Kažu da svaka tragedija mora završiti u farsi, a knjiga Dejana Jovića o tragičnom rasapu Jugoslavije na najbolji mogući način to potvrđuje.
Dejan Jović i dalje ozbiljno misli da je najveći hrvatski problem pomanjkanje liberalnog diskursa u sferi javnosti…
Problemi nastaju u onom trenutku kada u Jovićevim tezama pokušamo pronaći elemente znanstvenosti…

Autor: Zlatko Kramarić

Mora se priznati kako je Dejan Jović prilično vješto manipulirao naslovom romana poznatog ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja “Rat i mir”, pa je svoju knjigu o sličnoj temi naslovio “Rat i mit”. Doduše, manje je poznato da je i ovaj naslov za svoj roman ruski pisac očito svjesno “posudio” od poznatog francuskog filozofa, ekonomista i sociologa P. J. Proudhona, koji je 1861. godine, baš pod tim naslovom, “La Guerre et la Paix”, objavio svoj glasoviti anarhistički manifest.

U nekim vremenima, u još uvijek nereformiranim školama, učili su nas da je upravo taj P. J. Proudhon, uz još neke autoritete, jedan od preteča marksizma. Doduše, ta činjenica ni na koji način nije omela Karla Marxa da na Proudhonov tekst “Filozofija bijede” reagira svojim tekstom “Bijeda filozofije”. Reklo bi se , tekstom na tekst! Isto tako treba reći da je ovaj francuski teoretičar društva ustvrdio da vlasništvo nije ništa drugo nego klasična krađa, obična otimačina.


OD KROATOFOBA DO EUROFOBA

A upravo su postratna vremena idealna da se takvo što dogodi. Riječ je o takvom stanju u društvu gdje država bez ikakvih prepreka može takvu vrstu otimačine dodatno legitimirati. Ta stanja predstavljaju ona “idealna vremena” u kojima novonastala korumpirana politička elita i birokracija, razni ratni profiteri i novokomponirani tajkuni u cijelosti mogu kolonizirati svekoliko društveno bogatstvo. A oni koji su ratovali i ginuli za “domovinu”, koji su sve to omogućili, ostaju praznih ruku, napušteni i prezreni od političke i ekonomske elite.

Ne znamo koliko su i ovi radikalni i revolucionarni stavovi utjecali na Dejana Jovića, ali svakako da su i određeni elementi “prudonizma” prešutno prisutni i u ovoj njegovoj knjizi. No, ova vrsta kritike nije u prvome planu najnovije knjige Dejana Jovića, “Rat i mit: politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj” (Fraktura, Zagreb, 2017.), koja predstavlja svojevrsni nastavak njegove prethodne knjige “Jugoslavija država koja je odumrla” (2003). Nažalost, i u ovoj najnovijoj knjizi Jović ne samo što će manje-više ponoviti sve one svoje ideološke i ine zablude koje je zastupao u prethodnoj knjizi već će neke od tih zabluda i dodatno radikalizirati.

Zanimljivo da je njegova prethodna knjiga prilično nezapaženo prošla u hrvatskoj političkoj i akademskoj javnosti. Osim nekoliko kritičkih recenzija, vjerojatno najzanimljiviju napisao je Boris Buden, i nekih naših, više usputnih kritičkih opservacija o nekim suspektnim tezama iznesenim u toj knjizi, koja se bavi rasapom bivše države, u našim knjigama o fenomenu jugoslavenstva i temi (yu)nostalgije, ništa drugo ozbiljnije nije se moglo pročitati u našoj periodici. A poruke te knjige bile su i više nego diskutabilne. No, to uopće nije smetalo jednom od bivših predsjednika Hrvatske da mu takav lik bude jedan od glavnih političkih savjetnika. I, uistinu, ne vidimo ništa loše da savjetnici naših predsjednika budu i oni s kojima ne dijelimo isti svjetonazor, iste teorijske paradigme, isti vrijednosni sustav. Ali nikako ne možemo prihvatiti da predsjednika savjetuju i oni koji hrvatsku državu, ne samo što je uopće ne doživljavaju, već i njezinu samu genezu na posvema krivi, zlonamjerni i tendenciozan način interpretiraju. I to čine javno! I da ne bude nikakve zabune, i takvo ponašanje je posvema legitimno i dopušteno. Pa čak i poželjno! Ali, postavlja se logično pitanje, ako sve to što je u toj knjizi napisao ovaj autor iskreno misli, zašto je onda, ni od koga prisiljen, odlučio dobrovoljno sudjelovati u političkom projektu “konstruiranju poželjnih odnosa u hrvatskom društvu/državi” u čiju ni prošlost, ni sadašnjost, a još manje budućnost ni on sam ne vjeruje. Štoviše, prema njegovu mišljenju, 1991. godine nije se raspala samo Jugoslavija već i Hrvatska! No, kako stvari stoje, ovakvi stavovi nisu više samo političko pitanje. I neke medicinske discipline mogle bi nam pomoći u razumijevanju ove političko-teorijske prakse. Ako nas nešto može utješiti, onda je to spoznaja da je povijest europskih politika puna ovakvih mazohističkih primjera, gdje se i prijezir prema vlastitom identitetu, vlastitoj povijesti, tradiciji, kulturi, jeziku… smatra posvema normalnom i poželjnom pojavom. I s tim fenomenom ne suočava se samo hrvatsko društvo već se radi o fenomenu koji je itekako prisutan i u većini ostalih europskih društava. A tu pojavu, svojevrsnu krizu identiteta europske civilizacije, još u 19. stoljeću zapazio je i opisao F. Nietzsche.

