodstvu donesena odlukada se nastupi još oštrije.

NH: Zašto su ti policijski „jastrebovi“ baš Vas željeli što prije imati u zatvoru?

B. B.: Do toga je došlo zbog čitavog niza okolnosti. Udba mi nikad nije zaboravila, a još manje oprostila onaj moj izvještaj iz godine 1967. (prvi uniformirani stražar u zatvoru kojega sam vidio 12. prosinca 1971. bio je također čuvar kidnapiranih studenata u jednom od tajnih zatvora iz godine 1966.). To je meni bilo već četvrto uhićenje. Prvi put sam bio zatvoren kao gimnazijalac godine 1957., zatim 1959., pa 1965. (tada je bilo najgore). Osim toga, nakon Karađorđeva većinu slobodnog vremena provodio sam s vođama hrvatskih sveučilištaraca. Oni su tada bili pomalo i usamljeni.

NH: Je li Vam onda na policiji predočen nalog za uhićenje?

B. B.: Tražio sam da mi pokažu nalog, a odgovorili su mi da ja nisam uhapšen.

NH: Nego što?

B. B.: Ništa. Zatvorili su me u jednu ćeliju, gdje je bilo dvadesetak kreveta. Bio sam potpuno sam. Kako je bila zima, htio sam leći. Koji sam god krevet otvorio, bio je krvav, sve plahte krvave. U jedan sat u noći upalilo se svjetlo, ušao je jedan od onih koji su me hapsili i rekao mi da sam uhapšen. Pokazao mi je policijski formular o hapšenju, koji oni moraju uručiti istražnom sucu. Bilo je više točaka koje treba zaokružiti. Meni je bila zaokružena točka u kojoj se kaže da krivično djelo uhapšenoga podliježe smrtnoj kazni. To je bila izlika za uhićenje bez naloga.

Policajci prekvalificirani u suce

NH: Jesu li Vam uručili rješenje suca za pritvor?

B. B.: Ne. Odveden sam pred istražnog suca Zlatana Markovića. On je prije bio udbaš, pa je prešao u istražne suce, još prije Brijunskog plenuma 1966. To je bila opća praksa nakon reforme istražnog postupka, kad je uveden zakon da istragu ne vrši policija, nego istražni suci: udbaši su jednostavno „prekvalificirani“ u istražne suce. I baš taj Zlatan Marković vodio je istragu protiv studenata 1965. koji su bili kidnapirani. Znači da on spada u tu terorističku, doslovno terorističku grupu, koja je prije izvodila torture nad zatvorenicima. On je sad istražni sudac čitavog studentskog vodstva i ljudi iz Matice hrvatske.

NH: Jeste li upitali je li to njihovo normalno radno vrijeme, u noći?

B. B.: Nisam ni stigao ništa pitati. Marković je odmah uzviknuo: „Zdravo, Bušiću, opet se vidimo!“ Poznavao me je još od 1965., kad sam također bio zatvoren u vezi sa studentima, iako već tada nisam više bio student, nego sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Na moje pitanje zašto sam uhićen, odgovorio mi je: „Zbog tvoga pisanja u Hrvatskom književnom listu i Hrvatskom tjedniku“. Pokazao mi je i fotokopije mojih članaka iz tih glasila, kao dokazni materijal. Ja sam mu odmah rekao da se još dosada nije dogodilo u povijesti da policija zatvara nekoga bez naloga za uhićenje zbog članaka koji su objavljeni u legalnim novinama, a neki od tih članaka bili su objavljeni prije dvije ili tri godine. Rekao sam Markoviću, ako on svojim rješenjem o mom uhićenju ozakoni tu praksu, može bilo koji policajac na ulici bez naloga za uhićenje zatvoriti bilo kojega hrvatskog pisca ili novinara, jednostavno zato što su oni u nekoj davno izašloj knjizi ili novinama napisali koju rečenicu, koja se tom policajcu ne dopada. Otvoreno sam mu rekao da se takvo nešto nije dogđalo ni za vrijeme najgorih Staljinovih čistki. Istražnog suca Zlatana Markovića moj prosvjed nije nimalo zbunio, a još manje posramio. Rekaomi je: „Uvijek se u povijesti nešto mora dogoditi prvi put“. Vidjelo se na njemu da ga raduje što ponovno ima priliku zatvarati ljude.

NH: To je dakle bio povijesni presedan?

B. B.: Da. Tako se nešto nije radilo ni pod Rankovićem, ni za vrijeme Staljina. To sam poslije izjavio u zapisnik i potpisao. Dobio sam nalog za pritvor u trajanju od tri dana, a zatim u trajanju od mjesec dana. Rješenje istražnog suca Markovića potvrdio je Okružni sud. Tako je bilo ozakonjeno najgore bezakonje. Naknadno sam doznao da je istražni sudac Marković dao nalog da se izvrši premetačina u stanu Miljenke Vuković, „supruge Bruna Bušića“, kod koje da se krije moj propagandni materijal. Policija u stanu Miljenke Vuković nije našla nikakav moj propagandni materijal, već njezina muža i dijete. Tu sam ženu vidio možda jedanput u životu. Marković je izdao nalog na osnovu policijske prijave, iako je znao da nisam oženjen. Valjda je mislio da je i to jedna od mojih podvala i dio mog urotničkog kontrarevolucionarnog rada.

