Hrvatska je mogla egocentrički misliti da je svojim ulaskom u Europu riješila svoj status i učvrstila svoje mjesto u Europi kao nezavisna država, konačno odcijepljena od Jugoslavije, Srbije i Balkana.
Europa nije mogla tako misliti, jer ono što je Hrvatima u Hrvatskoj izgledalo kao centralno i cjelokupno rješenje, gledajući iz Europe, mogla je biti jedino periferna i k tome parcijalna solucija. Rješenje je u Versaillesu i na Jalti bilo balkansko – riješenje u Bruxellsesu je balkansko, samo ovaj puta na principu “jedan po jedan”, pod spretno smišljenim imenom Zapadnoga Balkana.
Unifikacija Balkana, po još jednom zapadnom modelu, morala je ići, postepeno sa zapada prema istoku i sa sjevera prema jugu, ili još točnije, od onoga što je lakše uklopiti do onoga što je teško, ali na kraju ipak sve do kraja potopiti.
Epicentar europskog programa “Zapadni Balkan”, koji čak ni kao ime nikada nije postojao na Balkanu, nego je i kao termin i kao ideja i kao plan skuhan u Bruxellessu, nije Zagreb nego je Beograd. Zagreb, je pretvoren u perifernu potpornu točku, odakle će se, sa područja koje je već utvrđeno europskim, kao s polugom poduprijeti zapadno-balkanski beogradski stup-nosač, koji se sada ljulja “istok-zapad-istok-zapad”.
Hrvatska je mogla egocentrički misliti da je svojim ulaskom u Europu riješila svoj status i učvrstila svoje mjesto u Europi kao nezavisna država, konačno odcijepljena od Jugoslavije, Srbije i Balkana.
Europa nije mogla tako misliti, jer ono što je Hrvatima u Hrvatskoj izgledalo kao centralno i cjelokupno rješenje, gledajući iz Europe, mogla je biti jedino periferna i k tome parcijalna solucija. Rješenje je u Versaillesu i na Jalti bilo balkansko – rješenje u Bruxellsesu je balkansko, samo ovaj puta na principu “jedan po jedan”.
Dok je Hrvatska (doduše bez Merkelice) slavila svoj odlazak s Balkana, Europa je na umu imala cjelokupni Balkan, odnosno one njegove dijelove koji su ranije sačinjavali Jugoslaviju. Hrvatsku je gledala kao prvi isušeni i tako tvrđi komad balkanske močvare, na koji će postaviti stup, a koji će poduprijeti po drugi puta raspalu Jugoslaviju, ali naravno, ne pod kompromitiranim i previše zakrvavljenim jugoslavenskim imenom, nego pod spretno smišljenim imenom Zapadnoga Balkana, pod kojim se “Balkanom” određuje teritorijalna pripadnost a “Zapadnim” njegova tobožnja primamljiva orijentacija.
Znadu oni da to nama ljepše zvuči “Zapadni”, kao šećer u gorkom balkanskom sirupu za kašalj.
Tako su i zemlje u sastavu sovjetskoga bloka do kraja hladnog rata, na zapadu svi, ama baš svi, zvali Istočna Europa a onda su postale “ponosna” Centralna Europa. Prekrajaju se mape svijeta i pomiču tektonske ploče kugle zemljaske, u geopolitičkom procesu, gdje je “geo” postao tek varijabilni privjesak “političkoga”.
Unifikacija Balkana, po još jednom zapadnom modelu, morala je ići, ali ne “ho-ruk” metodama iz XX stoljeća, nego postepeno sa zapada prema istoku i sa sjevera prema jugu, ili još točnije, od onoga što je lakše uklopiti do onoga što je teško, ali na kraju ipak sve do kraja potopiti.
Djeca u Bruxellesu odgajana za hrvatski povratak na Balkan
Zapad dobro poznaje Srbiju i pripisuje joj jednu višeznačajnu i kompleksnu karakteristiku, na engleskom poznatu kao “treacherous” a označava nelojalnost, perfidnost, nevjernost, duplicitet, lažno udvaranje, janusovsku dvoličnost i prikriveno urotinsko zaplotnjaštvo.
Zapad Srbiju poznaje bolje nego mi unatoč naših iskustva s 1918-om, 1945-om i 1991-om.