Najnovije diskusije o budućnosti europske civilizacije, o njezinim kršćanskim korijenima, koje se danas vode u EU, to na najbolji mogući način i potvrđuju. Mnogima ovdje još uvijek nije jasno da je vrlo kratak put od kroatofoba do eurofoba! Tu su neprijepornu činjenicu svi hrvatski unitaristi svaki put iznova potvrdili. I svojevremeno M. Marjanović, i sredinom 80-ih prošloga stoljeća onaj nesretnik D. Žanko, kao i svi naši današnji “ljevičari”, gdje je D. Jović od njihovih vodećih korifeja, koji se nikako ne uspijevaju pomiriti sa spoznajom da države Jugoslavije više nema.


SMIJEŠNO KADA NE BI BILO TUŽNO

Držimo da je suvišan svaki komentar o političkoj pismenosti onog predsjednika, koji je, želimo vjerovati iz neznanja, takvu osobu izabrao za političkog savjetnika. Doduše, i taj odabir pokazuje koliko je današnja hrvatska politička situacija, zapravo, nepopravljivo shizoidna.

A da bi se takvo što izbjeglo, trebalo je samo pročitati sjajnu recenziju prethodne knjige Dejana Jovića, koju je napisala srpska povjesničarka Olivera Milosavljević, “Fatalističko tumačenje razaranja Jugoslavije”. Recenzija je objelodanjena u beogradskom časopisu Republika, br. 316-317, u rujnu 2003. godine. Naime, u svojoj knjizi, prerađenoj doktorskoj tezi, koju je jedan od mentora neumjereno hvalio, D. Jović piše da je Slobodan Milošević, Jugoslaven i borac protiv srpskog nacionalizma, jer on nikada nije imao namjeru formirati neku “srpsku državu”. A pri tome ispušta iz vida ključnu rečenicu ovoga političara: “srpski će narod živeti u jednoj državi…” Zvuči gotovo nevjerojatno da nitko od članova povjerenstva pred kojim je branjen ovaj rad nije primijetio da kandidat u svojim, doduše, konfuznim analizama, S. Miloševića ni u jednom trenutku ne doživljava kao srpskog nacionalnog vođu. Autor u toj knjizi svjesno izbjegava odgovoriti na jedno od ključnih pitanja: kako to da su S. Miloševiću, kao “jugoslavenskom nacionalistu”, neprijatelji bili i Albanci, i Hrvati, i Slovenci, a ne i Srbi. Nadalje, autor nikako ne može objasniti kako je moguće da su Srbi glasali za Miloševića jer je bio Jugoslaven, te da su srpski komunisti u Hrvatskoj bili protiv njegova koncepta, a onda da je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini najsigurniji način kako bi se osigurala potpora srpskom programu bilo preko “etničkih Srba” u srpskim nacionalnim strankama. Isto tako, ostaje nejasno kako to da su srpski komunisti izvan Srbije bili antijugoslaveni, a srpski nacionalisti “čvrsti” Jugoslaveni. U ovoj uistinu briljantnoj recenziji autorica nedvojbeno dokazuje da Dejan Jović ima užasan problem kada neki politički događaj, društvenu pojavu, djelovanje nekog političara… mora kontekstualizirati. Pa tako on stvarno misli da je “antibirokratska revolucija” u Srbiji, krajem 80-ih godina prošloga stoljeća, uistinu bila revolucija protiv birokracije. Za tu svoju tvrdnju naravno ne iznosi ni jedan suvisli argument, jer morao bi znati da tijekom vladavine S. Miloševića ne postoji ni jedna njegova egalitarna poruka srpskim radnicima. Dejan Jović jednostavno ne želi vidjeti da je ta “revolucija” vođena isključivo za ukidanje pokrajina, a onda i smjenu svih drugih rukovodstava u Jugoslaviji, koji takvu “jugoslavensku” politiku nisu željeli prihvatiti. I u onom glasovitom mitingu, održanom krajem veljače 1989. godine, na kojem su S. Milošević i okupljena i napaljena rulja tražili uhićenje i “pravednu kaznu” za Azema Vlasija, što će se koji dan poslije i dogoditi, D. Jović prepoznaje “projugoslavenski” karakter (sic!). Ovakvi stavovi bili bi smiješni kada ne bi bili tužni. Kažu da svaka tragedija mora završiti u farsi, a ta njegova knjiga o tragičnom rasapu Jugoslavije na najbolji mogući način to potvrđuje. Problemi nastaju u onom trenutku kada u tim njegovim tezama pokušamo pronaći elemente znanstvenosti, jer ipak se radi o profesoru jednog respektabilnog fakulteta u Zagrebu.