Bajka o sveznanju Udbe

NH. Pa kako je došlo do toga da su Vas povezali s tom ženom?

B. B.: Ona je bila udata za Jozu Bušića, koji je radio u „Čistoći“. Poslije je i on bio podvrgnut policijskom progonu, pa je morao bježati u inozemstvo. To je samo jedan primjer kako je Udba bila totalno neobaviještena o svemu. Tako su negdje oko Nove godine 1972. protiv mene podnijeli drugu prijavu: „Bruno Bušić, dok je bio u Parizu, surađivao je s političkom emjgracijom, te je tako s političkim emigrantima Nevenom Šimcem i Vicom Vukojevićem osnovao ogranak Matice hrvatske u Parizu“. U to vrijeme, dok je policija pisala tu prijavu, Neven Šimac se nalazio na odsluženju vojnog roka u školi rezervnih oficira, mislim u Zadru, a Vice Vukojević je bio u Zagrebu. Dakle, potpuna neobaviještenost.

NH: Inače vlada u emigraciji, a i kod kuće, velika fama o tome kako je Udba sveznajuća, kako je to jedna od najsavršenijih policija na svijetu, da ima strahovito organiziranu mrežu, neograničena sredstva, da raspolažu najmodemijim metodama i aparatima…

B. B.: Tu famu Udba sama o sebi neumorno širi. A svi mi koji smo tada bili uhićeni i podvrgnuti višemjesečnoj istrazi, i sveučilištarci i ljudi iz Matice, smijali smo se kako ti policajci ništa ne znaju, kakve su glupe prijave podnosili. Nisu znali ni u kojoj je sobi uredništvo Hrvatskog tjednika, iako je zgrada Matice hrvatske preko puta zgrade u kojoj je smještana politička policija. Ništa nisu znali o Matici hrvatskoj, o vođama hrvatskih sveučilištaraca. Bili su potpuno neobaviješteni o svim važnim pojedinostima.

Nova Hrvatska, br. 19. London 1975.

Foto: Bruno Bušić u Švedskoj 1976.



Pogovor: Bruno Bušić je uhićen 12. prosinca 1972. I sam sam bio student u Zagrebu, ali isto tako član i aktivist Matice hrvatske u petrinjskom ogranku. Kada su počela uhićenja, povukao sam se kući u Hrastovicu (pokraj Petrinje). Nisam znao da je i meni bilo namijenjeno da budem uhićen, jer mi je bilo svega dvadeset godina i nisam bio prominentna osoba u tom procesu, ali sam se pribojavao.

Upoznao sam se drugom polovinom prosinca 1971. sa slučajem jednog mladića kojega su pokupili na ulici, strpali u “maricu”, odvezli u policijsku stanicu, isprebijali ga i onda ga onako polomljenoga opet izbacili na ulicu, bez da je postojao nalog za uhićenje ili bilo kakav papirnati trag tog događaja. Završio je s oštećenim bubrezima. Kod odvjetnika je saznao da nema na osnovu čega pokrenuti postupak, jer nije postojala bilo kakava evidencija da je ikada bio priveden.

Zaključio sam tada da će biti najsigurnije da se prebacim preko granice.

Slovensko-austrijsku granicu sam prešao u rane jutarnje sate 2. siječnja 1972. Svega sat ili dva kasnije stigla je skupina policajaca iz Petrinje s nalogom da me uhite. Kad me nisu našli, pozvali su mog susjeda Josu Hanjca da bude svjedok kod premetačine.

Pričao mi je da su razrovali cijelu kuću i odnijeli sve što bilo papirnato, uključujući i moju školsku i drugu dokumentaciju. Unutrašnjost kuće ostala je izgledati kao da je uragan kroz nju propuhao.

Dodam li tome još nekoliko slučajeva kada sam za samo nekoliko sati izbjegao sudbini, uključujući i događaje u Zagrebu pod kraj 1991., moram se pozvati na svoj instinkt, a moji bliži prijatelji to i danas zovu ludom srećom.

Zadovoljština za sve, za one koji su preživjeli, za one koji su izgubili život i za one koji su pretrpjeli uvrede, šikaniranja, zatvore i batine, bila je uspostava hrvatske samostalnosti, ali nije potpuno ostvarena.

Nisam siguran da ćete naći i jednoga branitelja iz Domovinskog rata ili bilo koga iz prijeratne borbe za hrvatsku samostalnost, u domovini ili emigraciji, koji će vam reći da je ova Hrvatska ispunila naša očekivanja i da je zadovoljan rezultatom te borbe.

Previše je toga uloženo da bi se koplje smjelo baciti u trnje.

Život ide dalje! Borba za ostvarenje istinske samostalnosti, slobode, pravde, demokracije i napretka se nastavlja. (Dinko Dedić)