Po tom planu i redosljedu je u EU ušla najprije Slovenija, pa za njom Hrvatska, da bi na red onda došao tradicionalno bizantski i pravoslavni stup Srbija, koji neće pohrliti na zapad, nego će se nastaviti ljuljati “istok-zapad-istok-zapad”, dokle god može, mameći kupce baš kako su to radili bizantski trgovci, sitni prevaranti i mešetari, cjenkajući se na velikoj tržnici u Aleksandriji u vrijeme Bizantskoga carstva, cjenkajući se za ćirilicu, za Stepinca, pa za krajinsku samoupravu i tako redom, malo po malo.
Zapad dobro poznaje Srbiju i pripisuje joj jednu višeznačajnu i kompleksnu karakteristiku, na engleskom poznatu kao “treacherous” a označava nelojalnost, perfidnost, nevjernost, duplicitet, lažno udvaranje, janusovsku dvoličnost i prikriveno urotinsko zaplotnjaštvo.
Srbija igra pokvarenu dugoročnu igru koristeći sve metode, uključujući i onu “zli policajac – dobri policajac”, pa loši policajac Vulin na Hrvatsku bljuje prijetnje i uvrede a onda u goste stiže dobri policajac Vučić sa praznom torbom ulijevajući nadu da bi se mogla napuniti. Hrvatska naivno poželi da će susret biti koristan ako Vučić donese podatke o mjestu gdje je zakopan samo jedan poginuli branitelj, a on ne donese niti jednoga. Pa ipak, koliko je nakon onoga odvratnog Vulina ljepše čuti europskoga Vučića. Nije ništa donio i ništa obećao osim onoga što tako i tako mora dati hrvatskoj manjini u Srbiji.
“Vučić je bio u u Zagrebu, u Hrvatskoj”, kažemo mi, ali to je za našu konzumaciju u eurposkom scenariju. Vučić je bio u “Regionu”, u Zapadnom Balkanu, na “Baniji” u “Vrginmostu”, kao nekad u Glini, za srpsku konzumaciju.
“Vučić je posjetio hrvatsku predsjednicu” kažemo mi. Vučić je posjetio Porfirija i Pupovaca, predsjednicu odveo na Veliku skupštinu Srpskog narodnog vijeća, na oskvrnjenje Lisinskoga i predstavku samoupravnoga Vijeća srpskih općina. Vučić je u Zagrebu, jednako kao i u Mostaru, bio po europskom zadatku na privikavanju Hrvata na postojeći neslužbeni region i njegovo pretvaranje u službenu zajednicu Zapadni Balkan 2025., tamo negdje u “dalekom” idućem desetljeću.
Zapad Srbiju poznaje bolje nego mi unatoč naših iskustva s 1918-om, 1945-om i 1991-om.
Zapad i nas poznaje bolje nego što mi poznajemo sebe i znade da mi povratak na Balkan i pod neizbježnu srpsku dominaciju nikada nećemo kupiti pod imenom treće Jugoslavije, ali bi mogli na prevaru, pod imenom ZAPADNOGA Balkana.
Potiho i danas između sebe pričaju o šupku Europe ali nama predstavljaju uglancani Zapadni Balkan, kao kad stari, zahrđali i dotrajali auto pofarbate i uglancate za prodaju, da privuče naivnoga kupca koji će otvoriti đžep omamljen svjetlucavom površinskom refleksijom.
Čitavo vrijeme od hrvatskog ulaska u Europu, iz EU su promatrali sukobe suverenista i anti-nacionalista u hrvatskoj politici, ali su istovremeno u buxelleskom naručju odgajali djecu za hrvatsku budućnost, za povratak na Balkan, jer su znali da će konačna najniža cijena srpskoga pristupa biti “Svi Srbi u jednoj državi!”, odnosno okupljeni u jednom okviru i uhvaćeni u jedno kolo “Igrale se delije”.
I kada su djeca odgojena, izbran je najodgojeniji od njih, prilagođen, uštirkan i površnoj masi poslan na vlast u Hrvatskoj, kao tvrdi europski klin u procijep nastao između Milanovića i Karamarka, nakon kao naručenoga vrbovog kanadskog klina Oreškovića.
Čitavo vrijeme od hrvatskog ulaska u Europu, iz EU su promatrali sukobe suverenista i anti-nacionalista u hrvatskoj politici, ali su istovremeno u buxelleskom naručju odgajali djecu za hrvatsku budućnost, za povratak na Balkan, jer su znali da će konačna najniža cijena srpskoga pristupa biti “Svi Srbi u jednoj državi!”, odnosno okupljeni u jednom okviru i uhvaćeni u jedno kolo “Igrale se delije”.