Doduše, nije kontekstualizacija jedini problem s kojim se u svojim analizama suočava Dejan Jović. Jednako tako, ostaje nejasno što bi to, prema njemu, trebao biti “liberalno-demokratski model”, “jugoslavenska nacija”. Ai, inače, teme kao što su “nacija” i “nacionalizam” ovome autoru nisu baš do kraja jasne. Dovoljne su već i površne analize političko-kulturnih kretanja poslije ujedinjenja južnoslavenskih naroda, 1. prosinca 1918., godine, iz kojih je i više nego vidljivo zašto u gotovo idealnim prilikama, kada su manje-više sve političko-pravne okolnosti bile savršeno posložene, kada je “jugoslavenska ideja” bila realizirana stvaranjem i jedinstvene državne zajednice, izuzetno povoljan međunarodni kontekst, gdje se nastanak Kraljevine SHS i treba interpretirati kao neposredan rezultat te nove, postversajske Europe, pa i u takvim okolnostima opet nije bilo moguće formirati “jugoslavensku naciju”. A nije bilo moguće jer su i hrvatski i slovenski “nacionalni narativi” već uvelike bili formirani. I od tih narativa nije bilo moguće odustati samo tako. Bilo je nekih pokušaja, ali svi su se pokazali neuspješnim, i onaj Skerlićev na kulturnom planu, kao i onaj politički, koji je pokušao realizirati Aleksandar Karađorđević, tako što je proglasio diktaturu, ukinuo parlament, zabranio političke stranke…


IZOSTAVLJANJE KONTEKSTA

To su činjenice s kojim se još uvijek Dejan Jović i neki njegovi adlatusi, kao što su Dragan Markovina i slični, nikako ne mogu pomiriti. I u toj svojoj nekritičnoj ideološko-metafizičkoj sljepoći skloni su i falsificiranju prošlosti, pa tako D. Markovina u svojoj recenziji piše da je D. Jović potpuno (ostaje nejasno kakva bi to bila nepotpuna dekonstrukcija) dekonstruirao neke hrvatske neupitne istine, kao što je to ona o referendumskom pitanju, koje se nije odnosilo na neupitnu nezavisnost, nego je ostavljalo i opciju novog konfederalnog povezivanja jugoslavenskih republika (nastranu što su glede referendumskog pitanja i autor i oduševljeni recenzent opet iz vida ispustili taj nesretni “kontekst”), pa mu se pričinjava da je Hrvatska poslije Ustavom zabranila ono što je na referendumu izglasano. E, sada bi javnosti trebalo samo objasniti kako je moguće da 22. prosinca 1990., naime toga je dana donesen tzv. Božićni ustav, kalendarski dolazi kasnije od 19. svibnja 1991. godine. Radi se o danu održavanja referenduma o političko-pravnoj budućnosti Hrvatske. Toliko o ozbiljnosti ove “telegramske” recenzije.

I, sada, kada biste rekli da je u pitanju obični šlamperaj, čisto medijsko šarlatanstvo, onda se izlažete riziku da vas određeni mediji stigmatiziraju, da vam prilijepe neke negativne etikete…

Dejan Jović i dalje ozbiljno misli da je najveći hrvatski problem pomanjkanje liberalnog diskursa u sferi javnosti, odnosno da je taj diskurs supstituiran pogrešnim i neadekvatnim identitarnim politikama i mitskim diskursom, koji je po definiciji retrogradan, antiliberalan, koji sprječava bilo kakve pokušaje modernizacije hrvatskog društva. I da upravo (Domovinski) rat generira jedno takvo neodrživo stanje. Mislimo da se najveći dio javnosti, i one političke, i one akademske, u cijelosti slaže sa stavom da mnoge stvari u hrvatskom društvu ne funkcioniraju, da je hrvatska politika odavno izgubila svaku supstancu, da je u najvećoj mjeri bezidejna, bez jasnih vizija i strategija, da je u mnogim elementima i kolonijalna, podanička, ali krajnje je nekorektno u hrvaskim političkim strategijama, koje su u najvećoj mjeri bile defenzivne, koje su cijelo vrijeme trajanja “jugoslavenske krize” bile u poziciji “crnoga” u teškoj i neizvjesnoj šahovskoj partiji, tražiti uzroke ratnih sukoba početkom 90-ih, a pri tome otvoreno ignorirati činjenicu da je puno prije bilo kakve suvisle hrvatske političke sttrategije Slobodan Milošević 28. lipnja 1989. godine, prilikom proslave 600. objetnice Kosovske bitke, na Gazimestanu otvoreno prijetio ratnom opcijom kao jednom od mogućih i realnih rješenja krize u ondašnjoj državi.

I dok ovaj autor ne prizna i tu, svima znanu činjenicu, a ne da je falsificira, kao što je to učinio u svojoj prethodnoj knjizi, tek će onda biti moguć jedan ozbiljniji razgovor i o ovoj, posljednjoj autorovoj knjizi. Ili, kada autor lamentira o nedostatku liberalnih ideja u hrvatskom društvu, a svjesno prešućuje da jednome od najvažnijih političkih aktera na ovim prostorima, J. Raškoviću, nije padalo na pamet da eventualno otpočne politički dijalog o mogućim modusima rješenja “srpskog pitanja” u Hrvatskoj s ondašnjim hrvatskim liberalima, V. Gotovcem, D. Budišom, B. Kovačevićem… U to vrijeme on je želio biti ne samo “novi Pribićević”, koji traži svoga “Radića-Tuđmana”, već je pokušao u praksi primijeniti i neke od nosećih elemenata svoje etnopsihoanalize o karakteru pojedinih naših nacija/naroda.


NEMA TABUA

Radi se, zapravo, samo o još jednome u nizu dokaza do čega sve može dovesti šarlatanstvo u znanosti. Isto tako, nije moguće da je Dejan Jović zaboravio da je spomenuti slavni psihijatar izgovorio i one rečenice o “zaklanome narodu”, kao i o mogućnosti da Hrvatske više i ne bude. Nešto slično poručio je njegov stranački kamarad Radovan Karadžić Bošnjacima krajem te famozne 1991. godine.

Nismo sretni svim hrvatskim rješenjima ni tijekom, ali ni poslije rata, ali prije nego se upustimo u analizu tih “nesretnih rješenja”, koja uopće ne predstavljaju nikakav tabu u hrvatskoj javnosti, kako to nekritički sugerira Dejan Jović i neki njegovi sljedbenici, morali bismo se pozabaviti i ovim “detaljima”, koje naš autor očito ne želi vidjeti. Konačno, o ratu kao “ocu svih stvari” na ovim prostorima već je pisano. I to vrlo ozbiljno, pa ćemo svima onima koje ta tema zanima toplo preporučiti uistinu sjajnu knjigu Senadina Musabegovića “Rat. Konstitucija totalitarnog tijela” (2008.), u izdanju sarajevske Svjetlosti.

Piše: Zlatko KRAMARIĆ – Redoviti profesor u trajnom zvanju Odjela za kulturologiju Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku.
Izvor: glas-slavonije.hr
Foto: nacional.hr