Plenković, europski klin u procijep između Milanovića i Karamarka
I kada su djeca odgojena, izbran je najodgojeniji od njih, prilagođen, uštirkan i površnoj masi poslan na vlast u Hrvatskoj, kao tvrdi europski klin u procijep nastao između Milanovića i Karamarka, nakon kao naručenoga vrbovog kanadskog klina Oreškovića.
Tako nam je stigao Andrej Plenković, europska poluga koja će eksploatirati sve hrvatske nedostake, površnost, kratkoročnost i političku nedozrjelost. On će biti “all things to all people”. On će vozati sve ljude cijelo vrijeme. On neće onako temperamentno kao drugi prije njega, kada se vlast smjenjuje, naglavačke bacati sve nepodobne odjednom, nego polako, planski, bez izazivanja kritične mase, jednoga po jednoga. On se osobno neće zamjerati nikome, od petokrakaša i kokardaša do zadomospremaša, nego će za prljave poslove podmetati ministre a kada je nešto i za njih previše, on će imenovati vijeća, pustiti njih da vade vruće kestenje iz vatre i onda rastezati odluke dok se kesteni ne ohlade i ponuditi ih narodu.
Nema u njemu ništa mediteranskoga ni panonskoga ni gorštačkoga ni bosanskoga, baš ništa hrvatskoga, barem nema kada se nađe pred kamerama i pred okom javnosti. Kod kuće mu čoškovi stola mogu biti izgriženi od bijesa i huje i rasklimani od gnjevnog udaranja šakom, ali to javnost nikada neće vidjeti. Vidjeti će samo robota kojega su programirali europski programeri, koji bi i fizički izgledao kao robot da si nije dopustio udebljati se malo previše, a roboti ne mršave i ne debljaju se i siguran sam da su europski programeri vidjeli i taj alogaritamski nedostatak, ma kako neznatan bio, i tokom jedne od posjeta centrali ugradili korektiv, tako da za iduće izbore, predsjednik vlade ne bude imao do pucanja zategnuti gumb na kaputu ispod kojega viri drobina.
U međuvremenu, mi ćemo se baviti dnevnom politikom i sitnim aferama. Naša će pažnja biti preokupljena malim provokacijama koje danas nastaju a sutra nestaju, peckanjima iz Kerempuha, sa stadiona na Poljudu, iz crkve u Dubrovniku, sa nekoliko kvadratnih kilometara Savudrijske vale, dok se iza leđa odlučuje sudbinom i poduzimaju ozbiljni koraci za transformaciju cjelokupnoga našeg prostora.
Što je Plenkoviću trebalo izbacivati Mosta koji je gunđao i ubacivati HNS koji ne treba gunđati jer mu se udovoljava više nego se Mostu ikad trebalo? Što mu je trebalo ovisiti o vrlo nepopularnom Pupovcu? Trebalo je, pogotovo Pupovcu, koji će odigrati ključnu ulogu kada konačno Srbija, nakon što u onom bizantskom cjenkanju iz Aleksandrije, Srbija Europi pokloni Kosovu, a Europa Srbiji “region”, proslavi ulazak u EU i kad se ostvari zapadnobalkanski europski plan a srpski san.
Treba!
Treba Pupovac ostati negdje tijesno pri vlasti, za dan kada opet budemo sjedinjeni u jednoj zajednici. Treba i HNS, ne HDZ-u, hrvatskoj centrističkoj stranci za većinu – većna je bila i prije – nego treba Europi, preko HDZ-a, glavnog instrumenta europske balkanske politike u Hrvatskoj danas. Treba igrati srpsko kolo “Dva levo, dva desno, dva na mestu”.
Zato Stepinac ne može biti proglašen svecem, zato nema i neće biti ratne odštete kao uvjeta za srpski ulazak u EU, zato Pupovac može u Hrvatskoj što hoće i kako hoće, zato Vučić može reći da se ne odriče onoga što je rekao u Glini i opet doći u Hrvatsku kao prijatelj. Zato može sve to i mnogo toga više, da bi Srbija mogla ući u EU i preuzeti komandu u “regionu”.
Zato će se sve to tako i odigrati pod europskim pritiskom kako je ovdje opisano, ako mu se ne suprotstavi veći, jači, djelotvorniji i legitimniji pritisak suverenoga hrvatskog naroda, koji ništa od ovoga ne želi, ali će unutar 10 godina izgubitu i zadnji obris svoga krvavo stečenoga suvereniteta, ako ne počne raditi što misli i misliti što radi.